P-3947/21.

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja: I.

V., O.: …, S., kojeg zastupa punomoćnik M.

T. P., odvjetnik iz S., protiv tuženika: T.

Š., O.: …, V. P., kojeg zastupa

punomoćnik S. C., odvjetnik iz M., radi naknade

štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 12. travnja 2022. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja N. A. R., odvjetnice iz

S., 26. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev:

"1. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe iz osnova neimovinske štete isplatiti tužitelju iznos od 20.000,00 kuna sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od podnošenja tužbe, dakle od 1. travnja 2010. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet posto poena.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju troškove parničnog postupaka."

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 8.593,75 kuna.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 1. travnja 2010., se navodi da je odlukom S. trgovačkog društva P. za obavljanje komunalne djelatnosti prijevoza putnika u javnom prometu od 29. rujna 2006. tužitelj imenovan direktorom društva. Tuženik kao bivši direktor J. P. P. d.o.o. S. je u više navrata preko medija zlonamjerno iznosio neistine o tužitelju. 27. siječnja 2010. tuženik T. Š., nekadašnji

direktor J. P. P. d.o.o. S. kao gost u emisiji HR, R. S.,

radijskog voditelja i novinara J. M. je iznio niz neistinitih, neosnovanih

i ničim dokaznim tvrdnji te zlonamjernih insinuacija o tužitelju, s ciljem omalovažavanja tužitelja, kao što su međuostalim npr: "za tri godine sam ja počistio P. od mnogih lopova, međuostalim sam otkazao i aktualnom direktoru radi ruku u pekmezu", "… organizirana skupina koja je instalirala V. s ciljem korištenja općeg dobra za svoje potrebe, na žalost očigled institucija R. H.

zaduženim za zaštitu općeg dobra", ".dio su umreženih krakova hobotnice koja se nesmetano širi za sve vrijeme njegovog direktorovanja, uz blagoslov nedoraslog nadzornog odbora i skupštine", "…žao osoba koje su postale kolateralne žrtve njegovog podmitljivog stila", "…zloupotreba položaja nekompetentnog direktora, a što se događa sada u P.…..". Na gore opisani način tuženik je duboko povrijedio tužiteljevu čast, ugled i dostojanstvo uslijed čega je tužitelj trpio duševne patnje jer mu je neistinitim navodima i podmetanjima nanesena šteta, povrijeđena čast, ugled i dostojanstvo pa tužitelj na ime popravljanja neimovinske štete predlaže sudu donijeti presudu kojom će obvezati tuženika u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe iz osnova neimovinske štete isplati tužitelju iznos od 20.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama te da mu naknadi troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 26. travnja 2010., tuženik je naveo kako odbija navode tužbe. Nezakoniti izbor tužitelja za direktora "visi" u ODO S. od 2006. Nema namjeru vrijeđati bilo koga hrabrim iznošenjem argumentirane istine, koja bi trebala razotkriti pozadinu nečasnih radnji na štetu općeg dobra. U tu kategoriju spada izdavanje besplatnih propusnica za parking "podupirujućim" strukturama. J. M., novinar radio S., je pustio u eter tužitelja da ih

sve brani od "medijskog reketa". On je kao i učestalo lagao kako je to samo za članove NO, G. V. S.. Ako se letimično pogleda popis "uglednika" koji je dostavljen i ODO S. da se radi o pravosuđu, policiji, odvjetnicima i članovima njihovih obitelji te neizbježno privatnim prijateljima koji su pomogli u "izboru". Nakon te emisije je otišao glavnoj urednici R. S. s željom da mu omogući "repliku". To smatra svojom obvezom prema građanina S. i časnim uposlenicima P.,

sastavio je skraćenu izjavu koju je pročitao sretan i ponosan, kako tada, tako i sad. Predlaže odbijanje tužbenog zahtijeva.

3. Presudom i rješenjem ovog suda od 24. srpnja 2014. pod poslovnim brojem P2-1775/10. usvojen je tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.000,00 kuna sa kamatom od 1. travnja 2010., dok je za više traženo u iznosu od 10.000,00 kuna zahtjev odbijen kao neosnovan te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.565,63 kuna.

3.1. Županijski sud u Splitu je presudom i rješenjem od 25. studenog 2016. pod poslovnim brojem Gžnš-341/14. u cijelosti potvrdio presudu Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P2-1775/10. od 24. srpnja 2014.

3.2. Vrhovni sud R. H. je rješenjem pod poslovnim brojem Rev-

1130/17-2 od 30. svibnja 2017. odbacio reviziju tužitelja kao nedopuštenu.

3.3. Ustavni sud R. H. je svojom odlukom pod poslovnim brojem U-

III-3933/17. od 14. listopada 2021. usvojio ustavnu tužbu u odnosu na presudu i rješenje Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gžnš-341/14. od 25. studenog 2016. i presudu i rješenje Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P2-1775/10. od 24. srpnja 2014. te ukinuo navedene odluke i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak te je odbacio ustavnu tužbu u odnosu na rješenje Vrhovnog suda R. H. pod poslovnim brojem Rev-1130/17-2 od

30. svibnja 2017.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem sporne izjave koju je tuženik 27. siječnja 2010. pročitao u radijskoj emisiji radio S., popisa P. 2009.,

internetskog ispisa sa stranice J.L.od 20. siječnja 2010. pod naslovom

"povlašteni parking dobio i sindikat", dopisa tuženika Delegaciji EU u RH, prijava tuženika kao direktora P. protiv tužitelja pravnoj službi P. od 2. travnja 2008., 11. srpnja 2002., računa broj 55502-7475349 od 8. veljače 2002., kaznene prijave tuženika kao direktora P. protiv tužitelja MUP-u RH iz 2003., kopije članka S. D. pod naslovima: "U P. dobio otkaz, sad ga žele za

direktora" od 4. rujna 2006., Š. V. oštetio P. za 90.000,00 kn", V.

. P. V. z. 5. l. u. z. P., "…", "radničko vijeće svadilo P.", P. u. m., kaznene prijave tuženika protiv tužitelja ODO-u S. iz listopada 2006., USKOKU iz prosinca 2007., kaznenog spisa pod poslovnim brojem K-210/10., saslušanjem tužitelja i tuženika u svojstvu parničnih stranaka.

5. Stranke su po punomoćnicima popisali parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Odredbom članka 19. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („NN“ broj 35/05. i 41/08. – dalje: ZOO) propisano je da se pod pravima osobnosti,

kad je u pitanju fizička osoba, podrazumijevaju pravo na život, tjelesno, duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i drugo.

7.1. Prema odredbi članka 1046. ZOO-a je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

7.2. Prema odredbi članka 1100. stavak 1. ZOO sud će u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, dok je stavkom 2. istog članka propisano da će sud prije odlučivanja o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

7.3. U skladu s odredbom članka 1100. ZOO tužitelju bi pripadalo pravo na pravičnu novčanu naknadu pod uvjetom da povreda prava osobnosti, uzimajući u obzir posebno njezinu težinu i trajanje, nije neznatna.

7.4. Odredbom članka 1103. ZOO-a propisano je da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtijeva ili tužbe osim ako je šteta nastala nakon toga.

8. Među strankama nije sporno da je tuženik 27. siječnja 2010. gostovao u emisije HR., R. S., radijskog voditelja i novinara J.

M., a u kojoj emisiji je pročitao izjavu koju je prethodno sastavio i potpisao.

9. Međutim, kao sporno postavilo se pitanje je li navedenim istupom tuženika povrijeđeno dostojanstvo, čast i ugled tužitelja, odnosno je li tuženik u obvezi naknaditi tužitelju neimovinsku štetu.

10. Čitanjem izjave koju je tuženik pročitao u radijskoj emisiji R.S., a koja je povod ove tužbe, utvrđeno je da se u istoj navodi:

"1. povod članak u S. D. od 30 studenog i direktorove laži o krađama u P. sve do njegovog odlaska.

2. laže da je ostvaren prvi pozitivni rezultat od postanka P. uz subvenciju S. od 25

milijuna kuna, a 2002 godine je moj pozitivni rezultat uz 14 milijuna kuna proglašen friziranim od njegovih mentora i nije prihvaćen na V., što je bio početak moje smjene

3. za tri godine sam očistio promet od mnogih lopova, međuostalim sam otkazao i aktualnom direktoru P. zbog ruku u pekmezu, ali me je to koštalo smjene od organizirane skupine, iste one koja je instalirala V. sa ciljem korištenja općeg dobra uza svoje potrebe ... nažalost na očigled institucija R.H, zaduženih za zaštitu općeg dobra

4. laž je kako su povlaštene parking propusnice izdane samo podobnim članovima NO i Predsjedniku S., odnosno članovima V. G. S.. Na popisu se uglavnom

nalaze razne strukture koje su štitile i štite njegov nezakoniti nastavak obnašanja dužnosti ... i dio su umreženih krakova hobotnice koja se nesmetano širi za svo vrijeme njegovog direktovanja uz blagoslov nedoraslog nadzornog odbora i skupštine (žao mi je osoba koje su postale žrtve njegovog podmitljivog stila, a nisu imali u vidu izreku:" čuvaj se dajanaca i kada darove daju"). Na popisu nedostaju njegovi najznačajniji mentori iz mnogih političkih stranaka, tako je imao poseban popis VIP osoba kada sam ga zakonito smijenio. Nažalost ovaj popis je samo banalna ilustracija zlouporabe položaja nekompetentnog direktora, a što se uistinu događa u P. tek će se otkriti kada profunkcionira pravna država ... čini mi se da je počelo ... moja pomoć je neupitna za dobrobit opljačkane Lijepe naše..."

11. Čitanjem spisa ovog suda pod poslovnim brojem K-210/10. utvrđeno je da je 3. lipnja 2014. donesena presuda kojom je oslobodio od optužbe T. Š. da

je 27. siječnja 2010. kao gost u emisiji R.S. iznio niz uvreda i kleveta s ciljem nanošenja štete časti i ugledu I. V. pa bi time počinio kazneno djelo protiv časti i ugleda s obrazloženjem da okrivljenik nije imao za cilj isključivo naštetiti časti i ugledu tužitelja, već se radi o sadržaju ostvarenom u obavljanju javne društvene djelatnosti, odnosno da djelo za koje se tereti okrivljenik nije kazneno djelo pa je okrivljenik oslobođen optužbe na temelju članka 354 ZKP-a.

12. Iz iskaza tužitelja I. V. proizlazi kako je tuženik u siječnju 2010. gostujući u emisiji H.R. R. S. kod voditelja novinara J.

M. iznio niz neistinitih, neosnovanih i ničim dokazanih tvrdnji protiv njega, a kako je sve to navedeno u tužbi. U to vrijeme je bio direktor P. d.o.o., a na kojoj funkciji je ostao još godinu dana nakon radijske emisije u kojoj je gostovao tuženik kad mu je istekao mandat. Tuženik već godinama putem raznih medija iznosi niz neistina o njemu, koji je razlog tomu nije mu poznato. Međutim, ističe da je radijska emisija u kojoj je gostovao tuženik, a koja je dosta slušana, jako negativno odjeknula, istu je slušao veliki broj njegovih prijatelja, rodbine i poznanika, poslovnih partnera te su mu postavljali pitanja vezano za navode tuženika u istoj emisiji, tako se morao i opravdavati, dosta se neugodno, nelagodno i uznemireno osjećao. I njegov sin, koji je tada pohađao osnovnu školu je imao dosta neugodnosti u razredu jer su ga školske kolege pitale vezano za navode iz emisije. Sve što je tuženik iznio je neistina, nikada nije ni kazneno ni prekršajno odgovarao za bilo što, a kamoli za navode iz radijske emisije. Obzirom mu je navedenim istupom tuženika povrijeđena čast, ugled i dostojanstvo to je trpio i duševne boli, a zbog čega inzistira na predmetnoj tužbi. U emisiji R. S. tuženik ga je i imenom spominjao. Supruga je imala probleme na poslu, rukovoditelj ju je zvao na razgovor te je pokušan premještaj iz S. u S.. Tuženik je u radijskoj emisiji spominjao i njegovu funkciju kao aktualnog direktora P. d.o.o. Prije, tijekom i nakon konkretne emisije protiv njega nije pokrenuta nikakva kaznena prijava, nije provođena istraga, optužnica, suđenje. Kao posljedicu istupa tuženika noćima nije spavao, osjećao je uznemirenost, a sve se pojačavalo jer se konstanto morao opravdavati.

13. Tuženik T. Š. je u svom iskazu naveo kako je točno da je gostovao

kod J. M. i to na način da je istom telefonskim putem pročitao izjavu

koja prileži spisu, a dijelovi te izjave koji se navode u tužbi su samo isječci kompletne izjave koju je pročitao. Njegova namjera nije bila da našteti nikome pa tako ni tužitelju navedenim istupom, iza izjave koje je pročitao, a koja prileži spisu, u cijelosti stoji i danas te je njegova namjera bila polemika i doprinos općem dobru, između dvije javne osobe. Također, jedan od povoda njegove izjave je bilo gostovanje tužitelja kod J. M., a isto tako i korištenje povlastica od strane određenog kruga imenovanih i neimenovanih osoba sve vezano za korištenje besplatnih parking kartica, a što po njemu spada u kategoriju trgovanja utjecajem. U vrijeme dok je on bio direktor P. d.o.o. pravomoćno je otkazao tužitelju ugovor o radu jer je imao sve osnove za to, da bi tužitelj nakon što ga tri godine nije bilo u P. d.o.o. bio imenovan za direktora, o čemu je obavijestio državno odvjetništvo i medije. Nije točna tvrdnja tužitelja da ga je spomenuo imenom i prezimenom, samo je spominjao aktualnog direktora P. d.o.o. bez imena i prezimena. Bio je protukandidat tužitelju na mjesto direktora u mandatu kada je tužitelj izabran, nikada nije dobio pisano obrazloženje zašto nije izabran, niti je ikada dobio povrat dokumenta koje je predao, međutim ističe da je tadašnji predsjednik N.O. H. M.

u medijima izjavio da je njegova diploma na ćirilici, diplomu nije nostrificirao na hrvatski jezik jer je njegova diploma bila nostrificirana na engleski jezik, a koju nostrificiranu diplomu je predao prilikom kandidature. Ne zna je li tužitelj ispunjavao zakonske uvjete za izbor, ali moralne po njemu nije. Za vrijeme svog mandata na mjestu direktora P. d.o.o. je izdavao povlaštene potvrde o besplatnom parkiranju na parkiralištima P. d.o.o. pravnim osobama, a ne i privatnim, odnosno fizičkim osobama. Za navedene povlaštene potvrde je trebao imati odobrenje od strane N.O., međutim N.O. se oglušio pa je

sam odlučivao o tome, ali ističe kako se rukovodio interesima firme. Ne zna što piše u Kaznenom zakonu, ali se tužitelj po njemu ogriješio o Poslovnik, radio je što nije smio. Nadzorni odbor je poništio odluku tada tuženika kao direktora o otkazu radnog odnosa tužitelju. Nakon što je pročitan prijepis tuženikove izjave R.S., tuženik je izjavio kako je u globalu točno sve što je netom pročitano, a što se predaje u sudski spis te se na pročitanoj izjavi nalazi njegov potpis.

14. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete zbog duševnih patnji jer mu je povrijeđeno dostojanstvo, čast i ugled izjavom koju je pročitao tuženik 27. siječnja 2010. u radijskoj emisiji R.S., radijskog voditelje J. M..

15. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra neosnovanim.

16. Prema naprijed izloženom činjeničnom supstratu trebalo je utvrditi jesu li se izrečenim tvrdnjama u spornom pismenu ispunile pretpostavke za dosudu neimovinske štete zbog povrede ugleda, dostojanstva i časti tužitelja.

17. Sloboda izražavanje predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedno od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva". Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena.

17.1. Drugim riječima, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("NN –

Međunarodni ugovori" broj: 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06. – dalje Konvencija), kao ni članak 38. Ustava ne jamči neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu.

17.2. Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju te da za to ograničenje navede i relevantne i dostatne razloge. Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane.

17.3. Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, stoga ne bi trebalo tražiti od tuženika da dokaže istinitost vrijednosnog suda. Kada se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, u suprotnom ti sudovi mogu se smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o č injenicama ili o vrijednosnom sudu nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i "opći ton" izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama.

17.4. U okolnostima u kojima sporna izjave utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili pravo drugih, taj "sukob" potrebno je rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane pravo na slobodu izražavanja i s druge strane pravo na poštovanje osobnog života drugih. Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te treba postići njihovu pravičnu ravnotežu. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishoda za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli.

18. Konkretno, štetni događaj bio je predmet kaznenog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem K-210/10. Ovdje tuženik je pravomoćno oslobođen od krivnje da bi počinio kazneno djelo uvrede ili klevete. Točno je da je sud vezan samo pravomoćnom presudom kojom se počinitelja proglašava krivim. Međutim, u konkretnom slučaju trebalo je uzeti u obzir ne samo činjenicu izgovaranja određenog sadržaja putem sredstava javnog priopćavanja nego i javni interes izražen kroz načelo prema kojem javnost ima pravo znati i biti obaviještena o događajima od interesa za određenu sredinu. Svi, pa tako i tužitelj, mogu biti podvrgnuti širim granicama prihvatljive kritike pojedinca, a na što je tužitelj morao biti spreman kao direktor velikog trgovačkog društva. Sloboda izražavanja ne ograničava se samo na istinite izričaje, nego ona obuhvaća kritičke i vrijednosne sudove. Ona obuhvaća ne samo pozitivne, nego i one informacije koje se mogu okarakterizirati uvredljivim, šokantnim ili uznemiravajućim. I takve informacije moraju biti zaštićene. Pravo na zaštitu dostojanstva, časti i ugleda uživa jednaku zaštitu kao i pravo na slobodno izražavanje misli. Sloboda izražavanja misli može biti limitirana ako bi miješanje u sadržaj ove slobode bilo zakonito i nužno. Ne postoji prijeka društvena potreba za davanje prednosti pravnoj zaštiti jamstva štovanja tužiteljeva dostojanstva, ugleda i časti pred tuženikovim pravo na slobodu misli i izražavanja misli.

18.1. Slijedom iznesenog, u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev.

19. Odluka o parničnom trošku donesena je u smislu odredbe članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ broj 26/91., 34/91., 53/91.,

91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19.

– dalje ZPP-a) i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Tuženiku je priznat trošak sastava revizije 112,5 bodova, sastava tužbe Ustavnom sudu RH 500 bodova, za zastupanje na ročištu od 16. ožujka 2022. 75 bodova, odnosno ukupno 687,5 bodova, što pri vrijednosti boda sa zatraženim paušalom od 10,00 kuna daje iznos od 6.875,00 kuna. Navedeni iznos treba uvećati za 25 % PDV-a u iznosu od 1.718,75 kuna pa se dolazi do iznosa od 8.593,75 kuna (nije priznat trošak sudske pristojbe kao neodređen).

20. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 26. svibnja 2022.

SUTKINJA

JELENA LONČAR v.r.

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis