P-1132/19

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Vici Roščić, u pravnoj stvari tužitelja B. Š., , OIB: …, zastupan po pun. S.

K., odvj. u Splitu, protiv tužene A. B.. d.d. ,

OIB: …, zastupana po pun. M. B. odvj. u Zagrebu, radi isplate,

nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. svibnja 2022. u nazočnosti punomoćnika tužitelja S. K., odvj. u Splitu, a u odsutnosti tuženika, objavljene istog dana,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj od 8.5.2006. godine,

zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako je banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.900,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF H. A.-A. d.d., važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF H. A..-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, članak 4. u dijelu u kojem se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti mjesečnih anuiteta obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A..-Adria-Bank d.d., na dan plaćanja.

II.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj 216-291/2006 od 8.5.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora, kako će se kamatna stopa promijeniti na kamatnu stopu važeću za „kredit za mlade“, odnosno kako je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama H. A.-Adria-Bank d.d. ili drugom aktu banke.

III.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 8. Ugovora o kreditu broj 216-291/2006 od 8.5.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 8. ugovoreno kako je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama H. A.- A.-Bank d.d.

IV.Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 230.040,47 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15% do 31.12.2007., a 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svake pojedine uplate do isplate, i to kako slijedi:

na iznos od 64,29 kn od 31.03.07.

na iznos od 38,26 kn od 30.04.07.

na iznos od 17,17 kn od 31.05.07.

na iznos od 2,73 kn od 30.06.07. na

iznos od 15,40 kn od 31.07.07. na

iznos od 26,01 kn od 31.08.07. na

iznos od 58,86 kn od 30.09.07. na

iznos od 54,82 kn od 31.10.07. na

iznos od 80,61 kn od 30.11.07. na

iznos od 69,91 kn od 31.12.07. na

iznos od 107,30 kn od 31.01.08. na

iznos od 127,96 kn od 29.02.08. na

iznos od 332,36 kn od 31.03.08. na

iznos od 275,16 kn od 30.04.08. na

iznos od 252,55 kn od 31.05.08. na

iznos od 280,41 kn od 30.06.08. na

iznos od 239,48 kn od 31.07.08. na

iznos od 241,51 kn od 31.08.08. na

iznos od 265,78 kn od 30.09.08. na

iznos od 449,49 kn od 31.10.08. na

iznos od 326,40 kn od 30.11.08. na

iznos od 520,66 kn od 31.12.08. na

iznos od 545,07 kn od 31.01.09. na

iznos od 556,10 kn od 29.02.09. na

iznos od 525,69 kn od 31.03.09. na

iznos od 531,51 kn od 30.04.09. na

iznos od 485,03 kn od 31.05.09. na

iznos od 450,80 kn od 30.06.09. na

iznos od 459,89 kn od 31.07.09. na

iznos od 477,93 kn od 31.08.09. na

iznos od 476,37 kn od 30.09.09. na

iznos od 458,13 kn od 31.10.09. na

iznos od 587,59 kn od 30.11.09. na

iznos od 616,09 kn od 31.12.09. na

iznos od 656,62 kn od 31.01.10. na

iznos od 647,32 kn od 28.02.10. na

iznos od 702,35 kn od 31.03.10. na

iznos od 691,90 kn od 30.04.10. na

iznos od 712,23 kn od 31.05.10. na

iznos od 888,29 kn od 30.06.10.

na iznos od 852,04 kn od 31.07.10.

na iznos od 962,77 kn od 31.08.10.

na iznos od 924,51 kn od 30.09.10.

na iznos od 862,98 kn od 31.10.10.

na iznos od 992,81 kn od 30.11.10.

na iznos od 1.107,60 kn od 31.12.10.

na iznos od 992,52 kn od 31.01.11.

na iznos od 1.036,80 kn od 28.02.11.

na iznos od 985,41 kn od 31.03.11.

na iznos od 994,76 kn od 30.04.11.

na iznos od 1.212,25 kn od 31.05.11.

na iznos od 1.233,44 kn od 30.06.11.

na iznos od 1.415,15 kn od 31.07.11.

na iznos od 1.321,81 kn od 31.08.11.

na iznos od 1.219,63 kn od 30.09.11.

na iznos od 1.169,10 kn od 31.10.11.

na iznos od 1.161,33 kn od 30.11.11.

na iznos od 1.209,47 kn od 31.12.11.

na iznos od 1.251,43 kn od 31.01.12.

na iznos od 1.257,05 kn od 29.02.12.

na iznos od 1.228,02 kn od 31.03.12.

na iznos od 1.247,62 kn od 30.04.12.

na iznos od 1.261,03 kn od 31.05.12.

na iznos od 1.238,47 kn od 30.06.12.

na iznos od 1.244,40 kn od 31.07.12.

na iznos od 1.227,49 kn od 31.08.12.

na iznos od 1.191,45 kn od 30.09.12.

na iznos od 1.230,42 kn od 31.10.12.

na iznos od 1.249,12 kn od 30.11.12.

na iznos od 1.235,49 kn od 31.12.12.

na iznos od 1.161,99 kn od 31.01.13.

na iznos od 1.224,43 kn od 28.02.13.

na iznos od 1.229,89 kn od 31.03.13.

na iznos od 1.205,42 kn od 30.04.13.

na iznos od 1.129,30 kn od 31.05.13.

na iznos od 1.127,36 kn od 30.06.13.

na iznos od 1.146,05 kn od 31.07.13.

na iznos od 1.176,03 kn od 31.08.13.

na iznos od 1.217,55 kn od 30.09.13.

na iznos od 1.196,13 kn od 31.10.13.

na iznos od 1.211,30 kn od 30.11.13.

na iznos od 1.228,49 kn od 31.12.13.

na iznos od 727,30 kn od 31.01.14.

na iznos od 746,32 kn od 28.02.14.

na iznos od 740,09 kn od 31.03.14.

na iznos od 719,05 kn od 30.04.14.

na iznos od 712,30 kn od 31.05.14.

na iznos od 715,35 kn od 30.06.14.

na iznos od 739,23 kn od 31.07.14.

na iznos od 759,35 kn od 31.08.14.

na iznos od 755,17 kn od 30.09.14.

na iznos od 772,56 kn od 31.10.14.

na iznos od 784,38 kn od 30.11.14.

na iznos od 777,42 kn od 31.12.14.

na iznos od 779,36 kn od 31.01.15.

na iznos od 779,36 kn od 28.02.15.

na iznos od 779,36 kn od 31.03.15.

na iznos od 779,36 kn od 30.04.15.

na iznos od 779,36 kn od 31.05.15.

na iznos od 779,36 kn od 30.06.15.

na iznos od 135.478,20 kn od 22.07.15.

na iznos od 17.851,25 kn od 22.07.15.

V.Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 10.426,28 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, tekućom od 22.7.2015. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

VI.Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 31.154,00 sa zateznom kamatom od 26. svibnja 2022. pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.U tužbi se navodi kako su stranke 8. 5. 2006. zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužitelju isplaćen iznos od 70.900,00 CHF protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate. Tuženik da je u unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru ugovorio valutnu klauzulu u CHF, da je ugovorena visina kamatne stope od 3,88%, i to promjenjiva ovisno i isključivo o odluci same banke bez navođenja jasnih parametara o načinu na koji se trebala mijenjati. Na taj način da su u ugovor ugrađene nepoštene ugovorne odredbe, među kojima i ona da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama. Tužitelj opetovano ističe da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, niti su se utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna koji utječu na promjenu ugovorene kamatne stope. Tuženik na taj način da je postupao suprotno odredbama ZZP-a i ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja, te protivno zakonodavstvu EU ugrađeno u ZZP. Potom se poziva na stavove zauzete u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, VTSRH Pž-7129/13, Pž-6632/17. U tim postupcima da je utvrđeno kako je tuženik koristio nepoštene ugovorne odredbe, odnosno ništetne odredbe, radi čega tužitelj predmetnom tužbom traži utvrđenje ništetnih ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatu, valutnu klauzulu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Ujedno traži se i isplata razlike po osnovi više preplaćenih kamata i valute, kao i naknade za prijevremeni raskid ugovora.

2.Tužitelj je uređivao tužbeni zahtjev podnescima od 29. 10. 2019. i 21. 9. 2021.

3.Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe materijalno pravne prigovore kao što je prigovor zastare, pritom se poziva na odredbu čl. 226. st.

2. ZOO-a. U konkretnom slučaju, s obzirom da se radi o tražbini po osnovi stjecanja bez osnove, da bi se radilo o zastarnom roku od 5 godina, pri čemu prema sudskoj praksi (Rev x-183/11) kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Nadalje, tuženik smatra da je otplatom kredita ugovor o kreditu prestao postojati i ne postoji više dužničko-vjerovnički odnosi između stranaka, te se više ne mogu utvrđivati ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, niti se može tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika. Također, tuženik ističe kako sporne odredbe koje se odnose na dva osnova tužbenog zahtjeva uopće nisu bile ništetne budući se tužitelj nema pravo pozivati na odluke Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, VTSRH Pž-7129/13 i Pž-6632/17, jer nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, te da u konkretnom slučaju nedostaje pravni interes da sud donese odluku o utvrđenju kako sporne odredbe ugovora nisu ništetne. Na koncu, da se pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu ne odnosi na ugovor o kreditu. Tuženik ističe kako je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine dok je odredba čl. 131. istog zakona iz 2007. stupila na snagu 16. 7. 2009. temeljem odredbe čl. 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojom je ukinuta odgoda primjene čl. 131. ZZP-a/07 do dana pristupa RH u punopravno članstvo EU, a čl. 502. ZPP-a kojim je uvedena mogućnosti podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa da je stupio na snagu 1. 7. 2013. Iz navedenog da proizlazi kako u trenutku sklapanja ugovora o kreditu među strankama nije uopće postojala mogućnosti kolektivne zaštite potrošača, radi čega se tužitelj u predmetnom postupku ne može pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Nadalje, odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev da ne postoje više radi čega tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti istih. Tuženik ističe kako cilj kolektivne zaštite potrošača u smislu odredaba čl. 502 a, b i c ZPP-a ima preventivno značenje i nije mu funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača, pozivajući se pritom na autore kao što je mr. sc. Andrija Erapović, dipl. iur. Tuženik se poziva i na druge stavove i mišljenja sudove iznesenih u odlukama Gž-311/18 (ŽS Pula), Pž-6632/17 (VTSRH) ,odluku suda EU u predmetu C-51/17 i dr. Što se valutne klauzule tiče, smatra da ona nije ništetna, jer je ugovaranje iste, izričito dozvoljeno temeljem zakona, te da valutnu klauzuli nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz čl. 84. ZZP/03, niti ona predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. ZZP/03. Ugovaranje valutne klauzule da je bilo dozvoljeno odredbom čl. 22. ZOO-a/05 što je potvrdio i USRH rješenje broj U- I-392/2011 kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom RH spomenuti članak ZOO-a. Nadalje, tuženik ističe kako čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivanje jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju svi uvjeti da su ispunjeni. Odredba o valutnoj klauzuli da ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. ZZP/03 budući je riječ o klauzuli o kojoj se pojedinačno raspravljalo, koja ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, te postupanje tuženika nije bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su preplaćeni da su nastali kao posljedica oscilacija kretanja tečaja HRK u odnosu na CHF, odnosno kao posljedica okolnosti na koje tuženik nije imao nikakvog utjecaja niti je mogao predvidjeti. Da je takva kretanja moguće predvidjeti, ne bi bilo potrebe za ugovaranjem valutnih klauzula, jer bi one izgubile svaki cilj i smisao. Tuženik ističe kako nisu ispunjeni uvjeti za provođenjem testa poštenosti iz čl. 84. i 81. ZZP/03 da bi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne. Ova odredba da nije ništetna iz razloga što nije zabranjena niti protivna prisilnom pravnom propisu, te da bi se o ništetnosti moglo govoriti u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu odredbom čl. 26. što ovdje nije slučaj. I ovdje se navodi kako je riječ o uočljivoj , jasnoj i razumljivoj odredbi o kojoj se pojedinačno razgovaralo i koja ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

4.Tijekom postupka stranke su iscrpnim i obilnim podnescima obrazlagali svoja pravna stajališta glede predmeta spora što se u bitnome svodi na navode tužbe i odgovora na tužbu, radi čega se zbog nepotrebnog opterećenja presude u obrazloženju izostavlja.

5.U postupku su izvedeni dokazi pregledom dopisa tuženika od 28. 9. 2018., maila tužitelja od 26. 9. 2018., potvrde tuženika od 25. 9. 2018., obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 20. 7. 2015., izvoda po kreditu za razdoblje od 1. 1. 2015. do 31. 12. 2015., ugovora o kreditu broj od 8. 5. 2006., otplatnog plana, nalaza vještaka A. B.. (na zahtjev tužitelja prije podnošenja tužbe), pismena tuženika od 19. 6. 2019., obavijesti o promjenama kamatnih stopa tuženika od 7. 6. 2019., pregleda prometa tuženika od 6. 6. 2019., otplatnog plana od 6. 6. 2019., pregleda prometa za klijenta od 6. 6. 2019., specifikacije uplata, zahtjeva za kredit od 24. 4. 2006., zahtjeva za prijevremenu konačnu otplatu kredita od 20. 7. 2015., te vještačenjem po vještaku financijske struke A. B...

6.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

7.U postupku je kao sporno trebalo raspraviti i utvrditi jesu li u konkretnom slučaju ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 8. 5. 2006. kojega su zaključile parnične stranke u dijelu koji se odnosi na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te s tim u vezi je li osnovan zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenog iznosa po oba osnova za utuženo razdoblje. Također, trebalo je raspraviti i utvrditi jesu li ništetne odredbe koje se odnose na naknadu za prijevremeno zaključenje ugovora, kao i zahtjev tužitelja za isplatom naknade za prijevremeni raskid.

8.Među strankama nije sporno da su 8. 5. 2006. zaključile Ugovor o kreditu temeljem kojega je banka isplatila tužitelju iznos kredita od 70,900,00 CHF prema kupovnom tečaju banke na dan korištenja, te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa početno od 3,88 %, da je ugovoren rok otplate od 20 godina u 240 mjesečnih anuiteta, a mjesečni anuitet da je ugovoren u visini od 425,17 CHF te da je kredit u cijelosti otplaćen 20. 7. 2015.

9.Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

10.Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u odnosu na tuženika pod 7)-ovdje tuženika utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.

12.Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g.

13.U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

14.Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15.Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

16.Sud nije saslušavao tužitelja ni predložene svjedoke u postupku smatrajući ovaj dokaz suvišnim, s obzirom da niti u jednom postupku koji se o istom pravnom osnovu vodi pred ovim i drugim sudovima u RH nije utvrđeno da bi se prilikom sklapanja ugovora posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora nije nepoštena pa time i ništetna. Iz istih razloga nisu saslušani niti predložen svjedoci, radnici tuženika.

17.To, nadalje, znači da je dio odredbi sadržan u čl. 2., 3., 4., 6. i 8. spornog Ugovora o kreditu prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se utvrđuje odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom tuženika, trebalo utvrditi ništetnim, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

18.Temeljem čl. 324. ZOO-a, nadalje, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 12. kojim je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Pravilniku o kreditiranju građana ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu.

19.S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu, sadržan u čl. 3. koji se tiče dijela o promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđen ništetnim to tužitelj ima pravo potraživati štetu koja mu je nastala primjenom ništetne odredbe koja se može izraziti u razlici radi povećanja kamate iznad 3,88%, a temeljem odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom. Prema izričitoj odredbi čl. 118. ZZP-a tužitelj ima pravo nakon donošenja odluke u parnici radi zaštite kolektivnih interesa kao potrošač ustati tužbom radi naknade štete.

20.Za navesti je da VSRH u odluci Rev 3142/18 navodi kako nižestupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu provoditi dokazni postupak, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa kod zaštite potrošača iz istog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanju tuženika. Prema tome, navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

21.Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku za knjigovodstvo i financije Anti Blaževiću, dipl. oec. na okolnost razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope.

22.U pisanom nalazu i mišljenju od 11. 11. 2020., vještak nalazi da je tuženik mijenjao kamatnu stopu na način da je od veljače 2007. ista iznosila 4,60%, od kolovoza 2007., 5,00%, od veljače 2008., 5,99%, od studenog 2008. 6,20%, od listopada 2009., 6,75%, od studenog 2010., 6,50%, od rujna 2011., 6,30%, te od prosinca 2013., 3,23%. Sukladno dostavljenim podacima vještak je tabelarno prikazao kako se mijenjao tečaj CHF/HRK, koliko su iznosili ugovoreni anuiteti, kako se mijenjala kamata i koliko su iznosili mjesečni anuiteti za utuženo razdoblje. Uspoređujući anuitete kredita u HRK s inicijalnim uvjetima (kamatna stopa od 3,88% i s tečajem od CHF /HRK 4,68200 od 20. 5. 2006. po kojem je kredit isplaćen), sa stvarno plaćenim iznosima anuiteta (s promjenjivoj kamatnoj stopom i promjenjivim tečajem za HRK / CHF), ukupna razlika odnosno preplata iznosi 210.411,97 HRK, od čega iznos preplate po kamati iznosi 66.273,15 kn. Tužitelj je platio naknadu za prijevremeno vraćanje kredita u iznosu od 1.434,03 CHF, odnosno 10.426,28 HRK. U trenutku prijevremene otplate kredita 22. 7. 2015., po otplatnom planu banke, u odnosu na otplatni plan s inicijalnom kamatnom stopom od 3,88% i po tečaju po kojem je kredit isplaćen (4.66200) tužitelj je platio više glavnice u iznosu od 2.455,26 CHF odnosno 11.446,42 HRK.

23.Tuženik se usprotivio nalazu vještaka smatrajući kako vještak nije trebao sačiniti izračun uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu, već da je morao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK sukladno podacima objavljenim u biltenima HNB.

24.Vještak se iscrpno očitovao na prigovore tuženika u dopuni od 3. 5. 2021. Ističe kako je prijedlog tužitelja da se u konačni izračun uzimaju samo pozitivne razlike, da nije uobičajeno u knjigovodstvu, ukoliko se ne radi o decidiranom ugovoru stranaka. Izradio je novi izračun u tablici broj 3a s dva nova stupca tako da je u stupcu 16a izračunao samo pozitivne razlike anuiteta, i u stupcu 19a pozitivne razlike kamata. Vezano uz prigovore tuženika u pogledu dana isplate kredita, vještak ističe da je provjerom utvrdio kako se radi o 23. 5. 2006. što je navedeno u dokumentaciji tuženika. U pogledu prigovora tuženika, izradio je dodatni stupac u tablici gdje je prikazao ažurirane tečajeve i novi izračun razlike anuiteta i razlika kamate. Prema dopuni vještva, ukupna razlika anuiteta pozitivnih i negativnih razlika iznosi 169.746,44 HRK od čega se na kamatu odnosi 66.719,98 HRK, a na tečajne razlike 103.026,47 HRK. Obračun pozitivne razlike po prijedlogu tužitelja iznosi 170.001,79 HRK, od čega na razliku kamata iznos od 66.860,94 kn, a na tečajnu razliku 103.150,85 kn. Naknada za prijevremeni raskid ugovora odnosno vraćanje kredita od 1.434,03 CHF po tečaju na dan 22. 7. 2015. iznosi 9.163,45 kn. Tužitelj je u trenutku prijevremene otplate 22. 7. 2015. po otplatnom planu banke, u odnosu na otplatni plan s inicijalnom kamatnom stopom (3,88%) i po tečaju po kojem je kredit isplaćen platio više glavnice u iznosu od 2.455,26 CHF odnosno po tečaju na isti dan iznos od 15.689,11 HRK.

25.Vještak se usmeno i pismeno očitovao na prigovore tužitelja iz podneska od 14. 5. 2021. na način da je u tablici broj 3B dao korigirani izračun u odnosu na primjedbe tužitelja koje smatra opravdanim i u skladu s pravilima financijsko računovodstvene struke i predmetne problematike. Nadalje, vještak ističe da je bitan financijsko računovodstveni razlog za raniji način izračuna taj što je tuženik za cijelo vrijeme otplate kredita sankcionirao svako kašnjenje tužitelja s naplatom zateznih kamata. Također, smatra da bi bilo neprimjereno i špekulativno, da se inicijalno ugovoreni otplatni plan korigira s nekom trećom neugovorenom kamatnom stopom od 3,88%, jer to ne bi bio inicijalno ugovoreni otplatni plan. U odnosu na primjedbu koja se odnosi na izračun razlike kod prijevremene otplate, vještak navodi da je ova primjedba tužitelja opravdana. Kao što je i opravdana primjedba koja se odnosi na prijevremenu otplatu kredita i u dijelu koji se odnosi na prikaz više plaćene glavnice. Konačno, vještak uspoređujući anuitete kredita u HRK s inicijalnim uvjetima i stvarno plaćenim iznosima, nalazi da ukupna razlika anuiteta (pozitivne i negativne razlike) iznosi 211.193,86 HRK, od čega razlika po kamati 66.803,06 HRK a tečajna razlika 145.120,79 HRK. Izračun pozitivne razlike iznosi 212.189,20 HRK, od čega se na razliku po kamatama odnosi iznos od 66.944,03 HRK a na tečajnu razliku 145.245,18 HRK. Što se tiče prijevremenog vraćanja kredita, naknada u iznosu od 1.434,03 CHF na dan 22. 7. 2015. iznosila je 10.426,28 HRK. Na koncu, tužitelj je u trenutku prijevremene otplate kredita po otplatnom banke, u odnosu na otplatni plan s inicijalnom kamatnom stopom i po tečaju po kojem je kredit isplaćen više platio glavnice u iznosu od 2.455,26 CHF, odnosno po tečaju na isti dan iznos od 17.851,25 HRK.

26.Vještak A. B.. usmeno se očitova i na prigovore tuženika istaknute na ročištu od 25. 10. 2021. tražeći da vještak izračuna visinu štete koju je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, te da sačini izračun primjenom kunske kamatne stope od 10,29% za cijelo vrijeme otplate kredita. Vještak se pozvao na ranije očitovanje u studenom 2020., napominjući kako su prigovori tuženika prvenstveno pravni problem, apostrofirajući sudsku praksu viših sudova po kojima takav izračun nema osnove. Smatra kako banci uslijed prijevremene otplate kredita, u slučaju kada je dužna plaćati kamate svojim zajmodavcima na iznos pozajmljen radi odobravanja kredita, ističe kako kao vještak za bankarstvo može zaključiti da se samo lošim bankama može dogoditi gubitak zbog prijevremene otplate kredita ove vrste kredita. O tome bi se moglo eventualno pričati samo kada bi ovaj kredit imao odgovarajući namjensko poznati iznos sredstva, što ovdje nije slučaj. Ističe da banke koje dobro upravljaju imovini, i pasivnom ne mogu imati gubitak po navedenom osnovu. Također, da je teoretski nemoguće kako neočekivani a ostvareni priljev novca uslijed prijevremene otplate nije moguće istodobno plasirati na tržište. Kamate na domaćem tržištu da su u blagom padu za razliku od međunarodnog tržišta gdje su u drastičnom padu, odnosno gdje su došle do nule.

27.Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao stručno, logično i dovoljno obrazloženo, te stoga prihvaća i uređeni tužbeni zahtjev tužitelja, koji je konačno preciziran sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Stoga smatra kako nema potrebe za dopunom vještačenja u smislu utvrđivanja visine štete koju bi navodno tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita i u smislu određivanja kamatne stope koju predlaže tuženik, jer za to nema uporišta u dokazima prileženim sudskom spisu. Sud prihvaća kao logičan zaključak vještaka da bi samo loše banke mogle imati problema s prijevremenom otplatom kredita komitenata, a nema podataka o tome kakav je izvor sredstava kredita u predmetnom postupku.

28.Što se materijalnopravnog prigovora zastare tiče, u konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o kreditu i zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove, tj. zahtjevu za isplatom preplaćenih kamata koje su preplaćen po osnovi ništetnih odredbi. Zahtjev za utvrđenje ništetnosti može se postaviti u svako doba jer ne zastarijeva. Zahtjev za isplatom preplaćenih kamata koje su preplaćene po osnovi ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove koji zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 371. ZOO, 53/91, te čl. 230. ZOO/05).

29.Prema odredbi čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je čl. 241. ZOOa propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi ostvarivanja tražbine.

30.Odredba čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a prema odredbi st. 3 istog čl. kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor završen ili okončan na neki drugi način.

31.Prema stajalištu VSRH izraženom u odluci Rev-2245/17-2 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe. Kolektivna tužba u tzv. franak podnesena je 4. 4. 2012. te prekida tijek zastare, a okončanjem spora pred VTSRH donošenjem odluke Pž-7129/13 13. 6. 2014. zastara počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Kako je predmetna tužba podnesena 11. 6. 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnova ne predviđa posebni zastarni rok pa se primjenjuje odredba čl. 224. ZOO-a koja propisuje 5 godišnji zastarni rok, te imajući u vidu datum donošenja odluke Pž-7129/13, proizlazi da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka uslijed čega je zastarni prigovor odbijen kao neosnovan.

32.Što se tiče valutne klauzule tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudu Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr. ) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak ( valutna klauzula ) a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom navedenog, kako je naprijed navedeno, tužbeni zahtjev je trebalo usvojiti. Ovaj sud smatra da nije bilo potrebe saslušavati svjedoka predložene od tuženika na okolnost sklapanja ugovora o kreditu budući u niti jednom postupku koji se vodio vezano za spor kao predmetni nije utvrđeno da se pojedinačno pregovaralo kod sklapanja ugovora o kreditu u valuti švicarski franak slijedom čega je stajalište ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Osim toga ovi predloženi svjedoci nemaju neposredna saznanja o sklapanju ugovora o kreditu sa tužiteljem jer sa njime nisu pregovarali kod sklapanja tog ugovora. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja zastarijeva 2023.

33.Međutim, imajući u vidu činjenicu da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti zahtjev koji nikada ne zastarijeva i takav se tužbeni zahtjev uvijek može postaviti VSRH je na sjednici od 30., 1. 2020. zauzeo pravno shvaćanje broj Su IV-47/2020-2 po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, u slučaju čl. 323. st. 1. ZOO/05 , počinjen teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnosti ugovora. Slijedom takvog mišljenja, rok iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a za zastaru restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, a kojoj se utvrđuju nepoštene i ništetne pojedine odredbe predmetnog ugovora o kreditu. Uostalom, u prilog ovog stava postoje brojne odluke drugostupanjskih sudova koji su odbili istaknute prigovore zastare pozivom na citiranu odluku VSRH.

34.U pogledu nepoštenosti odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 11. predmetnog ugovora, za navesti je da se naprijed navedeno obrazloženje u pogledu ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi odnosi i na ovu ugovornu odredbu. Osim što se radi o iskorištavanju podređenog i slabijeg položaja potrošača, tuženik na dan sklapanja ugovora nije imao zakonsku podlogu na naplatu naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, niti po odredbama ZZP/03, niti ZOO/06. Tužitelj je kao potrošač prema odredbi čl. 64. ZZP/03 imao pravo na razmjerno sniženje ukupnog troška zajma u slučaju prijevremenog vraćanja, koji se sastoji u razlici iznosa kamata od trenutka plaćanja do trenutka u kojem je trebao izvršiti plaćanje.

35.Sud smatra kako je odredba čl. 8. predmetnog ugovora jednako tipski strukturirana kao i ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutne klauzule, iz razloga što je tužena banka iskoristila određeni položaj tužitelja kao potrošača, odnosno postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava, čime je nametnuta obveza isključivo ovisna o volji jedne ugovorne strane.

36.Prema odredbi čl. 1024. ZOO-a, korisnik kredita je u slučaju prijevremenog vraćanja dužan naknaditi štetu kreditoru ako ju je doista pretrpio. Međutim, prema odredbi čl. 350. ZOO-a ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze, dok prema odredbi čl. 270. ZOO-a nedopušteni predmet obveze povlači ništetnost te ugovorne odredbe. Ugovorena odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita protivna je i temeljnim načelima obveznog prava (čl. 3.-10. ZOO-a), kao i odredbama čl. 81. st. 1. i 87. ZZP-a iz svih razloga koji se odnose i na ostale utvrđene ništetne odredbe.

37.Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, da stranke nisu posebno pojedino pregovarale o ugovornoj odredbi koja se odnosi na naknadu štete zbog prijevremenog raskida, te da je riječ o jednostranoj odluci tuženika koja je protivna naprijed citiranim zakonskim propisima, proizlazi da je tuženik naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita povrijedio zakon na štetu tužitelja, što za sobom povlači za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi koje se odnose na naplatu naknade za prijevremeni raskid i pravo tužitelja da traži povrat iznosa od 10.426,28 kn koliko je po tom osnovu platio tuženiku 22. 7. 2015., od kada mu pripadaju i tražene kamate.

38.Glede protivljenja tuženika preinaci tužbenog zahtjeva, za navesti je kako se u konkretnom slučaju radi o uređenju tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, odnosno o situaciji propisano odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a, kada tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbeni zahtjev. Tužitelj nema adekvatno znanje da bi izvršio izračun razlike kamate i valute, radi čega je u postupku angažirana stručna osoba, pa sud smatra kako se radi o situaciji u kojoj je oportuno dopustiti preinaku sukladno odredbi čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a.

39.Slijedom naprijed izloženog valjalo je odlučiti kao u izreci.

40.Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

41.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. a tužitelju je obistinjen trošak, za sastav tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 19. 6. 2020., 20. 4. 2021., 31. 5. 2021., 25. 10. 2021., 18. 3. 2022. po 250 bodova, za sastav podnesaka od 29. 10. 2019., 8. 3. 2021. i 21. 9. 2021. po 250 bodova, što ukupno daje 2000 bodova odnosno 20.000,00 kn. Na ovaj iznos pripada trošak PDV od 5.000,00 kn, što ukupno iznosi 25.000,00 kn. Tužitelju pripada trošak pristojbe tužbe u iznosu od 400,00 kn i presude od 2.754,00 kn te trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn ,tako da ukupni trošak iznosi 31.154,00 kn.

U Splitu, 26. svibnja 2022.

S U D A C

Vica Roščić,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.