Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 8 Gž-126/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Dujmović u pravnoj stvari tužitelja G. o. d.d., OIB: …, iz Z., …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku Z. Z., odvjetniku u O…., protiv tuženika L. u. ''J.'', OIB: …, iz L. bb, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku S. V., odvjetniku u V., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-62/2019-41 od 30. prosinca 2021., dana 27. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika L. u. ''J.'' i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-62/2019-41 od 30. prosinca 2021.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''II. Nalaže se tuženiku L. u. ''J.'' L., OIB: …, 33406 L., L. bb da plati tužitelju G. o. d.d., …, 10 000 Z., OIB: … iznos od 15.740,30 zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 03.11.2016.g. kao dana uplate pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku L. u. ''J.'' L., OIB: …, 33406 L., L. bb da tužitelju G. o. d.d., …, 10 000 Z., OIB: … plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 14.384,80 kuna, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude 30. prosinca 2021.g, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje kojem prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, u roku 15 dana.''

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka. U žalbi ističe kako je prvostupanjski sud iz izvedenih dokaza izveo pogrešne zaključke o bitnim činjenicama radi čega je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno. Naime, relevantne činjenice nisu onako kako sud navodi da je utvrdio, već su relevantne činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza kako ih navodi žalitelj budući da i policijsko izvješće i navodi vozača i vještaka govore u prilog tome. Na mjestu događaja jedini trag je srna bez točne lokacije položaja. Temeljem takvih podataka vještak nije niti mogao napraviti nalaz i mišljenje, a pogreška je što je isti radio teoretski napamet, a što potvrđuju njegovi odgovori na pitanja na zapisniku od 17. studenoga 2021. Također ističe da je ostalo neutvrđeno (obzirom na postojanje table Terezino polje) mjesto naleta u odnosu na naselje ''automobil stao pred kućom u selu, prije toga igralište, nalet kod igrališta, što sve upućuje da se radi o naselju''. Ničim nije dokazano da se vozač vozio kako to zaključuje prvostupanjski sud što ima za posljedicu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer pobijana presuda ima nedostataka i ne može se ispitati te je također pogrešno primijenjeno materijalno pravo na štetu tuženika. Proizlazi da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva te je isti trebalo odbiti jer nije utvrđeno mjesto naleta, niti brzina kretanja vozila, niti da li se radi o naselju, a niti je utvrđena analiza pri brzini kretanja od 60-65 km/h. Uz to i automobil je opasno sredstvo, a proizlazi da se ponašao suprotno odredbi čl. 51. Zakona o sigurnosti prometa na cestama radi čega je odredbe Zakona o obveznim odnosima trebalo primijeniti u korist tuženika, a ne na njegovu štetu. Ukazuje se na odredbu čl. 52. Ustava RH i čl. 3. Zakona o lovstvu koji definiraju divljač, a po toj definiciji divljač nikako ne može biti opasna stvar niti itko može utjecati na njezino slobodno kretanje u prirodi dok vozač može utjecati na kretanje automobila. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu odnosno ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.) na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

7. Predmet spora predstavlja regresni zahtjev za naknadu štete u vidu oštećenja na vozilu u iznosu od 15.740,30 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 3. studenoga 2016. koja šteta je nastala osiguraniku tužitelja na čije je vozilo naletjela srna prilikom vožnje prometnicom.

8. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja tako da je tuženika obvezao na isplatu utuženog iznosa. Tako donesenu odluku temelji na utvrđenju - da je na vozilu V. H., osiguranika tužitelja, nastala šteta koju je izazvala divljač tuženika koja je izašla na prometnicu brzinom od oko 25 km/h i naletjela na prednji dio automobila kojim je upravljao, zatim – da je osiguranik tužitelja mogao izbjeći udar da je vozio brzinom od oko 43,39 km/h ili manjom, - da na predmetnom dijelu prometnice nije bilo znaka opasnost od naleta divljači te - da se radi o dionici ceste koja se nalazi izvan naseljenog mjesta pa da je dozvoljena brzina kretanja vozila bila 90 km/h. Kako vještak nije mogao utvrditi točnu brzinu kretanja vozila jer nije imao potrebne parametre prihvatio je kao logičan iskaz osiguranika tužitelja kako je tek prešao granični prijelaz i nije se kretao brzinom većom od 60-65 km/h slijedom čega da se kretao dopuštenom brzinom. Visina štete utvrđena je temeljem nalaza i mišljenja vještaka u većem iznosu od utuženog, međutim prvostupanjski sud prihvatio je zahtjev u traženom iznosu koliko je osiguranik tužitelja i platio popravak vozila. Pozivajući se na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama (''Narodne novine'', broj 153/09.) kojim je prestala važiti odredba čl. 86. st. 3. Zakona o lovstvu (''Narodne novine'' broj 140/05., 75/09. i 14/14. – dalje: ZL/05), zatim odredbe čl. 1045. st. 3. i čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18.; dalje ZOO), a u svezi čl. 963. tog Zakona obvezao je tuženika koji gospodari lovištem da regresira tužitelju utuženi iznos koji je ovaj 3. studenoga 2016. isplatio VB L..

9. U ovoj fazi postupka ostala je sporna osnova zahtjeva koju tuženik osporava tvrdnjom da nije odgovoran jer da se štetni događaj dogodio u naselju, a ne izvan naselja, zatim tvrdnjom da nije utvrđeno mjesto naleta niti brzina kretanja vozila osiguranika tužitelja čime dovodi u pitanje dinamiku nastanka prometne nezgode.

10. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, a u vezi s time i zaključak da je tuženik odgovoran za nastanak štetnog događaja, kao i primjenu materijalnog prava.

11. Naime, prvenstveno je poći od toga da se regres odnosi na naknadu štete za štetni događaj koji se dogodio 4. listopada 2016. na javnoj cesti naletom vozila na srnu koja je izletjela na cestu iz lovišta, i u svezi s time mjerodavnog propisa glede odgovornosti osobe koja je upravljala lovištem smještenim uz cestu.

12. Dakle, u vrijeme nastanka štetnog događaja nije bila na snazi odredba čl. 86. st. 3. ZL/05 kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, a prema kojoj odgovornost za nastalu štetu na vozilu snosi vozač ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, tako da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku, a u protivnom pravna osoba koja gospodari prometnicom na kojoj je šteta nastala. Iznimno od ove odredbe štetu snosi ovlaštenik prava lova, ako je šteta uvjetovana vršenjem skupnog lova.

13. U vrijeme nastanka štetnog događaja bio je na snazi čl. 83. st. 1 ZL/05 koji je glasio: Za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran je lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi, pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, koje je u smislu ovoga Zakona bio obvezatan poduzeti.

14. Nadalje, općim propisima obveznog prava uređena je odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti, i to konkretno odredbom čl. 1045. st. 3. ZOO koji određuje da se za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivnju, te odredbama čl. 1063. do 1067. ZOO budući da divljač koja pretrčava cestu na kojoj se odvija promet motornim vozilima predstavlja opasnu stvar, a šteta nastala u vezi s opasnom stvari smatra se da potječe od te stvari (osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete). U skladu s dugogodišnjom sudskom praksom divljač na cesti predstavlja opasnu stvar (Rev 2449/1990-2 od 27. veljače 1991., Rev 2070/1992-2 od 16. prosinca 1992., Rev 2436/1995-2 od 4. veljače 1999.), pa se neosnovanim nalaze žalbeni navodi suprotno iznesenom - da divljač nikako ne može biti opasna stvar. 15. Dakle, u konkretnom slučaju tuženik, kao lovoovlaštenik u smislu navedenih odredbi i to kao objektivno odgovoran odgovara za štetu koju je prouzročila divljač naletom na motorno vozilo.

16. Žalbenim navodima kojima tuženik otklanja odgovornost za štetu jer da se štetni događaj zbio u naselju ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka suda prvog stupnja u svezi te sporne činjenice budući da je takav zaključak pravilno utemeljen na sadržaju službene bilješke o događaju sačinjene od djelatnika P. uprave V.-p., PP V. (l.s. 19). Naime, iz toč. 4. iste proizlazi kako je utvrđeno ''ravan cestovni potez ispred ulaza u putni zavoj, izvan naseljenog mjesta…". Valja reći da je navedena isprava javna isprava i da je odredbom čl. 76. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku (''Narodne novine'' broj 47/09), koje u svom radu primjenjuje MUP kao tijelo državne usprave, propisano da je zapisnik sastavljen na način propisan zakonom javna isprava te da je zapisnik dokaz o tijeku i sadržaju radnje postupka i danih izjava, osim onih dijelova zapisnika na koje je stavljena primjedba da nisu pravilno sastavljeni. U konkretnom slučaju iz spisa predmeta ne proizlazi da je u navedenu službenu bilješku stavljena primjedba niti je tijekom postupka dokazivano da su u predmetnoj zabilješki neistinito utvrđene činjenice što je dopušteno u skladu s odredbom čl. 230. st. 3. ZPP.

17. Nadalje, iz službene bilješke o događaju proizlazi da je do dolaska ekipe za očevid prometnih nesreća mjesto događaja bilo izmijenjeno na način da se osiguranik tužitelja zaustavio u mjestu Terezino polje ispred kućnog broja 47, pa činjenica što se vozilo osiguranika tužitelja uklonilo s kolnika, kraj činjenice da je u situacijskom planu (l.s.80) označena fiksna točka mjerenja (FTM) i početna točka mjerenja (PTM), pravac kretanja vozila i divljači te su fotografirana oštećenja na vozilu i uginula divljač, ne ide u prilog tvrdnji tuženika da bi ostalo neutvrđeno mjesto nastanka štetnog događaja.

18. Dakle, kako navedena isprava potvrđuje da se nesreća dogodila izvan naselja T. polje kao i da je brzina kretanja vozila bila ograničena prometnim pravilom na 90 km/h odnosno da u opisanoj zoni mjesta naleta nije postojao prometni znak opasnosti ''divljač na cesti'', od čega je i vještak pravilno pošao s time što je isti ujedno prilikom očevida na licu mjesta bio nazočan na mjestu na kojem se nesreća dogodila, to žalbeni navodi tuženika izneseni u svezi s tim nisu s uspjehom doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

19. Nadalje, iz navedene isprave slijedi da je osiguranik tužitelja upravljao osobnim automobilom kolnikom državne ceste broj 5, od graničkog prijelaza T. polja prema mjestu G. B., sjever – jug te dolaskom na 300 m južno od objekta međunarodnog cestovnog graničnog dijela T. polje došlo je do udara sa prednjim lijevim dijelom osobnog automobila navedenih reg. oznaka u divljač (srna) koja je pretrčavala kolnik državne ceste sa istočne na zapadnu stranu dolazeći vozaču s lijeve strane, iz lovišta broj: X/105 ''L.'', pa kada se tome doda da je sastavni dio iste situacijski plan (l.s.80) u kojem je označena fiksna točka mjerenja (FTM) i početna točka mjerenja (PTM), pravac kretanja vozila i divljači te su fotografirana oštećenja na vozilu s utvrđenim tragovima dlake životinjskog porijekla, kao i uginula divljač zaključiti je da ne stoje žalbeni navodi kako tužitelj ničim nije dokazano da se vozač vozio na način kako je to sud prvog stupnja zaključio.

20. Osim toga izveden je i dokaz očevidom na licu mjesta u nazočnosti M. P. stalnog sudskog vještaka za cestovni promet, tehniku i procjenu motornih vozila koji je temeljem spisu priložene fotodokumentacije, izradio nalaz i mišljenje prema kojem s obzirom na trenutak i mjesto stupanja srne na lijevu, istočnu bankinu prosječan vozač osobnog automobila kočenjem bi izbjegao sudar sa divljači da se gibao brzinom tek od oko 43,39 km/h ili manjom brzinom.

21. Točno je da je vještak prilikom svog usmenog očitovanja na ročištu održanom dana 17. studenoga 2021. naveo da na temelju tragova koje je zabilježila policija ne može utvrditi stvarnu brzinu kretanja u trenutku nastanka prometne nezgode već da je do zaključka da se vozač kretao brzinom 90 km/h došao na temelju prometnog pravila za kretanje vozila izvan naseljenog mjesta i da je na pitanje da li dopušta mogućnost da se vozač kretao i većom brzinom od 90 km/h odgovorio da je mišljenja da se vozač osobnog vozila na prometnici od graničnog prijelaza do mjesta naleta na divljač „mogao kretati i nešto većom brzinom od 90 km/h“.

22. Međutim, po ocjeni ovog suda, nedostatak tragova kočenja, predmeta s vozila pronađenih na mjestu prometne nesreće radi čega vještak nije mogao sa sigurnošću utvrditi stvarnu brzinu kretanja vozila u trenutku prometne nezgode, ne može se staviti na teret tužitelja u procesnoj situaciji kada je tužitelj pružio dokaze za zaključak u prilog svojih tvrdnji, dok tuženik nije pružio dokaz koji bi potvrdio njegovu tvrdnju da se vozilo kretalo preko ograničenja. Naime, iako je tuženik ustrajao kod svih prigovora kako slijedi iz ročišnog zapisnika ipak nije osnovano doveo u sumnju izrađeni nalaz, a niti je predložio izvođenje dokaza po drugom vještaku. Dakle, kako je ograničenje brzine prema prometnom pravilu iznosilo 90 km/h, a iz iskaza osiguranika tužitelja slijedi da se neposredno prije sudara kretao brzinom od oko 60- 65 km/h koja je i po ocjeni ovog suda uvjerljiva i životno logična s obzirom na oštećenja na vozilu odnosno činjenicu da divljač nije uginula pri samom udaru što bi bio vjerojatnije da se vozilo kretalo brzinom preko 90km/h, pa kada se tome doda utvrđenje da bi s obzirom na sve okolnosti slučaja prosječan vozač osobnog automobila kočenjem izbjegao sudar sa divljači da se gibao brzinom tek od oko 43,39 km/h ili manjom brzinom, to je i po ocjeni ovog suda osnovano odbijen prigovor tuženika kojim dovodi u pitanje odgovornost navedenim tvrdnjama.

23. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i u pogledu visine imovinske štete na vozilu koja je po vještaku utvrđena u iznosu od 19.675,38 kune, međutim, kako je tužitelj utuženi iznos 3. studenoga 2016. isplatio VB L. to je pravilno prvostupanjski sud tuženika obvezao da tužitelju isti isplatiti budući da u pogledu toga iznosa i tvrdi da ima pravo regresa po odredbi čl. 963. st. 1. ZOO kojom je propisano da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

24. Odluka o trošku pravilno je utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.) u svezi čl. 155. ZPP budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnični postupak pravilno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 14.384,80 kn.

25. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu kako je to odlučeno u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zadru 27. svibnja 2022.

Sutkinja

Sanja Dujmović, v.r.