REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 84 Pž-42/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja M. B. d.o.o., Z., OIB … , kojeg zastupa punomoćnik F. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. A. d.o.o. Z., OIB … , kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnica u O. društvu B. i P. u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C. O. d.d., Z., OIB … , radi naknade štete u visini od 26.065,00 kn, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1254/2018 od 24. studenog 2020., 26. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1254/2018 od 24. studenog 2020. u točkama I. i II. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1254/2018 od 24. studenog 2020. u točki III. izreke u dijelu u kojem je odlučeno da tužitelj snosi troškove vještačenja u iznosu 3.000,00 kn i rješava:

Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn (tritisuće kuna) u roku od osam dana.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1254/2018 od 24. studenog 2020. u točki I. izreke naloženo je tuženiku da na ime naknade štete u roku od osam dana plati tužitelju iznos od 13.125,00 kn sa zateznim kamatama od 14. svibnja 2018. do isplate. U točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 12.940,00 kn sa zateznim kamatama kao neosnovan. U točki III. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je predmet spora zahtjev za isplatu iznosa od 13.125,00 kn kojeg je tužitelj platio za popravak osobnog automobila koje je oštećeno uslijed naleta divlje svinje na dionici autoceste A1, u predjelu S., Općina P. D.. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio tuženikovu odgovornost jer ograda uz cestu nije pravilno postavljena ili je postojao procjep koji ophodari nisu uočili s obzirom na to da se divljač našla na cesti, te je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 1045. i 1086. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) i čl. 50. st. 2. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 54/13, 148/13 i 92/14). Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredaba čl. 154. st. 4. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

3. Predmetnu presudu svaka stranka pobija u dijelu u kojem nije uspjela u sporu, a obje pobijaju odluku o troškovima postupka.

4. Tuženik žalbu podnosi iz svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnome navodi da je obrazloženje presude nejasno i nerazumljivo, te da je stupanjem na snagu Zakona o cestama iz 2011. godine promijenjena odredba o odgovornosti za štetu, pa je u čl. 50. st. 2. Zakona o cestama izričito propisano da pravna osoba koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionar odgovara za štetu nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem nije označena prometnom signalizacijom i opremom. Žalitelj smatra da je tužitelj morao dokazati da su osobe koje gospodare lovištem zahtijevale od tuženika da neposredno prije dionice na kojoj se dogodila prometna nesreća postavi odgovarajuću prometnu signalizaciju. Tuženik ističe i da je životinja na cesti opasna stvar i da prema Zakonu o obveznim odnosima za opasnu stvar odgovara vlasnik opasne stvari, odnosno lovačko društvo koje gospodari lovištem. Tuženik smatra da je u postupku dokazao da nije kriv za nastalu štetu jer je dokazao da je poduzeo sve mjere koje je prema Zakonu o cestama trebao poduzeti i da u postupku nije utvrđeno da je ograda na bilo koji način bila nepropisno postavljena ili oštećena, te da sama činjenica da se na kolniku nalazila divlja svinja ne znači ujedno da je do toga došlo uslijed propusnosti ograde. Žalitelj ističe i da ophodarska služba koja je prošla predmetnom dionicom autoceste prije prometne nezgode nije uočila nikakve pukotine na ogradi autoceste. Predlaže preinačiti pobijanu presudu u njegovu korist ili presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbe u iznosu od 1.562,50 kn.

5. U odgovoru na žalbu tužitelj u bitnome osporava tuženikove žalbene navode i predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

6. Protiv presude u točkama II. i III. njezine izreke žalbu podnosi tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da nije dokazao da mu je nastala šteta u visini troška vuče i najma drugog vozila i da se neutemeljeno oslanja samo na nalaz i mišljenje vještaka te smatra da je vještak prenisko procijenio visinu štete zbog čega je pogrešno utvrđeno činjenično stanje. U odnosu na dosuđene troškove postupka ističe da su mu troškovi predujma za provedeno prometno vještačenje u visini od 3.000,00 kn trebali biti priznati u cijelosti neovisno o primjeni odredbe čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku jer je tuženik osporavao i osnovu štete, a ne samo visinu. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova žalbe u iznosu od 2.783,80 kn.

7. U odgovoru na žalbu tuženik u bitnome osporava tužiteljeve žalbene navode te ističe da se u sporovima male vrijednosti presuda ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

8. Žalbe nisu osnovane.

9. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

10. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, ni one na koje upućuje tuženik. Neosnovane su tvrdnje žalitelja da su razlozi o činjenicama nejasni i proturječni i da se zbog toga presuda ne može ispitati. Prvostupanjski sud je za donesenu presudu naveo jasne i razumljive razloge, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11. Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je pravilno zaključio o postojanju tuženikove odgovornosti na temelju čl. 50. st. 2. Zakona o cestama. Među strankama je nesporno da je do štete, nastale naletom divljači na predmetno vozilo, došlo na autocesti A1 kojom upravlja tuženik. Odredbom čl. 50. st. 1. Zakona o cestama propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje. Odredbom st. 2. istog članka propisano je da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz st. 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

12. Dakle, radi se o zakonskoj odredbi koja uređuje pravno područje javnih cesta – o pravnom uređenju odgovornosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionara javne ceste, za štetu koja na javnoj cesti bude prouzročena trećim osobama naletom divljači (tako i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/6264/2014 od 4. ožujka 2015.).

13. U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud utvrdio da na autocesti nema znakova koji bi se odnosili na divljač već se na autocesti nalazi žičana ograda koja bi trebala sprječavati izlazak divljači na cestu. Međutim, nesporno je do prometne nezgode došlo tako što je pred vozilo osiguranika tužitelja izletjela divljač – divlja svinja, te je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je do nezgode došlo upravo uslijed neprimjernog održavanja prometnice, jer u suprotnom do izlijetanja divljači na autocestu ne bi došlo. Dakle, suprotno žalbenim navodima, upravo činjenica da se divljač našla na kolniku autoceste, ukazuje ili da je rupa ili procjep u zaštitnoj ogradi postojao, ili da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena jer da je bila, tada se ne bi moglo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste, a za što po načelu pretpostavljene krivnje odgovara tuženik (čl. 1045. ZOO-a). Činjenica da su ophodari tog dana izvršili ophodnju autoceste, ne znači da ne postoji odgovornost tuženika, niti pak znači da propusta u održavanju zaštitne ograde nije bilo.

14. Potrebno je istaknuti kako prema sudskoj praksi za štetu koja je nastala naletom divljači na vozilo na javnoj cesti, solidarno odgovaraju lovačko društvo koje gospodari lovištem i to po načelu uzročnosti (objektivna odgovornost) jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar te nadležna organizacija za ceste zbog propusta u održavanju prometnice, po načelu presumirane krivnje (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1547/2011-2 od 9. studenog 2016.). Prema odredbi čl. 43. ZOO-a, svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen.

15. Dakle, točno je da se divljač na cesti smatra opasnom stvari i da se za štetu od opasne stvari odgovora po principu objektivne odgovornosti na temelju odredbe članka 1063. ZOO-a u svezi sa odredbom članka 1045. st. 3. ZOO-a, dok prema odredbi članka 1064. ZOO-a za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a u ovom slučaju ima se smatrati da je to ovlaštenik prava lova na području na kojem je divlja svinja istrčala na cestu. Međutim, ovlaštenik prava lova na području na kojem se dogodio predmetni štetni događaj nije tužena stranka u ovom predmetu. Stoga se prvostupanjski sud pravilno nije upuštao u ispitivanje odgovornosti lovačkog društva za naknadu štete. S obzirom na solidarnu odgovornost lovačkog društva i pravne osobe koja upravlja javnom cestom, tužitelj može zahtijevati naknadu štete od koga hoće, a to znači da može tužiti ili lovačko društvo ili pravnu osobu koja upravlja javnom cestom ili oboje zajedno.

16. Tužitelj u odnosu na točku II. izreke pobijane presude žalbu podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer smatra da je vještak prenisko utvrdio iznos štete na motornom vozilu i da je dokumentacija koju je dostavio uz tužbu dovoljan dokaz da mu je nastala šteta po osnovi troškova vuče i troškova najma drugog vozila. Predmetne žalbene navode ovaj sud nije ovlašten ispitivati jer se prema odredbi čl. 502. st. 1. ZPP-a u konkretnom predmetu radi o sporu male vrijednosti i odredba čl. 467. st. 2. ZPP-a ne pruža zakonsku osnovu drugostupanjskom sudu, u smislu odredbe čl. 370. ZPP-a ispitivati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

17. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP- a, odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke.

18. S obzirom na to da su stranke u odnosu na osnovu i visinu zahtjeva uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnih troškova tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (čl. 154. st. 4. ZPP-a). Međutim, osnovano tužitelj u žalbi ističe da mu je sud trebao priznati troškove vještačenja u visini od 3.000,00 kn u cijelosti neovisno o primjeni odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a jer je tuženik osporavao i osnovu štete, a ne samo visinu i jer je tim dokazom utvrđivana i dinamika nastanka štete, pa se troškovi vještačenja dosuđuju stranci koja ih je predujmila, neovisno o ishodu parnice i njenom uspjehu u njoj. Stoga je ovaj sud na temelju odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a preinačio rješenje o troškovima postupka tako da je tuženiku naložio da plati tužitelju troškove vještačenja.

19. Tužitelj je u odgovoru na žalbu naveo da traži naknadu troškova odgovora na žalbu, ali nije stavio određen zahtjev za naknadu tih troškova (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a). Stoga o tome neodređenom zahtjevu sud nije mogao odlučivati.

Zagreb, 26. svibnja 2022.

Sudac

Lenka Ćorić