REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ps-57/2017

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužitelja O. S. iz S. P., OIB

…, kojeg zastupa punomoćnik Mi. A., odvjetnik u V., protiv

tužene D. K. iz K., OIB …, koju

zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik u S., radi utvrđenja i predaje u posjed, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. ožujka 2022. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja I. A., odvjetnika u V. i punomoćnika tužene, na ročištu radi objave dana 27. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuje se da tužena D. K. iz K., OIB …, bez pravnog osnova drži u posjedu kuću i okućnicu, upisano i označeno kao čest. zgr. 1303 i čest. zem. 975 Z.U. 2292

K.O. K. pa joj se nalaže u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, predati predmetne nekretnine i to kuću i okolno zemljište u posjed tužitelju O. S. iz

S. P., OIB …, sve prazno od

osoba i stvari tužene, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak, uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja odluke do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena."

r i j e š i o  j e

I Odbija se prijedlog radi određivanja privremene mjere koji glasi:

"Zabranjuju se tuženoj bilo kakvi investicijski radovi, a započeti radovi imaju se odmah prekinuti bez odlaganja, na kući i okućnici u K., upisanoj i označenoj kao čest. zgr. 1303 te čest. zem. 975 i 617/1, sve Z.U. 2292

K.O. K., pod prijetnjom zakonskih posljedica.

Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog dovršetka ovog postupka."

II Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženoj trošak postupka u iznosu od 45.937,50 kn.

Obrazloženje

1. Dana 10. travnja 2017. tužitelj je ustao protiv tužene tužbom radi iseljenja i predaje u posjed nekretnine oznake čest. zgr. 1303 te čest. zem. 975 i 617/1, sve

Z.U. 2292 K.O. K., a u naravi kuće s okućnicom u K. Navodi kako je vlasništvo predmetne nekretnine stekao

nasljeđivanjem majke M. S., koju je rješenjem o nasljeđivanju ovog suda broj

O-1568/86 naslijedio suprug F. S. za cijelo, kojeg su naslijedili tužitelj i brat

G. S. pok. F., a koji je svoj dio u cijelosti prepustio bratu. Dodaje kako

je u zemljišnim knjigama kao vlasnica upisana pok. D. V. K. žena J.

koju je naslijedio M. V., J., a kojeg je naslijedila majka tužitelja M.

S. pok. M., dok je tužena bez pravne osnove u posjedu predmetne nekretnine koju koristi bez naknade i odbija poziv za iseljenje. Podneskom od 2. studenog 2017. tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev, dok je 7. svibnja 2019. zatražio određivanje privremene mjere, a sve sadržajno na način koji je praktički istovjetan izreci i rješenju ove odluke.

2. Dana 11. rujna 2017. tužena se u svom odgovoru u cijelosti usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu, a u tijeku postupka istaknula i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

3. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom rješenja o nasljeđivanju ovog suda broj O-1568/86 od 28. travnja 1987., broj O-483/03 od 20. ožujka 2003., broj O-3574/13 od 29. prosinca 2014., broj O-1258/67 od 31. svibnja 1974., Kotarskog suda u V. broj O-131/53 od 22. studenog 1954., oporuke od 11. rujna 1986., vlasničkih listova od 11. rujna 2016. i 6. ožujka 2022., prijepisa posjedovnog lista Ureda za katastar S., Ispostave nekretnina V. od 11. rujna 2016. i povijesnih posjedovnih listova broj 772 i 1432, računa tužene priloženih uz podnesak od 10. listopada 2017., presude IIIP-326/96 od 3. rujna 1997., rješenja o građevinskoj dozvoli od 22. siječnja 1980., radnih knjižica parničnih stranaka, zapisnika Ureda za katastarsko-geodetske poslove, Ispostave V. od 3. srpnja 1995., očevidom održanim na licu mjesta 25. rujna 2019. uz sudjelovanje sudskog vještaka za geodeziju R. R., pregledom njegovog nalaza od 5. prosinca 2019. s prilozima, dopune vještva od 8. svibnja 2020. i očitovanja od 17. rujna 2020., pregledom parničnih spisa broj IIP-847/96, P-3886/2020 i Psp-38/2021, pregledom podataka HZMO o primanjima stranaka od 28. veljače i 5. studenog 2020., saslušanjem svjedoka J.

Ž., A. Ž., I. C., N. V., N. Z., N. i B.

S., S. i F. K. te parničnih stranaka.

4. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

5. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

6. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi je li tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati predaju u posjed predmetne nekretnine i je li taj zahtjev osnovan, odnosno utvrditi ima li tužena pravo na posjed koji je ovlašćuje zadržati stvar. 7. Odredbe iz čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV) propisuju vlasničku tužbu predmnijevanog vlasnika (publicijanska tužba), tako da će se onoga tko u postupku pred sudom dokaže pravni temelj i istinit način stjecanja stvari, smatrati vlasnikom te stvari prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju. Na zahtjev predmnijevanog vlasnika posjednik će predati posjed stvari koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što je nepošten ili nezakonit ili što ne može označiti svog prednika ili što je stekao posjed stvari besplatno, a podnositelj zahtjeva ga je stekao naplatno, ali neće mu trebati predati posjed ukoliko ima jednako jak pravni temelj. Predmnijevani vlasnik treba dokazati činjenice na temelju kojih se predmnijeva njegovo vlasništvo i od kojih zavisi utemeljenost njegova zahtjeva prema posjedniku. Dakle, na tužitelju je teret dokazati pravnu osnovu stjecanja koja mora biti objektivno valjana, a ishod spora ovisi o dokazivanju jačih prava na posjed, pri čemu valja uzeti u obzir kako najjače pravo na posjed ima vlasnik stvari, potom kvalificirani posjednik protiv svakog nekvalificiranog posjednika, ukoliko mu je posjed nepošten ili nezakonit. Ovome valja dodati kako jače pravo na posjed ima onaj koji može označiti svojeg prednika naspram onoga koji ga ne može označiti ili može, ali samo u sumnjivog prednika. Pod pretpostavkom da su pravne osnove stranaka iste jačine, prednost ima posjednik kod kojeg se stvar nalazi, jer u tom slučaju ne mora predati posjed stvari tužitelju, a osim toga može staviti prigovor prava vlasništva i dokazati kako je on vlasnik stvari.

8. Pregledom vlasničkog lista od 11. rujna 2016. razvidno je kako su čest. zgr. 1303 i čest. zem. 975 Z.U. 2292 K.O. K. upisane kao vlasništvo D. V.-

K. žene J. za cijelo.

9. Pregledom rješenja o nasljeđivanju Kotarskog suda u V. broj O-131/53 od

22. studenog 1954., razvidno je kako je D. V. ženu J. (umrlu 18.

studenog 1953.) naslijedio sin M. V., J. iz K.

10. Pregledom rješenja o nasljeđivanju broj O-1258/67 od 31. svibnja 1974. razvidno je kako su M. V. pok. J., kovača iz K. (umro 27. studenog 1967.), naslijedile supruga A. V. rođ. V., kćerke M. S. i D.

B. te unuci M. V. pok. J. i N. V. pok. J., a u odnosu

na ovdje spornu nekretninu (tezu u kojoj je kovačnica i mirinu) naslijedila ga je za cijelo supruga.

11. Pregledom rješenja o nasljeđivanju broj O-1568/86 od 28. travnja 1987. i oporuke od 11. rujna 1986. razvidno je kako je M. S. rođ. V. (umrla 22.

rujna 1986.) naslijedio suprug F. S. u odnosu na cjelokupnu imovinu,

uključujući i stambenu kuću u K.

12. Pregledom rješenja o nasljeđivanju broj O-483/03 od 20. ožujka 2003. razvidno je kako su F. S. (umro 25. prosinca 2002.) naslijedili na istovjetne

dijelove sinovi, ovdje tužitelj O. S. i G. S., kojeg je nakon smrti 10.

studenog 2013. naslijedio sin N. S., kako to proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju broj O-3574/13 od 29. prosinca 2014.

13. Pregledom povijesnih posjedovnih listova broj 772 i broj 1432 te prijepisa posjedovnog lista 1432 Ureda za katastar S., Ispostave V. od 11. rujna 2016.,

razvidno je kako su od osnutka katastra na otoku V. 1953. ovdje sporne nekretnine bile upisane u korist posjednika M. V. pok. J. za cijelo, dok su nakon 1995. upisane kao isključivi posjed tužene, a sve temeljem provedenih izvida na licu mjesta, kako to proizlazi iz zapisnika Ureda za katastarsko-geodetske poslove, Ispostave V. od 3. srpnja 1995.

14. Pregledom presude Općinskog suda u S. broj IIIP-326/96 od 3. rujna 1997., razvidno je kako je ovom pravomoćnom sudskom odlukom razveden brak parničnih stranaka sklopljen 4. svibnja 1977. i kako su u tijeku njegovog trajanja rođena djeca S. S. dana 17. listopada 1987. i F. S. dana 28. rujna 1989.

15. Pregledom rješenja o građevinskoj dozvoli od 22. siječnja 1980. razvidno je kako je tadašnji Općinski sekretarijat za poslove uprave Općine V. izdao investitoru F. S. građevinsku dozvolu za nadogradnju obiteljske stambene

zgrade, kao i za izradu vanjskog stubišta do drugog kata obiteljske stambene zgrade u K.

16. Pregledom radne knjižice tužitelja razvidno je kako je kao tehničar pomorskog prometa zaposlen od 9. rujna 1975. do 6. studenog 1990. kod više poslodavaca, dok je iz radne knjižice tužene razvidno kako je kao nastavnica hrvatskog jezika od 23. prosinca 1976. do 15. prosinca 1977. radila kao zaposlenica osnovnih škola u S. u i S., potom od 15. prosinca 1977. do 11. svibnja 1979.

kao službenica u Službi društvenog knjigovodstva u S., a od 10. lipnja 1981. na radnim mjestima kod različitih poslodavaca na području otoka V.

17. Prilikom očevida održanog na licu mjesta 25. rujna 2019., tužitelj je kao predmet spora pokazao kuću u gradu K., anagrafske oznake koja se sastoji od prizemlja i dva kata, koji su međusobno

povezani vanjskim betonskim stubištem. U dijelu prizemlja je apartman koji se sastoji od spavaće sobe, kupaonice i kuhinje s blagovaonicom, a ostatak površine prizemlja predstavlja prostoriju u neuređenom stanju. Na prvom katu je stambeni prostor koji čine kuhinja s blagovaonom, spavaća soba, kupaonica i hodnik, dok je na drugom katu stan koji se sastoji od dvije spavaće sobe, kupaonice, hodnika, blagovaonice s kuhinjom i terase s kaminom.

18. Sudski vještak za geodeziju R. R. u svom je nalazu od 5. prosinca 2019. utvrdio kako je predmetna kuća građena kao objekt u nizu koji se sastoji od prizemlja i dva kata, kako se do nje pristupa preko dvorišta na kojem su vanjske betonska stupe te identificirao čest. zgr. 1303 u cijelosti i dio čest. zem. 975, kao čestice na kojima je položena, a na skici lica mjesta taj dio omeđio je slovima. Preostali dio čest. zem. 975 po vještaku predstavlja dvorište uglavnom natkriveno terasama prvog i drugog kata u kojem su vanjske betonske stube. U dopuni vještva od 18. svibnja 2020. nije se mogao očitovati o tlocrtnoj površini današnjeg objekta u odnosu na tlocrtnu površinu nekadašnje prizemnice – kovačnice, jer ne raspolaže podacima o položaju i dimenzijama starog objekta, a u svom očitovanju na primjedbe tužitelja od 17. rujna 2020. navodi kako se od osnutka katastra čest. zgr. 1303 vodi kao zgrada, a čest. zem. 975 kao dvorište. Temeljem grafičkog dijela katastarskog operata zaključuje kako je objekt položen na čest. zgr. 1303 evidentiran na katastarskom planu prije 1911., ali mu nije poznato od kada je tako i tome dodaje kako sadašnja građevina nije evidentirana u službenim katastarskim planovima i kako bi o položaju građevine prije radova tužene i o korištenju postojećih starih zidova, trebalo angažirati vještaka građevinske struke. Konačno, na vještakov nalaz i dopune vještva parnične stranke nisu iskazale primjedbe kojim bi osporile ili kako dovele u sumnju njegovu stručnost i objektivnost, stoga ga sud prihvaća u cijelosti.

19. Što se tiče prigovora nedostataka aktivne legitimacije tužitelja, za navesti je kako iz nabrojanih isprava jasno proizlazi da su pravni prednici tužitelja njegovi roditelji M. i F. S., djed i baka M. i A. V. te prabaka D.

V. žena J., upisana vlasnica predmetnih nekretnina za cijelo. Spisu nije priložena isprava iz koje bi bilo razvidno da je tužiteljeva majka M. S. isključiva nasljednica spornih nekretnina nakon smrti majke A. V., međutim stanje u spisu jasno ukazuje na takav zaključak. U svom podnesku od 2. studenog 2017. tužitelj tvrdi kako je njegova majka uzdržavala baku A. do kraja života, tako da su joj predmetne nekretnine, kao i ostala bakina imovina, prenesene u vlasništvo za cijelo, a u prilog tome ide sadržaj rješenja o nasljeđivanju broj O-1258/67 od 31. svibnja 1974. iz kojeg je razvidno kako su svi nasljednici djeda M. V., osim supruge A. i kćerke M. S., s prebivalištima u SAD, tako da se isključivo tužiteljeva majka mogla brinuti o baki A. Nadalje, valjalo je cijeniti oporuku M.

S. od 11. rujna 1986. u kojoj se oporučiteljica označava jedinom vlasnicom stambene kuće u ulici …, a iz iskaza svjedoka J. Ž.,

A. Ž., I. C., N. V., N. Z., susjeda te prijatelja i

dobrih poznavatelja stranaka, proizlazi kako je tužiteljev otac F. S. uvažavan kao isključivi posjednik, odnosno vlasnik nekretnine, bez spominjanja trećih osoba, bilo kao suvlasnika ili suposjednika. Svjedoci uopće ne spominju da bi ova nekretnina bila objekt sporova ili sukoba obitelji S. i trećih osoba, a iz iskaza N. i B. S. (tužiteljeve nevjeste i nećaka) proizlazi kako su nakon očeve smrti tužitelj i

brat G. S. postigli sporazum o diobi naslijeđene suvlasničke zajednice po kojem je tužitelju u isključivo vlasništvo pripala sporna kuća, a njihovom suprugu i ocu nesporna kuća u ulici …. Konačno, ni iz iskaza djece

stranaka S. i F. K. ne proizlazi da su prethodnih desetljeća bili ometani

ili osporavani u posjedovanju predmetne nekretnine, a na kraju svega valjalo je cijeniti i iskaz tužene kada govori o motivima preseljenja u K., kao i okolnostima gradnje objekta. Naime, navodi kako je na otok doselila po pozivu roditelja tužitelja koji su im dali do znanja kako će im "omogućiti stvoriti dom" i ponudili življenje u kući na mjestu stare kovačnice koju su trebali zajedno izgraditi i tome dodaje kako u suprotnom ne bi ulagala ili kako doprinosila tim radovima. Dakle, tužena ističe kako ne bi doselila u K. i sudjelovala u radovima na izgradnji kuće koja ne bi postala suvlasništvo nje i tadašnjeg supruga, što sud može prihvatiti kao razložan argument. Analogno tako iznesenom stavu, sasvim je logično zaključiti da se pogotovo ne bi preselila iz S. i upuštala u zahtjevan projekt gradnje da nekretnina nije bila isključivo vlasništvo suprugovih roditelja, već suvlasnička zajednica nasljednika njegove bake A. V. U svakom slučaju, na temelju raspoložive dokazne građe utvrđeno je kako su tužiteljevi roditelji desetljećima bili u samostalnom i neosporavanom posjedu predmetnih nekretnina, kako su te ovlasti prenijeli na tužitelja u cijelosti, tako da je on u trenutku stjecanja, sve uz postignutu diobu s bratom G. S., postao njihov zakoniti i pošteni stjecatelj, stoga je dokazao kako je njihov predmnijevani vlasnik i ovlašten zahtijevati sudsku zaštitu.

20. Što se tiče statusa tužene u odnosu na predmetnu nekretninu i njezine tvrdnje o pravu na posjed, prije svega je valjalo utvrditi činjenice i okolnosti u vezi gradnje i nastanka ovog objekta te njezinog stupanja u posjed. Iz stanja u spisu proizlazi kako je brak stranaka trajao od 1977. do 1997., a iz iskaza tužitelja proizlazi kako su u spornu kuću uselili 1982. Po njegovom kazivanju radilo se o objektu koji se sastojao od prizemlja i kata, ugrađene infrastrukture i potpuno uvjetnim za stanovanje. Nije sporno kako su za vrijeme trajanja braka stranke bile u radnom odnosu i to tužitelj kao pomorac, a tužena na službeničkim poslovima u pošti. Međutim, tužitelj tvrdi kako je kuću gradio njegov otac svojim radom i sredstvima, tako da je uložio preko 100.000 tadašnjih DEM, dok je po tuženoj objekt izgrađen zajedničkim radom i sredstvima parničnih stranaka i tužiteljevih roditelja, koji su im ponudili staru prizemnicu i pomogli u gradnji nove kuće. U dokazne svrhe tužena uz podnesak od 10. listopada 2017. prilaže račune za kupnju i transport građevinskog materijala, međutim svi oni datirani su 1996., stoga je jasno kako se ne odnose na troškove učinjene prilikom gradnje prizemlja i kata kuće, nesporno okončanih u prvoj polovini 80-tih godina, već na radove nadogradnje drugog kata ovog objekta, koje je po vlastitom kazivanju izvela sa drugim suprugom. Na okolnost izvođenja radova u tijeku trajanja braka stranaka, sudjelovanja u tim poslovima i njihovom financiranju, iskazivali su svjedoci J. Ž. A. Ž., I. C., N. V. i N.

Z. Svjedoku Ž. poznato je kako je otac tužitelja "dao Og. i D.kuću da

grade za sebe", kako je stara prizemnica srušena, tako da je napravljen novi objekt,

a od tužitelja je čuo kako su on i tužena ulagali u radove. Dodaje kako je prijateljski i bez naknade svojim traktorom prevozio grede, a tim prilikama na kući viđao stranke i tužiteljevog oca. Svjedokinja Ž. iskazuje kako su roditelji tužitelja prepustili strankama nekretninu kako bi sebi izgradili kuću, kako je tužitelj plovio, a tužena radila u pošti te vodila brigu o djeci i domaćinstvu i istodobno značajno sudjelovala u svim radovima, u skladu sa mogućnostima. Svjedok C. također spominje kako je

F.S. započeo gradnju za potrebe parničnih stranaka koji su u tome aktivno sudjelovali uz pomoć prijatelja, a pretpostavlja kako su kao zaposlene osobe i financijski doprinosili izgradnji kuće. Svjedok V. smatra kako su stranke započele s gradnjom uz suglasnost F. S., koji im je pomagao za vrijeme boravaka u

K., a pomagali su i prijatelji pa je tako i on bez naknade sudjelovao u radovima gradnje betonske ploče. Svjedok Z. pretpostavlja kako je tužiteljeva majka ustupila postojeću prizemnicu tužitelju i tuženoj radi gradnje kuće, budući su u to vrijeme bili u braku, a sve to uz prethodni dogovor s drugim sinom G.

S. Tvrdi kako su gradili tužitelj i otac, a nema saznanja o financiranju ovih radova te potvrđuje kako su u to vrijeme stranke bile u radnim odnosima. Iskaze ovih svjedoka valjalo je cijeniti iz razloga što se radi o susjedima predmetne nekretnine, rodbini, prijateljima, odnosno radnim kolegama, a u svakom slučaju dobrim poznanicima parničnih stranaka, stoga je logično i očekivano da su imali neposredna i posredna, ali u svakom slučaju objektivna saznanja o nekretnini o kojoj su govorili, njezinom stanju prije izvođenja radova početkom 80-ih godina, razlozima gradnje i namjeni tog objekta te njegovim korisnicima, a pored svega i saznanja o fizičkom sudjelovanju i financijskom doprinosu sudionika tih radova. Njihovi iskazi istovjetni su ili slični u odnosu na čitav niz ovdje odlučnih činjenica, a u faktičkom su i kronološkom skladu s prethodno nabrojanom dokaznom građom, tako da im se poklanja vjera kao uvjerljivim i vjerodostojnim. Nasuprot tome, iskazi svjedoka S.

K. (rođena 1987.) i F. K. (rođen 1989.) te N. S. (rođen 1979.) ne mogu se uzeti kao relevantni, jer su rođeni nakon okončane gradnje i useljenja stranaka 1982. ili su u to vrijeme bili u dječjoj dobi, stoga ne mogu imati neposredna, a pogotovo detaljna saznanja koja su od značaja u ovoj stvari, poput sudjelovanja u radovima i financijskom doprinosu. Osim toga, radi se o djeci tužene, odnosno nećaku tužitelja, stoga je logičan njihov subjektivan stav i interes za ishod spora, a iz istog razloga nije uzet u obzir iskaz tužiteljeve nevjeste B. S., pogotovo iz razloga što je u bitnim dijelovima u suprotnosti s iskazima ostalih svjedoka, poput tvrdnji kako je kuću svojim radom i sredstvima gradio F. S. uz pomoć trećih osoba, kako u vrijeme gradnje nije bilo poznato tko će je koristiti, a nema valjanog obrazloženja zašto je gradio taj objekt kod činjenice da je već bio vlasnik velike kuće u K., u ulici ... Konačno, svjedokinja je na kraju iskaza u

proturječju kada navodi kako se ne može očitovati jesu li stranke i u kojem omjeru doprinosili gradnji kuće, a prethodno tvrdi kako uložena sredstva predstavljaju dio ušteđevine tužiteljevih roditelja.

21. Na temelju iznesenih utvrđenja nedvojbeno je kako je u tijeku trajanja bračne zajednice stranaka tužena doselila u K. 1979., kako je njezina svekrva

M. S. u to vrijeme bila izvanknjižna vlasnica prizemnog poslovnog objekta (kovačnice) na mjestu kojeg je uz prethodnu suglasnost tužiteljevih roditelja izgrađena stambena zgrada s dvije etaže (prizemlje i kat), kako je zgrada izgrađena radi stambenog zbrinjavanja parničnih stranaka koje su u nju uselile 1982., tako da je tužena od tada u kontinuiranom suposjedu, a nakon iseljenja tužitelja u S. 1992., u samostalnom posjedu ove nekretnine. Također je utvrđeno kako su parnične stranke prije i u vrijeme izvođenja radova bile zaposlene, tužitelj kao pomorac, a tužena kao službenica, i po toj osnovi ostvarivale redovita mjesečna primanja, a među njima nije bilo sporno kako su tužiteljevi roditelji živjeli i radili u inozemstvu, gdje je njegov otac F. S. radio kao građevinski poslovođa. Dakle, sud ne dvoji kako je stambena zgrada izgrađena 1982. na prostoru stare prizemnice tužiteljeve majke, a položena na nekretnini oznake čest. zgr. 1303 u cijelosti te na dijelu čest. zem. 975, sve po volji i uz suglasnost vlasnice i njezinog supruga F. S. Uzimajući u obzir izneseno, sasvim je logično da je tužiteljev otac bio nositelj ovog projekta i označen investitorom u rješenju o izdavanju građevinske dozvole za nadogradnjom stambene zgrade od 22. siječnja 1980., jer se radilo o stručnoj i financijski situiranoj osobi s višegodišnjim radnim iskustvom u N. Također je logično ili barem očekivano

da je njegov doprinos, kako fizički, tako i financijski, bio znatan, a moguće i najveći, zbog čega su ga svjedoci i označili kao glavnog sudionika koji je, između svega ostalog, iz inozemstva donio i dio alata i materijala neophodnog za gradnju. Međutim, navodi tužitelja o ulaganju sredstava njegovog oca u visini od preko 100.000 tadašnjih DEM nemaju nikakve dokazne podloge, tako da se drže proizvoljnim i paušalnim. Također je očekivano da je F. S. kod izvođenja niza fizičkih poslova pomagao tužitelj, jer je zgrada građena u interesu njegove obitelji te da su u tome sudjelovale i treće osobe, uglavnom prijatelji i rodbina, koji su sudjelovali u zahtjevnijim poslovima bez naknade, što predstavlja čin solidarnosti, svojstven ljudima prije svega u malim sredinama. S tim u vezi, sud smatra kako je i tužena doprinosila u skladu sa svojim mogućnostima, kako fizičkim, tako i financijskim, jer ovaj zaključak jasno proizlazi iz stanja u spisu. Prije svega valja navesti kako su gradnja nove kuće i samostalno stambeno zbrinjavanje parničnih stranaka svakako bili dobar razlog njezinom preseljenju iz S. u K., stoga je sud poklonio vjeru iskazima svjedoka koji su govorili o njezinom sudjelovanju prilikom izvođenja pojedinih građevinskih ili zanatskih radova, jer je uz supruga bila osobno zainteresirana da se oni okončaju što prije uz što manje troškove. Nadalje, valjalo je cijeniti kako je ostvarivala redovita mjesečna primanja, što znači da je bila u mogućnosti i financijski doprinositi izgradnji, a prije svega svojim novčanim sredstvima u cijelosti ili dijelom nabavljati potreban građevinski materijal ili podmirivati njegov transport do lica mjesta u K. Vrijednost sudjelovanja tužene u pojedinim fizičkim poslovima i troškovima nabave materijala, alata, transporta i ostalog nije utvrđen, jer je od okončanja radova proteklo četrdeset godina, tako da je bilo teško očekivati da spisu priloži račune ili kakve druge pisane dokaze o učinjenim izdatcima. Osim toga takvi dokazi i nisu bili neophodni, jer predmet ove parnice nije utvrđivanje bračne stečevine ili razvrgnuće suvlasničke zajednice, ali je na temelju raspoloživih tužena dokazala kako je i ona značajno doprinijela stvaranju dvoetažnog objekta kao nove vrijednosti. Konačno, valjalo je cijeniti kako su tužiteljevi roditelji živjeli i radili u N., a tužitelj kao pomorac plovio na brodovima, tako da su u K. mogli boraviti povremeno i to za vrijeme godišnjih odmora, blagdana i neradnih dana, što istodobno znači da je barem samo zbog te činjenice dio tereta izgradnje bio na tuženoj, kako u fizičkom tako i u financijskom smislu. Dakle, sud smatra kako kuća u koju su se stranke uselile 1982., a koja se tada sastojala od prizemlja i kata s okućnicom neophodnom za njezinu redovitu upotrebu, nije bila isključivo vlasništvo ili samo gotov dar tužiteljevih roditelja sinu i nevjesti, već se radilo o jedinstvenoj stambenoj cjelini koja je nastala na zemljištu M. S., ulaganjem rada i sredstava tužiteljevih roditelja, tužitelja i tužene, pri čemu ponovno valja istaknuti kako omjer doprinosa svakog od sudionika nije pravno relevantan u ovoj pravnoj stvari, zbog čega ga nije trebalo posebno raspravljati.

22. Kod ovako utvrđenih okolnosti, doprinos tužene u radu i novcu svakako je valjalo cijeniti i razmatrati u skladu s odredbama iz čl. 24. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN broj 53/91, 9/92 i 77/92, dalje ZOVO), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., a po kojima se pravo vlasništva originarno moglo steći gradnjom objekta na zemljištu u tuđem vlasništvu. Naime, utvrđeno činjenično stanje ne ukazuje da bi F. S. bio isključivi graditelj ili da bi graditelji bili samo on i tužitelj, već je u tome na ranije navedeni način aktivno sudjelovala i tužena, tako da je kao sudionica građenja stekla i određeni suvlasnički dio izgrađene nekretnine. Osim toga, svakako je valjalo uzeti u obzir kako raspoloživi dokazi ne upućuju na zaključak da je kuća izgrađena isključivo sredstvima tužiteljevih roditelja, već su i parnične stranke svojim radom i sredstvima zajednički doprinijele izgradnji objekta i stvaranju nove vrijednosti za vrijeme trajanja braka, tako da je ova novo izgrađena nekretnina barem dijelom postala dio njihove zajedničke imovine, kako to propisuje odredba iz čl. 271. Zakona o braku i porodičnim odnosima (NN broj 11/78, 45/89 i 59/90), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1979. U svakom slučaju, nedvojbeno je kako tužena 1982. nije stupila u posjed nekretnine na prijevaran ili kakav drugi nezakoniti način, već na valjanoj pravnoj osnovi suvlasničkog i suposjedovnog ovlaštenja, a takav status kontinuirano traje do danas.

23. Na temelju iznijetog tužena je dokazala kako ima pravo na posjed predmetne kuće i okućnice koja je nužna za korištenje objekta, tako da tužbeni zahtjev, postavljen radi utvrđenja neosnovanosti njezinog posjeda i predaje nekretnine u isključivi posjed tužitelja, slobodne od osoba i stvari, nema valjanog činjeničnog i zakonskog uporišta, radi čega ga je valjalo odbiti u cijelosti, kako je i odlučeno u izreci presude.

24. Kako je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, to je valjalo odbiti i prijedlog radi određivanja privremene mjere, jer se nisu ostvarile pretpostavke propisane odredbom iz čl. 346. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) po kojoj je predlagatelj osiguranja trebao učiniti vjerojatnim postojanje svoje tražbine, a osim toga nije učio vjerojatnim i opasnost da bi bez takve mjere protivnica osiguranja spriječila ili znatno otežala ostvarenje njegove tražbine, odnosno da je ona neophodna kako bi se spriječilo nasilje ili nastanak prijeteće nenadoknadive štete, radi čega je odlučeno kao u točki I izreke rješenja.

25. S obzirom na ishod parnice, tužena u skladu s odredbom iz članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) ima pravo na naknadu troška zastupanja po punomoćniku i to sastava četiri obrazložena podneska od 10. listopada i 29. studenog 2017., 16. listopada i 7. prosinca 2020. te zastupanja na ročištima održanim 10. listopada i 29. studenog 2017., 17. travnja, 4. srpnja i 6. rujna 2018., 25. rujna 2019., 11. veljače i 21. srpnja 2020. te 8. ožujka 2022. u iznosu od 2.500,00 kn za svaku radnju, a u skladu s Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT). Također joj je priznat trošak sastava podneska od 17. veljače 2022. u iznosu od 500,00 kn i u skladu s Tbr. 8. toč. 3. OT, dok se u više zatraženom dijelu njezin zahtjev drži neosnovanim, jer se radi o petom obrazloženom podnesku, što znači da nije bilo moguće priznati puni trošak za tu radnju. Pored svega, priznat joj je i trošak zastupanja na ročištima održanim 20. listopada i 10. prosinca 2020. te 8. prosinca 2021. u iznosu od 1.250,00 kn za svako (Tbr. 9. toč. 2.

OT), jer se tim prilikama nije raspravljalo o glavnoj stvari, već samo o procesnim pitanjima, tako da je u odnosu na viši iznos za ove radnje zahtjev tužene neosnovan. Dakle, priznat joj je trošak zastupanja u iznosu od 36.750,00 kn koji je valjalo uvećati za 25% PDV, dok trošak pristojbe odgovora na tužbu nije priznat, jer nije zatražen u skladu s odredbom iz čl. 164. ZPP po kojoj je stranka dužna u zahtjevu navesti određene troškove za koje traži naknadu.

26. Slijedom iznijetog, tužitelju je valjalo naložiti podmirenje troška tužene u iznosu od 45.937,50 kn, kako je i odlučeno u točki II izreke rješenja.

Split, 27. svibnja 2022.

Sudac

Branko Malenica,v.r.

PRAVNA POUKA Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tužene