P-4693/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu V. R.., u pravnoj stvari tužitelja G. A.,, , OIB: … zastupan po pun. G.

K., odvj. u Splitu, protiv tužene A. A.., OIB…, zastupana po pun. I. M., odvj. u Splitu, radi povrata zajma,

nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. svibnja 2022., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja A. V., odvjetničkog vježbenika kod odvj. G. K., i zamjenice punomoćnika tuženika A. A., odvjetničke vježbenice kod Ivana M., objavljene istog dana,

p r e s u d i o  j e

I.Dužna je tužena A. A.., sa prebivalištem na adresi, OIB: … u roku od 15 dana i pod prijetnjom

ovrhe na ime povrata zajma isplatiti tužitelju G. A., , , OIB: … iznos od 181.500,00 kn, zajedno sa zakonskim

zateznim kamatama koje na iznos od 160.000,00 kn teku od 2. 8. 2005. pa do 31.

12. 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. 1. 2008. pa do 31. 7. 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 1. 8. 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

II.Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 51.215,00 kn sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, zajedno s zateznom kamatom od 27. svibnja 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

Obrazloženje

1.U tužbi se navodi kako je 2. 2. 2005. tužitelj zaključio s tuženom ugovor o zajmu temeljem kojeg joj je pozajmio 160.000,00 kn, s time da je uz navedeni iznos postojao i dug od 21.500,00 kn koji je tužena dugovala tužitelju prije zaključenja ovog ugovora, također na ime zajma, a koji iznos je sadržan u sklopljenom ugovoru. S obzirom da je tužitelj bio kreditno sposoban da je 24. 12. 2004. kod Š. –kreditne zadruge BRA-MA izvršio kratkoročnu pozajmicu od 300.000,00 kn od kojeg iznosa 100.000,00 kn predstavlja štedni ulog kod te zadruge, a 200.000,00 kn da je stvarna pozajmica. Od toga iznosa 160.000,00 kn da je predao tuženoj, a 40.000,00 kn da je određeno za mjesečno plaćanje kamata do konačnog povrata kredita, kako bi tužitelj pomogao tuženoj, sestri svoje supruge. Tužena da se obvezala pozajmljeni iznos vratiti što prije, te da je garantirala svojom imovinom, što stranke nisu na valjan pravni način uredile. Tužena da je izjavom od 22. 9. 2015. potvrdila, odnosno osnažila ugovor o pozajmici. Tužitelj da se u više navrata obraćao tuženoj pozivom da mu vrati pozajmljeni novac, te kako unatoč pozivima tužena nije postupila sukladno traženju, predloženo je da sud donese presudu kojom će obvezati tuženu na isplatu iznosa od 181.500,00 kn zajedno s zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. 8. 2005. do isplate.

2.Tužena se usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe da joj ugovorom od 2. 2. 2005. nije pozajmljen iznos od 160.000,00 kn pozivajući se na ugovor o kratkoročnoj pozajmici od 29. 12. 2004. Tvrdi da joj iznos od 160.000,00 kn nikada nije isplaćen niti je taj iznos potrošila za svoje potrebe. Navedeni novčani iznos da je podignut u kreditnoj zadruzi za potrebe tužitelja, koji ih je i vratio istoj, a tuženoj nije poznato je li to učinjeno u rokovima dospijeća. Tužena ne spori da je primila iznos od 21.500,00 kn koji joj je pozajmljen za potrebe obitelji jer je bila u teškoj životnoj situaciji (bolest supruga, potreba za njegom i lijekovima). Ugovor od 2.

2. 2005. da je potpisala bez stvarnog znanja i svijesti glede sadržaja isprave koju potpisuje, budući se u to vrijeme borila s bolešću supruga, te joj je tuženik zloupotrebljavajući njeno povjerenje podmetnuo predmetni ugovor na potpis. Ista stvar da se ponovila i prilikom potpisivanja izjave od 22. 9. 2015., budući joj sadržaj iste nije pojašnjen kako od strane tužitelja tako ni od strane javnog bilježnika. Tom prilikom da joj je rečeno kako se radi o potvrdi glede iznosa od 21.500,00 kn. Tužena tako tvrdi da je dovedena u zabludu glede sadržaja isprave koju potpisuje jer se nalazila u teškoj životnoj situaciji koju je tužitelj zloupotrijebio. Izjava koja je potpisana da nema karakter novacije u smislu odredbe čl. 145. i 146. ZOO-a. Pored navedenog, istaknut je i prigovor zastare za cjelokupno postavljeni tužbeni zahtjev jer je od dana dospijeća prošlo više od 10 godina, a izjava od 22. 9. 2015. da nema karakter novacije.

3.U postupku su izvedeni dokazi pregledom ugovora o kratkoročnoj pozajmici broj od 29. 12. 2004. zaključen između ŠKZ "BRA-MA" Split i tužitelja, ugovora o štednom ulogu (novčanom depozitu) broj 84-70-40292-4 od 29.

12. 2004. zaključenog između tužitelja i ŠKZ BRA-MA, ugovora o pozajmici od 2. 2. 2005. ovjeren kod javnog bilježnika S. Z.. O. - od 2. 2. 2005.,

izjave tužene od 22. 9. 2015. ovjerene kod javnog bilježnika S. Z. broj OV- od 22. 9. 2015., medicinske dokumentacije na ime N. A., saslušanjem parničnih stranaka, saslušanjem svjedokinje V. A...

4.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5.Kao sporno u postupku je trebalo raspraviti i utvrditi je li tužena obvezna isplatiti tužitelju utuženi iznos od 181.500,00 kn na ime zajma, prema ugovoru o pozajmici od 2. 2. 2005. i izjave tužene od 22. 9. 2015.

6.Odredbom čl. 65. st. l Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO) je propisano da je na temelju obveze vjerovnik ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti je, dok je odredbom st. 2. istog članka propisano da za ispunjenje obveze dužnik odgovora cjelokupnom svojom imovinom.

7.Odredbom čl.9. ZOO-a propisano je da su sudionici u obveznom odnosu dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

8.Odredbom čl. 499. ZOO –a propisano je da se ugovorom o zajmu zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimca se obvezuje vratiti poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari, iste vrste i kakvoće.

9.Odredbom čl. 29. st. 1. istog Zakona propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate.

10.Među strankama nije sporno sljedeće:

- kako je 2. 2. 2005. između stranaka zaključen ugovor o pozajmici ovjeren kod JB S. Z. broj Ov-,

- kako tužena u stavku I. navedenog ugovora potvrđuje da je tužitelj 29.

12. 2004. zaključio kod ŠKZ BRA-MA kratkotrajnu pozajmicu na iznos od 300.000,00 kn, od čega se 100.000,00 kn vodi kao ugovor o štednom ulogu, sve za potrebe tužene i njene obitelji,

- kako tužena istim ugovor od 2. 2. 2005. potvrđuje da je do dana sklapanja ugovora njoj posuđeno 160.000,00 kn od odobrenih 200.000,00 kn, te da će se ubuduće taj iznos uvećavati za iznos mjesečnih kamata do konačnog povrata cijelog duga 29. 12. 2005.,

- kako je tužena ugovorom o pozajmici od 2. 2. 2005. potvrdila da tužitelju osobno duguje iznos od 21.500,00 kn kojeg je također posudila za potrebe svoje obitelji, koji dug se treba voditi bez obračuna kamata,

- kako je za povrat navedenih iznosa tužena ugovorom o pozajmici garantirala nekretninama na Šolti koje je zajedno s sestrom Ljubicom A. dobila od majke R. A., te dionicama Dalmacija vina iz

Splita prema ugovorima broj 3133192/608 i 3133192/605 od 22. 2. 2001., koje su ona i suprug N. A.. dijelom otplatili i stekli vlasništvo nad 174 dionice,

- kako je pored navedenog tužena povrat pozajmljenih iznosa garantirala pokretnom i nepokretnom imovinom koju ima i koju će steći u budućnosti, te se obvezala da odgovornost za povrat duga dijeli s njom i suprug N. A. te njihove kćeri F. i M.,

- kako je tužena 22. 9. 2015. potpisala izjavu kojom u cijelosti potvrđuje ugovor o pozajmici sklopljen između nje i tužitelja 2. 2. 2005., a koja izjava je također ovjerena kod javnog bilježnika Ante Z. 22. 2. 2009. Ov-15335/15,

- kako je između tužitelja kao korisnika pozajmice i ŠKZ Bra-Ma Split kao davatelja pozajmice zaključen 29. 12. 2004. ugovor o kratkoročnoj pozajmici na iznos od 300.000,00 kn uz kamatnu stopu od 11,99% godišnje na rok od 12 mjeseci, s datumom dospijeća 29. 12. 2005.,

- kako je između tužitelja i navedene ŠKZ 29. 12. 2004. sklopljen ugovor o štednom ulogu (novčanom depozitu) na iznos od 100.000,00 kn, odnosno 13.158,52 eura na rok od 12 mjeseci.

11.Tužitelj u svom iskazu navodi da je tužena sestra njegove supruge koja je teže živjela zbog bolesti supruga i njegove manje mirovine zbog čega su je svi pomagali, pritom misli na svoju suprugu i njena dva brata. Međutim, tužena da je takvu situaciju počela zloupotrebljavati, da je izvarala sestru i braću, a jednom od braće da je banka sjela na mirovinu tako da 10 godina nije primao punu mirovinu, zbog jamstva tuženoj. Tužena da je 2001. zaključila ugovor o kreditu s Zagrebačkom bankom za iznos od 78.000,00 DEM-a i rokom vraćanja od 10 godina, a jamac da joj je bio brat Ivan Alujević, dok su on i supruga kao hipoteku dali svoju vikendicu. Taj kredit tužena da je neuredno otplaćivala od početka radi čega joj je predložio da podigne drugi kredit i njime prebije prethodni. Zbog toga da je podignut kredit kod ŠKZ BRA-MA na iznos od 200.000,00 kn. s time da je 100.000,00 kn ostalo kao polog. Taj ugovor da je kao korisnik kredita zaključio s zadrugom on te da je tuženoj predao 160.000,00 kn, dok je preostalih 40.000,00 kn trebalo poslužiti kao polog za plaćanje kamata ubuduće. Nakon toga da su on i tužena sastavili pozajmicu i ovjerili je kod javnog bilježnika. Međutim, situacija kod tužene da je bila još teža, da joj je suprug bio bolestan te da dvije godine vraćala kredit. U tom periodu da je nije htio uznemiravati, ali da je nakon smrti njenog supruga sastavio kratki ugovor o obnovio pozajmicu, što su ponovno ovjerili kod javnog bilježnika. Tužena da je kod javnog bilježnika bila tri puta, jer je za kredit kojeg su podigli u ŠKZ jamčila svojim zemljištem na Šolti, odnosno bila je fiducijalni dužnik. Prilikom sastavljanja pozajmice 2005., tužena da je jamčila svojim nekretninama na Šolti i dionicama Dalmacija vina koje mu je predala nakon potpisivanja ugovora i još uvijek ih posjeduje. Tužena da je izbjegavala povrat pozajmice te da je izmišljala načine na koji će ga izvršiti, od čega nije bilo ništa. Tužba da se odnosi na 160.000,00 kn na ime zajma i 21.500,00 kn na ime davanja koja su uslijedila za potrebe troškova pogreba njenog supruga, njegovih operacija, za majčin pogreb i slično. Što se tiče kredita kojeg je tužena imala zaključeno s Zagrebačkom bankom, da ga je trebala isplatiti 2011., te kako nije izvršavala ugovorne obveze, da joj je taj ugovor jednostrano otkazan 2009. Nadalje, taj kredit da je riješen 2016. na način da se on izborio za smanjenje dugovanja od 33.000,00 eura na 20.000,00 eura kod banke, te da je tužena našla neku treću osobu da joj pozajmi taj iznos, te da je na taj način zatvorila potraživanje banke i spasila njegovu vikendicu na Braču koja je bila pod hipotekom po tom ugovoru. Tužena da s novcem kojeg je podigao kod B.-ME za zatvaranje kredita s Zagrebačkom bankom nije zatvorila kredit već da je kćeri kupila automobil vrijednosti 10.000,00 eura. Nije mu poznato što je učinila s ostatkom novca. Kao sredstvo osiguranja kredita kod ZABE, tužena da je ponudila i stan pok. svekrve. Kredit B.-MI da je isplatio 2007. osobno. Iznos od 21.500,00 kn da je isplaćivao tuženoj obročno, a prvi iznos od 9.000,00 kn da joj je pozajmio prilikom odlaska muža na operaciju. B. -MI da je isplatio ukupno 237.000,00 kn odjednom, da je zbog toga njegova kćer podigla kredit kod OTP banke, založivši kao hipoteku vlastiti stan u ulici.

12.Tužena navodi da su se stranke uvijek međusobno pomagale. Tvrdi da je kredit kod ZABE isplatio njen zet i da je riječ o iznosu od 20.000,00 eura, nakon čega joj je skinuta hipoteka sa stana. Što se tiče ugovora zaključenog s Š. B.-MA, da je u isti bila uključena isključivo kao suvlasnica zemlje Šešula na Šolti. Kredit zaključen s ZABOM da se odnosio na iznos od 80.000,00 DEM-a za koji je kao sredstvo osiguranja ponudila stan u vlasništvu svoje svekrve i vikendicu u vlasništvu svoje sestre, supruge tužitelja, pola iznosa kojeg joj je banka isplatila da je dala tužitelju na ime svega što mu je bila dužna, te da je mislila kako ga se time riješila. Međutim, ne zna koliko je tužitelju bila dužna, jer nema nikakvih papira o tome, za razliku od tužitelja. Tužitelj da je ničim nije prisilio da mu isplati polovinu novca, ali da je uzeo koliko je htio. Međutim, ne raspolaže pisanim dokazima o tome. Da je s bankom raskinula ugovor o kreditu, ali da je bila u stalnom kontaktu s njome, te da je sukladno dogovoru isplatila iznos od 20.000,00 EURa nakon smrti supruga 2016. Za vrijeme liječenja supruga u Zagrebu da joj tužitelj nije dao nikakav novac, iako je tada živjela kod njegove kćerke. Tvrdi da nema saznanja o kreditu zaključenom između tužitelja i B.-ME, da nije bila nazočna prilikom zaključenja tog ugovora, da nije vidjela isti i da nema nikakve veze s time. Međutim, što se tiče iznosa od 21.500,00 kn, priznaje da se radilo o različitim pozajmicama tužitelja u tom iznosu, iako se ne može sjetiti perioda u kojem su nastale, jer ne posjeduje nikakve dokaze o tome. Što se kredita s ŠKZ tiče, da je za njega čula kada je tužitelj zatražio suglasnost za zalog njene zemlje na Šolti, odnosno navodi da je trebala biti sudužnik za osiguranje tog kredita, ali i da nije pitala tužitelja o kojem iznosu je riječ, jer je imala povjerenja u njega. Ugovor o pozajmici da nije pročitala i da je mislila da se odnosi na iznos od 21.500,00 kn, iako ga je potpisala i ovjerila kod javnog bilježnika. Jednako navodi i za izjavu od 22. 9. 2015. Ne može se sjetiti niti kada joj je tužitelj zadnji put pozajmio novac. Ne spori da je s njime razgovarala o načinu rješavanja duga prema Zagrebačkoj banci i da joj je on sastavljao određene dopise. Međutim, tužitelj da joj nije ponudio novi kredit, odnosno prebijanje kredita, jer joj to nije trebalo budući je u to vrijeme imala dogovor s bankom i zetom glede isplate dugovanja banci u iznosu od 20.000,00 eura. Taj novac da je prikupio njen zet u razdoblju od 2014. do 2016. Njoj da ŠKZ ništa osobno nije isplatila, niti joj je tužitelj isplatio iznos od 160.000,00 kn. Za taj kredit da je jamčila iz razloga što su ona i sestra suvlasnice zemlje na Šolti. Nije joj poznato zbog čega je tužitelju trebao kredit sa ŠKZ, no sumnja da je to za njegove potrebe, jer u to vrijeme nije primao punu plaću. Što se tiče kupnje automobila kćeri, da se radilo o potrebi zbog činjenice da joj je suprug bio bolestan. Nadalje, da je riječ o automobilu Fiat Punto koji je kupljen za iznos od 9.000,00 eura za što je podignut kredit kod Splitske banke, a podigla ga je njena kćer ili njen suprug. Što se dionica Dalmacija vina tiče, da ih je predala tužitelju na čuvanje jer živi u malom stanu te nije imala mjesta za pohranu istih.

13.Svjedokinja V. A., kćerka tužitelja u svom iskazu navodi da je pok. muž tužene 2001. podigao kredit u Z. banci i za potrebe tog kredita da je založio njihovu vikendicu na Braču, a kao jamac bio je i brat tužene Ivan Alujević (ujak svjedokinje). Međutim, tužena niti njen suprug da nisu uredno plaćali kredit, te da su uslijedili pozivi banke da će se dug namiriti prodajom založene vikendice na Braču. Zbog toga da je tužitelj više puta komunicirao s bankom te da je banka sjela na račune jamca I. A.. i 10 godina skidala trećinu njegovih primanja. Da bi riješio to pitanje, njen otac da je u dogovoru s tuženom podigao kredit u ŠKZ i ponovno založio zemlju na Šolti, čiji su vlasnici tužena i njena sestra, majka svjedokinje. Zbog toga da su obje potpisale izjavu o suglasnosti kod javnog bilježnika. Nakon toga da je tužitelj otišao u ŠKZ i podigao kredit u iznosu od 200.000,00 kn od čega je iznos od 40.000,00 kn ostao u banci kao zalog za kamate, a ostatak od 160.000,00 kn da je predan tuženoj u njihovoj kući. Mjesec dana nakon predaje novca da je sastavljen ugovor prema kojem se tužena obvezala vratiti tužitelju navedeno novčani iznos koji ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika. Tužena da je povrat jamčila svojim dijelom zemljišta na Šolti i dionicama Dalmacija vina. Deset godina da je sastavljen aneks tog ugovora, koji je također ovjeren kod javnog bilježnika, pa da su tako tri puta stranke odlazile kod javnog bilježnika zbog predmetnog zajma. Iznos od 160.000,00 kn tužena da je trebala zatvoriti kredit u ZG banci što nije učinila, već je za 10.000,00 eura kupila automobil kćeri. Kako nije vratila kredit, banka da se ponovno obratila tužitelju s namjerom prodaje vikendice na Braču. Zbog toga je, budući tužitelj nije bio kreditno sposoban osobno podigla kredit u OTP banci i njime prebila kredit u Š. B..-MA. Točnije da je podigla iznos od 60.000,00 eura, a ostatkom da je sredila vikendicu na Braču. Tužitelj da je ishodio kod ZG banke da tužena umjesto dugovanja od 33.000,00 eura isplati iznos od 20.000,00 eura u određenom roku. Zbog toga da je tužena negdje posudila novac i isplatila kredit, te da je tako nakon 14 godina vikendica oslobođena od hipoteke. Svoj dio vlasništva zemlje na Šolti tužena da je prebacila na kćerku, te da je govorila kako će dugovanje vratiti prodajom svekrvinog stana. Također, da će joj pri vraćanju dugova pomoći zet. Ova svjedokinja navodi da je bila prisutna prilikom predaje iznosa od 160.000,00 kn tuženoj, te da ga je tužena trebala proslijediti banci, što nije učinila.

14.Tužitelj je u dokazne svrhe predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka D. B. i M. A.., no budući se ovi svjedoci nisu

odazvali pozivima suda, odustao je od izvođenja dokaza njihovim saslušanjem. Također, tužena je predložila saslušanje svjedokinje F. A., koja se također nije odazvala pozivima suda, te je tužena na ročištu održanom 25. 3. 22. izjavila kako ne ustraje u saslušanju ove svjedokinje.

15.Cijeneći ukupno izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) ovaj sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. U konkretnom slučaju evidentno je da se radi o neriješenim obvezno pravnim odnosima (zajam) unutar obitelji A. A., za što je tužitelj priložio dvije isprave, i to ugovor o pozajmici od 2. 2. 2005. i izjavu tužene od 22. 9. 2015. obje ovjerene kod javnog bilježnika i potpisane od strane parničnih stranaka, odnosno tužene. Nadalje, obje isprave-ugovor i izjava egzistiraju, odnosno tužena nije pokrenula postupak radi osporavanja valjanosti istih, a za svoje tvrdnje da bi bila u zabludi, odnosno da nije pročitala ugovor ni vidjela koji se iznosi spominju, nije dostavila sudu niti jedan relevantni dokaz, a njen iskaz u tom dijelu sud drži neuvjerljivim i nelogičnim. Naime, sud je imao mogućnost neposrednog saslušanja parničnih stranaka, te je polazeći od pisanih dokaza u spisu cijenio neposrednu uvjerljivost stranaka, pri čemu je izjava tužene da dva puta u vremenskom razdoblju od 10 godina nije pročitala isprave koje je potpisala i ovjerila kod javnog bilježnika, odnosno da ne zna što je potpisala, sud drži potpuno neuvjerljivim, posebno imajući u vidu odnose parničnih stranaka, jer je evidentno da je šira obitelj na određeni način htjela pomoći tuženoj u rješavanju njenih novčanih problema. Pored činjenice da sud smatra kako tužena u konkretnom slučaju neutemeljeno ističe mane volje prilikom potpisivanja ugovora od 2. 2. 2005. i izjave od 22. 9. 2015., za navesti je da tužitelj osnovano ističe kako se radi o prigovoru koji predstavlja razlog pobojnosti ugovora, a u konkretnom slučaju tužena u rokovima propisanim odredbom čl. 335. ZOO-a nije ishodila sudsku odluku o raskidu ugovora, odnosno nije osporila izjavu od 22. 9. 2015.

16.Iz iskaza stranaka i svjedokinje V. A. proizlazi da je suprug tužene 2001. podigao kredit u Zagrebačkoj banci te da je založio nekretninu u suvlasništvu tužene i njene sestre, supruge tužitelja, kao i da je jamac bio njihov brat Ivan Alujević. Kako tužena nije vraćala kredit, što ne spori, a kako je prijetila opasnost da se banka naplati prodajom zajedničke nekretnine tužene i njene sestre, tužitelj je u dogovoru s tuženom podigao kredit kod Š. B..-MA 29. 12. 2004., te od tog iznosa tuženoj predao 160.000,00 kn radi podmirenja duga ZABI. Primitak tog iznosa tužena je potvrdila ugovorom o pozajmici od 2. 2. 2005. i ovjerom kod javnog bilježnika istog dana. Da nije vratila iznos od 160.000,00 kn prema ugovoru o pozajmici od 2. 2. 2005. do 29. 12. 2005. kako se obvezala, razvidno je iz izjave od 22. 9. 2015. koju je tužena ovjerila kod javnog bilježnika, kao što je ovjerila i ugovor o pozajmici od 2. 2. 2005. Sudu je posve nevažno tko je tuženoj dao novac za vraćanje kredita ZABI, je li ona od iznosa koji joj je tužitelj predao prema ugovoru o pozajmici od 2. 2. 2005. kupila kćeri automobil i dr., budući iz ugovora o pozajmici i izjavi tužene od 22. 9. 2015. proizlazi da je tužitelj predao tuženoj iznos od 160.000,00 kn koji mu je prethodno isplaćen od Š. B.-MA, a tužena ničim ne dokazuje da je taj iznos vratila tužitelju. Sud poklanja vjeru iskazu tužitelja i njegove kćerke V. A., iz čijeg iskaza proizlazi da je tužena obećavala vratiti pozajmljeni iznos, te da je u tom pravcu iznosila načine rješavanja duga, uključujući zeta i njegovu obitelj, budući je evidentno da je u rješavanju novčanih problema tužiteljice doista sudjelovala cijela obitelj, i to s namjerom da te probleme učinkovito riješe. Upravo zbog toga što je tužena obećavala vratiti pozajmicu, i da se radi o svojevrsnom obiteljskom problemu, tužitelj nije poduzimao pravne korake dok s tuženom nije postigao dogovor da potpiše izjavu od 22. 9. 2015.

17.Da je tužitelj zaključio ugovor o kratkoročnoj pozajmici s Š. B.-MA u dogovoru s tuženom radi vraćanja njenog duga ZABI proizlazi iz slijeda događaja koji su potkrijepljeni izjavama u spisu, tako da je ugovor s ŠKZ zaključen 29. 12. 2004., a ugovor o pozajmici 2. 2. 2005., kako potvrđuje i svjedokinja V. A.., da je novac predan u kući tužitelja, gdje je sastavljen i ugovor. Tužena je s novcem koji joj je tužitelj pozajmio raspolagala prema svom nahođenju, te je očigledno na drugi način riješila pitanje kredita prema ZABI. No, tužitelju nije vraćen pozajmljeni iznos od 160.000,00 kn, a tvrdnje tužene kako joj taj iznos nije predan i da nije vidjela što potpisuje, odnosno da je bila u zabludi, kako je naprijed navedeno ničim nisu dokazane.

18.Slijedom izloženog, cijeneći priložene isprave u spisu i držeći iskaz tužitelja uvjerljivim, za razliku od iskaza tužene, ovaj sud drži utvrđenim kako je nakon isplate pozajmice od strane Š. B..-MA tužitelj pozajmio tuženoj iznos od 160.000,00 kn koji ona nije vratila u ugovorenom roku do 29. 12. 2005., niti kasnije, iako su stranke očigledno o tome pregovarale, pa je tužena, na prijedlog tužitelja, s obzirom da se nije naplatio i da je protekao zastarni rok, potpisala izjavu od 22. 9. 2015. koja predstavlja priznanje duga, koje ujedno predstavlja i pisano priznanje zastarjele obveze u smislu odredbe čl. 220. ZOO-a. Dakle, tužena je izjavom od 22. 9. 2015. priznala dugovanje prema tužitelju po pozajmici od 2. 2. 2005., a iz iskaza stranaka proizlazi da je ova izjava rezultat dogovora stranaka kako bi se osiguralo tužiteljevo potraživanje, bez obzira na činjenicu što tužena sada tvrdi kako se obje isprave, ona od 2. 2. 2005. i ona od 22. 9. 2015. odnose na potraživanje od 21.500,00 kn, koje je nastalo ranije. Dakle, ova izjava tužene od 22. 9. 2015. prema mišljenju ovog suda predstavlja priznanje duga tužene i priznanje zastarjele obveze, i to oba iznosa, onog od 160.000,00 kn koji joj je isplaćen nakon realizacije ugovora o zajmu s ŠKZ BRA- MA, tako i iznosa od 21.500,00 kn koji joj je ranije isplaćen.

19.Jedno od temeljnih načela Obveznog prava je načelo slobode uređivanja slobodnih odnosa prema kojem sudionici u prometu mogu slobodno uređivati slobodne odnose, ako to nije suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva. Posljedično tome, sudionici obveznog odnosa mogu se sporazumjeti da će postojeću obvezu zamijeniti novom, koju će tada dužnik biti obvezan ispuniti vjerovniku. U konkretnom slučaju tužena je sukladno dogovoru stranaka 22. 9. 2015. potpisala izjavu kojom u potpunosti potvrđuje ugovor o pozajmici od 2. 2. 2005., kojim ugovorom se obvezala iznos od 160.000,00 kn platiti do 29. 12. 2005., a obvezala se vratiti iznos od 21.500,00 kn bez obračuna kamata. Očigledno je da su stranke bez pravne pomoći sastavljale ugovore, pa u izjavi od 22. 9. 2015. nije naveden rok do kojeg bi tužena trebala isplatiti iznos od 181.500,00 kn. Stoga se u konkretnom slučaju ne može govoriti o novaciji ugovora jer ona znači prestanak prethodne obveze i nastanak nove. Dakle, ovaj sud smatra da je u konkretnom slučaju izjavom od 22. 9. 2015. tužena priznala zastarjelu obvezu, što znači da je obvezna na iznos od 160.000,00 kn plaćati zakonske zatezne kamate od 2. 2. 2005., dok se iznos od 21.500,00 kn obvezala vratiti bez kamata, jer je tako ugovoreno pozajmicom od 2. 2. 2005. ukoliko bi se smatralo da je zastara doista nastupila, imajući u vidu činjenicu da su stranke konstanto bile u pregovorima s tuženom glede načina vraćanja navedenih novčanih iznosa.

20.Kako je tužena izjavu o priznanju duga potpisala 22. 9. 2015. a predmetna tužba podnesena je 29. 7. 2019., to potraživanje tužitelja, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o petogodišnjem zastarnom roku nije zastarjelo, radi čega je odlučeno kao u izreci.

21.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju je obistinjen trošak kako slijedi: za sastav tužbe, sastav podnesaka od 13.

12. 2019., 18. 6. 2020., i 7. 2. 2022. po 250 bodova, zastupanje na ročištima od 22.

1. 2020., 18. 2. 2020., 1. 6. 2020., 24. 6. 2020., 15. 9. 2020., 9. 11. 2020., 5. 2. 2021., 29. 3. 2021., 13. 9. 2021., 18. 1. 2022., po 250 bodova, što ukupno iznosi 37.500,00 kn. Na ovaj iznos tužitelju pripada PDV u iznosu od 9.375,00 kn tako da trošak zastupanja iznosi 46.875,00 kn. Na ovaj iznos tužitelju pripada trošak pristojbe tužbe i presude u iznosu od po 2.165,00 kn, tako da ukupni trošak iznosi 51.215,00 kn.

U Splitu, 27. svibnja 2022.

S U D A C

Vica Roščić,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.