Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: 14 P-68/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Željki Jurić, temeljem prijedloga više sudske savjetnice Ljubice Kovač Katalinić, u pravnoj stvari tužitelja B.M. OIB: …, P., zastupanog po punomoćniku K.J., odvjetniku u V., protiv tužene HEP Elektra d.o.o. za opskrbu električnom energijom, OIB: …, Z., zastupanog po generalnom punomoćniku J.M., odvjetniku u O., radi isplate iznosa od 1.462,00 kuna, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 12. svibnja 2022., u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika, 26. svibnja 2022. objavio je i

p r e s u d i o  je

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženi HEP Elektra d.o.o. za opskrbu električnom energijom, Z., dužna je isplatiti tužitelju novčani iznos od 1.462,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za sako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućem od dana podnošenje tužbe pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 kuna, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 1. travnja 2019. podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari protiv tuženika. U tužbi navodi da mu je tuženik izdao sporni račun broj … za razdoblje od 7. srpnja 2016. do 8. siječnja 2018., za navodno neplaćenu potrošnju električne energije u njegovu domaćinstvu u iznosu od 989,51 kuna. Tužitelj, nadalje, u tužbi navodi da je sve račune za utrošenu električnu energiju uredno plaćao te da je na sporni račun stavio pismene prigovore uz dopis Hrvatske regulatorne agencije kojoj se prethodno obratio.

1.2. Tužitelj u tužbi navodi da mu je tuženik nakon toga dostavio nagodbu od 15. studenog 2018., prema kojoj je iznos od 1.363,70 kuna trebao platiti u ratama, a koju nagodbu nije prihvatio jer je u istom razdoblju tuženiku za korištenje električne energije platio više nego što je stvarno utrošio, a više je platio utuženi iznos od 1.462,00 kuna.

1.3. Tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 1.462,00 kuna obzirom da je to iznos koji je platio na ime utroška električne energije koju nije potrošio.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, te se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor neurednost tužbe, a podredno i da tužitelj nije uz tužbu, iako je to obvezan sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., dalje u tekstu: ZPP) podnio dokaze o uplati više plaćenih sredstava.

2.1. Tuženik osporava tužbeni zahtjev kako po osnovi tako i po visini, navodeći da su netočni navodi da je tužitelj platio tuženiku bilo što više nego što stvarno duguje ili je dugovao.

2.2. Tuženik predlaže da sud odbaci tužbu kao nepotpunu i nedopuštenu ili da donese presudu kojom će u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. 3. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-142/2019-13 od 12. siječnja 2021. godine odbačena je tužba u ovoj pravnoj stvari. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž-293/2021-2 od 27. siječnja 2022. ukinuto je predmetno Rješenje i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3.1. U uputi Županijskog suda u Varaždinu sadržanoj u obrazloženju gore citiranog Rješenja (pod točkom 12. obrazloženja) navedeno je da će prvostupanjski sud provesti parnični postupak u skladu sa dokaznim prijedlozima stranaka na način da detaljno raspravi i utvrdi odlučne činjenice te donese odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja.

4. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tuženik isporučitelj električne energije kao i da je tužitelj krajnji kupac iste, te da se tužitelj koristio uslugama opskrbe električne energije.

5. Sporno je da li je tužitelj više platio za isporuku električne energije od onoga što je trebao platiti tuženiku čime bi se tuženik neosnovano obogatio.

6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo sljedeće dokaze: izvršen je uvid u račun broj 2200178878-180120-5 za razdoblje od 7.7.2016.- 8.1.2018. (str. 3), prigovor (str. 4), dopis Hrvatske energetske regulatorne agencije od 23. siječnja 2019. (str. 5-7), nagodbu (str. 8), izvod iz sudskog registra (str. 12-13), uplatnice (str. 21-23, 43, 49), izvatke (str. 24-25), saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

7. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:

- da je tužitelj negirao ispravnost računa broj … izdanog za obračunsko razdoblje od 7. srpnja 2016. do 6. siječnja 2018. godine te da je podnio prigovor na navedeni račun,

- da je u spis priložena ponuda nagodbe o obročnoj isplati od 15. studenog 2018. godine kojom je u članku 1. predložena obročna otplata duga u iznosu od 1.363,70 kuna u 6 rata (str. 8),

- da spisu prileži i odgovor Hrvatske energetske regulatorne agencije od 23. siječnja 2019. godine na prigovor tužitelja na postupak zamjene brojila električne energije iz kojeg slijedi da su mu 17. srpnja 2017., 24. kolovoza 2017. te 17. siječnja 2018. zamijenjena brojila te svaki put rađeni novi obračuni sukladno potrošnji tužitelja u nespornom razdoblju (str. 5-7),

- da je tužitelj u svom stranačkom iskazu naveo da je za korištenje struje platio više nego što je struje utrošeno u periodu od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2017. godine, da nikada nije niti usmenim niti pisanim putem sklopio nagodbu sa tuženikom, a da smatra da je više struje platio nego što je potrošio jer je račun koji je dobio na ime razlike (2016./2017. godine) znatno viši nego što je bila potrošnja u prethodnoj godini.

8. Predmet spora je potraživanje tužitelja prema tuženiku u visini od 1.462,00 kune s osnova preplaćenih iznosa za utrošenu električnu energiju.

9. Sukladno naputku Županijskog suda u Varaždinu predmet ovog postupka ne predstavlja prigovor tužitelja na pružanje usluge u pogledu obračuna potrošnje električne energije zbog prigovora na neispravan rad brojila već je predmet ovog spora tužba radi stjecanja bez osnove, odnosno konkretno preplaćenog iznosa usluge.

10. Tužitelj u tužbi nije konkretno naveo u kojem je periodu navodno preplatio uslugu isporuke električne energije, a negirao je i prihvat nagodbe od 15. studenog 2018. godine. Tek u žalbi na Rješenje o odbačaju tužbe (str. 47) tužitelj precizira da traži da mu tuženik vrati novčane iznosa koje je dva puta platio za utrošak struje navodeći da je iz tužbe i dokumentacije o uplatama koja je priložena uz tužbu vidljivo da je tužitelj platio tuženiku novčani iznos od 1.462,00 kune više nego što tuženiku pripada. U predmetnoj žalbi tužitelj tvrdi i da je u daljnjim dogovorima sklopljena nagodba o uplati iznosa od 1.363,40 kuna koji su plaćeni u periodu od 26. studenog 2018. do 26. travnja 2019. godine, no da je i dalje ostao iznos od 1.462,00 kune koji je tuženiku više plaćen, a koji tužitelju nije vraćen.

11. Iako se tužitelj pozvao da je uz tužbu priložio podatke o uplatama, uvidom u spis utvrđeno je da uz tužbu nije priložena nikakva dokumentacija o uplatama, presliku uplatnica tužitelj je priložio uz podnesak od 21. rujna 2020. iz kojih je vidljivo koje je iznose tužitelj plaćao tuženiku po osnovi naknade za isporučenu električnu energiju tijekom 2016. godine (str. 21-22) te tijekom 2017. godine (str. 22-23).

12. Iz preslike uplatnica koje je tužitelj dostavio kao prilog žalbi (str. 49) vidljivo je koje je iznose tužitelj uplaćivao tuženiku u periodu od 26. studenog 2018. godine do 25. travnja 2019. – a iz kojih slijedi da se radi o uplatama po nagodbi u 6 rata te da je uplaćen ukupan iznos od 1.363,70 kuna.

13. Odredbom članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje u tekstu ZOO) propisana su pravila o izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove. Sukladno navedenim pravilima do stjecaja bez osnove dolazi kada dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, te ga je stjecatelj dužan vratiti, odnosno ako to nije moguće nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Iz odredbe stavka 3. istog članka i zakona slijedi da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

14. Daljnjim odredbama propisani su neki posebni slučajevi u kojima se može zahtijevati vraćanje stečenog bez osnove pa su tako odredbom članka 1113. ZOO-a propisana pravila vraćanja u slučaju dvostruke isplate duga. Iz predmetne odredbe slijedi da onaj tko je isti dug dva puta platio, pa makar jednom i po osnovi ovršne isprave, ima pravo zahtijevati povrat po pravilima odjeljka ZOO-a.

15. Iako je tužitelj tvrdio da je tuženiku dva puta platio za utrošak struje (str. 47), sud nalazi da tijekom postupka tužitelj nije dokazao da je dva puta platio isti dug. To naime ne slijedi iz uplatnica koje je tužitelj priložio u spis, iz kojih su samo vidljive uplate koje je tužitelj izvršio na ime naknade za utrošak električne energije tijekom 2016. i 2017. godine. Iz uplatnica koje prileže spisu na stranicama 43 i 49 razvidno da je tužitelj izvršio i uplate po nagodbi jer se iznosi navedeni na uplatnicama podudaraju s iznosima navedenim u prijedlogu nagodbe od 15. studenog 2018. (str. 8). Međutim, iako je tužitelj tim uplatnicama dokazao da je faktički vršio uplate po prijedlogu nagodbe, nije dokazao da je preplatio struju, odnosno da je dva puta platio isti dug jer mu je prijedlog nagodbe i ponuđen radi podmirenja razlike između ukupnog utroška električne energije i zbroja izdanih rata za obračunsko razdoblje. Stoga je mišljenje suda da tužitelj nije dokazao da je preplatio više nego li je koristio električne energije niti da je dva puta platio isti dug, pa nalazi da na strani tuženika nema nikakvog neosnovanog bogaćenja, odnosno da je tuženiku plaćena usluga dva puta ili da je plaćeno više nego što je isporučeno električne energije.

16. Prema odredbi članka 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava (odredba članka 221.a ZPP-a). Tužitelj je uplatnicama koje je priložio u spis dokazao da je podmirivao svoje obveze tijekom 2016. i 2017. godine te da je radi podmirenja razlike (između ukupnog utroška električne energije i zbroja izdanih rata za odgovarajuće obračunsko razdoblje) tijekom 2018. godine, također, vršio uplate na račun tuženika, no nije dokazao da je dva puta platio isti dug niti da je po osnovi naknade za isporučenu električnu energiju platio više nego što je stvarno potrošio. Zbog toga je, primjenjujući gore navedene odredbe ZPP-a, a obzirom da je na tužitelju bio teret dokaza, sud našao da tužbeni zahtjev nije osnovan.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 155. i 154. stavak 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/14. i 118/14., u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13).

18. Tuženik je u postupku uspio u cijelosti, zbog čega mu je tužitelj dužan nadoknaditi trošak parničnog postupka koji je bio potreban.

19. Tuženiku je kao potreban, priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 312,50 kuna sukladno Tbr. 8. toč.1. Tarife (PDV uključen) i trošak zastupanja na ročištu od 12. svibnja 2022. u iznosu od 312,50 kuna sukladno Tbr. 9. toč.1. Tarife (PDV uključen), što ukupno čini 625,00 kuna.

20. Neosnovano, međutim, tuženik potražuje trošak sudske pristoje na odgovor na tužbu, jer isti nije u smislu odredbe članka 219. stavka 1. ZPP-a dokazao da je navedeni trošak zaista i nastao. Iz stanja spisa slijedi da tuženik nije platio sudsku pristojbu na odgovor na tužbu. Neovisno od navedenog, odredbom članka 4. stavak 1. točka 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95., 57/96., 137/02., (26/03.), 125/11., 112/12., 157/13., 110/15. i 118/18., dalje u tekstu: ZOSP) propisano je da obveza plaćanja pristojbe na odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Budući da sam zakon regulira da se pristojba na odgovor na tužbu plaća razmjerno uspjehu u parnici (po pravomoćnom završetku postupka), tuženiku se ne može priznati trošak plaćanja pristojbe na odgovor na tužbu. Ne samo što ova obveza nije dospjela (jer postupak nije pravomoćno okončan), predmetna obveza ne može teretiti protivnu stranku, obzirom da ju, sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, po pravomoćnom završetku postupka, svaka stranka plaća razmjerno uspjehu u parnici.

21. Dakle, tuženiku je priznat ukupni trošak u iznosu od 625,00 kuna, zbog čega je odlučeno kao u točci II. izreke ovog Rješenja.

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci

Virovitica, 26. svibnja 2022.

Sutkinja:

Željka Jurić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku K.J., odvjetniku u V.

2. Tuženiku po punomoćniku J.M., odvjetniku u O.