Poslovni broj Gž-576/2022-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sucu tog suda Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužitelja D. G. iz S., OIB: ....., zastupanog po punomoćniku M. D., odvjetniku iz S., protiv tuženika 1. Županijske uprave za ceste na području S.-d. županije iz S., , OIB: ...., zastupanog po punomoćnicima K. K. S., N. K. i L. P. i 2. Grada O., O., OIB: ...., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku iz S., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika Grada O. izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-146/13 od 06. ožujka 2017. godine, dana 27. svibnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-146/13 od 06. ožujka 2017. godine u točki II a) izreke, zatim u dijelu točke II b) izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženik Grad O.u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati na ime imovinske štete novčani iznos od 2.045,44 kuna (razlika do 8.590,85 kuna), sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos koje teku od 21. ožujka 2013. godine do isplate, te u dijelu iste točke izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na teret tuženika Grada O. na iznos od 1.636,34 kuna za razdoblje od 21. ožujka 2013. godine do 06. ožujka 2017. godine, potom u dijelu točke III izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u odnosu na tuženika Županijsku upravu za ceste na području S.-d. županije iz Splita, te zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na tuženika Grad O. u iznosu od 10.339,36 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos od presuđenja do isplate, kao i u točki IV izreke.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-146/13 od 06. ožujka 2017. godine u dijelu točke II b) izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženik Grad O. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati na ime imovinske štete novčani iznos od 1.636,34 kuna (razlika od 8.590,85 kuna do 10.227,19 kuna), sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos koje teku od 06. ožujka 2017. godine do isplate, te u dijelu točke III izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u odnosu na tuženika Grad O. u iznosu od 2.020,14 kuna i sudi:

Nalaže se tuženiku Gradu O. da isplati tužitelju na ime imovinske štete daljnji iznos od 1.636,34 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 06. ožujka 2017. godine do isplate, te da mu naknadi daljnje parnične troškove u iznosu od 2.020,14 kuna, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III Odbija se žalba tuženika Grada O. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-146/13 od 06. ožujka 2017. godine u dijelu točke I izreke u kojem je naloženo tom tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju na ime imovinske štete iznos od 6.545,41 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 06. ožujka 2017. godine do isplate, zatim u dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku iz točke III izreke, te u dijelu te točke izreke u kojem je odbijen zahtjev tog tuženika za naknadu parničnih troškova.

IV Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika Grada O. preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-146/13 od 06. ožujka 2017. godine u dijelu točke I izreke za dosuđene zatezne kamate na iznos od 6.545,41 kuna za razdoblje od 21. ožujka 2013. godine do 06. ožujka 2017. godine i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od 6.545,61 kuna u odnosu na tuženika Grad O. za razdoblje od 21. ožujka 2013. godine pa do 06. ožujka 2017. godine.

V Nalaže se tuženiku Gradu O. da naknadi tužitelju troškove u povodu žalbe i revizije u iznosu od 763,81 kuna, u roku od 15 dana.

VI Odbija se zahtjev tuženika Grada O. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) naloženo je tuženiku Gradu O. (u nastavku teksta: drugotuženik) da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju na ime imovinske štete iznos od 6.545,41 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 21. ožujka 2013. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01. siječnja 2017. godine do isplate po stopi od 7,68% godišnje, a u slučaju promjene stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2. U točki II a) izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao da mu tuženik Županijska uprava za ceste na području S.-d- županije (u nastavku teksta: prvotuženik) u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati na ime imovinske štete iznos od 10.227,19 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 21. ožujka 2013. godine do isplate, a u točki II b) izreke i zahtjev tužitelja da mu drugotuženik u istom roku i pod prijetnjom ovrhe isplati na ime imovinske štete iznos od 3.681,78 kuna (razliku do iznosa od 10.227,19 kuna), sa zakonskim zateznim kamatama od 21. ožujka 2013. godine do isplate.

3. U točki III izreke naloženo je drugotuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.765,50 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 06. ožujka 2017. godine do isplate po stopi od 7,68% godišnje, a u slučaju promjene stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pri čemu iz cjeline obrazloženja ove odluke proizlazi da je u istoj točki izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova od prvotuženika, zatim preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnih troškova od drugotuženika, tj. u ukupnom iznosu od 12.359,50 kuna, te u cijelosti zahtjev drugotuženika za naknadu troškova ovog postupka.

4. U točki IV izreke naloženo je tužitelju da naknadi prvotuženiku parnične troškove u iznosu od 250,00 kuna, u roku od 15 dana.

5. Protiv te presude pravovremene žalbe podnose tužitelj i drugotuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, u nastavku teksta: ZPP).

6. Tužitelj pobija presudu u točkama II i IV izreke, te u dijelu točke III izreke u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova od prvotuženika, kao i preostalih zatraženih parničnih troškova od drugotuženika.

7. U žalbi u bitnome osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o postojanju doprinosa na strani vozačice D. G. za nastanak predmetnog štetnog događaja, sve iz razloga koje pobliže navodi u žalbi.

8. U vezi toga ističe da je obrazloženje pobijane presude o prilagođenoj brzini kretanja vozilom na kiši od 25 km/h u proturječnosti s provedenim dokazima, odnosno nalazom i mišljenjem prometnog vještaka, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

9. Tužitelj navodi kako je pogrešno i utvrđenje suda da istome ne pripada pravo na naknadu pripadajućeg iznosa na ime poreza na dodanu vrijednost (u nastavku teksta: PDV), u vezi čega ukazuje na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u predmetu poslovni broj Revx-341/10, pri čemu osporava i utvrđenje suda o nepostojanju odgovornosti prvotuženika za štetu.

10. Slijedom navedenog, mišljenja je da je pogrešna i odluka o troškovima postupka u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu tih troškova u odnosu na prvotuženika, te preostali dio njegovog zahtjeva po toj osnovi u odnosu na drugotuženika.

11. Stoga predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, a uz žalbu prilaže izvadak o stanju i prometu poslovnog računa od 04. travnja 2017. godine, pri čemu potražuje trošak postupka po žalbi.

12. Odgovor na žalbu tužitelja nije podnesen.

13. Drugotuženik sadržajem žalbe pobija presudu u točki I izreke, te u dijelu točke III izreke u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

14. U žalbi u glavnome ističe da pobijana odluka ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, a da su razlozi na kojima se ista temelji nejasni i nepotpuni, pa smatra da je time ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

15. Nadalje navodi da je sud prvog stupnja propustio vrednovati izvedene dokaze na način propisan odredbom članka 8. ZPP-a.

16. Drugotuženik ističe kako sud nije u dovoljnoj mjeri ispitao osnovanost njegovog prigovora promašene pasivne legitimacije u odnosu na istoga, te da nije utvrdio da li je predmetna šteta nastala unutar ili izvan naselja, u smislu odredbe članka 2. stavak 1. točka 24. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (“Narodne novine” br. 67/08, 48/10 i 74/11, u nastavku teksta: ZSPC).

17. Osim toga, navodi da tužitelj nije dokazao visinu štete koja je nastala na njegovom vozilu, u vezi čega ističe da je prometni vještak N.K. na ročištu od 12. rujna 2016. godine obrazložio da se njegovo vještačenje temelji na cijenama originalnih dijelova za predmetno osobno vozilo u trenutku vještačenja, te da se utvrđena visina imovinske štete odnosi na situaciju kada je popravak izvršen prema plaćanju računa u odgovarajućim servisima.

18. U vezi toga ističe da u konkretnom slučaju popravak tužiteljevog automobila nije obavljen od strane službenih i ovlaštenih servisera, već “na crno”, pa da istome nije mogla nastati šteta u visini procijenjenoj po navedenom vještaku, jer da je on popravio vozilo s puno manje troškova.

19. Drugotuženik navodi i da sud prvog stupnja nije pravilno utvrdio doprinos tužitelja nastanku predmetnog štetnog događaja, u vezi čega ukazuje na ponašanje vozačice D. G. prilikom nastanka tog događaja, te na odredbu članka 51. stavak 1. ZSPC-a, pa smatra da iz provedenih dokaza proizlazi da je ona isključivo odgovorna za štetu nastalu na vozilu tužitelja, ili u većem omjeru od utvrđenih 20%, na što da ukazuju i preostali dokazi provedeni tijekom postupka (iskaz svjedoka I. Č. i presuda prekršajnog suda kojom je vozačica D. G. proglašena krivom zbog nesavjesnog ponašanja u prometu).

20. Iz navedenih razloga predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, te potražuje i trošak žalbenog postupka.

21. Tužitelj u odgovoru na žalbu drugotuženika osporava njegove žalbene navode kao neosnovane i predlaže da se žalba odbije, a postavlja i zahtjev za naknadu troškova u vezi odgovora na žalbu.

22. Žalbe tužitelja i drugotuženika su samo djelomično osnovane.

23. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, uvida u spis Prekršajnog suda u Splitu broj PP 15P-1150/12, te spis istog suda broj PP 12P- 1442/12, iskaza svjedoka I. Č., D. G. i S. B., te nalaza i mišljenja vještaka prometne struke N.K., u bitnome utvrđuje da je predmet ove parnice zahtjev tužitelja radi naknade imovinske štete iz štetnog događaja od 13. prosinca 2011. godine u kojem je po njegovim tvrdnjama došlo do štete na njegovom vozilu uslijed stanja kolnika za čije održavanje su odgovorni tuženici.

24. U vezi toga utvrđuje da je do nastanka utuženog štetnog događaja došlo tako što je vozilo u vlasništvu tužitelja marke “Audi” A 3 kojim je upravljala svjedokinja D. G.naletilo na naslage šljunka i kamenja na prometnici u naselju u mjestu D., i to na lokalnoj cesti LC-67114, na dionici 0 km + 50 m, uslijed čega je došlo do štete na tom vozilu u iznosu od 10.227,19 kuna (s uključenim PDV-om), a čiju visinu utvrđuje na temelju procjene vještaka N. K..

25. Nadalje utvrđuje da se gornje vozilo u trenutku naleta na naznačene prepreke kretalo brzinom od oko 40 km/h, kao i da je u to vrijeme padala jaka kiša, a da je vozačica D. G.s obzirom na naznačenu brzinu kretanja i opisane vremenske uvjete mogla uočiti navedene zapreke na cesti na kolničkoj površini na udaljenosti od oko 15,00 metara, te da bi se na navedenoj udaljenosti od mjesta naleta uz poduzimanje intenzivnog kočenja na mokrom kolniku navedeno vozilo zaustavilo da se kretalo brzinom od 25,19 km/h ili manjom od te brzine.

26. Prvostupanjski sud utvrđuje da uzrok predmetne nezgode nije činjenica da se cesta nije čistila od snijega, već to što ona nije bila očišćena od naplavina šljunka i kamenja, pa da u smislu odredbe članka 27. stavak 2. Zakona o cestama (“Narodne novine” br. 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14, u nastavku teksta: ZC) prvotuženik nije pasivno legitimiran u ovom postupku, jer da na njegovoj strani ne postoji nikakav propust u pogledu zakonske obveze održavanja ceste.

27. U vezi toga utvrđuje neosnovanim tvrdnje drugotuženika da bi odgovornost prvotuženika za opisani štetni događaj proizlazila iz odredbe članka 83. u vezi s odredbom članka 26. ZC-a, a da okolnost da su u vezi utuženog štetnog događaja u prekršajnom postupku pravomoćno osuđeni pravna osoba i odgovorna osoba te pravne osobe koja je u pogledu održavanja cesta zaključila ugovor s prvotuženikom ne dovodi samim time do odštetne odgovornosti potonjeg tuženika, jer da sud u tom smislu nije vezan odlukom prekršajnog suda.

28. Iz navedenih razloga odbija tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika.

29. Što se tiče drugotuženika, utvrđuje da je isti u smislu odredbe članka 3. stavak 1. točka 7. Zakona o komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine” br. 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11 i 90/11, u nastavku teksta: ZKG) odgovoran za održavanje lokalne nerazvrstane ceste u stanju pogodnom za njezino korištenje, uključujući i čišćenje od raznih naplavina, pa da postoji njegova odgovornost za nastalu štetu.

30. Međutim, sud prvog stupnja utvrđuje da je za predmetnu štetu suodgovorna i navedena vozačica tužiteljevog vozila, jer da je u situaciji padanja jake kiše i vrlo slabe vidljivosti propustila postupiti u skladu s odredbom članka 51. stavak 1. ZSPC- a, odnosno dodatno usporiti kretanje vozilom i voziti brzinom manjom od 25 km/h, slijedom čega utvrđuje da je za nastanak opisanog štetnog događaja tužitelj odgovoran u omjeru od 20%, a da u preostalom dijelu od 80% postoji suodgovornost drugotuženika.

31. Nadalje utvrđuje da je predmetno vozilo popravljeno “na crno”, pa da bi tužitelju pripadalo pravo na naknadu štete od drugotuženika u iznosu od 8.181,76 kuna (procijenjeni trošak popravka bez PDV-a), a da istome s obzirom na utvrđeni omjer njegove suodgovornosti pripada pravo na naknadu štete u iznosu od 6.545,51 kuna, ali ne i pravo na preostalu naknadu koja se odnosi na obračunati PDV, jer da isti nije niti imao izdatke po toj osnovi.

32. Stoga pozivom na odredbe članaka 1045. stavak 1. i 1089. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u nastavku teksta: ZOO) usvaja tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženika u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 6.545,41 kuna, a pozivom na odredbu članka 1086. ZOO-a i zahtjev za isplatu pripadajućih zateznih kamata na taj iznos od podnošenja tužbe do isplate, dok u preostalom dijelu odbija njegov zahtjev u odnosu na potonje navedenog tuženika.

33. Odluku o troškovima postupka temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, zatim na odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa), te na odredbi članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16), pri čemu između ostalog utvrđuje da bi tužitelju u slučaju da je u cijelosti uspio u sporu pripadao trošak na ime zastupanja po punomoćniku u iznosu od 14.062,50 kuna, zatim trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 500,00 kuna i trošak pristojbe za presudu u visini od 400,00 kuna, tj. sveukupno 14.962,50 kuna, ali da je isti u odnosu na drugotuženika uspio u ovom sporu u omjeru od 72%, pa da mu u odnosu na istoga pripada razmjerni trošak u visini od 10.773,00 kuna, te u cijelosti trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna, tj. ukupno 12.773,00 kuna, koji iznos umanjuje (prebija) sa troškom drugotuženika razmjerno njegovom uspjehu u sporu, tj. sa iznosom od 4.007,50 kuna, pa tužitelju na teret tog tuženika dosuđuje parnični trošak u iznosu od 8.765,50 kuna, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

34. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuju tužitelj i drugotuženik, te se u svemu može ispitati.

35. Nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 8. tog Zakona, jer je sud prvog stupnja sve provedene dokaze cijenio na način propisan potonjom odredbom ZPP-a.

36. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da za nastanak utuženog štetnog događaja od 13. prosinca 2011. godine nije odgovoran prvotuženik, jer je pravilno utvrdio da uzrok njegovog nastanka nije činjenica da se cesta na kojoj je došlo do nastanka predmetne štete nije čistila od snijega, zbog čega je pravilnom primjenom odredbe članka 27. stavak 2. ZC-a u cijelosti odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u pogledu tog tuženika, a pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a naložio tužitelju da naknadi prvotuženiku parnični trošak u iznosu od 250,00 kuna.

37. Nadalje, pravilno je i utvrđenje suda prvog stupnja da je predmetna šteta na vozilu tužitelja nastala na prometnici u naselju u mjestu D., koja činjenica je pravilno utvrđena iz zapisnika o očevidu PP O. od 13. prosinca 2011. godine (list 4-8 spisa), pa su neosnovani protivni navodi drugotuženika i u tom smislu njegovo pozivanje na odredbu članka 2. stavak 1. točka 24. ZSPC-a, a pravilno prvostupanjski sud utvrđuje i da je opisana šteta nastala uslijed naleta tužiteljevog vozila na naplavinu šljunka i kamenja, koju je drugotuženik kao jedinica lokalne samouprave propustio ukloniti u skladu s njegovom obvezom održavanja javnih površina u naselju koja je propisana odredbom članka 3. stavak 1. točka 6. ZKG-a, a pod čime se u smislu odredbe članka 3. stavak 7. tog Zakona podrazumijeva i održavanje dijelova javnih cesta koje prolaze kroz naselje, kad se ti dijelovi ne održavaju kao javne ceste prema posebnom zakonu.

38. Protivno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je vozačica tužiteljevog vozila D. G. suodgovorna za nastanak opisanog štetnog događaja i štete, jer je ista i po stajalištu ovog suda trebala u situaciji kada iz njezinog stranačkog iskaza proizlazi da je do nastanka predmetne štete došlo u vrijeme dok je još uvijek bio mrak, te je tog jutra padala jaka kiša i cit. „nije se vidio ni prst pred nosom“, prilagoditi brzinu kretanja vozila takvoj lošoj vidljivosti i preglednosti na prometnici i izrazito lošim atmosferskim prilikama (jakoj kiši), tj. smanjiti brzinu kretanja vozila, dakle postupiti na način propisan odredbom članka 51. stavak 1. ZSPC-a, jer je u takvim okolnostima mogla predvidjeti da bi uslijed jake kiše moglo doći do naplavine šljunka i kamenja na prometnicu kojom se kretala, pa je imajući u vidu pravilno utvrđenje suda da je neposredni uzrok nastanka utužene štete upravo neočišćena prometnica kroz naselje, pravilno prvostupanjski sud u smislu odredbe članka 1092. ZOO-a utvrdio da je za njezin nastanak odgovoran drugotuženik u omjeru od 80%, a vozačica oštećenog vozila D. G. u preostalom omjeru od 20%.

39. Budući je odredbom članka 1085. stavak 1. ZOO-a propisano da je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, te da iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke N. K. proizlazi da ukupna visina štete na vozilu tužitelja koje je oštećeno u predmetnom štetnom događaju iznosi 10.227,19 kuna (s uključenim PDV-om), i to iznos od 8.181,76 kuna na ime rada i materijala, a iznos od 2.045,44 kuna na ime PDV-a, te imajući u vidu i da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 05. prosinca 2013. godine zauzeo pravno shvaćanje prema kojem oštećenik ima pravo na naknadu štete koja uključuje i PDV iako nije popravio oštećenu stvar, niti je imao izdatke radi popravljanja stvari, koji stav je izražen i u rješenju tog suda poslovni broj Rev- 1803/2018-2 od 23. veljače 2022. godine, to bi tužitelju na ime naknade predmetne štete pripadalo pravo na naknadu u iznosu od 10.227,19 kuna, dakle i naznačenog troška PDV-a, a budući da je vozačica D. G. pridonijela njezinom nastanku u omjeru od 20%, to tužitelju na ime naknade utužene imovinske štete na vozilu pripada razmjerna naknada u omjeru od 80%, tj. u iznosu od 8.181,75 kuna, u kojem dijelu je primjenom odredaba članaka 1045. stavak 1. i 1089. stavak 1. ZOO-a trebalo usvojiti njegov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos, ali ne od podnošenja tužbe, kako je pogrešno učinjeno pobijanom presudom, već od presuđenja do isplate (članak 1089. stavak 2. ZOO-a), jer visina predmetne štete nije utvrđena prema visini iznosa izvršenog popravka, već prema procjeni te štete koju je izvršio vještak prometne struke prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude.

40. Pri tome valja navesti kako je pozivanje tužitelja na sadržaj uz žalbu priložene isprave nedopušteno, jer se radi o novom dokazu koji se ne odnosi na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (članak 352. stavak 1. ZPP-a).

41. Budući je tužitelj u tužbi zatražio isplatu novčanog iznosa od 15.000,00 kuna, da bi u podnesku od 28. prosinca 2015. godine (list 183 spisa) smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 10.227,19 kuna, čime je u smislu odredbe članka 193. stavak 1. ZPP-a djelomično povukao tužbu za iznos od 4.772,81 kuna, to se ima smatrati da je vrijednost predmeta spora od početka postupka iznosila 10.227,19 kuna, pa upravo na taj iznos treba obračunati parnični trošak koji pripada tužitelju.

42. U vezi toga pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da bi tužitelju u slučaju da je u cijelosti uspio u sporu pripadao trošak na ime zastupanja po punomoćniku u iznosu od 14.062,50 kuna, te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 500,00 kuna, ali ne i da isti ima pravo na trošak u iznosu od 400,00 kuna na ime sudske pristojbe za presudu, jer isti nije dokazao da je podmirio taj trošak. S obzirom na to da je tužitelj u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev uspio u ovom sporu u omjeru od 79,99% (8.181,75 kuna : 10.227,19 kuna x 100), to mu u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a (bez njegovih izmjena i dopuna-„Narodne novine“ br. 70/19) pripada pravo na razmjerni trošak u iznosu od 11.648,54 kuna (14.562,50 kuna x 79,99% : 100), te u cijelosti na trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 2.000,00 kuna, jer je taj trošak bio potreban za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva.

43. S druge strane, drugotuženiku bi u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP-a pripadao dio zahtjeva za naknadu parničnih troškova koji su nastali u razdoblju od podnošenja tužbe pa do smanjenja tužbenog zahtjeva prema podnesku tužitelja od 28. prosinca 2015. godine, i to u iznosu od 1.000,00 kuna za sastav odgovora na tužbu po punomoćniku-odvjetniku (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zatim u ukupnom iznosu od 3.000,00 kuna za zastupanje na ročištima od 09. listopada 2013. godine, 18. studenoga 2013. godine i 20. siječnja 2014. godine (iznos od 1.000,00 kuna po ročištu-Tbr. 9. toč. 1. Tarife), potom u ukupnom iznosu od 3.000,00 kuna za sastav obrazloženih podnesaka od 16. listopada 2013. godine, 22. studenoga 2013. godine i 16. prosinca 2015. godine (iznos od 1.000,00 kuna po podnesku-Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zatim u iznosu od 1.750,00 kuna na ime PDV-a (Tbr. 42. Tarife), te u iznosu od 250,00 kuna na ime plaćene sudske pristojbe za odgovor na tužbu, tj. ukupno 9.000,00 kuna, a imajući u vidu razmjer između povučenog dijela zahtjeva i prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da drugotuženiku pripada pravo na navedeni trošak u omjeru od 31,81% (4.772,81 kuna : 15.000,00 kuna x 100), tj. u ukupnom iznosu od 2.862,90 kuna.

44. Kada se trošak tužitelja u iznosu od 13.648,54 kuna umanji (prebije) sa troškom drugotuženika od 2.862,90 kuna dobije se iznos od 10.785,64 kuna, koliko je na ime troškova postupka drugotuženik dužan platiti tužitelju, pa je u tom dijelu valjalo usvojiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u odnosu na drugotuženika, a u preostalom dijelu odbiti njegov zahtjev po toj osnovi u pogledu tog tuženika, te u cijelosti zahtjev drugotuženika za naknadu troškova ovog postupka.

45. Stoga je žalbe tužitelja i drugotuženika valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu odluku u dijelu opisanom u točkama I i III izreke ove presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je djelomičnim uvaženjem njihovih žalbi i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točkama II i IV izreke presude.

46. Budući je tužitelj u odnosu na drugotuženika uspio u žalbenom postupku u omjeru od 44,44% (1.636,34 kuna : 3.681,78 kuna x 100), pripada mu na teret tog tuženika u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a (bez njegovih izmjena i dopuna-„Narodne novine“ br. 70/19) pravo na naknadu razmjernog troška žalbenog i revizijskog postupka, i to u iznosu od 277,75 kuna za sastav žalbe po punomoćniku- odvjetniku (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), zatim u iznosu od 333,30 kuna za sastav revizije (Tbr. 10. toč. 6. stavak 1. Tarife), te u iznosu od 152,76 kuna na ime PDV-a od 25% (Tbr. 42. Tarife), tj. sveukupno 763,81 kuna, pa je odlučeno kao u točki V izreke ove presude, pri čemu tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava odgovora na žalbu drugotuženika, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

47. S obzirom na to da je drugotuženik u povodu žalbe uspio jedino u odnosu na neznatni dio ožalbene presude koji se odnosi na dio odluke o zateznim kamatama kao sporednog zahtjeva, zbog čega istome nisu nastali posebni troškovi, valjalo je primjenom odredbe članka 154. stavak 3. ZPP-a (bez njegovih izmjena i dopuna- „Narodne novine“ br. 70/19) odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, tj. odlučiti kao u točki VI izreke presude.

U Rijeci, 27. svibnja 2022. godine

S U D A C :

Alen Perhat