REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U DUBROVNIKU

Dubrovnik, Dr. Ante Starčevića 23

Posl. br. 17 P - 121/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Dubrovniku, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Anki Muhoberac, kao sucu pojedincu pravnoj stvari tužitelja R.-E. d.o.o., M., OIB:…, zastupan po punomoćnici S. O. odvjetnici iz Č., protiv tuženika M. M., Z., OIB:… zastupanog po punomoćnici Ž. K. odvjetnici u D. radi isplate 137.158,86 kuna, na glavnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 13. siječnja 2020. godine u nazočnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, objavljenoj dana 26. svibnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I

Utvrđuje se da je osnovana tražbina tužitelja u iznosu od 137.158,86 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 02. ožujka 2015. godine u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine uvećanjem prosječen kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, pa do isplate.

II

Utvrđuje se da je osnovana tražbina tuženika u iznosu od 24.294,00 kuna.

III

Prebija se tražbina tužitelja sa tražbinom tuženika za iznos od 24.294,00 kuna.

IV

Nalaže se tuženiku M. M., Z., OIB:…, da tužitelju R.-E. d.o.o., M., OIB:…, isplati iznos od 112.864,86 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 02. ožujka 2015. godine u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine uvećanjem prosječen kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, pa do isplate.

V.

Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.275,94 kuna.

VI

Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 3.125,00 kuna.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 08. veljače 2017. godine putem pošte tužitelj u bitnome navodi da su tužitelj i tuženik dana 29. prosinca 2014. godine zaključili Ugovor o kupoprodaji autobusa marke MAN, tip vozila LION'S COACH, model RO8, godina proizvodnje 2005., boja zelena, broj šasije WMAR08ZZX5T006064 registarske oznake ČK…. Da je člankom 4. Ugovora tužitelj kao prodavatelj ugovorio i dao kratkoročnu pozajmicu tuženiku kao kupcu u iznosu od 149.158,86 kuna na način da dio svojih potraživanja od V. L. d.o.o. po osnovu prodaje predmetnog autobusa ustupa tuženiku radi izmirenja tražbine V. L. d.o.o. po osnovi računa br. 219101-1-1 od 29. prosinca 2014. godine koji se odnosi na učešće i troškove obrade kredita, a budući da tuženik u tom trenutku nije bio u mogućnosti podmiriti navedene troškove. Predmetnu kratkoročnu pozjamicu tuženik se obvezao vratiti najkasnije do 01. ožujka 2015. godine u iznosu od 149.158,86 kuna u vremenskim intervalima sukladno financijskim mogućnostima, a da su sva prava i obveze iz navedenog ugovora parnične stranke prihvatile i isto potvrdile svojim potpisima. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik tužitelju s osnove utuženog dugovanja podmirio jedino iznos od 12.000,00, pa je ostalo potraživanje od 137.158,86 kuna koje tuženik nije podmirio.

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog suda dana 21. srpnja 2017. godine (l.s. 28-29) isti se protivi tužbi i tužbenom traženju u cijelosti.

3. Trgovački sud u Dubrovniku je dana 13. siječnja 2020. godine u ovoj pravnoj stvari donio presudu posl. br. P-177/2019 kojom je u točki I. izreke, naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 137.158,86 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. ožujka 2015. do isplate, po stopi propisanoj za trgovačke ugovore. U točki II. izreke utvrđeno je da nije osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 33.151,57 kn. Rješenjem koje je doneseno zajedno s presudom, odbačen je kao nedopušten tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 24.294,00 kn (točka I. izreke, pravilno točka II.) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.569,00 kn (točka II. izreke).

4. Na navedenu presudu tužitelj je izjavio žalbu.

5. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 1707/2020-2 od 19. svibnja 2021 odbijena je kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-177/2019 od 13. siječnja 2020. u točki II. izreke, te je spomenuta presuda ukinuta u točki I. izreke i rješenje Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-177/2019 od 13. siječnja 2020. u točkama I. i II. izreke, te je predmet u navedenom dijelu vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

6. Podneskom tužitelja zaprimljenim u ovom sudu 30. ožujka 2022.g. (l.s. 150-151) tužitelj uređuje tužbu u dijelu podataka o tuženiku jer da je tuženik prema podacima iz izvatka iz obrtnog registra 31. kolovoza 2020.g. odjavio obrt pa se sada kao tuženik označava fizička osoba nekada nositelj predmetnog obrta. Istim podneskom tužitelj čini nespornim postojanje tuženikove protutražbine istaknute prigovorom radi prebijanja u iznosu od 24.294,00 kuna.

7. Podneskom zaprimljenim u predmetni spis 11. travnja 2022.g. tuženik navodi kako se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 30. ožujka 2022.g.

8. Pogrešan je pravni stav tuženika da bi se u podnesku tužitelja zaprimljenom u ovom sudu 30. ožujka 2022.g. (l.s. 150-151) radilo o povlačenju dijela tužbe već se po mišljenju ovoga suda radi o uređenju tužbenog zahtjeva tužitelja kako isti treba glasiti nakon prebijanja s tuženikovom protutražbinom u iznosu od 24.294,00 kuna za koju tužitelj u istom podnesku navodi da je nesporna i predlaže sudu uzeti istu u obzir prilikom donošenja odluke o prigovoru radi prebijanja. Iznos kojeg tužitelj navodi u uređenom tužbenom traženju (112.864,86 kuna) predstavlja iznos dobiven nakon što se od utužene tražbine u iznosu od 137.158,86 kuna oduzme iznos tražbine koju tuženik stavlja u prijeboj (24.294,00 kuna).

9. Predmet spora jest novčano potraživanje tužitelja u iznosu od 137.158,86 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te protutražbina tuženika sada u visini od 24.294,00 kuna koja je istaknuta prigovorom radi prebijanja

10. Radi utvrđivanja pravno odlučnih činjenica za razrješenje ovog prijepora sud je pregledao isprave priložene spisu.

11. Odredbom čl. 221 Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) propisano je da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice, ali da sud može narediti da se dokazuju i takve činjenice ako smatra da stranka njihovim priznanjem ide za tim da raspolaže zahtjevom kojim ne može raspolagati (članak 3. stavak 3.). Podneskom tužitelja zaprimljenim u ovom sudu 30. ožujka 2022.g. (l.s. 150-151) isti je učinio nespornim postojanje tuženikove protutražbine istaknute prigovorom radi prebijanja u iznosu od 24.294,00 kuna.

12. Iz sadržaja Ugovora naziva Ugovor o kupoprodaji autobusa na l.s 4 proizlazi da se radi o ugovoru o zajmu između tužitelja, kao davatelja pozajmice, sa tuženikom, kao primateljem pozajmice, u kojem ugovorena sredstva pozajmice iznose 149.158,86 kuna koja se tuženik obvezao vratiti tužitelju najkasnije do 01. ožujka 2015. godine. Na prirodu navedenog ugovornog odnosa ne utječe činjenica što predmetni ugovor nosi naziv Ugovor o kupoprodaji autobusa, niti činjenica što se ugovorne stranke u istome nazivaju prodavateljem (tužitelj) i kupcem (tuženik).

13. Iz provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su se stranke nalazile u obvezno pravnom odnosu iz osnova ugovora o zajmu iz čl. 499. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, dalje u tekstu: ZOO) u smislu koje odredbe se zajmodavac ovdje tužitelj obvezuje predati zajmoprimcu ovdje tuženiku određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari. Temeljem čl. 499. ZOO-a zajmodavac je dužan predati određene stvari u ugovoreno vrijeme, a zajmoprimac je dužan vratiti u ugovorenom roku istu količinu stvari, iste vrste i kvalitete.

14. Ovaj sud je pravno kvalificirao predmetni poslovni odnos između tužitelja i tuženika kao ugovor o zajmu. Naime, iako ugovor koji su stranke sklopile 29. prosinca 2014. nesporno nosi naziv: „Ugovor o kupoprodaji autobusa“, tužitelj u predmetnom postupku ne potražuje od tuženika plaćanje kupoprodajne cijene za autobus sukladno čl. 2. ugovora, već ispunjenje obveze iz članka 4. ugovora prema čijem sadržaju je tužitelj dao tuženiku kratkoročnu pozajmicu u iznosu od 149.158,86 kn radi izmirenja tražbine prema V. L. d.o.o. po osnovi računa za učešće i troškove obrade kredita od 29. prosinca 2014., a koju obvezu se tuženik obvezao vratiti tužitelju najkasnije do 1. ožujka 2015. (str. 4. spisa). Tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije doveo u pitanje sadržaj navedene ugovorne odredbe, niti je osporio činjenicu da je od tužitelja dobio zajam u navedenom iznosu. Tužitelj je u dokaz svojih činjeničnih navoda priložio preslike ugovora, računa i salda-konti kartice od 22. rujna 2019. (str. 4. do 7. spisa), dok je tuženik na ročištu održanom 9. rujna 2019. izjavio da osporava navode iz tužbe, iznoseći potom činjenice vezano za materijalne nedostatke na prodanom autobusu dogovor stranaka oko umanjenja cijene. Tuženik, međutim, nije u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a osporio da je od tužitelja primio predmetni zajam. Stoga tužitelj ima pravo potraživati od tuženika vraćanje preostalog dijela zajma kojeg tuženik nije vratio pa je tuženik kao zajmoprimac, dakle dužnik u ovom obvezno pravnom odnosu temeljem čl. 65. st. 1. ZOO-a dužan svoju obvezu vraćanja pozajmljenog iznosa novca izvršiti u cijelosti. Kako tuženik, kao zajmoprimac, nije vratio pozajmljeni iznos u ugovorenom roku, zakasnio je s ispunjenjem novčane obveze, pa stoga temeljem čl. 29. ZOO-a duguje tužitelju i zakonsku zateznu kamatu na cjelokupno utuženi iznos od dana dospijeća obveze, pa do isplate.

15. Prema odredbi članka 29. stavak 1. ZOO-a tuženik zbog zakašnjenja s ispunjenjem obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, i to od dospijeća do isplate. Visina stope zatezne kamate do 31. srpnja 2015. određena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a, po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena imajući u vidu članak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine" broj 78/15, u daljnjem tekstu: ZIDZOO). Sud je o zateznim kamatama odlučivao u granicama postavljenog zahtjeva pravilno primjenjujući materijalno pravo.

16. Stoga je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog tijekom postupka izvedenog dokaza, zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud utvrdio dokazanim činjenicu da postoji tražbina tužitelja spram tuženika kako je to odlučeno u točki I. izreke presude.

17. Budući iz provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da su se stranke nalazile u obveznom pravnom odnosu iz osnova ugovora o kupoprodaji iz čl. 376. ZOO-a već u obveznom pravnom odnosu iz osnova ugovora o zajmu iz čl. 499. ZOO-a to se na isti ne primjenjuje institut prigovora postojanja materijalnih nedostataka isporučene robe pa je takav prigovor kojeg je tuženik isticao tijekom postupka irelevantan u ovoj pravnoj stvari. Iz navedenog razloga sud nije ni izvodio dokaz saslušanjem svjedoka I. K., predloženog od strane tuženika, upravo iz razloga što je isti predložen na okolnost postojanja materijalno pravnog nedostataka stvari autobusa kojeg je kupio tuženik.

18. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka odnosno samo tuženika koji se odazvao na poziv suda, te iz iskaza tuženika M. M. proizlazi da je autobus kupio od tužitelja međutim taj dio iskaza nije u slaganju s ispravom u spisu i to Ugovorom o kupoprodaji na l.s. 4 koji predstavlja Ugovor o zajmu. Nadalje iz iskaza tuženika proizlazi o materijalnim nedostacima kupljene stvari.

19. Tuženik tijekom postupka ističe prigovor radi prebijanja (podnesak tuženika na l.s. 80-81) u prijeboj prema tražbini tužitelja stavljajući svoju tražbinu osnovom izvršenog popravka autobusa uslijed nedostataka na spornom motornom vozilu u iznosu od ukupno sa zateznim kamatama 33.151,57 o kojem prigovoru je ovaj sud odlučio presudom poslovni broj P-177/2019 od 13. siječnja 2020.g. koja je u tom dijelu postala pravomoćna.

20. Nadalje tuženik ističe da je tužitelj od tuženika temeljem presude Trgovačkog suda u Splitu Stalne službe u Dubrovniku posl.br. P 90/17 od 7. travnja 2017.g., koja je prvotno postala pravomoćna, a kojoj su naknadno ukinute klauzule pravomoćnosti i ovršnosti putem FINA-e naplatio iznos od 21.392,55 kuna što da sa zateznim kamatama iznosi 24.294,00 kuna.

21. Tužitelj je tijekom postupka učinio nespornim postojanje tuženikove protutražbine istaknute prigovorom radi prebijanja u iznosu od 24.294,00 kuna.

22. U smislu čl. 195. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO), dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.

23. Pretpostavkama iz čl. 195. ZOO-a udovoljavaju i tužiteljeva u predmetnom postupku utužena i tuženikova tražbina koju isti stavlja u prijeboj.

Stoga je sud našao da je osnovana tražbina tuženika za iznos od 24.294,00 kuna kako je to utvrđeno u toč. III izreke presude.

24. Prebijaju se tražbina tužitelja i tražbina tuženika za iznos od 24.294,00 kuna kako je to odlučeno u toč. III izreke presude, sukladno čl. 338.st.3. ZPP-a, a u vezi s čl. 333.st.3. ZPP-a.

25. Točkom IV izreke tužbe naloženo je tuženiku da tužitelju plati dio potraživanja koje nije obračunato (prebijeno) budući je potraživanje tužitelja veće od potraživanja tuženika.

26. Troškovi postupka temelje se na čl. 154. st. 2. ZPP-a po kojem ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovaraju postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

Tužitelj je u predmetnom postupku ostvario uspjeh u omjeru od 82,28 % (112.864,86 kuna nakon prebijanja tražbina) u odnosu na vrijednost predmeta spora (137.158,86 kuna).

Tuženik je u predmetnom postupku ostvario uspjeh u omjeru od 17,72 % (24.294,00 kuna) u odnosu na vrijednost predmeta spora (137.158,86 kuna).

Usporedbom tužiteljevog postotka uspjeha u postupku s tuženikovim postotkom uspjeha u postupku utvrđeno da je tužitelj stranka koja je u većoj mjeri uspjela u predmetnom postupku pa je sud utvrđivao iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova tuženika kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici.

Tužitelju je kao potreban za vođenje spora priznat trošak zastupanja po odvjetniku koji je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“ br. 91/04., 37/05., 59/07., 148/09, 142/12 i 103/14) i odnosi se na : - sastav tužbe (Tbr. 8. toč.1. OT) što iznosi 250 bodova (Tbr.7.1. OT) odnosno 2.500,00 kuna uvećano za 25% PDV-a što ukupno iznosi 3.125,00 kuna,

- zastupanje na ročištu od 9. rujna 2019. godine na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9. toč.1. OT) što iznosi 250 bodova odnosno 2.500,00 kuna uvećano za 25% PDV-a što ukupno iznosi 3.125,00 kuna,

- zastupanje na ročištu od 31. ožujka 2022. godine na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9. toč.1. OT) što iznosi 250 bodova odnosno 2.500,00 kuna uvećano za 25% PDV-a što ukupno iznosi 3.125,00 kuna, što zajedno s pristojbom za tužbu i za presudu u iznosu od po 1.722,00 kuna (Tar. br. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama - NN br. 26/03) sveukupno iznosi 12.819,00 kuna.

Dakle utvrđeni ukupni trošak tuženika iznosi 12.819,00 kuna.

Kako je tužitelj uspio u sporu sa 82,28%, a tuženik sa 17,72%, tužitelju je dosuđen razmjeran dio od 64,56% (82,28%-17,72%) koji od ukupno priznatog troška 12.819,00 kuna iznosi 8.275,94 kuna pa je odlučeno kao u izreci ove odluke.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 30. ožujka 2022.godine u iznosu od zatraženih 3.125,00 kuna budući je o sadržaju istoga tužitelj imao mogućnost izložiti na ročištu koje je u predmetnoj pravnoj stvari prethodilo ili slijedilo nakon tog podneska.

Stoga je za razliku do zatraženog iznosa (3.125,00 kuna) tužitelj odbijen u svom zahtjevu.

Stoga je odlučeno kao u točki V i VI izreke presude.

U Dubrovniku, dana 26. svibnja 2022. godine

S u d a c :

Anka Muhoberac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu odnosno od dana uručenja ovjerenog prijepisa presude na ročištu za objavu za stranku koja je pristupila na ročište za objavu, pozivom na gornji poslovni broj spisa. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Dubrovniku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Prema odredbi čl. 348 st. 4. ZPP-a rokovi za žalbu protiv presude donesene u prvom stupnju ne teku od 1. do 15. kolovoza.

DN-a:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika.