REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 117 Pn-1321/18-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika-specijaliste Lidije Đogaš Batovanja, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz Z., OIB…, zastupanog po punomoćnici B. M., odvjetnici u Z., protiv I-tuženika A. osiguranje d.d. Z., OIB …, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G. & Partneri i II-tuženika Županijska uprava za ceste Bjelovarsko-Bilogorske županije, Bjelovar, OIB …, zastupanog po punomoćniku J. P., odvjetniku u B., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. travnja 2022. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 27. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se I-tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 24.262,80 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. svibnja 2017. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u odnosu na II- tuženika koji glasi:

" Nalaže se II-tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 24.262,80 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. svibnja 2017. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te naknaditi troškove postupka zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

III Nalaže se I-tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 18.700,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 27. svibnja 2022. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tužitelju naknaditi II-tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 9.062,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 27. svibnja 2022. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 19. rujna 2016. oko 20,00 sati na LC 40016, šumski predio između mjesta G. P. i M. P., 250 m prije raskrižja sa DC 5 upravljao vozilom registarske oznake ZG …, kada je iz šume s lijeve strane izletjela srneća divljač koja je udarila u lijevi bočni kraj vozila nakon čega je divljač otišla, a na vozilu je nađena dlaka predmetne divljači koja je uzeta od strane policije radi očevida. Nadalje, tužitelj navodi kako je divljač bila u vlasništvu Lovačkog društva "B.", G. P. te je u trenutku nezgode isto imalo ugovorenu policu od odgovornosti kod I-tuženika, dok predmetna prometnica nije bila označena adekvatnim prometnim znakom, odnosno znak upozorenja opasnosti od divljači na cesti je bio neprepoznatljiv, a za koje održavanje je odgovoran II-tuženik. Tužitelj ukazuje kako odgovornost II-tuženika proizlazi iz nesporne činjenice što je isti osoba nadležna za održavanje i upravljanje predmetnom dionicom. Tužitelj nadalje ističe kako je u navedenoj nezgodi oštećeno vozilo u njegovu vlasništvu te da se odštetnim zahtjevom obratio I-tuženiku koji je zahtjev tužitelja otklonio. Nadalje navodi kako je bio prisiljen o vlastitom trošku reparirati nastalu imovinsku štetu na vozilu slijedom čega isti prema prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje isplatu iznosa od 25.000,00 kn zajedno sa zakonskom kamatom od 1. studenog 2016. pa do isplate.

2. Tužitelj je tijekom postupka, a nakon zaključenja prethodnog postupka (17. listopada 2018. – list 43-44 spisa) i provedenog prometnog vještačenja, podneskom od dana 27. listopada 2020. uredio tužbeni zahtjev kojim sada potražuje iznos od 24.262,80 kn na ime imovinske štete nastale na vozilu u vlasništvu tužitelja u predmetnom štetnom događaju, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1. studenog 2016. pa do isplate. Nadalje, na ročištu održanom 14. travnja 2022. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u pogledu zatraženog tijeka zakonskih zateznih kamata pa isti predmetne kamate sada potražuje od 18. svibnja 2017. pa do isplate, dok tužbeni zahtjev kako je uređen podneskom od 27. listopada 2020. u ostalom dijelu ostaje neizmijenjen.

3. Predmetno uređenje tužbenog zahtjeva od dana 28. veljače 2022. ne predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva u smislu čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), budući je predmetnim podneskom tužitelj umanjio visinu tužbenog zahtjeva kako je isti postavljen prvotnim tužbenim zahtjevom (sa 25.000,00 kn početno zatraženih na 24.262,80 kn). Naime, odredbom čl. 191. st. 3. ZPP-a propisano je kako tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, a čemu je ovdje slučaj ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen, pa se stoga sniženju tužbenog zahtjeva ne može protiviti, te slijedom čega je sud odlučivao po tako postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja. I i II-tuženik se nisu protivili predmetnom smanjenju tužbenog zahtjeva.

4. U odgovoru na tužbu I-tuženik ne osporava nastanak štetnog događaja niti pasivnu legitimaciju, osporava visinu tužbenog zahtjeva te spori odgovornost navodeći kako odgovornost za nezgodu leži na II-tuženiku kao i na tužitelju koji svoju vožnju nije prilagodio uvjetima na cesti. I-tuženik smatra kako je II-tuženik odgovoran iz razloga jer cesta kojom gospodari nije bila opremljena adekvatnom signalizacijom, slijedom čega predlaže odbiti tužitelja u cijelosti uz obvezu da I-tuženiku naknadi parnični trošak.

5. II-tuženik u odgovoru na tužbu priznaje nastanak štetnog događaja na označenoj prometnici jer navedeno proizlazi iz zapisnika o očevidu koji je priložen uz tužbu, no osporava svoju (su)odgovornost za nastanak štetnog događaja jer postojanje izblijedjelog znaka opasnosti naleta na divljač u šumskom predjelu kroz koji cesta prolazi na udaljenosti od 2400 m prije mjesta događaja ne može predstavljati uzrok nastanka štete budući da svaki razuman vozač može pretpostaviti da će iz šume koja okružuje cestu potencijalno istrčati divljač. Nadalje ističe kako se znak upozorenja opasnosti od naleta na divljač u pravilu postavlja na predjelima gdje su tzv. prirodni migracijski putevi divljači, odnosno na onim dijelovima gdje divljač uobičajeno migrira, a nalaze se između naselja ili unutar naselja. Međutim kada cesta prolazi šumskim područjem, II-tuženik smatra kako je potpuno besmisleno upozoravati vozače da mogu naletjeti na divljač. Također ukazuje kako odgovara po načelu krivnje te smatra kako tužitelj u tužbi nije iznio bilo kakve razloge koji bi ukazivali na krivnju II-tuženika za nastanak štetnog događaja niti je iznio da bi njegov način vožnje u slučaju postojanja znaka opasnosti od naleta na divljač bio drugačiji, a očigledno je da postojanje izblijedjelog znaka nije bilo u uzročnoj vezi sa nastankom štetnog događaja slijedom čega predlaže da sud tužitelja odbije sa tužbenim zahtjevom.

6. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u zapisnik o očevidu, e-mail korespondenciju sa lista 8 spisa, presliku karte lokacije državnog lovišta, presliku prometne dozvole, izvid štete, dopunski izvid štete, ponudu sa lista 14 spisa, odštetni zahtjev, odgovor I-tuženika na odštetni zahtjev, dopis MUP-a, Ravnateljstvo policije od 14. studenog 2016., dopis Lovačkog saveza županije, policu osiguranja broj OV0685006344, službenu zabilješku Policijske uprave Bjelovarsko-bilogorske, PP Grubišno Polje, CD medij sa fotografijama događaja, zapisnik o ispitivanju prisutnosti alkohola kod tužitelja, situacijski plan, proveden je dokaz saslušanjem svjedoka V. R., A. L., M. Š. te tužitelja kao stranke, a proveden je I dokaz prometnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku ing. N. E.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze sukladno čl. 8. ZPP-a, u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra konačno uređeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim u odnosu na I-tuženika i u cijelosti neosnovanim u odnosu na II-tuženika.

8. Među strankama nije sporno da državna cesta na mjestu na kojem se dogodio štetni događaj u šumskom predjelu između mjesta Grubišno Polje i Mala Peratovica, 250 m prije raskrižja sa DC5, da se radi o naletu vozila u vlasništvu tužitelja na divljač (srnu), kao i da je tužitelju nastala šteta na vozilu. Nije sporan niti nastanak štetnog događaja, a ni da se predmetni štetni događaj zbio na području državnog lovišta VII/9-Obrovi.

9. Sporna je odgovornost I i II-tuženika kao i visina nastale štete te eventualni doprinos tužitelja štetnom događaju.

10. Radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz saslušanjem svjedoka V. R., A. L., M. Š. te tužitelja kao stranke, izvršen je uvid u spisu priloženu dokumentaciju te je proveden dokaz prometnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku N. E.

11. Uvidom u zapisnik o očevidu od 19. rujna 2016. vidljivo je kako je izlazak na mjesto događaja izvršen na dan štetnog događaja u 21,31 sati te da je izlazak obavio policijski službenik V. R. Navedeno je da su sudionici nezgode tužitelja te putnici u njegovu vozilu A. L. i M. Š., da su nastala oštećenja na vozilu u vlasništvu tužitelja gore navedene registarske oznake, da je tužitelju alkometrom marke Drager izmjereno 0,00 g/kg alkohola u krvi te da je došlo do naleta na divljač – srnu kao i da su na licu mjesta pronađeni tragovi dlake divljači koja se nakon štetnog događaja udaljila se mjesta istog. Navedeno proizlazi i iz službene bilješke sa lista 4-7 spisa.

12. Uvidom u priložene fotografije vidljiva su oštećenja na predmetnom vozilu.

13. Uvidom u prometnu dozvolu sa lista 10-11 spisa, sud je utvrdio kako je tužitelj naveden kao vlasnik vozila registarske oznake ZG …, da se radi o vozilu marke tipa Opel Vectra koje je prvi put registrirano 22. svibnja 2007., kao i da je nakon štetnog događaja isto registrirano 18. svibnja 2017.

14. Nadalje, iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi kako je na dan štetnog događaja između 20 i 21 sat bio na maloj lokalnoj cesti, oko mjesta Grubišno Polje, te se zajedno sa kolegama vraćao s vojnog poligona. Vozio se brzinom otprilike 40 km/h budući je to takva cesta na kojoj se ne može voziti brže. U jednom trenutku su pored desne strane ceste u dosta zaraslom dijelu vidjeli dvije košute ili srne koje su bile ispred njih cca 50 m, no potom je još jedna košuta ili srna, a tužitelj pretpostavlja da se radilo o mladom košute, izletilo s lijeve strane i krenulo prema srnama na desnoj. Radilo se o sekundi vremena za reakciju, navodi kako je prikočio no da je ipak došlo do sudara. Koliko se sjeća, udario je životinju u noge, na što se ona zarotirala. Bila je noć, cesta nije osvijetljena te su jedina svijetla na vozilu. Isto tako napominje kako nije vidio prometni zrak koji upozorava na prisutnost divljači uz cestu. Napominje da je obraslo raslinje bilo i sa lijeve strane ceste otkud je navedena životinja iskočila pa je time bilo još teže vidjeti njen dolazak. Ističe da je njegovo osiguranje J. osiguranje kojem je prijavio predmetni štetni događaj, da je izvid štete sastavljen nakon čega je popis oštećenih dijelova potrebnih za zamjenu poslao i Opelu radi upita, a potom u još nekoliko potencijalnih radiona te da je dva mjeseca nakon štetnog događaja popravio predmetno vozilo zajedno sa prijateljem koji se time bavi u slobodno vrijeme. Zajedno su nabavljali potrebne dijelove i popravili vozilo. Tužitelj je plaćao dijelove, povremeno prijatelj, no tužitelj bi mu naknadio potrošeni iznos. Radilo se o iznosu od 25.000,00 kn, od čega je 20.000,00 kn potrošeno na dijelove, dok je 5.000,00 kn dao prijatelju dao za njegov rad. Nadalje, tužitelj ističe kako je u trenutku štetnog događaja imao upaljena duga svijetla i da mu nitko nije dolazio ususret. Pojašnjava kako su košute koje je vidio bile izvan raslinja, no ne na cesti već uz istu gdje raslinja nema. Nadalje, navodi kako je taj dio pored ceste u blagom padu. Pojašnjava da se nije odlučio za popravak vozila u A. budući mu nije financijski odgovaralo podmiriti dug odjednom. Nema račune za kupljene dijelove i odrađene popravke, ističe da je to bilo davno.

15. Svjedok V. R. u svom iskazu navodi kako su dobili dojavu da je došlo do naleta divljači na vozilo na cesti kod Grubišnog Polja koja se nalazi izvan naselja. Po dolasku na lice mjesta utvrdio je da je životinja naletjela na vozilo, a ne obrnuto, također i da je životinja napustila mjesto štetnog događaja te je proveo očevid zajedno sa kolegom, uzeo izjave prisutnih osoba (tužitelj te još dvije ili tri osobe), uzeo materijalne tragove koje je zatekao na vozilu te sastavio zapisnik i isti potpisao. Koliko se sjeća, radilo se o sumraku, gotovo noći. Cesta je ravna, s obje strane je mlada šuma, nije široka niti je osvijetljena. Nakon izlaska iz naseljenog mjesta stoji prometni znak koji upozorava na divljač na cesti, no napominje da je isti potpuno izblijedio te da je potrebno izaći iz vozila i prići znaku čim bliže da bi se vidjelo o kojem se znaku radi. Navedeni znak se nalazi prije ulaska u šumski dio ceste. Svjedok ističe da brzina nije mogla biti razlog predmetnog štetnog događaja obzirom se radilo o bočnom naletu životinje na vozilo.

16. Svjedok A. L. u svom iskazu navodi kako se na dan štetnog događaja u večernjim satima, između 20 i 21 h, vozio u vozilu sa tužiteljem lokalnom cestom Grubišno Polje, brzinom od 35-40 km/h, vidljivost je bila loša te se radi o cesti koja nije prometna. U jednom trenutku ugledali su košute sa desne strane ceste, dok je već u drugom trenutku netko povikao pazi jer je još jedna košuta ili srna istrčala na cestu s lijeve strane. Životinja se sudarila sa vozilom, oni su odmah stali i izašli misleći da su je ubili no životinja je pobjegla. Pozvali su policiju, postavili trokut i poduzeli ostale sigurnosne mjere. Svjedok ističe da je s obje strane bilo visoko raslinje, paprat uz visoka stabla odvodne kanale kao i da su se kroz šumski dio vozili 5-6 možda 10 km. Poznaju cestu budući su često na vojnom poligonu koji je u blizini i tome prilagođavaju vožnju.

17. Iz iskaza svjedoka M. Š. proizlazi kako su se vraćali s obuke oko 21 h, bio je sumrak gotovo noć, a tužitelj je vozio brzinom od cca 40 km/h. Svjedok navodi kako se nalazio na stražnjem sjedalu iza vozača te nije primijetio košutu ili srnu koja je udarila u vozilo sve dok se udarac nije dogodio. Nije vidio znak za opasnost od divljači na cesti, cesta je uska, nije bila osvijetljena, a oko ceste je zaraslo i nalazi se u šumi. Bio je prvi put na predmetnom poligonu.

18. Sud je iskaze svih svjedoka kao i tužitelja u bitnome prihvatio budući su isti životni, logični te sukladni dokumentaciji u spisu i ostalim provedenim dokazima, kao i suglasju jedna s drugim dok iskaz svjedoka M. Š. o trenutku štetnog događaja sud nije posebno cijenio obzirom isti o navedenom nema neposrednih saznanja jer sam iskazuje da nije vidio trenutak kada je divljač istrčala na cestu.

19. Radi utvrđenja načina kretanja tužitelja i ostalih okolnosti vezanih za dinamiku nastanka štetnog događaja te visinu nastale štete, sud je proveo dokaz prometnim vještačenjem po vještaku ing. N. E.

20. Iz prometnog nalaza i mišljenja proizlazi je vozilo tužitelja svojim prednjim krajnje lijevim dijelom naletjelo na divljač koja je prelazila kolnik dolazeći vozilu tužitelja s lijeve strane. Mjesto naleta nalazilo se oko sredine kolnika prije prvih čestica plastike označenih u skici policije brojkom 2. Brzina vozila tužitelja neposredno prije naleta tehnički je mogla iznositi oko iskazanih 40 km/h. Provedena analiza pokazuje da se u trenutku započinjanja radnje prelaska kolnika od strane divljači vozilo tužitelja nalazilo udaljeno od mjesta naleta oko 4 m pa da je tužitelj tada čak i reagirao intenzivnim kočenjem, ne bi uspio zaustaviti svoje vozilo prije mjesta naleta i do naleta bi ipak došlo jer mu je zaustavni put kočenjem iznosio čak 16 m dok je na raspolaganju imao put od samo 4 m. Nadalje, vještak navodi kako tužitelj kao prosječan vozač nije mogao prepoznati da prometni znak oko 2400 m prije mjesta naleta predstavlja prometni znak opasnosti „divljač na cesti“ jer je površina prometnog znaka praktički potpuno izblijedila. Također vještak navodi kako visina štete na vozilu tužitelja iznosi 24.262,80 kn pri čemu tehničkim putem nije moguće isključiti dio iskaza tužitelja na listu 53 spisa prema kojemu su troškovi popravka iznosili 25.000,00 kn.

21. I-tuženik je na ročištu održanom 19. siječnja 2021. predložio provesti dokaz usmenim obrazloženjem prometnog vještaka te je tako vještak N. E. u svom usmenom obrazloženju danom na ročištu održanom 7. rujna 2021. naveo da je svoj pisani nalaz i mišljenje izradio na temelju stanja spisa te da je utvrdio dinamiku i mogućnosti izbjegavanja naleta od strane samog tužitelja pri čemu je po njegovu mišljenju detaljno objasnio i matematičkim izračunima prikazao izračune pojedinih parametara. Što se tiče visine štete navodi kako nije imao dokaze u spisu da je popravak vozila tužitelja doista i izvršen pa stoga varijantu nije mogao niti potvrditi, a niti isključiti pa stoga varijantu popravka koju je iskazivao tužitelj nije mogao isključiti.

22. Stranke nisu isticale daljnje primjedbe i prigovore na nalaz i mišljenje prometnog vještaka.

23. Valja naglasiti da je sud nalaz i mišljenje vještaka kao i dopunsko očitovanje na ročištu održanom 7. rujna 2021. prihvatio u cijelosti kao stručan, obrazložen te sačinjen u skladu s dostupnom dokumentacijom u spisu i pravilima prometne znanosti. Naime, prometni vještak je u prvotno izrađenom nalazu i mišljenju detaljno opisao dinamiku nastanka štetnog događaja, a radi utvrđenja odgovornosti i eventualnog doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja, nalazeći uporište u priležećoj dokumentaciji i iskazima tužitelja i gore navedenih svjedoka, slijedom čega je predmetno vještačenje u cijelosti objektivno i prihvatljivo. Nadalje, sud je prihvatio i nalaz i mišljenje vještaka N. E. kojim isti navodi kako je visina štete na vozilu tužitelja 24.262,80 kn.

24. Iz tako utvrđenog činjeničnog stanja sud nalazi dokazanim način nastanka štetnog događaja odnosno činjenicu da je do štetnog događaja došlo na način da je na vozilo u vlasništvu tužitelja, a kojim je u trenutku štetnog događaja upravljao tužitelj, naletjela srneća divljač pri čemu je od siline udarca nastala imovinska šteta na vozilu, da se navedena divljač nakon udarca udaljila sa mjesta štetnog događaja, da je tužitelj u trenutku štetnog događaja upravljao vozilom brzinom od cca 40 km/h, da je bila noć i oko ceste zaraslo raslinje i šumski predio, da se 2400 m od mjesta štetnog događaja nalazi prometni znak "divljač na cesti" koji je gotovo u potpunosti izblijedio, da kod tužitelja u trenutku štetnog događaja nije utvrđena prisutnost alkohola u krvi, kao i da je isti predmetno vozilo popravio na njemu prihvatljiv financijski način zajedno sa prijateljem koji se navedenim bavi te da je svoje vozilo nakon štetnog događaja ponovno registrirao dana 18. svibnja 2017.

25. Sud također nalazi utvrđenim da kod vozača vozila u vlasništvu tužitelja nema doprinosa nastanku štetnog događaja. Naime, sud prihvaća iskaz tužitelja i svjedoka A. L. te M. Š. da se tužitelj kretao brzinom od oko 40 km/h što svakako predstavlja dopuštenu brzinu kako to potvrđuje i vještak u svom nalazu i mišljenju navodeći kako prema stanju u spisu smatra da je brzina od 40 km/h tehnički moguća i objektivna. Naime sud nadalje ističe kako je sukladno čl. 53. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19 i 42/20) kojim je propisano da se na cesti u naselju vozač ne smije vozilom kretati brzinom većom od 50 km/h odnosno brzinom većom od brzine dopuštene postavljenim prometnim znakom za cijelo naselje ili njegov dio, dok je čl. 54. st. 1. propisano kako se na cesti izvan naselja vozač ne smije vozilom kretati brzinom većom od brzine dopuštene postavljenim prometnim znakom, a najviše 130 km/h na autocestama, 110 km/h na cestama namijenjenim isključivo za promet motornih vozila i brzoj cesti te 90 km/h na ostalim cestama, iz čega proizlazi, a kako nije u priloženoj tužbenoj dokumentaciji naznačeno ograničenje brzine za predmetnu dionicu gdje se štetni događaj zbio to se ima primijeniti propisano ograničenje prema gore navedenom zakonu te uzimajući u obzir kako se predmetni štetni događaj zbio izvan naselja. Nadalje čak i da se radilo o naseljenom dijelu ceste tužitelj je i u tom slučaju upravljao vozilom i ispod dopuštene brzine. Pritom valja istaknuti da prema nalazu vještaka tužitelj u ovoj prometnoj situaciji nije nikako mogao izbjeći nalet budući je zaustavni put kočenjem iznosio čak 16 m dok je tužitelj na raspolaganju imao put od samo 4 m i to do mjesta naleta. Isto tako, vještak je utvrdio kako predmetni štetni događaj nije bilo moguće izbjeći s obzirom na gore navedene okolnosti u kojima na strani tužitelja nije bilo nikakvih nepravilnosti pri brzini kojom se isti kretao ili u odnosu na poduzete radnje u prometu u trenutku nastanka predmetnog štetnog događaja. Također iz policijskog zapisnika proizlazi da tužitelj nije bio pod utjecajem alkohola u trenutku štetnog događaja.

26. Odredbom čl. 21. st. 1. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama propisano je da se znakovi opasnosti, u pravilu, postavljaju izvan naselja na udaljenosti 150 do 250 m ispred opasnog mjesta na cesti, dok je st. 3. određeno ako sigurnost prometa zahtijeva, osobito brzina kojom se vozila kreću ili nepreglednost ceste, ti će se znakovi opasnosti postaviti i na udaljenosti većoj od 250 m ispred opasnog mjesta na cesti. Nadalje, određeno je i da znakovima opasnosti, koji su postavljeni na udaljenosti manjoj od 150 m ili većoj od 250 m, moraju biti pridružene i dopunske ploče na kojima se označuje udaljenost od opasnog mjesta zbog kojeg se ti znakovi postavljaju.

27. Istim člankom propisano je i da na nepreglednim cestama ili na cestama na kojima je dopuštena veća brzina vožnje te u drugim slučajevima u kojima postoji opasnost da vozač iznenada i nepripremljen naiđe na opasno mjesto na cesti, između znaka opasnosti postavljenog na udaljenosti iz stavka 1. i 2. ovog članka i toga opasnog mjesta na cesti moraju biti postavljeni jedan znak ili više istih znakova, uz koje će se postaviti i dopunske ploče s naznakom udaljenosti do opasnog mjesta.

28. Nadalje, za istaknuti je kako je II-tuženik naveo kako je u predmetnom slučaju za smjer kretanja tužitelja relevantan prometni znak „divljač na cesti“ koji se od mjesta štetnog događaja nalazio 2400 m, kao i da je predmetni znak na navedenom mjestu izblijedio do te mjere da je istog moguće raspoznati tek ako osoba izađe iz vozila kod predmetnog znaka te mu se fizički približi, što ni tužitelj niti tuženici nisu osporili niti tvrdili drugačije.

29. Nadalje, za istaknuti je kako iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka N. E. proizlazi kako nalet predmetne divljači nije bilo moguće izbjeći u dinamici kako se predmetni štetni događaj zbio pri čemu je evidentno kako činjenica da je predmetni prometni znak "divljač na cesti" bio izblijedio nije od utjecaja na predmetni štetni događaj, posebice uzimajući u obzir kako se isti nalazio 2400 m od mjesta štetnog događaja pri čemu sud ukazuje da bi u slučaju da je znak bio u održavanom stanju i raspoznatljiv iz vozila za vrijeme kretanja vozila, isto značilo nešto veću pažnju samoga vozača u konkretnom slučaju, ali što zbog relativno kratkog vremena od početka neposredne opasnosti ne bi bitno utjecalo na sam štetni događaj i mogućnost izbjegavanja istoga s obzirom na gore navedena utvrđenja prometnog vještaka, a čiji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio. Slijedom navedenog, sud ističe kako činjenica o mjestu na kojem se nalazio predmetni prometni znak i činjenica da je isti bio neodržavan u smislu da je isti izblijedio pa nije bio uočljiv sa ceste u vožnji, isto nije od utjecaja jer i da je predmetni znak bio u održavanom stanju i raspoznatljiv iz vozila tijekom vožnje, tužitelj i uz svu pažnju koju bi uložio krećući se predmetnom dionicom, svejedno ne bi uspio izbjeći predmetni nalet zbog kratkog vremena od početka neposredne opasnosti do udara jer se radilo o zaustavnom putu od 4 m, dok je za izbjegavanje naleta bio potreban zaustavni put od 16 m uz napomenu kako se vozač kretao dopuštenom brzinom.

30. U odnosu na pasivnu legitimaciju II-tuženika, sud ističe ista kako prema odredbi čl. 50. Zakona o cestama (Narodne novine broj 84/11, 22/13 i 54/13) prema kojoj se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje, a pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar, odgovara za štetu nastalu na javnoj cesti ukoliko ta cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena ili nije označena adekvatnom prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

31. Što se tiče prometnog znaka "divljač na cesti" valja navesti da II-tuženik prometne znakove ne postavlja po vlastitom nahođenju već uz prethodnu suglasnost Ministarstva nadležnog za poslove prometa na temelju prometnog projekta, a jasno je kako je to jedini način kako se mogao sanirati predmetni prometni znak, zamjenom drugog na način da se postavi novi koji je jasno uočljiv i vidljiv sa ceste u vožnji. Osim toga, prema utvrđenju prometnog vještaka u konkretnim uvjetima nalet srne na vozilo tužitelja bio je neizbježan pa obzirom da se radi o očito primjerenoj brzini kretanja tužiteljevog vozila kao i reakciji istoga nije za pretpostaviti da bi i znak upozorenja od moguće pojave divljači na cesti utjecao (ili mogao utjecati) na način vožnje tužitelja.

32. Što se tiče pasivne legitimacije I-tuženika, odredbom čl. 83. st. 1. Zakona o lovstvu (Narodne novine broj 140/05 i 75/09) propisano je da je za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi, pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprečavanje štete od divljači koje je u smislu ovog zakona bio obvezatan poduzeti. St. 2. navedenog članka određeno je da se smatra da divljač stalno živi u lovištu u kojem je počinjena šteta ako lovoovlaštenik u tom lovištu ne dokaže protivno. Čl. 86 st. 3. Zakona o lovstvu određeno je da odgovornost za nastalu štetu na divljači snosi vozač ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti odnosno da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku, a u protivnom lovoovlaštenik lovišta u kojem je nastala šteta.

33. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o lovstvu (Narodne novine broj 75/09) i to čl. 37. st. 3. izmijenjen je čl. 86. st. 3. te je noveliranom odredbom određeno da odgovornost za nastalu štetu na vozilu snosi vozač ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti tako da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku, a u protivnom pravna osoba koja gospodari prometnicom na kojoj je šteta nastala. Iznimno od ove odredbe štetu snosi ovlaštenik prava lova ako je šteta uvjetovana vršenjem skupnog lova. U konkretnom slučaju ne radi se o skupnom lovu već o šteti na vozilu tužitelja, a koja je uzrokovana naletom srne na vozilo.

34. U hrvatskom zakonodavnom sustavu razlikujemo dva dominantna načela krivnje i to načelo pretpostavljene (presumirane) krivnje te načelo dokazane krivnje. Načelo dokazane krivnje je karakteristično za kaznenu granu sudovanja te je u takvim postupcima na ovlaštenom tužitelju teret dokazivanje krivnje osumnjičenika. S druge strane, načelo pretpostavljene (presumirane) krivnje, obilježje je građanske grane sudovanja te je u postupcima, u kojima se krivnja štetnika prosuđuje prema spomenutom načelu, na štetniku teret dokaza da do štetnog događaja nije došlo njegovom krivnjom.

35. U konkretnom slučaju, II-tuženik za nastalu štetu odgovarao bi po načelu presumirane (pretpostavljene) krivnje iz odredbe članka 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO) gdje prema odredbi članka 1045. st. 1. ZOO-a, tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Nadalje, odredba članka 1049. ZOO-a, navodi kako krivnja postoji kad je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepažnjom. Slijedom navedenoga, da bi se oslobodio odgovornosti na II- tuženiku je bio teret dokaza da kako je šteta nastala bez njegove krivnje. Nadalje, sud ukazuje kako je za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za prouzročenu štetu potrebno da kumulativno budu ispunjenje tzv. opće pretpostavke i to subjekti odgovornosti za štetu (oštećenik i štetnik), štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete i protupravnost kao i posebne pretpostavke odgovornosti za štetu (u ovom slučaju krivnja štetnika koja se predmnijeva).

36. Uzročnost (kauzalni neksus) kao pretpostavka odgovornosti za štetu je veza između štetne radnje kao uzroka i nastanka štete kao posljedice. U nizu pojava i događaja treba među mnogobrojnim uzrocima i posljedicama pronaći jedan događaj koji je pravno relevantan i koji se u pravu uzima kao uzrok određene posljedice.

37. Prema adekvacijskoj teoriji, među različitim događajima koji se mogu smatrati uzrocima nastale posljedice kao uzrok se uzima samo onaj koji je tipičan za postanak određenog štetnog događaja. Tipičan je onaj uzrok koji redovito dovodi do određene štete. To je onaj događaj za koji životno iskustvo pokazuje da se redovito uz njegovu pojavu može očekivati nastup određene štetne posljedice. Prema toj teoriji treba isključiti sve one manje-više slučajne događaje koji se upliću u redovito zbivanje, te su ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali ti uzroci nisu za štetan uspjeh tipični pa tako u prvom redu među uzrocima koji su doveli do određene štetne posljedice mora biti ljudska radnja koja podrazumijeva uz aktivitet i propust. Ako pri nastupu nekog štetnog događaja koincidiraju kao uzroci ljudska radnja i prirodni događaj, uzima se u obzir samo ljudska radnja. Ako djeluje više uzroka, a svi potječu od ljudske radnje, kao uzrok uzima se ona koja je štetnom uspjehu najbliža i za određeni štetni uspjeh tipična.

38. Nadalje, uzročna veza koja treba postojati između štetne radnje i štete mora biti neprekinuta, te dok ta veza postoji štetnik je odgovoran za posljedice štetne radnje. Uzročna veza između štetne radnje i štete nužna je pretpostavka odgovornosti za štetu, ali je oštećenik mora dokazati, jer se ona ne predmnijeva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-553/07-2 od 5. lipnja 2007.).

39. Sud ukazuje kako polazeći od navedenih utvrđenja smatra kako ne postoji odgovornost II-tuženika za nastanak štetnog događaja u smislu odredbe čl. 50. ZOC- a. Naime, riječ je o odgovornosti na temelju štetnikove krivnje od koje se može osloboditi ukoliko on dokaže da šteta nije nastala njegovom krivnjom (čl. 1045. ZOO- a), a što je II-tuženik dokazao budući navedeno proizlazi iz gore spomenutog nalaza i mišljenja vještaka kojim je utvrđeno da se nalet nije mogao izbjeći čak i u slučaju da je navedeni znak bio održavan i jasno vidljiv i raspoznatljiv sa ceste u vožnji te uzimajući u obzir kako je predmetna prometna signalizacija postavljena na predmetnoj dionici, čime nije bilo propusta u održavanju predmetne prometnice pa time nema mjesta primjeni čl. čl. 37. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lovstvu. Stoga tužitelj nije uspio dokazati da je zbog eventualnog propusta II- tuženika (koji bi se ogledao u održavanju znakova upozorenja) došlo do štetnog događaja čime, u odnosu na II-tuženika nisu ispunjenje opće pretpostavke za nastanak štete.

40. Odredbom čl. 1063. ZOO-a određeno je da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Odredbom čl. 1064. ZOO-a određeno je da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.

41. Odredbama članka 1067. ZOO-a propisan je način oslobađanja od odgovornosti te je normirano kako se vlasnik oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti ili ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti. Iako ZOO izričito ne određuje što se smatra opasnom stvari, očito je da pod tim pojmom Zakon razumije divljač (srnu) koja iznenada izlijeće na cestu. U slučaju štete nastale u vezi s opasnom stvari, uzročnost se predmnijeva, pa je na oštećeniku samo teret dokazivanja da je stvar sudjelovala u štetnom događaju, a što je u konkretnom slučaju nesporno.

42. U tom trenutku teret dokazivanja prelazi na imatelja opasne stvari koji, da bi se oslobodio odgovornosti, mora dokazati da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti ili da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti.

43. Dakle, u konkretnom slučaju, I- tuženik je, da bi se oslobodio odgovornosti za štetu koja je nastala tužitelju, morao dokazati kako ona potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, a to je propustio učiniti. I-tuženiku se još navodi i to da su Zakonom o lovstvu iz lovišta izuzete ceste i naseljena mjesta međutim odgovornost I- tuženikova osiguranika, kao lovoovlaštenika, proizlazi iz njegova propuštanja da poduzme određene mjere radi sprječavanja štete koju divljač iz lovišta može nanijeti ljudima ili imovini kada primjerice istrči na cestu. Pri tom se njegova odgovornost prosuđuje prema odredbama koje normiraju objektivnu odgovornost.

44. Slijedom navedenog, kako je time utvrđena odgovornost Lovačke udruge koja se bavi takvom djelatnošću, time je utvrđena i odgovornost I-tuženika kao osiguratelja predmetne udruge za štete prema trećim osobama i njihovim stvarima čime je isti dužan naknaditi tužitelju nastalu štetu, a sud ne nalazi doprinosa niti isključive odgovornosti na strani tužitelja, slijedom čega je I-tuženiku valjalo naložiti isplatu te presuditi kao u toč. I. izreke ove presude.

45. Visina predmetnog potraživanja utvrđena je provedenim prometnim vještačenjem gdje vještak navodi kako visina štete na vozilu tužitelja iznosi 24.262,80 kn pri čemu tehničkim putem nije moguće isključiti dio iskaza tužitelja na listu 53 spisa prema kojemu su troškovi popravka iznosili 25.000,00 kn, pa kako spisu ne prileži dokaz da je vozilo popravljeno, vještak ukazuje kako navedeno ne može isključiti. Nadalje, tužitelj je konačno postavljeni tužbeni zahtjev uredio sukladno nalazu i mišljenju vještaka te je isti zatražio isplatu iznosa od 24.262,80 kn, a ne 25.000,00 kn kako je to prvotno naveo, a koji iznos je utvrđen i provedenim vještačenjem. Sud nadalje ističe kako, iako spisu ne prileže potvrde o nastalim troškovima popravka, sud prihvaća da je tužitelj predmetni popravak vozila izvršio kako to i iskazuje jer je iz prometne dozvole predmetnog vozila evidentno kako je isto nakon štetnog događaja ponovno registrirano i to 18. svibnja 2017., a što ne bi bilo moguće ukoliko vozilo ne prođe tehnički pregled. Naime, sukladno čl. 11. st. 1. Pravilnika o tehničkim pregledima vozila (Narodne novine broj 16/18 i 63/19) propisano je da se tehnički pregled vozila može ovjeriti ako se utvrdi da vozilo ima sve propisane i ispravne uređaje i opremu koji odgovaraju propisanim tehničkim uvjetima. Nadalje, činjenica da je tužitelj ponovno registrirao svoje vozilo ukazuje da je isto u tom trenutku bilo tehnički ispravno odnosno da je do toga dana šteta na vozilu bila popravljena jer u protivnom vozilo ne bi moglo dobiti zapisnik o tehničkoj ispravnosti niti bi posljedično moglo biti registrirano. Također sud ukazuje kako je iz izvida štete sa lista 12 i 13 spisa (sastavljen po djelatnicima I-tuženika) vidljivo da je na vozilu tužitelja bilo potrebno zamijeniti rešetku prednjeg branika, prednje svijetlo, pokazivač smjera lijevi, prednji blatobran, letvicu prednjih vrata, amblem prednjih vrata, oblogu branika, prednjeg spojlera branika te zaštitu blatobrana dok su kao dijelovi za popravak navedeni obloga prednjeg branika, spojler branika i prednja vrata. Sud u cijelosti prihvaća navode tužitelja kao životne da nije bio u mogućnosti predmetni popravak platiti odjednom i da iz tog razloga nije izvršio popravak vozila u ovlaštenom servisu te nadalje sud prihvaća da je predmetno vozilo popravljeno od strane osobe koja nije u ovlaštenom servisu, ali koja je svejedno za svoj rad i potrebne dijelove morala biti plaćena, uz napomenu kako je vještak u svom nalazu i mišljenju od 27. rujna 2020. naveo kako spisu na listu 12-13 spisa prileži izvid i dopunski izvid štete oštećenog vozila tužitelja izrađenog od strane djelatnika I- tuženika kao i da se na listu 14 spisa nalazi ponuda popravka vozila tužitelja od strane tvrtke A. projekt pa vještak navodi kako usporedbom izvida štete i ponude popravka proizlazi da su sve stavke iz ponude popravka realno obračunate u skladu s izvidima štete i utvrđenom dinamikom nastanka štete te isti utvrđuje visinu štete na vozilu u iznosu od 24.262,80 kn. Slijedom navedenog sud smatra kako je time tužitelj dokazao i visinu predmetnog potraživanja slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I izreke.

46. Nadalje, tužitelju je primjenom odredbe čl. 1086. ZOO-a dosuđena i zatezna kamata na iznos naknade za imovinsku štetu uz napomenu kako se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, no kako tužitelj predmetni iznos potražuje i od kasnijeg datuma, odnosno od dana kada je predmetno vozilo ponovno registrirano nakon štetnog događaja odnosno od 18. svibnja 2017. do isplate, a što je povoljnije za I-tuženika, to je valjalo predmetnom zahtjevu udovoljiti i naložiti čime je odlučeno kao pod toč. I. izreke.

47. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 78/15.).

48. Odluka o troškovima tužitelja u odnosu na I-tuženika temelji se na odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a, članka 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika rad (Narodne novine broj 142/12; dalje u tekstu Tarifa) te priloženom troškovniku, a sve sukladno vrijednosti predmeta spora od 24.262,80 kn, dok je stopa zatezne kamate na trošak određena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a.

49. Tužitelju je tako priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 18.700,00 kn i to na ime sastava odštetnog zahtjeva, potom tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. i podnesaka od 29.6.2018., 27.10.2020., 3.12.2020. i 9.2.2021., te za pristup na ročišta dana 17.10.2018., 4.3.2019., 19.1.2021., 7.9.2021. i 14.4.2022. za svaku radnju u iznosu od po 1.000,00 kn, potom za sastav podneska od 27.11.2018., 18.9.2019., 13.5.2020. i za pristup na ročište 27.1.2020. za svaku radnju u iznosu od po 250,00 kn, uz pripadajući PDV 25%, čemu je valjalo pridodati i trošak prometnog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn i trošak sudskih pristojbi i to na tužbu i presudu, svaka u iznosu od po 600,00 kn, sve sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 74/95, 57/96, 137/02 i 125/11), te je time tužitelju sukladno uspjehu istoga u omjeru od 100% (i visina i osnov u odnosu na I-tuženika), ukupno priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 18.700,00 kn. 50. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 12.7.2018., 28.9.2018. i 12.7.2019. obzirom tužitelj zastupan po ovlaštenom punomoćniku ima pravo na maksimalno četiri obrazložena podneska tijekom cijelog postupka, a što je sud i priznao tužitelju kako je to gore pojašnjeno. Nadalje istome nije priznata visina troška za pristup na ročište 27.1.2020. obzirom isti ima pravo na 25% od zatražene visine, a sve budući je predmetno ročište odgođeno prije početka raspravljanja. Isto tako sud ukazuje kako tužitelju nije priznat trošak za pristup na ročište za objavu presude budući isti sukladno čl. 335. st. 10. ZPP-a ima mogućnost predmetnu odluku preuzeti na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova, slijedom čega sud smatra kako za predmetnu radnju nije potrebna stručna pomoć punomoćnika te time sud predmetni trošak ne smatra nužnim za predmetni postupak u smislu čl. 155. ZPP-a.

51. Odluka o troškovima postupka u odnosu na II-tuženika temelji se na odredbi čl. 156. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a slijedom čega sud istome priznaje trošak u visini od 9.062,50 kn koje istome ima platiti tužitelj, a obzirom je predmetni tužbeni zahtjev u odnosu na II-tuženika u cijelosti odbijen te budući su istome krivnjom tužitelja, odnosno pokretanjem predmetnog postupka i u odnosu na II-tuženika istome nastali troškovi, pa je tako sud istome priznao trošak sastava odgovora na tužbu, potom podneska od 13.10.2020. i 17.2.2021., kao i za pristup na ročište dana 17.10.2018., 19.1.2021., 7.9.2021. i 14.4.2022. za svaku radnju u iznosu od po 1.000,00 kn, te za pristup na ročište 27.1.2020. u iznosu od 250,00 kn, sve uz pripadajući PDV od 25%, što ukupno iznosi 9.062,50 kn čime je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

52. Sud nije priznao II-tuženiku zatraženi trošak podneska od 27.9.2018. budući takav podnesak ne prileži spisu niti za pristup na ročište 4.3.2019. na koje isti nije pristupio, slijedom navedenog predmetni troškovi nisu niti nastali II-tuženiku. Nadalje istome nije priznata visina troška za pristup na ročište 27.1.2020. obzirom isti ima pravo na 25% od zatražene visine, a sve budući je predmetno ročište odgođeno prije početka raspravljanja. Isto tako sud ukazuje kako tužitelju nije priznat trošak za pristup na ročište za objavu presude budući isti sukladno čl. 335. st. 10. ZPP-a ima mogućnost predmetnu odluku preuzeti na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova, slijedom čega sud smatra kako za predmetnu radnju nije potrebna stručna pomoć punomoćnika te time sud predmetni trošak ne smatra nužnim za predmetni postupak u smislu čl. 155. ZPP-a. Isto tako II-tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu budući sud nalaže plaćanje iste po pravomoćnosti presude i sukladno omjeru i uspjehu stranke u sporu slijedom čega sud predmetni trošak u ovoj fazi postupka ne priznaje II-tuženiku.

53. Odluka o tijeku zateznih kamata na trošak parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 30. st. 1. i 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 112/12, 25/13, 93/14), a ista teče od dana donošenja ove presude pa do isplate.

Zagreb, dana 27. svibnja 2022.

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- tužitelju po pun. uz nalog za plaćanje sp na tužbu – 600,00 kn i na presudu – 600,00 kn

- I-tuženiku po pun.

- II-tuženiku po pun.

U Zagrebu, dana 27. svibnja 2022. godine

Viši sudski savjetnik-specijalist: Lidija Đogaš Batovanja

Broj zapisa: eb30c-c7c83

Kontrolni broj: 0a7b1-29e9b-11479

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=VIOLETA VESELIĆ, L=ZAGREB, O=OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU,

C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski građanski sud u Zagrebu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.