R. H. P.-2958/19 O. S. U. S.
S.
U. I. M. E. R. E. P. U. B. L. I. K. E. H. R. V. A. T. S. K. E.
P. R. E. S. U. D. A.
I
R. J. E. Š. E. N. J. E.
O. sud u S. po sutkinji mr. sc. Z. T. kao sucu pojedincu u
pravnoj stvari tužitelja V. H., iz S., Š. 6., O.:, koji
je zastupan po punomoćniku J. J., odvjetniku u S., protiv tuženika
protiv tužene R. A. d.d. Z., M. cesta 69., O.:
, koja je zastupana po punomoćnicima odvjetnicima odvjetničkog
društva G. & G. u Z., radi isplate, nakon provedene glavne i
javne rasprave zaključene u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Đ. B., odvjetnika u S. te proglašenja presude od
26. svibnja 2022.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba, članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj zaključenog između tužitelja i tuženika 22. siječnja 2007. na ime obračunatih anuiteta primjenom jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i na dan dospijeća te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju s osnova preplaćenih iznosa ukupan iznos od 19.071,77 kn sa zakonskim zateznim kamatama,
i to po stopi od 14% godišnje od 31. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,
a koje zakonske zatezne kamate teku kako slijedi:
na iznos u kn
od
do
11,81
31.01.08.
isplate
20,87
29.02.08.
isplate
36,39
31.03.08.
isplate
13,06
30.04.08.
isplate
17,64
31.05.08.
isplate
29,18
30.06.08.
isplate
12,24
31.07.08.
isplate
13,08
31.08.08.
isplate
23,12
30.09.08.
isplate
99,17
31.10.08.
isplate
48,22
30.11.08.
isplate
112,98
31.12.08.
isplate
122,94
31.01.09.
isplate
127,44
28.02.09.
isplate
139,35
31.03.09.
isplate
141,77
30.04.09.
isplate
122,37
31.05.09.
isplate
108,08
30.06.09.
isplate
111,88
31.07.09.
isplate
119,41
31.08.09.
isplate
118,75
30.09.09.
isplate
111,14
31.10.09.
isplate
125,43
30.11.09.
isplate
136,89
31.12.09.
isplate
153,18
31.01.10.
isplate
149,44
28.02.10.
isplate
171,56
31.03.10.
isplate
167,36
30.04.10.
isplate
175,54
31.05.10.
isplate
246,31
30.06.10.
isplate
231,74
31.07.10.
isplate
276,26
31.08.10.
isplate
260,88
30.09.10.
isplate
236,14
31.10.10.
isplate
288,33
30.11.10.
isplate
354,73
31.12.10.
isplate
307,71
31.01.11.
isplate
324,20
28.02.11.
isplate
303,23
31.03.11.
isplate 307,00
30.04.11.
isplate 396,01
31.05.11.
isplate 404,68
30.06.11.
isplate 474,62
31.07.11.
isplate 436,54
31.08.11.
isplate 394,85
30.09.11.
isplate 379,07
31.10.11.
isplate 375,88
30.11.11.
isplate 395,59
31.12.11.
isplate 412,78
31.01.12.
isplate 415,08
29.02.12.
isplate 403,19
31.03.12.
isplate 411,22
30.04.12.
isplate 416,71
31.05.12.
isplate 407,47
30.06.12.
isplate 409,90
31.07.12.
isplate
402,97
31.08.12.
isplate
388,01
30.09.12.
isplate
403,96
31.10.12.
isplate
411,62
30.11.12.
isplate
406,25
31.12.12.
isplate
376,15
31.01.13.
isplate
401,72
28.02.13.
isplate
403,96
31.03.13.
isplate
393,94
30.04.13.
isplate
362,77
31.05.13.
isplate
361,97
30.06.13.
isplate
369,63
31.07.13.
isplate
381,90
31.08.13.
isplate
398,90
30.09.13.
isplate
390,13
31.10.13.
isplate
396,34
30.11.13.
isplate
403,38
31.12.13.
isplate
407,76
31.01.14.
isplate
r i j e š i o j e
I. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda odbija se kao neosnovan. II. Dužan je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.083,71 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 7. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate. U tužbi se navodi od 22. siječnja 2007. Navedenim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF. Tijekom otplate kredita tuženik da je jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu zbog čega da je tužitelj pretplatio ugovorene iznose i to po osnovi razlike kamata, ali i valutne kauzule. Navedene odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli da su nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj se pozvao na odluke o zaštiti kolektivnih interesa Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu preplaćenih iznosa po osnovi razlike kamata zbog jednostrane promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF.
Podneskom od 11. listopada 2021. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi i isplatu ukupnog iznosa od 19.071,77 kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate na način kako je to specificirano u izreci presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti. Nadalje je osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da se u konkretnom slučaju ne radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Istakao je prigovor zastare, te je osporio i visinu tužbenog zahtjeva. Ujedno je istakao da se na predmetni slučaj ne primjenjuju u tužbi navedene presude o kolektivnoj zaštiti potrošača slijedom čega je osporio aktivnu i pasivnu legitimaciju.
3. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem dopisa od 23. listopada 2013., 15. rujna 2011., 15. lipnja 2011., 11. veljače 2009., 14. svibnja 2008. i 19. studenog 2007., prijepisa knjigovodstvene kartice, dopisa od 22. ožujka 2014., izračuna pretplate, ugovora o kreditu br. od 22. siječnja 2007., zahtjeva za
kredit, promotivnih uvjeta tužitelja, tržnih parametara, oplatnog plana planiranog i stvarnog, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije J. d.o.o. od 7. srpnja 2021. te očitovanja vještaka.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno je raspraviti sve činjenice odlučne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
6. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19), dalje ZPP, prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice.
7. Čitanjem čl. 12. Ugovora o kreditu od 22. siječnja 2007.,
razvidno je da su stranke ugovorile nadležnost suda u sjedištu kreditora. Sjedište tuženika je u Z., što proizlazi iz izvatka iz sudskog registra dostupnog na službenoj Internet stranici Ministarstva pravosuđa RH.
Ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna je ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna je s načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja (čl. 81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/03; kao i čl. 49. i 50. alineja 19. te čl. 51. i 55. ZZP/14). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača, na što tužitelj nije mogao utjecati, tužitelju je otežala pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Naime, prebivalište tužitelja je u S., dok je sjedište kreditora u Z., iako je sam kredit sklopljen u poslovnici tuženika u S..
Sud Europske unije u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C- 244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08) utvrdio je da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je apsolutno ništetna ex tunc. U odluci Sud Europske unije C-243/08, Pannon GSM Zrt c/a protiv Erszebet Sustikne Gyorfi, od 4.6.2009. navodi kako sud ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba.
Ovu ustaljenu praksu Suda Europske unije kod potrošačkih ugovora preuzeli su i naši sudovi u nizu odluka (npr. Ž. sud u S. G.-393/18 od 4. svibnja 2018., Ž. sud u S., poslovni broj G.-1621/2016-1 od 25. travnja 2016.,
Ž. sud u S., poslovni broj G. O.-393/2018-2 od 4. svibnja 2018.,
Ž. sud u Z., poslovni broj G. 1354/2019-2 od 19. ožujka 2019.,
Ž. sud u R. G.-2066/2017-2 od 15 studenog 2018., Ž. sud u
R., poslovni broj G. 2054/2018-2 od 3. prosinca 2018., Ž. sud u
S. brodu, poslovni broj G. 136/2019-2 od 28. siječnja 2019.).
Mjesna nadležnost O. suda u S. za suđenje u ovom postupku
proizlazi iz odredbe čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 5. travnja 1993. koja propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena
Direktiva implementirana je u zakonodavstvo RH, između ostalog, i u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03; dalje ZZP/03) i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14).
S obzirom da je predmetna ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu kreditora ništetna zbog nepoštenosti ex tunc, a da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u Splitu, za istaknuti je i odredbu čl. 59. ZPP-a koja propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
Za istaknuti je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je održan 5. studenog 2020. zauzeo pravni stav da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti (izvod iz zapisnika Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. objavljen je na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH).
Slijedom navedenog prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda neosnovan je u cijelosti zbog čega ga je sud odbio i odlučio kao u točki I. izreke rješenja.
8. Čitanjem obračuna utužene tražbine, Ugovora o kreditu od
22. siječnja 2007., otplatnog plana, knjigovodstvene kartice, otplatnog plana, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije J. d.o.o. od 7. srpnja 2021., sud je utvrdio:
- da su tužitelj i tužena 22. siječnja 2007. sklopili ugovor o kreditu br. sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva automobila na
iznos od 14.015,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora,
- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,20% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,
- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 31. siječnja 2014., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,
- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana tako da je 30. studenog 2007. bila je 6,20%, 31. svibnja 2008. bila je 6,75%, 31. ožujka 2009. bila je 7,75%, 31. srpnja 2011. bila je 7,50%, 31. listopada 2011. bila je 6,75%,
- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope, ali i valutne klauzule, posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi upravo 19.071,83 kn,
- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tužena koja je u tom postupku bila tuženik pod 4. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,
- da je ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tuženu odbijena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.,
- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,
- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 7. lipnja 2019.,
- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018.
9. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.
Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.
10. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom preplaćenog po osnovu ništetnih odredbi.
Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti.
Zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), dalje ZOO u svezi s čl. 1111. ZOO-a).
Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kada počinje teći opći zastarni rok od pet godina.
Predmetni iznosi preplaćivani su redovito svaki mjesec od studenog 2007. do isplate kredita (31. siječnja 2014.).
Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci Rev 2245/17- 2 od 20. ožujka 2018. (odluka dostupna na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH www.vsrh.hr) dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika.
Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu.
Računajući od tog dana pa unatrag pet godina (opći rok zastare – čl. 225. ZOO) dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 4. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare. Stoga u tom dijelu nema zastare, jer tužitelj potražuje isplatu pretplaćenih iznosa od studenog 2007.
Odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.
Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., dakle 13. lipnja 2019.
U konkretnom slučaju predmetna individualna tužba podnesena je 7. lipnja 2019., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina, početak kojeg je potrebno računati od 13. lipnja 2014.
Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023.
Stoga je i u pogledu „valutne klauzule“ tužba pravodobna.
Za istaknuti je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj Internet stranici (http://www.vsrh.hr) objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su- IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. koje glasi: „
Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020., koje objavljujemo u cijelosti.
U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:
„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“
U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:
Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.
Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj
ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“
*Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„
Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).
*Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“
Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“
Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare neosnovan je u cijelosti.
11. Za istaknuti je i to da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za naknadom štete za koju je zastara podnošenja zahtjeva tri godine, za navesti je da su takvi navodi neargumentirani, paušalni i usmjereni na odugovlačenje postupka.
Naime, zahtjev za povratom plaćenog po osnovu ništetnog ugovora ili ugovorne odredbe tipičan je slučaj stjecanja bez osnove s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala (Odredba čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala).
Za istaknuti je i osnovnu razliku između naknade štete i stjecanja bez osnove, a to je da činidba temeljem koje je došlo do promjene u imovini ne može biti štetna radnja. Naime, protupravnost je konstitutivni element građanskog delikta i pretpostavka odgovornosti za štetu, pa će njezina prisutnost u činjeničnom stanju redovito značiti da se radi o odnosu odgovornosti za štetu, a ne stjecanju bez osnove. Jer, dok je kod odgovornosti za štetu bitno utvrditi uništenje ili oštećenje imovine i tko je za to odgovoran, kod stjecanja bez osnove bitno je da je došlo do stjecanja neke imovinske koristi koja se ne može opravdati pravno priznatom osnovom, a krivnja i protupravnost su irelevantni.
12. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a time i na odluku VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. za navesti je slijedeće.
Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi.
Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.
13. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude iz tzv. predmeta ''Franak''.
14. Ovdje je za ponoviti da je sud čitanjem predmetnog ugovora o kreditu br. od 22. siječnja 2007. nedvojbeno utvrdio da se u konkretnom
slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tužena sklapala s potrošačima. Tužitelj je predmetnu ugovor sklopio kao potrošač radi kupnje osobnog automobila.
Slijedom navedenog istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije je neosnovan u cijelosti.
Prigovori tužene da je tužitelj nije potrošač su paušalni, neargumentirani i usmjereni na odugovlačenje postupka. Naime, predmetni ugovor o kreditu tužitelj je sklopio kao fizička osoba, a ne kao, primjerice, obrtnik ili zastupnik trgovačkog društva i dr., što je razvidno iz samog ugovora o kreditu.
Nadalje, ako tužena tvrdi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u nekom drugom svojstvu, a ne u svojstvu potrošača, onda je sukladno pravilu o teretu dokaza, tužena dužna nedvojbeno dokazati tu svoju tvrdnju. Naime, sukladno pravilu o teretu dokaza(čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. ZPP-a), kad stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava kojima nedvojbeno dokazuje svoju tvrdnju, sud treba uzeti da nije istinita takva tvrdnja stranke (svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano – idem est non esse aut non probari).
Jednak pravni stav zauzima i Vrhovni sud RH u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., na što ispravno ukazuje tužitelj.
Slijedom navedenog svi prigovori da tužitelj ne bi bio potrošač su paušalni i neargumentirani. Time se ujedno prigovori nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije ukazuju kao neosnovani u cijelosti.
15. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a VSRH svojom odlukom broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda RH br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.
Presuda Visokog trgovačkog sud RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je i presudom i rješenjem VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III- 4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik ( i to kao tuženik pod 4. u tom predmetu), predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), dalje ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
16. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika pod 4) - ovdje tuženika - utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik pod 4) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama ZOO-a.
Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž-7129 13-4 od 13. lipnja 2014.
U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.
Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeno stajalište prihvatio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.
17. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika pod 4) Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb utvrđeno je, u pogledu valutne klauzule, da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora,
a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III- 4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III- 4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
18. Nadalje je potrebno raspraviti može li se predmetni slučaj može podvesti pod tzv. „slučaj franak“ odnosno pravnu zaštitu postignutu kolektivnom tužbom u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH.
U konkretnom slučaju, kako je naprijed činjenično utvrđeno, predmetni ugovor o kreditu br. od 19. travnja 2006., je potrošački ugovor. Sporne
odredbe čl. 1., 2. i 7. tog ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom kreditora su nepoštene ugovorne odredbe iz razloga, jer se, kako je naprijed utvrđeno, radi o tipiziranom ugovoru u pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Posebno tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi čl. 1., 2. i 7. tog ugovora, a niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu nerazumljivost tih odredbi te je to u konačnici rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.
Takvim ponašanjem tuženik je postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85., i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), dalje: ZZP/03, važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a od srpnja 2007. do lipnja 2014. i protivno odredbama čl. 96., 97., 100. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dalje: ZZP/07 važećeg u vrijeme isplate predmetnog kredita te suprotno odredbama ZOO-a.
Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 97. alineja 11. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 100. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba je ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 102. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
19. Dakle, iz citiranih odredbi ZZP-a, kao lex specialis, nedvojbeno proizlazi da su nepoštene ugovorne odredbe one odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i koje su nerazumljive, pa je sve to, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tipičan primjer takve odredbe je odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga te kad ugovorne odredbe nisu jasne i dovoljno razumljive.
Stoga su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne.
U konkretnom slučaj to se odnosi na odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena promjena kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF, jer su u tom dijelu nepoštene i nerazumljive te su uzrokovale znatnu neravnotežu u odnosu stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača.
20. U odnosu na prigovore da je predmetnim odlukama Visokog trgovačkog suda potrošačima pružena apstraktna pravna zaštita, a ne subjektivna, slijedom čega po mišljenju tuženika činjenična utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom predmetu za navesti je slijedeće.
Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti iz odredbe čl. 502.c ZPP-a ovaj sud je već objasnio pa se, kako bi se izbjeglo ponavljanje, upućuje na taj dio obrazloženja.
Ovdje je za istaknuti stav VSRH izražen u odluci Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. koji glasi: „…Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
Prema tome prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, iako nije trebao, suprotno tvrdnjama revidenta na naprijed navedene okolnosti proveo po strankama predložene dokaze...“
Navedeni stav VSRH potvrđen je od strane Ustavnog suda RH u odluci U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj se navodi: „…da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača…“.
Slijedom svega navedenog sukladno načelu ekonomičnosti postupka nije bilo potrebe za provođenjem daljnjih dokaza saslušanjem tužitelja i svjedoka.
21. Prigovori tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tipskom ugovoru, jer da se o svim odredbama ugovora pregovaralo i da je tužitelj bio upoznat s ugovornim odredbama i s njima se suglasio su paušalni, neargumentirani i usmjereni na odugovlačenje postupka. Naime, u pravomoćno okončanom slučaju "Franak“ utvrđeno je da se radi o tipskim ugorima u pogledu kojih potrošači nisu imali mogućnost pregovaranja.
22. Također je neosnovan i prigovor da tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).
Činjenica da je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor otplaćen ili ne. Kako je naprijed kazano sankcija ništetnosti je to da je svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a).
23. Slijedom navedenog odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog potrošačkog ugovora o kreditu, koji je tipski ugovor, su nerazumljive jer iz njih ne proizlazi određenost i odredivost kamatne stope i valutne klauzule, pa se radi o ništetnim odredbama kako je to naprijed detaljno obrazloženo.
24. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
25. Vještačenjem po vještaku za knjigovodstvo i financije J. d.o.o, sud je utvrdio:
- da su tužitelj i tužena 22. siječnja 2007. sklopili ugovor o kreditu br. 418-50- 3886525 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva automobila na iznos od 14.015,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora,
- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,20% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,
- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 31. siječnja 2014., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,
- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana tako da je 30. studenog 2007. bila je 6,20%, 31. svibnja 2008. bila je 6,75%, 31. ožujka 2009. bila je 7,75%, 31. srpnja 2011. bila je 7,50%, 31. listopada 2011. bila je 6,75%,
- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope, ali i valutne klauzule, posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi upravo 19.071,83 kn,
- međutim, tužitelj ne potražuje pretplatu po anuitetu br 10. u iznosu od 0,06 kn tako da pretplata bez tog anuiteta iznosi 19.071,83 kn, stoga se izračun preplaćenih mjesečnih anuiteta od 31. siječnja 2008. do otplate kredita (31. siječnja 2014.), daje u tablici kako slijedi:
a
a
Početni Promijenjeni
anuitet
(anuitet (anuitet iz
anuitet prema
razlika
prema Razlika promijenjenog
tečaju na dan
iz
Datum
anuiteta
tečaju na anuiteta otplatnog
realizacije kredita
početnog
Rbr
u CHF
u kn
dospijeća tečaj CHF
dan uplate
plana)
u kn
otplatnog
plana) U CHF
u kn
u CHF
1 2
4(3-2) 5
6 (199,42*4,568648) 8(3*6) 9(8-7)
25.01.07. 4,568648
1 199,42
199,42 0,00 28.02.07. 4,540016
911,08 905,37
2 199,42
199,42 0,00 31.03.07. 4,543615
911,08 906,09 3 199,42
199,42 0,00 30.04.07. 4,486060
911,08 894,61 4
199,42
199,42 0,00 31.05.07. 4,439430
911,08 885,31 5
199,42
199,42 0,00 30.06.07. 4,407494
911,08 878,94 6
199,42
199,42 0,00 31.07.07. 4,435528
911,08 884,53 7 199,42
199,42 0,00 31.08.07. 4,458972
911,08 889,21 8 199,42
199,42 0,00 30.09.07. 4,388906
911,08 875,24 9 199,42
199,42 0,00 31.10.07. 4,380250
911,08 873,51 10 199,42
205,42 6,00 30.11.07. 4,435482
911,08 911,14 11 199,42
205,42 6,00 31.12.07. 4,412464
911,08 906,41 12 199,42
205,42 6,00 31.01.08. 4,492696
911,08 922,89 11,81 13 199,42
205,42 6,00 29.02.08. 4,536797
911,08 931,95 20,87 14 199,42
205,42 6,00 31.03.08. 4,612377
911,08 947,47 36,39 15 199,42
205,42 6,00 30.04.08. 4,498794
911,08 924,14 13,06 16 199,42
208,52 9,10 31.05.08. 4,453861
911,08 928,72 17,64 17 199,42
208,52 9,10 30.06.08. 4,509187
911,08 940,26 29,18 18 199,42
208,52 9,10 31.07.08. 4,427965
911,08 923,32 12,24 19 199,42
208,52 9,10 31.08.08. 4,431987
911,08 924,16 13,08 20 199,42
208,52 9,10 30.09.08. 4,480139
911,08 934,20 23,12 21 199,42
208,52 9,10 31.10.08. 4,844850
911,08 1.010,25 99,17 22 199,42
208,52 9,10 30.11.08. 4,600512
911,08 959,30 48,22 23 199,42
208,52 9,10 31.12.08. 4,911107
911,08 1.024,06 112,98 24 199,42
208,52 9,10 31.01.09. 4,958837
911,08 1.034,02 122,94 25 199,42
208,52 9,10 28.02.09. 4,980416
911,08 1.038,52 127,44 26 199,42
213,46 14,04 31.03.09. 4,920977
911,08 1.050,43 139,35 27 199,42
213,46 14,04 30.04.09. 4,932326
911,08 1.052,85 141,77 28 199,42
213,46 14,04 31.05.09. 4,841398
911,08 1.033,44 122,37 29 199,42
213,46 14,04 30.06.09. 4,774461
911,08 1.019,16 108,08 30 199,42
213,46 14,04 31.07.09. 4,792272
911,08 1.022,96 111,88 31 199,42
213,46 14,04 31.08.09. 4,827550
911,08 1.030,49 119,41 32 199,42
213,46 14,04 30.09.09. 4,824479
911,08 1.029,83 118,75 33 199,42
213,46 14,04 31.10.09. 4,788811
911,08 1.022,22 111,14 34 199,42
213,46 14,04 30.11.09. 4,855747
911,08 1.036,51 125,43 35 199,42
213,46 14,04 31.12.09. 4,909420
911,08 1.047,96 136,89 36 199,42
213,46 14,04 31.01.10. 4,985753
911,08 1.064,26 153,18 37 199,42 213,46 14,04 28.02.10. 4,968249
911,08 1.060,52 149,44 38 199,42 213,46 14,04 31.03.10. 5,071847
911,08 1.082,64 171,56 39 199,42 213,46 14,04 30.04.10. 5,052200
911,08 1.078,44 167,36 40 199,42 213,46 14,04 31.05.10. 5,090496
911,08 1.086,62 175,54 41 199,42 213,46 14,04 30.06.10. 5,422066
911,08 1.157,39 246,31 42 199,42 213,46 14,04 31.07.10. 5,353805
911,08 1.142,82 231,74 43 199,42 213,46 14,04 31.08.10. 5,562334
911,08 1.187,34 276,26 44 199,42 213,46 14,04 30.09.10. 5,490283
911,08 1.171,96 260,88 45 199,42 213,46 14,04 31.10.10. 5,374394
911,08 1.147,22 236,14 46 199,42 213,46 14,04 30.11.10. 5,618904
911,08 1.199,41 288,33 47 199,42 213,46 14,04 31.12.10. 5,929961
911,08 1.265,81 354,73 48 199,42 213,46 14,04 31.01.11. 5,709707
911,08 1.218,79 307,71 49 199,42
213,46 14,04 28.02.11. 5,786951
911,08 1.235,28 324,20 50 199,42
213,46 14,04 31.03.11. 5,688709
911,08 1.214,31 303,23 51 199,42
213,46 14,04 30.04.11. 5,706354
911,08 1.218,08 307,00 52 199,42
213,46 14,04 31.05.11. 6,123338
911,08 1.307,09 396,01 53 199,42
213,46 14,04 30.06.11. 6,163961
911,08 1.315,76 404,68 54 199,42
212,78 13,36 31.07.11. 6,512340
911,08 1.385,70 474,62 55 199,42
212,78 13,36 31.08.11. 6,333383
911,08 1.347,62 436,54 56 199,42
212,78 13,36 30.09.11. 6,137481
911,08 1.305,93 394,85 57 199,42
210,93 11,51 31.10.11. 6,116464
911,08 1.290,15 379,07 58 199,42
210,93 11,51 30.11.11. 6,101372
911,08 1.286,96 375,88 59 199,42
210,93 11,51 31.12.11. 6,194817
911,08 1.306,67 395,59 60 199,42
210,93 11,51 31.01.12. 6,276280
911,08 1.323,86 412,78 61 199,42
210,93 11,51 29.02.12. 6,287195
911,08 1.326,16 415,08 62 199,42
210,93 11,51 31.03.12. 6,230841
911,08 1.314,27 403,19 63 199,42
210,93 11,51 30.04.12. 6,268886
911,08 1.322,30 411,22 64 199,42
210,93 11,51 31.05.12. 6,294919
911,08 1.327,79 416,71 65 199,42
210,93 11,51 30.06.12. 6,251124
911,08 1.318,55 407,47 66 199,42
210,93 11,51 31.07.12. 6,262643
911,08 1.320,98 409,90 67 199,42
210,93 11,51 31.08.12. 6,229807
911,08 1.314,05 402,97 68 199,42
210,93 11,51 30.09.12. 6,158851
911,08 1.299,09 388,01 69 199,42
210,93 11,51 31.10.12. 6,234488
911,08 1.315,04 403,96 70 199,42
210,93 11,51 30.11.12. 6,270793
911,08 1.322,70 411,62 71 199,42
210,93 11,51 31.12.12. 6,245343
911,08 1.317,33 406,25 72 199,42
210,93 11,51 31.01.13. 6,102661
911,08 1.287,23 376,15 73 199,42
210,93 11,51 28.02.13. 6,223877
911,08 1.312,80 401,72 74 199,42
210,93 11,51 31.03.13. 6,234470
911,08 1.315,04 403,96 75 199,42
210,93 11,51 30.04.13. 6,186958
911,08 1.305,02 393,94 76 199,42
210,93 11,51 31.05.13. 6,039186
911,08 1.273,85 362,77 77 199,42
210,93 11,51 30.06.13. 6,035432
911,08 1.273,05 361,97 78 199,42
210,93 11,51 31.07.13. 6,071718
911,08 1.280,71 369,63 79 199,42
210,93 11,51 31.08.13. 6,129912
911,08 1.292,98 381,90 80 199,42
210,93 11,51 30.09.13. 6,210503
911,08 1.309,98 398,90 81 199,42
210,93 11,51 31.10.13. 6,168927
911,08 1.301,21 390,13 82 199,42
210,93 11,51 30.11.13. 6,198371
911,08 1.307,42 396,34 83 199,42
210,93 11,51 31.12.13. 6,231758
911,08 1.314,46 403,38 84 199,42
210,93 11,51 31.01.14. 6,252487
911,08 1.318,84 407,76 85 16.751,28 17.633,76 882,48
76.530,70 95.390,93 19.071,77
26. Navedeni izračun bilo je potrebno izraditi s obzirom da nalaz i mišljenje vještaka sadrži očitu pogrešku u pisanju, a koja pogreška nastaje prilikom kopiranja nalaza iz programa Excel u Word dokument. Naime, vještakinja izračun radi u kompjuterskom programu Excel koji razliku preplaćenih iznosa preračunatih u kune iskazuje na šest decimala, jer se tečaj računa na šest decimala. Prilikom kopiranja razlike preplaćenih iznosa u Word dokument uzimaju se dvije decimale. Međutim, tad je zbroj pojedinih mjesečnih iznosa na ime preplaćenog potrebno prikazati sukladno prikazu na dvije decimale. Ako se tako ne postupi nastaje razlika od nekoliko lipa (u konkretnom slučaju 26 lipa) u odnosu na izračun iz Excela i prikaza u Word dokumentu.
Na tu razliku jako je bitno paziti jer ukupan iznos treba odgovarati zbroju pojedinih mjesečnih iznosa, a sve kako bi presuda bila provediva na FINI. Naime, ako se samo jedna lipa razlikuje presuda nije provediva, jer je izreka nerazumljiva.
S obzirom da se radi o općem znanju koje se stječe u osnovnoj školi, sud nije pozvao vještakinju na ispravak nalaza i mišljenja, već je zadnju kolonu tablice koja sadrži njezin izračun sam zbrojio sukladno prikazu preplaćenih iznosa na dvije decimale.
Dakle, iz provedenog vještačenja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio iznos od ukupno 19.071,83 kn. (Izračun od 19.071,81 kn, koji je naveden u nalazu i mišljenju vještakinje je izračun koji se temelji na šest decimala pojedinih mjesečnih iznosa na ime pretplate.) Nadalje, kako je navedeno tužitelj ne potražuje pretplatu po anuitetu br. 10 od 0,06 kn tako da je iznos koji tužitelj potražuje 19.071,77, kako je to sud izračunao i prikazao u tablici.
27. Na nalaz i mišljenje vještakinje tužitelj nije imao primjedbi te je sukladno provedenom vještačenju uredio tužbeni zahtjev. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještakinje već je istakao primjedbu da je vještakinja trebala napraviti zbroj pozitivne i negativne razlike te da stranke nisu imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu te da vještačenje po fiksnoj kamatnoj stopi ne pridonosi rješenju ovog spora. Očitujući se na primjedbe tuženika vještak je otklonio istaknute prigovore.
28. Je li od iznosa pretplate treba odbiti iznose manje plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan ili ne, pravno je pitanje na koje odgovora sud, a ne vještak. U odnosu na to pravno pitanje za navesti je slijedeće.
Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
Stoga je dakle, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je tužitelj pretplatio po osnovi ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.
Za istaknuti je i to da izreka presude mora biti razumljiva i ovršiva (čl. 186. st. 1. ZPP-a). To znači da zbroj mjesečnih anuiteta na koje teku zatezne kamate mora odgovoriti ukupnom iznosu tj. glavnici. Stoga zbrajanje pozitivne i negativne razlike, daje nerazumljivu i neovršivu izreku. Naime, u tom slučaju iznos glavnice ne odgovara zbroju tužiteljevih mjesečnih pretplata.
S druge pak strane, ako tuženik smatra da mu pripadaju iznosi mjesečnih anuiteta koji su bili manji u odnosu na prvotni otplatni plan onda je trebao do zaključenja prethodnog postupka istaknuti prigovor radi prebijanja (čl. 288.a ZPP-a) ili pak ustati protutužbom (čl. 189. ZPP-a), a što isti nije učinio.
Stoga je sud na temelju rezultata vještačenja u tablici iz točke 26. obrazloženja dao zbroj mjesečnih pretplata od strane tužitelja.
29. U odnosu na pozivanje tuženika na sudsku praksu presude Županijskog suda u Osijeku Gž-1413/2021-2 od 17. lipnja 2021. i Županijski sud u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi 15 Gž-1077/2020-3 od 2. veljače 2021. za navesti je slijedeće.
Navedene presude navode da je potrebno uzeti u obzir zbroj pozitivne i negativne razlike, jer u slučaju ništavosti ugovora svaka stranka vraća ono što je primila na ime takvog ugovora.
Međutim, sudska praksa u tom pogledu nije jedinstvena tako npr. Županijski sud u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi 12 Gž-1429/2021-3 od 24. veljače 2022. i Županijski sud u Splitu Gž-367/2022-3 od 5. travnja 2022. navode da nije potrebno vršiti zbroj pozitivne i negativne razlike jer plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa na njegovoj strani ne postoji obveza vraćanja onoga što nije primio, a time ni tražbina tužene po osnovi ništetnih odredbi.
30. U odnosu na različitu sudsku praksu za navesti je slijedeće.
Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (čl. 1111. st. 1. ZOO-a).
Opće pretpostavke tog izvanugovornog obveznopravnog odnosa su:
1. povećanje imovine na jednoj strani, 2. umanjenje imovine na drugoj
stvari,
3. kauzalna povezanost između umanjenja na jednoj stani i povećanja imovine na dugoj strani,
4. nepostojanje odgovarajuće osnove,
5. činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini.
31. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene na namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. st .1. ZOO-a)
Dakle, ugovorom o kreditu banka korisniku kredita daje određeni iznos kredita tj. novčanih sredstava. Stoga je dakle činidba banke u tom odnosu isplaćeni iznos kredita. S druga pak strane, činidba korisnika kredita je povrat iznosa kredita i plaćanje kamata kroz plaćanje mjesečnih anuiteta. Plaćanjem anuiteta korisnik kredita vraća kredit (plaćanjem glavnice) i plaća kredit (plaćanjem kamate). Također, znatnim porastom tečaja CHF banka zarađuje, povraćanjem vrijednosti kreditnog iznosa. Zbog znatnog rasta tečaja valuta CHF nema značaj zaštitne klauzule (očuvanje vrijednosti), već upravo suprotno povećava se vrijednost kredita.
Stoga je dakle, ugovorna kamata i porast tečaja CHF zarada banke. Kredit je proizvod kojeg banka prodaje, a naplaćuje ga putem anuiteta (mjesečnih rata koje se sastoje od glavnice i kamata prema tečaju CHF) koje plaća korisnik kredita.
Smanjenjem tečaja CHF dolazi do izmakle koristi banke. Izmakla korist se ne može smatrati umanjenje imovine u smislu stjecanja bez osnove, jer se izmakla korist reparira kao naknada štete.
Slijedom navedenog u konkretnom slučaju nema činidbe banke koja bi dovela do osiromašenja na strani banke zbog čega nema mjesta zbroju pozitivne i negativne razlike, ovo posebno iz razloga što banka nije potraživala izmaklu korist, niti postavila prigovor radi prebijanja.
32. U odnosu na prigovor tuženika da stranke nisu imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu te da vještačenje po fiksnoj kamatnoj stopi ne pridonosi rješenju ovog spora, za navesti je slijedeće.
S obzirom da se prigovori odnose na pravna pitanja na koja odgovara sud, a ne činjenična pitanja na koja odgovara vještak, nije bilo potrebe tražiti očitovanje od vještaka.
U odnosu na prigovor tuženika da stranke nisu imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, za navesti je da je tijekom postupka utvrđeno da je ništetna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je logično da se vještačenje provede prema prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi. Jednako je i kod valutne klauzule. Kako je odredba o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena ništetnom onda je logično da se vještačenje provede prema početnom tečaju.
Za istaknuti je i to da se u praksi ustalilo shvaćanje da se kod ništenosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, prvobitno ugovorena kamatna stopa uzima kao neizmjenjiva pa se po njoj izračunavaju i zbrajaju anuiteti i usporedi sa stvarno plaćenim anuitetima o jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi. Jednako tako se kod tečaja uzima početni tečaj.
Stoga je dakle prigovor tuženika da je u postupku trebalo utvrđivati je li bilo opravdano ili ne jednostrano mijenjanje kamatne stope neosnovan u cijelosti.
33. Sud nalaz i mišljenje vještaka prihvaća kao logičan, uvjerljiv, dovoljno obrazložen i izrađen po pravilima struke, jer je iz njega razvidan iznos pretplate po ništenim odredbama.
34. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Stoga je dakle banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako je to naprijed navedeno.
35. Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2. ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela, pa do njene podmire. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO, čl. 1. Zakona o kamatama (Narodne novine 94/04), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 72/02), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 153/04), Odlukama o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a (Narodne novine 132/07, 74/11, 83/13, 1/14, 80/14, 1/15) i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 1/18, 59/18, 1/19, 64/19, 1/20, 75/20, 1/21, 74/21, 1/22).
36. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u točki I. izreke presude.
37. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155. ZPP. Tužitelju je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).
Tužitelju je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav tužbe iznos od 1.000,00 kn, zastupanje na 4 ročišta (11.05.21., 11.10.21., 13.12.21., 26.05.22.) na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi iznos od po 1.000,00 kn, za sastav 1 obrazloženog podneska (11.10.21.) iznos od 1.000,00
kn, što ukupno iznosi 6.000,00 kn. Tom iznosu pridodan je trošak PDV-a u iznosu od 1.500,00 kn, trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 543,00 kn i trošak pristojbe presude u iznosu od 540,71,00 kn, što sveukupno iznosi 11.083,71 kn.
Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 112. st. 2. ZPP-a. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 1/18, 59/18, 1/19, 64/19,
1/20, 75/20, 1/21, 74/21, 1/22). Zbog navedenog sud je odlučio je kao u točki II. izreke rješenja.
U S. 26. svibnja 2022.
S. M.. sc. Z.
T.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste
(čl. 335. st. 11. ZPP-a).
DNA: pun. tužitelja
pun tuženog
u spis
Broj zapisa: eb30c-bf964
Kontrolni broj: 06f8d-8c5c9-9a480
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=ZRINKA TIRONI, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
