Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: 3 P-483/2019-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Nataši Miletić, u pravnoj stvari tužitelja E. C., M. S., V. N. …, OIB: …., zastupana po I. M., odvjetnici iz V., protiv tužene R. A. d.d., M. c. …, Z., OIB: …, zastupana po OD Š.&p. d.o.o., odvjetnicima iz Z., radi isplate, nakon dovršene glavne i javne rasprave dana 13.4.2022. održane u prisutnosti tužiteljice E. C. osobno, punomoćnice tužiteljice I. M., odvjetnice iz V., te punomoćnice tuženika B. B., odvjetnika iz Z., dana 26. svibnja 2022. u odsutnosti stranaka, objavio je, i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su dijelovi odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu br. 218-50-4186057 od 14.6.2007. koji je 19.6.2007. solemniziran kod Javnog bilježnika J. C. u Č. pod br. OV-11647/07, sklopljenog između tužitelja E. C., V. N. …, … M. S., OIB: … kao korisnika kredita i tuženika R. A. d.d., … Z., M. c. …, OIB: … kao kreditora, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate vezan uz srednji tečaj Kreditora za švicarski franak važeći na dan dospijeća anuiteta o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ništetni pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaze se tuženiku R. A. d.d., … Z., M. c. …, OIB … da tužitelju E. C., V. N. …, … M. S., OIB: … isplati iznos od 64.817,96 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem poIugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi zatezne kamate određenoj za svako poIugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem poIugodištu za 3 postotna poena i to:

- na iznos od 9,55 kn s kamatom od 3.8.2007. do plaćanja

- na iznos od 19,55 kn s kamatom od 8.8.2007. do plaćanja,

- na iznos od 19,55 kn s kamatom od 10.9.2007. do plaćanja,

- na iznos od 19,55 kn s kamatom od 5.10.2007. do plaćanja,

- na iznos od 19,55 kn s kamatom od 7.11.2007. do plaćanja

- na iznos od 119,55 kn s kamatom od 9.12.2007. do plaćanja,

- na iznos od 219,55 kn s kamatom od 6.1.2008. do plaćanja,

- na iznos od 119,55 kn s kamatom od 5.2.2008. do plaćanja,

- na iznos od 169,55 kn s kamatom od 7.3.2008. do plaćanja

- na iznos od 219,55 kn s kamatom od 6.4.2008. do plaćanja,

- na iznos od 219,55 kn s kamatom od 7.5.2008. do plaćanja,

- na iznos od 219,55 kn s kamatom od 4.6.2008. do plaćanja,

- na iznos od 269,55 kn s kamatom od 7.7.2008. do plaćanja

- na iznos od 269,55 kn s kamatom od 10.8.2008. do plaćanja,

- na iznos od 269,55 kn s kamatom od 6.9.2008. do plaćanja,

- na iznos od 289,55 kn s kamatom od 24.10.2008. do plaćanja,

- na iznos od 219,55 kn s kamatom od 24.11.2008. do plaćanja

- na iznos od 219,55 kn s kamatom od 30.12.2008. do plaćanja,

- na iznos od 349,55 kn s kamatom od 26.1.2009. do plaćanja,

- na iznos od 369,55 kn s kamatom od 16.2.2009. do plaćanja,

- na iznos od 389,55 kn s kamatom od 25.3.2009. do plaćanja

- na iznos od 399,55 kn s kamatom od 25.4.2009. do plaćanja,

- na iznos od 399,55 kn s kamatom od 22.5.2009. do plaćanja,

- na iznos od 399,55 kn s kamatom od 19.6.2009. do plaćanja,

- na iznos od 399,55 kn s kamatom od 23.7.2009. do plaćanja

- na iznos od 399,55 kn s kamatom od 17.8.2009. do plaćanja,

- na iznos od 399,55 kn s kamatom od 21.9.2009. do plaćanja,

- na iznos od 399,55 kn s kamatom od 20.10.2009. do plaćanja,

- na iznos od 399,55 kn s kamatom od 17.11.2009. do plaćanja

- na iznos od 399,55 kn s kamatom od 17.12.2009. do plaćanja,

- na iznos od 399,55 kn s kamatom od 5.1.2010. do plaćanja,

- na iznos od 399,55 kn s kamatom od 7.2.2010. do plaćanja,

- na iznos od 399,55 kn s kamatom od 3.3.2010. do plaćanja

- na iznos od 399,55 kn s kamatom od 5.4.2010. do plaćanja,

- na iznos od 419,55 kn s kamatom od 3.5.2010. do plaćanja,

- na iznos od 419,55 kn s kamatom od 3.6.2010. do plaćanja,

- na iznos od 545,55 kn s kamatom od 9.7.2010. do plaćanja

- na iznos od 669,55 kn s kamatom od 1.8.2010. do plaćanja,

- na iznos od 669,55 kn s kamatom od 8.9.2010. do plaćanja,

- na iznos od 669,55 kn s kamatom od 5.10.2010. do plaćanja,

- na iznos od 669,55 kn s kamatom od 3.11.2010. do plaćanja

- na iznos od 789,55 kn s kamatom od 9.12.2010. do plaćanja,

- na iznos od 719,55 kn s kamatom od 3.1.2011. do plaćanja,

- na iznos od 799,55 kn s kamatom od 3.2.2011. do plaćanja,

- na iznos od 799,55 kn s kamatom od 5.3.2011. do plaćanja

- na iznos od 799,55 kn s kamatom od 3.4.2011. do plaćanja,

- na iznos od 799,55 kn s kamatom od 21.5.2011. do plaćanja,

- na iznos od 799,55 kn s kamatom od 27.6.2011. do plaćanja,

- na iznos od 989,55 kn s kamatom od 18.7.2011. do plaćanja

- na iznos od 1.029,55 kn s kamatom od 29.8.2011. do plaćanja,

- na iznos od 892,55 kn s kamatom od 28.9.2011. do plaćanja,

- na iznos od 789,55 kn s kamatom od 12.10.2011. do plaćanja,

- na iznos od 789,55 kn s kamatom od 11.11.2011. do plaćanja

- na iznos od 819,55 kn s kamatom od 17.12.2011. do plaćanja,

- na iznos od 849,55 kn s kamatom od 13.1.2012. do plaćanja,

- na iznos od 849,55 kn s kamatom od 12.2.2012. do plaćanja,

- na iznos od 849,55 kn s kamatom od 26.3.2012. do plaćanja

- na iznos od 849,55 kn s kamatom od 19.4.2012. do plaćanja,

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 7.5.2012. do plaćanja,

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 17.6.2012. do plaćanja,

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 4.7.2012. do plaćanja

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 1.8.2012. do plaćanja,

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 1.9.2012. do plaćanja,

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 1.10.2012. do plaćanja,

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 1.11.2012. do plaćanja

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 1.12.2012. do plaćanja,

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 1.1.2013. do plaćanja,

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 1.2.2013. do plaćanja,

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 1.3.2013. do plaćanja

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 1.4.2013. do plaćanja,

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 1.5.2013. do plaćanja,

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 1.6.2013. do plaćanja,

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 1.7.2013. do plaćanja

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 1.8.2013. do plaćanja,

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 1.9.2013. do plaćanja,

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 1.10.2013. do plaćanja,

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 27.11.2013. do plaćanja

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 21.12.2013. do plaćanja,

- na iznos od 859,55 kn s kamatom od 21.1.2014. do plaćanja,

- na iznos od 919,55 kn s kamatom od 27.2.2014. do plaćanja,

- na iznos od 919,55 kn s kamatom od 24.3.2014. do plaćanja,

- na iznos od 919,55 kn s kamatom od 28.4.2014. do plaćanja

- na iznos od 919,55 kn s kamatom od 29.5.2014. do plaćanja,

- na iznos od 919,55 kn s kamatom od 17.6.2014. do plaćanja,

- na iznos od 14.676,76 kn s kamatom od 27.6.2014. do plaćanja,

sve u roku od 15 dana, kao i da mu naknadi nastali parnični trošak u iznosu od 14.521,18 kuna, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 26.5.2022.g. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica E. C. (dalje: tužitelj) je podnijela tužbu protiv tuženika R. A. d.d. (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je 14.06.2007. sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 218-50-4186057 temeljem kojeg je tuženik isplatio tužiteljici novčani iznos od 31.655,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF kod tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao na otplatu kredita u roku od 84 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća, uz primjenu godišnje kamatne stope koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20 % godišnje.

2. Ugovor u čl. 2. regulira redovnu kamatnu stopu na način da ista bude promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, te je banka u nekoliko navrata jednostrano povećavala redovnu kamatnu stopu o čemu je tužitelja obavještavala dopisima, pri čemu se mijenjao mjesečni iznos anuiteta na način da se povećava. Smatra da je na taj način tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, temeljem ugovornih odredbi koje je sam formulirao i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te donosio odluke o povećanju kamatne stope, i mjesečnog iznosa anuiteta a čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Poziva se na presudu Europskog suda pravde C-26/13 od 30.4.2014. prema kojoj ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, te navodi da se tužitelju trebalo pri sklapanju ugovora na preciziran, razumljiv i transparentan način objasniti pod kojim uvjetima i okolnostima te na koji način dolazi do promjene kamatne stope. Ta ugovorna odredba ovisila je isključivo o odluci banke bez preciznog navođenja uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koje se veže promjena. Smatra da takva odredba predstavlja neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da tuženik jednostrano određuje obvezu dužnika. Na temelju formulacije o ugovoru o jednostranoj promjeni kamatne stope tužitelj nije mogao znati kako će se kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjati, pa se poziva na odluku Revt-249/14 od 9.4.2015. te reviziju Rev-1172/18 od 19.3.2019. Stoga smatra da ugovorna odredba o promjenjivosti kamate sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora predstavlja nepoštene ugovorne odredbe. Nadalje navodi da je u čl. 7. sadržana odredba o valutnoj klauzuli kojima se otplata kredita veže uz valutu CHF. Prilikom sklapanja ugovora banka nije tužitelja obavijestila o svim parametrima nužnim za donošenje valjane i informirane odluke poglavito o valutnim rizicima vezanim uz CHF, niti razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena u RH niti je domicijalna, već se korisnike kroz reklame i druge načine poticalo na sklapanje ugovora upravo u CHF. Na koji način je obveza tužitelja postala neizvjesna. Tužitelj nije ekonomski stručnjak, te nema nikakva specijalistička znanja glede toga, pa zaključuje da je banka u tom slučaju bilo u daleko povoljnijem položaju od tužitelja. Stoga smatra da je odredba čl. 7. ugovora u dijelu u kojem se otplata anuiteta veže za tečaj CHF o kojoj odredbi se također nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj dobio dostatne podatke također ništetna. Poziva se na presudu P-1401/12 od 4.7.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu a koja je potvrđena presuda VTSRH Pž-7129/13 od 13.6.2014. i Pž-6632/17 od 14.6.2018. te VSRH Revt-575/16 od 3.10.2017. te Revt-249/14 od 4.9.2015., Rev. 2221/18 od 3.9.2019.g. kao i odluke Ustavnog suda broj U-III-2521/15 i dr. od 13.12.2016.pa se slijedom toga poziva na čl. 502 c Zakona o parničnom postupku te smatra daje ovaj sud vezan za pravna utvrđenja iz tih predmeta.

3. Slijedom iznijetog da se dijelovi odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom ugovorne obveze bila promjenjiva, a također i primjena valutne klauzule u CHF te slijedom toga i otplata vezana za CHF ništetne, te traži isplatu iznosa od 65.017,93 kune, podneskom od 23.8.2019. da bi nakon provedenog vještačenja tužitelj sredio tužbeni zahtjev na način da u točci II. umjesto spomenutog iznosa potražuje 64.817,96 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

4. Na ročištu dana 13.4.2022. tužitelj je djelomice povukao tužbeni zahtjev od iznosa od 65.017,93 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama do iznosa od 64.817,96 kuna.

5. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, prigovara zastari potraživanja. Smatra da tužitelj nije dokazao tvrdnje o ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Također smatra da sud nije vezan za odluke donesene u kolektivnom sporu te da u to vrijeme nije postajo zakon o zaštiti potrošača koji bi poznavao takvu vrstu tužbe. Smatra da sud nije vezan za činjenična i pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Također smatra da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jasne, lako razumljive i lako uočljive, te smatra da nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Poziva se na presudu C-186/16. Smatra da se valutna klauzula već dugo nalazi u zakonodavnom okviru, te da je potrošačima ta ugovorna odredba dobro poznata. Smatra da je tužitelju dao dostatne i jasne informacije kao i obavijesti o rizicima vezanog za zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF. Smatra da nije postupao nepošteno. Navodi da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Poziva se na odluku Ustavnog suda broj U-I- 392/11 i dr. te navodi da Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupaka za ocjenu suglasnosti čl. 22. s Ustavom RH. Smatra da odredba o promjenjivosti kamatnoj stopi nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da nije uzrokovala znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da tužitelj nema pravo tražiti isplatu zbog stjecanja bez osnove te se protivi obračunu obveze u odnosu na početnu kamatnu stopu koju smatra fiksnom.

6. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještakinji J. D., ispitao je tužiteljicu E. C., te je izvršio uvid u dopis na listu 11, ugovor o kreditu na listu 12-16, otplatni plan na listu 17-20, izvadak o stanju i prometu po tekućem računu na listu 21-41, dopis na listu 48, otplatni plan na listu 49- 52, dokumentaciju na listu 53-58, presudu na listu 78, članak na listu 79-83, rješenje na listu 84-90, dopis na listu 91, podatke na listu 97, dopis na listu 98-100, dokumentaciju na listu 151-154, te je izvršio uvid u dokumentaciju na listu 195.

7. Na ročištu dana 13.4.2022. sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za dodatnim vještačenjem na način da se uzme početna kamatna stopa za slučaj kao da je koja je vrijedila na kunske kredite za vrijeme sklapanja ugovora, a obzirom da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeni i vještačenjem su utvrđene sve sporne činjenice, a što će biti obrazloženo u nastavku.

. Između parničnih stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj 218-50-4186057 od 14.6.2007., nije sporno da je tuženi plasirao tužitelju kredit od 31.655,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, što je ugovoreno člankom 1. ugovora, pri čemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila od 5,20 % godišnje u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, a što je ugovoreno čl. 2. ugovora, također je čl. 7. bilo ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, dok anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

9. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača/03 (NN br. 96/03, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.- dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

13. Prema odredbi članka 7. ZOO/05 sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

14. U tijeku postupka tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz koje proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i u odnosu na tuženika gdje je utvrđeno da je u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine (s time da tužitelj pogrešno u tužbi navodi datum 1.11.2004.) tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača,/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

16. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača. Stoga je pogrešno pozivanje tuženika da se presude donesene u kolektivnom sporu ne bi primjenjivale na ovaj slučaj.

17. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Revt- 249/2014.

18. Nadalje se poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2 od 9.4.2015.g. iz koje slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

19. Poziva se i na presudu VTSRH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda, U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-

od 13. prosinca 2016., na koju 2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15

se tužitelj također poziva, a u kojoj Ustavni sud utvrđuje da je njegov zadatak ispitati "jesu li u pravomoćno okončanim parničnim postupcima, protiv kojih više nije moguće podnijeti, odnosno meritorno odlučivati temeljem izvanrednog pravnog lijeka, povrijeđena podnositelju zajamčena ustavna prava, posebno jednakosti svih pred zakonom i sudom", te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16- 5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu) kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Rev-2221/2018.

20. Nije sporno da tuženik kao banka može ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali mora takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita (ovdje tužitelju) poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.

21. Nadalje poziva se na presudu Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. proizlazi da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i ok okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osno te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

22. Tuženik smatra da se utvrđenja iz parnice "potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj slučaj to valja ukazati tuženiku da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku na koju se i tužitelj poziva (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.

23. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku. Stoga su pogrešni navodi tuženika da sud ne bi bio vezan za presude donijete u kolektivnom sporu. Nadalje, provedenim dokazom saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da je tužiteljica predmetni kredit uzela kod tuženika jer je imala povjerenje u tu banku, uvijek su pristupali korektno. Bilo joj je predočeno da je kredit u CHF najpovoljniji, s time da ona nije došla u banku tražiti kredit u CHF, nego joj je taj kredit predočen kao najpovoljniji, a u valutu CHF je imala povjerenja, jer joj je Švicarska država sinonim stabilnosti. Nisu joj pojašnjeni rizici ugovorene valutne klauzule niti rizici promjenjive kamatne stope, samo joj je bilo jasno da će se kamatna stopa mijenjati, jer je promjenjiva. Nije primila nikakve pravilnike niti akte banke gdje bi sve te okolnosti bile pojašnjene, a također joj nisu razjašnjeni svi parametri izračuna izuzev što je dobila otplatni plan. Znači nije joj bilo pojašnjeno na koji način će se ta obveza obračunavati. Dobivala je obavijesti o promjeni kamatne stope koja se mijenjala sigurno u više od 3 navrata, ne zna točno, a također ne zna u kojim postocima se kamatna stopa mijenjala. Kredit je uzela za osobne potrebe radi kupovine automobila, a kredit je redovito otplaćen u tijeku 2014. Uzela je kreditu kod tuženika jer je i prije poslovala s tom bankom, imala je otvoren tekući račun što ima i danas. Nikad joj u banci nije predočeno u kojem smjeru bi rata kredita mogla rasta i kako će se rata mijenjati. Nije očekivala drastične promjene rate, osobno je otplaćivala kredit. Po struci je veterinar, tako da nema nikakva iskustva sa financijama.

24. Iz iznijetog se zaključuje da je tužitelj imao povjerenja u banku te nije morao očekivati drastično povećanje obveze kao što se i desilo.

25. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu:ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su dijelovi odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu a koji reguliraju promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, te odredbe koje reguliraju da se otplata veže uz valutu CHF, sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, protivno navodima tuženika, nije potrebno u ovom postupku utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

27. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

28. S obzirom na sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013.g., koja se odnosi na tuženika nije niti potrebno u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a također bi bilo u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP- a. Stoga je pogrešno pozivanje tuženika da bi u ovom postupku trebalo ponovno provesti dokazivanje a također i navodi da tužitelj nije dokazao ništetnost spornih ugovornih odredbi, budući da je dokazni postupak u ovom postupku proveden, a ista utvrđenja proizlaze i iz kolektivnog spora.

29. Prigovor zastare je neosnovan. Naime, u pogledu stjecanja bez osnove, zastarni rok iznosi, 5 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora" te ga dodatno potvrdio zaključkom od 31.1.2022.g. Naime, u konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, te je podnošenjem kolektive tužbe (kolektivne tužbe korisnika kredita vezanih za valutnu klauzulu uz valutu CHF s istim ugovornim odredbama), nastupio prekid zastare do donošenja presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. odnosno pravomoćnosti prvostupanjske presude od 13. lipanj 2014. godine u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. „valutnoj klauzuli“, a tužba je podnesena u ovom parničnom predmetu 12.6.2019. prije isteka općeg zastarnog roka od 5 godina.

30. Radi utvrđenja osnovanosti visine potraživanja sud je u tijeku postupka proveo vještačenje po vještakinji J. D. a iz kojeg slijedi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih rata kredita osnovom predmetnog ugovora, a uzevši u obzir početnu ugovorenu kamatnu stopu na temelju anuiteta koje je tužitelj isplatio tuženiku, nalazi razliku od 64.817,96 kn. Ukoliko se primijeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 5,20 % godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita 20.06.2007., 1 CHF=4,412565 kn, te ukoliko se primijeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 5,20 % godišnje (s time da se kamata mijenjala u nekoliko navrata i to 1.11.2007. na 6,20%, 1.5.2008. na 6,75%, 1.3.2009. na 7,75 %, 1.7.2011. na 7,50%, 1.10.2011. na 6,75%) time da je vještakinja detaljno izračunala prema dospijećima pojedinih iznosa nastale mjesečne razlike. Stoga su paušalni prigovori tuženika glede osporavanja visine tužbenog zahtjeva.

31. Imajući u vidu rečene presude na koje se tužitelj poziva u tužbi, to je i financijski vještak pravilno i po uputi suda izvršio obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita jer su se nedvojbeno i kamatna stopa prema odluci tuženika povećale, a jednako tako i tečaj CHF u odnosu na kunu, s time da je konačna otplata kredita izvršena sa 27.6.2014. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim s time da je tuženik prigovarao metodi kojom je izvršen obračun od strane vještaka, napominjući da je obračun izvršen kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa, međutim zbog nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi a time i njihove ništetnosti izračun vještakinje je jedini ispravan i prihvatljiv, time da je vještakinja vještačenjem obuhvatila sve promjene koje su se dešavale tijekom isplate kredita, a što između stranaka nije sporno. Dakle, i kada je kamatna stopa bila viša od prvotno ugovorene i kada je bila niža, a što je korigirala na početnu ugovorenu kamatnu stopu. Iz toga se zaključuje da su prigovori tuženika neosnovani, pa je ujedno i sud odbio prijedlog tuženika za provođenjem vještačenja na okolnost da se kao početna kamatna stopa uzme kamatna stopa koja je vrijedila na kunske kredite za vrijeme sklapanja ugovora obzirom da je izračun na način na koji je izvršen jedini ispravan i pravilan, te sukladan zakonu i Direktivi dok promjenjiva kamatna stopa radi jednostranosti promjene od strane tuženika ne može biti prihvatljiva a sve u smislu gore rečenog. Stoga je pogrešno pozivanje tuženika da bi se kao kamatna stopa trebala uzeti početna kamatna stopa koja je vrijedila na kunske kredite za vrijeme sklapanja ugovora, te pogrešna interpretacija tuženika odluke Ustavnog suda U-I- 392/11. Naime promjenjiva kamatna stopa u konkretnom slučaju a također i valutna klauzula u smislu svega iznijetog bile su nepoštene, a time i ništetne, a uzevši u obzir utvrđenja iz kolektivnog spora i svega što je utvrđeno u ovom postupku. Stoga je primjena početne kamatne stope jedina pravedna i poštena kamatna stopa koja se u konkretnom slučaju može primijeniti. Tu se napominje da činjenica solemnizacije konkretnog ugovora o kreditu ne utječe na nepoštenost a time i ništetnost kamatne stope i valutne klauzule obzirom da je primarna obveza tuženika kao banke da se svojim klijentima prezentiraju sve relevantne okolnosti koje utječu na visinu kamatne stope te visinu cjelokupne obveze, a što u konkretnom slučaju nije bilo ispunjeno. 32. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja dijelova odredbi čl. 2 i 7. Ugovora o kreditu a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja se jednostrano mijenjala odlukom tuženika te kojom je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF ništetnim. Nadalje, odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

33. Zbog iznijetog su neosnovani navodi tuženika da se odluka iz kolektivnog spora ne bi primjenjivala na konkretni slučaj.

34. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Nadalje nije sporno da je valutna klauzula dozvoljena zakonom ali je ista nepošteno ugovorena a time i ništetna na štetu potrošača pa tako i konkretnog tužitelja. Stoga su neosnovani prigovori tuženika da nije mogao predvidjeti kretanja tečaja CHF obzirom da je isti bankarska institucija koji ima stanovite projekcije financijskih tijekova i u nadmoćnijoj poziciji je u odnosu na tužitelja kao potrošača. Stoga su pogrešni navodi tuženika da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, te nije sporno da odredba o valutnoj klauzulu postoji u zakonu, međutim u konkretnom slučaju je bila ugovorena na način koji je nepošten, a time i ništetan. Također je u tijeku postupka a poglavito iz iskaza tužiteljice razvidno da je kao dugogodišnji klijent tuženika imala u tuženika povjerenja da joj je upravo ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji da joj nisu razjašnjeni parametri izračuna obveze osim što je primila otplatni plan te joj nikada nije predočeno u kojem smjeru će se kamatna stopa i obveza mijenjati. Stoga su pogrešne tvrdnje tuženika da ne bi postupao nepošteno te nije točan njegov zaključak da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da nije uzrokovala znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, iz iskaza tužitelja je razvidno da je kredit uzeo za kupovinu automobila, dakle za osobne potrebe, pa se nedvojbeno radi o potrošačkom ugovoru. Pogrešna je interpretacija tuženika odluke suda Europske unije broj C-186/16 od 20.09.2017. Nepotrebno je referiranje na članke koje dostavlja tuženik uz odgovor na tužbu, a također i uvid u web stranicu tuženika vezano za prava potrošača a obzirom da su sve činjenice utvrđene u ovom postupku, a također prethodno i u kolektivnom sporu a što je već pojašnjeno.

35. U presudi Francisc Gutiérrez Naranjo i Ana Maria Palacios Martinez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Stoga su pogrešni navodi tuženika da bi odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, te je pogrešna tvrdnja da one ne mogu biti podložne procjeni njihove poštenosti. Tuženik nije dokazao da bi tužiteljici dao jasne i dostatne informacije potrebne za donošenje ispravne odluke o uzimanju kredita. Također su neosnovani navodi tuženika da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu budući da tuženik kao bankarska institucija ima više stručnih znanja koja mu mogu sugerirati određeni zaključak od tužiteljice koja kao potrošač nema takva znanja.

36. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,20 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati. Stoga je pogrešno pozivanje tuženika na presudu suda EU C 415/11 i C 226/12 a obzirom da su sve okolnosti na koje tuženik upire utvrđene u ovom postupku a također i kolektivnom sporu.

37. Odredbom čl. 322. ZOO/05 je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

38. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu u odnosu na tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a iste činjenice je utvrdio i ovaj sud u tijeku ovog postupka, a imajući u vidu da tuženik ne osporava da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, dok iz iskaza tužitelja slijedi da joj nisu razjašnjeni nikakvi parametri izračuna niti kako će se obveza obračunavati, iz čega se zaključuje da nije bilo pojedinačnih pregovora o ugovornim odredbama, a slijedom čega se ujedno zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl.1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

39. Odredbom čl.55. st.1. ZZP-a/14određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 102. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07 – dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

40. Nadalje, prema čl. 269. st. 2. ZOO/05 činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva dok čl. 270. st. 1. ZOO/05 određuje da je ugovor ništetan ukoliko je suprotan uvjetima iz čl. 269. st. 2. ZOO. U konkretnome slučaju su ništetne pojedine odredbe ugovora što je u gornjem dijelu pojašnjeno a budući da se primjenjuje čl. 55. st. 1. ZPP/14 kao lex specialis a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZPP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja konkretnog ugovora. Stoga su pogrešni navodi tuženika koji tvrdi suprotno (tako i Žs Varaždin Gž-503/20 od 19.5.2020.g., Žs Dubrovnik Gž. 807/20 od 17.2.2021.g., ŽS Bjelovar Gž. 1416/2020 od 28.1.2021.g., Gž. 279/22 od 06.04.2022.g., ŽV Vžd. Gž. 491/21 od 28.4.2021.g., ŽS Zadar Gž. 940/21 od 1.9.2021., ŽS Zagreb Gž. 2771/21 od 17.9.2021.g. Gž 2773/21 od 12.10.2021.g.).

41. Sud je saslušao i tužitelja čiji iskaz prihvaća kao okolnosan i cjelovit, te u njemu nisu utvrđene okolnosti koje bi ga dovodile u sumnju te se osnovano zaključuje da je u takvoj situaciji tužitelj imao slabiji položaj u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio tuženik kao poslovni subjekt, a sve bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj te je u konkretnom slučaju nedvojbeno došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj nije u konkretnoj situaciji mogao imati dovoljno stručnog znanja naspram tuženika u konkretnom ugovornom odnosu a da bi mogao donijeti adekvatnu odluku u svom interesu glede svih parametara ugovora o kreditu. Slijedom iznijetog, tužitelj nije mogao donijeti odluku o sklapanju ugovora na bazi parametara i informacija koje nije niti dobio od tuženika.

42. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

43. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.

44. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP- a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

45. Tužitelju je kao osnovan priznat trošak prema VPS od 64.817,96 kuna time da se napominje da je tužitelj djelomice povukao tužbeni zahtjev, dok njegovo smanjenje iznosi manje od 1%, a slijedom čega se zaključuje da je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom. Osnovani trošak tužitelja se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, - dalje Tarifa), sastav podneska od 22.8.2019., 27.9.2019., 23.8.2021., te očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka iznosu od 1.000,00 kuna za svaku radnju (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanje na ročištu 12.11.2019., 25.11.2021., 13.4.2022. u iznosu od 1.000,00 kuna za svaku radnju (Tbr. 9.1. Tarife),

pripadajući pdv u iznosu od 2.000,00 kuna, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 1023,00 kuna, sudska pristojba na presudu u iznosu od 998,18 kn, predujam za vještačenje u iznosu od 2.500,00 kuna.

46. Tužitelju se ne priznaje sastav podneska od 27.1.2022. budući su tužitelju priznata već 4 obrazložena podneska.

47. Dakle, ukupno osnovani trošak tužitelja je u iznosu od 14.521,18 kuna, kojeg se obvezuje platiti tuženik jer je izgubio parnicu, a na koji trošak tužitelj ima pravo na zatezne kamate od presuđenja do isplate.

Čakovec, 26. svibnja 2022.

Sutkinja:

Nataša Miletić

Uputa u pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dostave iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice I. M., odvjetnica iz V.

2. pun. tuženika OD Š.&p. d.o.o., odvjetnici iz Z.