Poslovni broj Gž-1803/2021-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari tužitelja R. B. iz V., OIB: ..., zastupan po punomoćniku L. V., odvjetniku iz R., protiv tuženika G . K . R . R., OIB: ..., zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog ureda S. P., G. G., V. V., M. K., A. I. i S. F. M. iz R., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C. O. d.d. Z., OIB: ..., zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-99/2016 od 13. svibnja 2021., dana 27. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-99/2016 od 13. svibnja 2021.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati novčani iznos od 19.150,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. siječnja 2016. do isplate po preciziranoj kamatnoj stopi.

2. U točki II izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

3. Protiv citirane presude žalbe podnose obje stranke zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje ZPP).

4. Tužitelj žalbom pobija odluku o meritumu spora iz točke I izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev kao i odluku o troškovima postupka iz točke II izreke, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači te tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti a tužitelju dosude troškovi postupka zajedno sa troškovima žalbe podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Tuženik se žali protiv odluke o troškovima postupka iz točke II izreke predlažući da se u tom dijelu presuda preinači i tuženiku priznaju prouzročeni troškovi uključujući i žalbeni trošak, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Žalbe stranaka nisu osnovane.

8. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete za koju tužitelj tvrdi da trpi iz štetnog događaja kada je kao radnik tuženika ozlijeđen uslijed pada sa stolice na radnom mjestu. Nije bilo sporno da je umješač na strani tuženika C.O. d.d., kao osiguratelj poslodavca, isplatio tužitelju 1. ožujka 2016. naknadu imovinske i neimovinske štete iz istog štetnog događaja u iznosu od 14.600,00 kn dok je tužitelj u ovome postupku ustrajao na isplati daljnjih 19.150,00 kn od tuženika kao poslodavca.

9. U provedenom prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu sistemskog knjižničara, da je dana 1. travnja 2015. doživio ozljedu na radu na način da je pao sa radne stolice tijekom obavljanja redovnog posla svog radnog mjesta kada se podigao sa stolice, nagnuo prema naprijed prema računalu radi uzimanja USB stika te tijelo ponovno spustio nazad na stolicu sa koje je pao uslijed puknuća jednog od pet krakova postolja stolice sa kotačima, pri čemu se gornji dio tijela tužitelja nastavio gibati prema polici u koju je tužitelj udario potiljkom nakon čega se prevrnuo na lijevu stranu i pao na pod pri čemu je ozlijedio lijevu ruku i lijevo rame. Dalje je utvrđeno da se tuženik pridržavao pravila propisanih zakonom o zaštiti na radu, da je imao izrađenu procjenu opasnosti, da je osposobio tužitelja za rad na siguran način, da je osigurao tužitelju ispravno radno mjesto, ispravan pod, odgovarajući radni stol, da je dao tužitelju na korištenje uredsku stolicu koja je imala zapisnik o skupnom izvješću o ispitivanju. Osim toga, utvrđeno je da se tužitelj pridržavao pravila vezanih za zaštitu na radu, da nije postupao nesavjesno, nepažljivo, pa niti u krajnjoj nepažnji, s obzirom da je na uobičajeni način obavljao uobičajene poslove svoga radnog mjesta.

10. Uvažavajući činjenice da je tužitelj povrijeđen tijekom radnog vremena u radnom prostoru tuženika prilikom obavljanja radnih zadataka, stajalište je prvostupanjskog suda da tuženik kao poslodavac odgovara tužitelju za nastalu štetu. Otklonio je kao neosnovane navode tuženika i umješača na strani tuženika da je tužitelj sam prouzročio nastanak nezgode pa da nema odgovornosti tuženika jer da je isti u cijelosti postupao sukladno pravilima o zaštiti na radu. U tom pravcu sud prvog stupnja je poklonio vjeru iskazu tužitelja u odnosu na dinamiku i način nastanka štetnog događaja nalazeći da je sukladan materijalnoj dokumentaciji odnosno prijavi ozljede na radu, zapisniku o inspekcijskom nadzoru te sa utvrđenjima provedenog vještačenja po vještaku zaštite na radu.

11. Stajalište je prvostupanjskog suda da radnik koji doživi nezgodu u radnom prostoru, bez da mu se na teret može staviti nepažnja, nepravilnost ili propust u korištenju osobne zaštitne opreme ili postupanje protivno zaštiti na radu, pa i ukoliko je radni prostor bio sukladan pravilima o zaštiti na radu, ne može se isključiti odgovornost poslodavca, sve kada bi se nastanak nezgode pripisao i slučaju jer poslodavac za štetu odgovara prema objektivnom kriteriju pa samim tim odgovara i za slučajnu štetu. Dalje sud smatra da se u konkretnom slučaju tuženik ne može osloboditi od odgovornosti jer do štetnog događaja nije došlo zbog uzroka koji se nalazi izvan stvari i čije se djelovanje nije moglo izbjeći niti predvidjeti.

12. Slijedom svega, sud prvog stupnja je zaključio da postoji odgovornost tuženika kao poslodavca za štetu na radu koju je pretrpio tužitelj u smislu članka 111. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14. - dalje: ZR), članka 25. stavak 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 71/14., 18/14. i 154/14. - dalje: ZZR), sve u vezi s člankom 1063. i člankom 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. - dalje ZOO) te da tuženik nije dokazao postojanje okolnosti koje bi u smislu članka 25. stavak 2. ZZR-a i članka 1067. stavak 2. i 3. ZOO-a otklonile njegovu odgovornost za štetni događaj.

13. Na temelju medicinskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj uslijed pada sa stolice udario glavom i lijevim ramenom u pod, da nije gubio svijest, da je neurološki status bio uredan, da obrada CT i MR nije pokazivala znakova neurotraume te da se po ozljeđivanju razvio blaži oblik anksiozno depresivnog poremećaja koji se kontrolira terapijom. Dalje je utvrđeno da je tužitelj trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od par sati, srednjeg intenziteta u trajanju od dva dana, lakog intenziteta u trajanju oko mjesec dana, da je trpio primarni strah u trenutku nastanka događaja par sati, srednje jaki oko tjedan dana i strah slabog intenziteta još oko tri mjeseca, a ogledao se kao depresivno – anksiozno posttraumatsko stanje koje nije ostavilo trajnih duševnih posljedica, da nema smanjenja opće životne aktivnosti te da je tuđa pomoć nestručne osobe bila potrebna prvih 10 dana po četiri sata dnevno te mjesec dana po dva sata dnevno, dok nije bilo potrebe za pojačanom ishranom niti je zaostalo naruženje.

14. Prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, imajući u vidu vrstu ozljeda, trajanje i intenzitet fizičkih bolova, vrstu i lokalitet ozljeda, kao i trajanje i intenzitet straha, prvostupanjski sud nalazi da tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti - prava na duševno i tjelesno zdravlje prema članku 19. stavak 1. i 2. ZOO-a i članku 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a kao i pravo na naknadu imovinske štete za tuđu pomoći i njegu iz članka 1095. stavak 1. ZOO-a.

15. Prilikom odlučivanja o visini štete, sud je imao u vidu utvrđene činjenice da je tužitelj u razdoblju dok je bio na bolovanju od 1. travnja do 1. studenog 2015. izašao i položio tri ispita na Fakultetu u Z. (23.5.2015., 30.5.2015., i 6.6.2015.) što je u suprotnosti s tužiteljevim iskazom u kojem je opisivao svoje zdravstveno stanje prema kojem nije mogao učiti, pripremati niti polagati ispite niti odlaziti na fakultet, osim jedanput. Na temelju toga sud je zaključio da je tužitelj iskazom prikazao svoje zdravstveno stanje daleko teže nego što je bilo, uz daljnji zaključak da u slučaju da je tužitelj doista imao takve zdravstvene tegobe opisane u iskazu, isti u tom razdoblju ne bi položio tri ispita i tri puta otišao u Z.

16. Na temelju prednjih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja nalazi da tužitelju pripada naknada neimovinske i imovinske štete u ukupnom iznosu od 10.000,00 kn. Uvažavajući činjenicu da je umješač na strani tuženika, kao osiguratelj poslodavca, tužitelju s osnova predmetnog štetnog događaja isplatio iznos od 14.600,00 kn (na ime imovinske i neimovinske štete), sud smatra da je tužitelj u potpunosti namiren sa svojim zahtjevom za zatraženu naknadu štete, stoga odbija u cijelosti tužbeni zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 19.150,00 kn.

17. Odluku o troškovima postupka, prema kojoj svaka strana snosi svoj trošak, prvostupanjski sud temelji na odredbi članka 154. stavak 4. ZPP-a, uz utvrđenje da su stranke uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima.

18. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire žalbama stranaka, budući da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

19. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

20. Tužitelj u žalbi ističe da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir da se kod tužitelja glavnina tegoba koje je trpio ogledala kao depresivno- anksiozno posttraumatsko stanje te s tim povezani pretrpljeni strah a sud da se uopće nije očitovao o zatraženoj naknadi zbog povrede prava osobnosti u vidu gubitka uobičajenog komoditeta te neugodnosti zbog liječenja. Pravična naknada da je prenisko određena, protivno zakonu, sudskoj praksi te Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VHS RH) s obzirom na dužinu trajanja i intenzitet fizičkih boli i straha opisanih u nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke. Tužitelj u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja na štetu tužitelja primijenio Orijentacijske kriterije VHS RH iz 2002., jer u slučaju da je primijenio Orijentacijske kriterije VH SRH iz 2020., tada da bi tužitelju pripadalo dodatnih 4.080,00 kn.

21. Žalbom tužitelja bez uspjeha se dovodi u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava kod odlučivanja o visini naknade štete, posebno o visini priznate pravične novčane naknade. Iz obrazloženja presude i visine tužitelju priznate naknade neimovinske štete proizlazi da je sud prvog stupnja imao u vidu Orijentacijske kriterije VHS RH od 15. lipnja 2020. broj Su- IV-47/2020-5, koji ionako trebaju omogućiti ujednačenu primjenu prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade prema odredbama ZOO-a te ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade.

22. Protivno žalbenim navodima tužitelja, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud prvog stupnja u dovoljnoj mjeri cijenio sve relevantne kvalifikatorne okolnosti, odnosno jačinu i trajanje povredom izazvanih duševnih i fizičkih boli, što uključuje i okolnosti vezane za gubitak uobičajenog komoditeta te neugodnosti zbog liječenja, pravilno pritom cijeneći utvrđenja medicinskog vještačenja, dovodeći ih u vezu sa stranačkim iskazom tužitelja koji je bio oprečan drugim utvrđenijima vezanim za posljedice koje su po tužitelja nastale u psihičkoj sferi.

23. Stoga, kako je sud prvog stupnja prilikom odmjeravanja visine pravične novčane naknade na ime povrede prava osobnosti iz članka 19. stavak 1. i 2. ZOO- a vodio računa o svim okolnostima iz članka 1100. stavak 1. ZOO-a te je vodio računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i svrhom kako je to propisano odredbom članka 1100. stavak 2. ZOO-a, te je vodio računa o svim okolnostima predviđenim člankom 1095. stavak 1. ZOO-a (tuđa pomoć i njega), pravilno je tužitelju odmjerena visina naknade štete u iznosu od 10.000,00 kn uz daljnji pravilan zaključak da je isplatom od strane poslodavčeva osiguratelja u iznosu od 14.080,00 kn tužitelj u cijelosti namiren.

24. Osporavajući odluku o troškovima postupka, tuženik u žalbi u bitnome osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o tome da je tužitelj u predmetnom sporu uspio sa osnovom u visini od 100%. Pritom tvrdi da tijekom postupka nije dokazana odgovornost tuženika kao poslodavca za štetu na radu tužitelju kao radniku te ukazuje na dokazne prijedloge koje je u tom pravcu predlagao tuženik a sud nije prihvatio. S druge strane tužitelj u žalbi tvrdi da je 90% raspravnog vremena bilo usmjereno na dokazivanje osnova odgovornosti tuženika, radi čega da je tužitelju trebalo dosuditi troškove postupka, barem djelomično.

24. Tuženik neosnovano u žalbi, kroz osporavanje odluke o troškovima postupka, osporava utvrđenje vezano za osnov tužbenog zahtjeva i pravilno utvrđenu odgovornost tuženika sukladno članku 111. stavak 1. ZR-a, članku 25. stavak 1. ZZR-a i članku 1063. i 1064. ZOO-a.

25. Protivno iznesenim žalbenim navodima stranaka, odluka o troškovima postupka, prema kojoj svaka stranka snosi svoj trošak, temelji se na pravilnoj primijeni novelirane odredbe članka 154. stavak 4. ZPP-a koja, između ostalog, propisuje da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. Pritom je prvostupanjski sud pravilno pošao od novelirane odredbe članka 154. stavak 2. ZPP- a te utvrdio da je ukupni uspjeh tužitelja po visini 0% a po osnovu 100%, što bi predstavljalo konačni uspjeh tužitelja od 50% (0% + 100% = 100% : 2 = 50%) dok je ukupni uspjeh tuženika po visini 100% a po osnovu 0%, što bi također predstavljalo konačni uspjeh tuženika od 50% (100% + 0% = 100% : 2 = 50%). Stoga je pravilan zaključak da su stranke uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, što opravdava primjenu članka 154. stavak 4. ZPP-a.

26. Slijedom navedenog, žalbe stranaka je valjalo odbiti kao neosnovane te potvrditi pobijanu presudu pozivom na članak 368. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci 27. svibnja 2022.

Sutkinja

Branka Ježek Mjedenjak, v.r.