Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: 14 Gž-1599/2021-2

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sucu ovog suda mr.sc. Dražanu Penjaku, na temelju nacrta odluke kojeg je izradila sudska savjetnica Ivana Jukić, u pravnoj stvari tužitelja U. osiguranje, koju zastupa S. K., predsjednica uprave i T. R. Ž., članica uprave, a ove Odvjetničko društvo B. & p. d.o.o. iz S., protiv tuženica: 1. O. R. iz Š., B. J. M. 1, 2. S. R. iz Š., B.J. M. 1, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Šibeniku broj Povrv-6/2020-34 od 9. kolovoza 2021., dana 27. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku broj Povrv-6/2020-34 od 9. kolovoza 2021. i sudi:

"I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice L. M. u Š. pod poslovnim brojem Ovrv-2290/17 od 4. rujna 2017., u dijelu u kojemu je naloženo tuženici 1. O. R. i tuženici 2. S. R. (kao zakonskim nasljednicama pok. M. R.) da solidarno isplate tužitelju u roku od 8 dana iznos od 2.900,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama određenim po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekuće od dana 15. rujna 2016. do pa do isplate.

II. Nalaže se tuženici 1. O. R. i tuženici 2. S. R. (kao zakonskim nasljednicama pok. M. R.) solidarno isplatiti tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 5.981,25 kn."

II. Nalaže se tuženici 1. O. R. i tuženici 2. S. R. (kao zakonskim nasljednicama pok. M. R.) solidarno isplatiti tužitelju na ime troškova ovog žalbenog postupka iznos od 390,62 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog određen rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice L. M. u Š. broj Ovrv-2290/17 od 4. rujna 2017., kojim je naloženo tuženiku M. B. da isplati tužitelju iznos od 2.900,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i da mu naknadi trošak postupka (točka 1. izreke). Točkom 2. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu 2. S. R.

2. Protiv citirane prvostupanjske presude pravovremeno se žali tužitelj, pobijajući istu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu pobijanu presudu preinačiti.

3. Žalba tužitelja je osnovana.

4. Predmet spora predstavlja regresni zahtjev tužitelja spram tuženica 1. i 2. za isplatom iznosa od 2.900,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos je tužitelj, kao osiguravatelj pok. tuženika M. B., isplatio oštećenici D. M. sa osnova naknade imovinske štete koja je nastala uslijed prometne nezgode dana 29. lipnja 2016., a koju da je prouzročio pok. tuženik M.B.

5. U konkretnom slučaju, s obzirom na vrijednost predmeta spora, radi se o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a, radi čega se presuda može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a, sve sukladno odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a.

6. Sud prvog stupnja je nakon provedenog postupka ukinuo platni nalog sadržan u uvodno citiranom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, pozivom na odredbe članka 24. stavka 1., 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP).

6.1. Pri tome je sud prvog stupnja smatrao da se u konkretnom slučaju ne može sa sigurnošću utvrditi da je pok. M. B. (prednik tuženice 1. i tuženice 2.), na dan štetnog događaja upravljao osobnim vozilom marke Renault, reg. oznake ŠI ..., pod utjecajem alkohola i da je prouzročio prometnu nezgodu, odnosno da se ne može sa sigurnošću utvrditi postojanje uzročno-posljedične veze između alkoholiziranosti tuženika i nastanka predmetne nezgode.

6.2. Ovo stoga što je neprijeporno da pok. M. B. koncentracija alkohola u krvi nije utvrđivana u trenutku upravljanja vozilom i kada se zbio štetni događaj, već više od dva sata nakon štetnog događaja.

6.3. Nadalje, da iz iskaza pok. M. B. proizlazi kako da isti do trenutka sudara nije konzumirao alkohol, da nije alkotestiran u vožnji već kada se vratio na mjesto prometne nezgode sa autobusnog kolodvora, gdje je dovezao Z. G. na autobus za Trst u 23:00 sati, da je prije odlaska na autobusni kolodvor J. M., bratu oštećene D. M. dao osobnu ispravu ispred ulaza u njegovu zgradu i rekao da mora prijatelja odvesti na kolodvor i da će se vratiti, da je u međuvremenu zbog kašnjenja autobusa s prijateljem na autobusnom kolodvoru konzumirao alkohol i da se po dolasku autobusa iz Dubrovnika za Trst i odlasku prijatelja vratio na mjesto događaja gdje je zatekao J. M. i D. M., da su navedeni svjedoci došli iza 24:00 sata i da je tada alkotestiran u vozilu policije, dok iz iskaza saslušanih svjedoka R. B. i J. S., jednako tako da proizlazi kako isti nije alkotestiran neposredno nakon predmetnog štetnog događaja (29. lipnja 2016. u 22:25 sati), već da je alkotestiran kasnije, 30. lipnja 2016. u 00:15 do 00:20 sati. Dakle, da je neprijeporno da pok. M. R. koncentracija alkohola u krvi nije utvrđena u trenutku upravljanja vozilom i kada se zbio štetni događaj, već više od dva sata nakon štetnog događaja. Dodatno prednjem, sud prvog stupnja utvrdio je da činjenica da je prednik tuženika nakon prometne nezgode dao J. M. (djelatniku policije) osobnu iskaznicu te da je sa vozilom odvezao prijatelja na autobusni kolodvor i potom se vratio, nakon čega su djelatnici policije R. B. i J. S. započeli sa očevidom u 00:10 sati i obavili alkotestiranje pok. M. B., da proizlazi iz rezultata dokaznog postupka iz spisa Prekršajnog suda u Šibeniku broj PpP- 1971/2016.

6.4. Sud prvog stupnja smatrao je da je u prekršajnom postupku koji je protiv pok. M. B. radi predmetnog štetnog događaja vođen pred Prekršajnim sudom u Šibeniku, u smislu odredbe članka 12. ZPP-a razriješeno prethodno pitanje – je li prednik tuženice 1. i 2. na dan štetnog događaja upravljao osobnim vozilom pod utjecajem alkohola, jer da je isti pravomoćnom presudom broj PpP-1971/16 od 15. svibnja 2017. oslobođen od optužbe zbog prekršaja iz članka 199. stavka 2. ZOSPC- a, da bi utuženog dana upravljao osobnim vozilom marke Renault, reg. oznake ŠI ..., za vrijeme dok je u organizmu imao 1,51 g/kg alkohola.

6.5. Nastavno, a u svezi činjenice da je u zapisniku o ispitivanju prisutnosti alkohola, opojnih droga ili lijekova u organizmu ispitanika, dakle javnoj ispravi, utvrđeno da je prednik tuženika na dan prometne nezgode imao alkohol u krvi od 1,61 g/kg (uključujući dopuštenu pogrešku mjerenja), a time i na postojanje jače dokazne snage od izjave prednika tuženika, sud prvog stupnja smatrao je da je za postojanje odgovornosti prednika tuženika bitna koncentracija alkohola u času upravljanja vozilom i kada se odigrao štetni događaj, dakle dana 29. lipnja 2016. u 22:25 sati. Suprotno tome, da je navedeni zapisnik sastavljen dana 30. lipnja 2016. u 00:15 sati, a ispitivanje u 00:20 sati, dakle dva sata nakon prometne nezgode, a koju činjenicu da je potvrdio i svjedok R. B. pok. R. (djelatnik policije i osoba koja je sastavila zapisnik).

6.6. Konkludira, sud prvog stupnja zaključio je, a imajući u vidu sve okolnosti nastanka prometne nezgode i okolnosti nakon nezgode, kao i činjenicu da je pitanje alkoholiziranosti prednika tuženika kao vozača utvrđeno u prekršajnom postupku, da se u konkretnom slučaju ne može sa sigurnošću utvrditi postojanje uzročno posljedične veze između alkoholiziranosti tuženika i nastanka predmetne nezgode.

6.7. Zaključno, sud prvog stupnja smatrao je osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije istaknut od strane tuženice 2., s obrazloženjem da iz pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju javne bilježnice L. M. broj O-1695/2019, UPP/OS-194/2019 od 19. prosinca 2019., proizlazi da je jedinom nasljednicom sada pok. M. B. proglašena na temelju zakona supruga O. R., tuženica 1., slijedom čega da tuženica 2. ne bi bila pasivno legitimirana.

7. Izneseni pravni pristup suda prvog stupnja kao pravilan i zakonit ne prihvaća ovaj drugostupanjski sud.

8. Uvodno je za navesti da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženicu 2. S.R., smatrajući osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije.

8.1. Naime, iz obrazloženja citiranog rješenja o nasljeđivanju (list 60 spisa) proizlazi da se tuženica 2. S. R. prihvatila nasljedstva te je svoj nasljedni dio ustupila tuženici 1., koja se prihvatila ustupljenog dijela, te da je jedinom nasljednicom iza smrti pok. M. R. proglašena tuženica 1. O. R.

8.2. Člankom 129. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19; dalje: ZN) propisano je da u času ostaviteljeve smrti nasljednik stječe nasljedno pravo i na njega po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe, čime postaje njegovo nasljedstvo (stavak 1.). Prema odredbi stavak 2. istog članka ZN-a, u istom času nasljednik stječe i ostala prava i obveze vezane uz njegovo svojstvo nasljednika, ako što drugo ne proizlazi iz njihove pravne naravi.

8.3. Prema stavku 3. istoga članka, nasljednik trajno ostaje nasljednikom, osim ako se valjano ne odrekne svoga nasljednog prava (odricanje od nasljedstva).

8.4. Odredbom članka 133. stavka 3. ZN-a propisano je da se odricanje u korist određenog nasljednika ne smatra odricanjem od nasljedstva, nego izjavom o ustupu svoga nasljednog dijela.

8.5. Nadalje, člankom 139. stavkom 1. ZN-a propisano da nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove, stavkom 2. istog članka da nasljednik koji se odrekao nasljedstva ne odgovara za ostaviteljeve dugove, a stavkom 3. tog članka određeno je da nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika. Odredbom stavka 4. istoga članka propisano je da kada ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva.

9. Dakle, iz sadržaja citiranih odredbi proizlazi da je tuženica 2., koja se prihvatila svog nasljednog dijela i isti je ustupila tuženici 1., pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari, obzirom da se odricanje u korist određenog nasljednika tj. ustupanje nasljednog dijela u korist određenog nasljednika ne smatra odricanjem od nasljedstva već izjavom o ustupu svog nasljednog dijela, te je moguće tek nakon što se utvrdi da ustupitelj ima nasljedno pravo iza ostavitelja, a nasljedno pravo se stječe u trenutku ostaviteljeve smrti (članak 4. st .4. ZN-a).

10. Dodatno prednjem, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Gž- 2596/75 od 18. svibnja 1976. izrazio pravno shvaćanje da za ostaviteljeve dugove ne odgovara nasljednik koji se odrekao nasljedstva, ali za takve dugove odgovara nasljednik koji se odrekao nasljedstva u korist drugog nasljednika, budući da se takvo odricanje smatra izjavom o ustupanju nasljednog dijela. On odgovara za ostaviteljeve dugove onako kako bi odgovarao da svoj dio nije ustupio.

11. Nadalje, odredbom članka 24. stavka 1. toč. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP), propisano je da osigurana osoba gubi prava iz osiguranja, između ostalog, i u slučaju ako je vozač upravljao vozilom pod utjecajem alkohola iznad ugovorene granice, dok je stavkom 3. citiranog članka propisano da društvo za osiguranje koje je temeljem stavka 1. točke 4. oštećenoj osobi isplatilo štetu ima pravo od osobe koja je odgovorna za štetu na naknadu isplaćenog iznosa štete, te na kamatu i troškove do iznosa 12 prosječnih neto plaća prema zadnjem službenom izvješću Državnog zavoda za statistiku.

11.1. Člankom 3. stavkom 1. točkom 3. Uvjeta za obvezno osiguranje vlasnika, odnosno korisnika vozila od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama tužitelja, propisano je da osigurana osoba gubi prava iz osiguranja ako je vozač upravljao vozilom pod utjecajem alkohola iznad ugovorene granice, droga te psihoaktivnih lijekova ili drugih psihoaktivnih tvari.

11.2. Stavkom 3. istog članka određeno je da se smatra da je u vrijeme prometne nezgode vozač osiguranog vozila bio pod utjecajem alkohola ili pod utjecajem droga te psihoaktivnih tvari iz stavka 1. točke 4. ovog članka i osiguranik gubi svoja prava iz osiguranja:

a) ako se analizom krvi ili drugom metodom mjerenja količine alkohola u organizmu vozača utvrdi da udio alkohola u krvi iznosi 0,5 g/kg i više;

b) ako se vozač nakon prometne nezgode odbije podvrći ispitivanju alkoholiziranosti ili utjecaja opojnih droga te drugih opojnih sredstava.

11.3. Stavkom 6. toč. 2. istog članka propisano je da osiguranik ne gubi svoja prava iz prethodnih odredaba ovog članka ako dokaže da štetni događaj nije u uzročnoj vezi sa činjenicom da je vozač u trenutku prometne nezgode bio pod utjecajem alkohola, opojnih droga, psihoaktivnih lijekova ili drugih psihoaktivnih stvari.

12. U ukidnom rješenju ovog drugostupanjskog suda broj Gž-462/2019-2 od 10. prosinca 2019., ukazano je da je na tuženiku je tijekom postupka bio teret dokaza da štetni događaj nije u uzročnoj vezi sa činjenicom da je u trenutku prometne nesreće bio pod utjecajem alkohola, sve sukladno citiranim odredbama.

13. Ovdje je za istaknuti kako je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je pitanje alkoholiziranosti pok. tuženika M. R. kao vozača utvrđeno u prekršajnom postupku, obzirom da je u postupku koji je protiv njega vođen radi predmetnog štetnog događaja pred Prekršajnim sudom u Šibeniku, isti pravomoćnom presudom broj PpP-1971/16 od 15. svibnja 2017. oslobođen od optužbe zbog prekršaja iz članka 199. stavka 2. ZOSPC-a, da bi utuženog dana upravljao osobnim vozilom marke Renault, reg. oznake ŠI ..., za vrijeme dok je u organizmu imao 1,51 g/kg alkola.

13.1. Člankom 12. ZPP-a, propisano je da, kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno (stavak 1.). Stavkom 3. istog članka propisano je da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

13.2. Revizijski sud je u više svojih odluka već zauzeo jasan stav da parnični sud nije vezan glede ocjene odgovornosti za naknadu štete odlukom prekršajnog suda te da nema zapreke da se u parničnom postupku utvrdi drugačije činjenično stanje nego je utvrđeno u parničnom postupku (Rev-431/02, Rev-1122/93 i Rev- 1326/84) i pitanje odgovornosti za štetu, ocijeni drugačije.

14. Kako je to već ukazano u ukidnom rješenju ovog drugostupanjskog suda broj Gž-462/2019-2 od 10. prosinca 2019., u procesnoj situaciji kada iz zapisnika o ispitivanju prisutnosti alkohola, opojnih droga ili lijekova u organizmu ispitanika, koji je javna isprava u smislu odredbe članka 230. stavak. 1. ZPP-a, proizlazi da je pok. tuženik Milorad Radić naveo kako je konzumirao litru piva 29. lipnja 2016. u 22:00 sati (dakle neposredno prije štetnog događaja koji se zbio toga dana u 22:20 sati); da je prihvatio ispitivanje, nije porekao rezultate ispitivanja te da je odbio stručni pregled – uzimanje krvi i urina radi analize, te kada je pok. predniku tuženika dana 30. lipnja 2016. od 00:15 do 00:20 sati, uređajem marke Drager AMDH-0051, izmjerena koncentracija alkohola od 1,61, g/kg, umanjena za 0,1 g/kg, odnosno za granicu dopuštene pogreške mjerenja, što iznosi 1,51 g/kg, to u konkretnoj situaciji sadržaj navedene javne isprave ima jaču dokaznu snagu nego sam iskaz tuženika.

14.1. Posebice kad se uzme u obzir činjenica da pok. tuženik M.R. svjedocima R. B. i J. S., policajcima koji su obavili očevid štetnog događaja, prilikom saslušavanja nije ni postavljao pitanja na navedene okolnosti, a svjedok J. S. je u svome iskazu naveo da je isti bio u vidno alkoholiziranom stanju.

15. Člankom 230. stavkom 1. ZPP-a određeno je da je isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te irpava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Stavkom 2. propisano je da istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene s javnim ispravama, dok je stavkom 3. određeno da je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

16. Nije sporno da je pok. M.B. nije izmjerena koncentracija alkohola u krvi neposredno nakon štetnog događaja koji se zbio 29. lipnja 2016., već dva sata nakon istoga (30. lipnja u 00:15, 00:20) .

17. Međutim, ovaj drugostupanjski sud je stava da pok. M.R. ni tuženica 1., kao njegova nasljednica, nisu tijekom ovog parničnog postupka sa uspjehom oborili presumpciju istinitosti javne isprave odnosno izjavu pok. M. R. koja je sadržana u zapisniku o ispitivanju prisutnosti alkohola, opojnih droga ili lijekova u organizmu ispitanika - da je konzumirao litru piva 29. lipnja 2016. u 22:00 sati (dakle neposredno prije štetnog događaja koji se zbio toga dana u 22:20 sati); da je prihvatio ispitivanje, nije porekao rezultate ispitivanja te da je odbio stručni pregled – uzimanje krvi i urina radi analize, odnosno da nisu tijekom postupka sa uspjehom dokazali da štetni događaj nije u uzročnoj vezi sa činjenicom da je pok. M. R. u trenutku prometne nezgode bio pod utjecajem alkohola, slijedom čega je isti izgubio svoja prava iz osiguranja (članak 3. Uvjeta za obvezno osiguranje vlasnika, odnosno korisnika vozila od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama).

18. Slijedom iznijetog, tuženica 1. i tuženica 2., koje solidarno odgovaraju za dugove ostavitelja (članak 139. stavak 4. ZN-a), dužne su tužitelju solidarno isplatiti utuženi iznos sa osnova regresnog potraživanja, zajedno sa traženim zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana 15. rujna 2016., obzirom da je tužitelj dana 14. rujna 2016. izvršio isplatu utuženog iznosa oštećenici D. M., sukladno odredbi članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

19. Stoga je valjalo uvažiti žalbu tužitelja, preinačiti prvostupanjsku presudu i održati na snazi platni nalog sadržan u citiranom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, a sve sukladno odredbi članka 451. stavka 3. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 467. ZPP-a.

20. Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka (članak 166. stavak 2. ZPP-a).

20.1. Tako je tužitelju, koji je u cijelosti uspio u ovom parničnom postupku, valjalo priznati, u granicama postavljenog zahtjeva te sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT), za zastupanje na ročištu dana 1. veljače 2018. 50 bodova prema Tbr. 9. toč. 1. OT; za zastupanje na ročištu dana 14. ožujka 2018. 50 bodova prema Tbr. 9. toč. 1. OT; za zastupanje na ročištu dana 18. travnja 2018. 25 bodova prema Tbr. 9. toč. 2. OT; za zastupanje na ročištu dana 3. svibnja 2018. 50 bodova prema Tbr. 9. toč. 1. OT; za sastav žalbe protiv prvostupanjske presude 31,25 bodova prema Tbr. 10. toč. 1. OT; za zastupanje na ročištu 11. veljače 2020. 25 bodova prema Tbr. 9. toč. 2. OT; za sastav podneska od 18. veljače 2021. 12,5 bodova prema Tbr. 8. toč. 3. OT; za zastupanje na ročištu dana 13. travnja 2021. 25 bodova prema Tbr. 9. toč. 2. OT; za zastupanje na ročištu dana 11. svibnja 2021. 50 bodova prema Tbr. 9. toč. 1. OT; za sastav podneska od 18. svibnja 2021. 12,5 bodova prema Tbr. 8. toč. 3. OT; za zastupanje na ročištu dana 2. lipnja 2021. 50 bodova prema Tbr. 9. toč. 1. OT; za zastupanje na ročištu dana 23. lipnja 2021. 50 bodova prema Tbr. 9. Toč. 1. OT; odnosno sveukupno 462,5 bodova, što uvećano za vrijednost boda od 10,00 kn i PDV po stopi od 25% (1.156,25 kn), daje iznos od 5.781,25 kn.

19.3. Navedenom je iznosu valjalo pridodati iznos od 100,00 kn na ime sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu, (za koju u spisu predmeta postoji dokaz da je ista plaćena) te 100,00 kn na ime javnobilježničke nagrade, čime se došlo do ukupnog iznosa od 5.981,25 kn.

19.4. Glede troška ovog žalbenog postupka, tužitelju je valjalo priznati, u granicama postavljenog zahtjeva, za sastav žalbe protiv presude 31,25 bodova (Tbr. 10. toč. 1. OT), što uvećano za vrijednost boda od 10,00 kn i PDV po stopi od 25% (78,12 kn), daje iznos od 390,62 kn.

20. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Splitu 27. svibnja 2022.

Sudac:

mr. sc. Dražan Penjak, v. r.