REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Borelli 9

Poslovni broj 69 P–706/20–21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru OIB …, po sucu Snježani Dunić, u pravnoj stvari tužitelja M. V. OIB …, iz Z. D., D. Z. U. I. 47, zastupan po punomoćniku I. A., odvjetniku u Z., protiv tuženika K. M. OIB … iz Z., V. Z. 24, po punomoćniku M. Z., odvjetniku u Z., radi utvrđenja ostavinske imovine, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene dana 19. srpnja 2019. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, te objave dana 26. svibnja 2022. godine,

presudio je

I – Utvrđuje se da ostavinu iza smrti pok. I. M. pok. Š. iz Z. D. čini nekretnina kat. oznake čest.zem. 5114/9 k.o. Zadar u suvlasničkom udjelu od 1/3 dijela te se nalaže tuženici da nadoknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 15.657,50 kn sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

II – Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da ostavinu iza smrti pok. I. M. pok. Š. iz Z. D. čini nekretnina katastarske oznake čest.zem. 5114/9 k.o. Zadar u suvlasničkom udjelu od 1/5 dijela te se nalaže tuženici da nadoknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude".

III – Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška u preostalom dijelu iznad dosuđenog pod toč. I.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je rješenjem Općinskog suda u Zadru posl. br. 48 0–3262/15 od 06. svibnja 2019.g. upućen u parnicu protiv tuženice da se utvrdi da ostavinu ostavitelja I. M. pok. Š. čini nekretnina katastarske oznake čest. zem. 5114/9 k.o. Zadar za 1/5 dijela; tuženica da tvrdi da sporna nekretnina u cijelosti čini ostavinsku imovinu ostavitelja I. M. p. Š., jer da to sve pored ostaloga proizlazi i iz posjedovnog lista br. 1703 k.o. Zadar gdje je ostavitelj upisan kao jedini posjednik te da je u zk.ul. br. 4329 k.o. Zadar ista nekretnina upisana kao društveno vlasništvo – neplodno zemljište u površini od 345m2.Nasuprot tvrdnji tuženice, tužitelj ističe da je za predmetnu nekretninu na kojoj je danas obiteljska kuća s dvorištem dao on osobno i njegova obitelj ne mala sredstva kako u radu tako i u novcu, kuća je kao prizemnica izgrađena od 1961.do 1976. godine u površini od 60 m[2] , te da je i on zajedno sa pok. ocem I. gradio istu te daje uz suglasnost i na nagovor oca I. M. 1976.g. sa svojom obitelji, kada se oženio, uselio u istu koja je kuća bila nedovršena te ju je sam izrađivao i osposobljavao za stanovanje, kao i uređenje okoliša i izgradnju garaže, vrta, ograde, ogradnih zidova dvorišta te vanjskog žbukanja fasade. U istoj kući sa svojom obitelji (tužitelj, njegova supruga i dvoje djece) živi do 22. svibnja 1992. kada je uslijed granatiranja od strane neprijateljskih snaga u Domovinskom ratu, predmetna kuća pogođena granatom i razrušena te ostala bez krova jer ista kuća nije imala betonsku ploču, već samo trstiku i crijep. Kod S. B. dobili da su kredit za obnovu ratom oštećene kuće koji d je kredit glasio na ostavitelja jer su i svi papiri do tada glasili na oca I. a, kredit su vraćali tužitelj i njegova supruga N. M.. Sve radove obavljao je tužitelj sa obitelji iz toga kredita i iz vlastitih sredstava, da je na predmetnoj kući izveo totalnu rekonstrukciju – ojačao vanjske zidove, podigao i izgradio i uredio današnje visoko potkrovlje na kući i uredio fasadu kuće u cijelosti. Za vrijeme popravljanja i rekonstrukcije predmetne kuće 1991. na rok od 8–9. mjeseci s obitelji je preselio stanovati kao podstanar kod susjeda S. P.. Poslije obnove kuće, nešto iza toga perioda tokom 1993–1999.g. tužitelj da je sam vlastitim sredstvima uredio i opremio stan u potkrovlju kuće, kraj naprijed navedenih činjenica i predloženih dokaza da je tužitelj ne malim osobnim sredstvima i radom doprinio povećanju i stvaranju imovine ostavitelja na predmetnoj nekretnini, doprinos istog najbolje da se očituje i osobnim priznanjem ostavitelja I. M. kada je u svojoj pisanoj oporuci u točci III. od 14. 03. 1999.g. gdje je izričito naveo slijedeće cit.:” S obzirom na činjenicu da je moj sin V. M. u izgradnju i uređenje navedene kuće, kao i uređenje okućnice, uložio znatna sredstva, to mu ovom oporukom priznajem pravo vlasništva na toj kući i okućnici za 2/3 dijela, dok sebe smatram vlasnikom na istoj nekretnini za 1/3 dijela.“ Predmetna kuća u trenutku sastavljanja pisane oporuke pred svjedocima 1999.g. a i danas nije zk. sređena na način da je upisana u zemljišniku k.o. Zadar kao vlasništvo ostavitelja ili suvlasništvo ostavitelja i tužitelja, već je u Katastru upisana kao posjed ostavitelja I. M.. O tom upisu ili promjeni upisa u Katastru tužitelj i ostavitelj nisu posebno vodili brigu, smatrajući da će to riješiti u hodu, računajući da neće biti ništa sporno između nasljednika pok. I. M., budući su nasljednici samo tužitelj i tuženica; obzirom na naprijed navedeno tužitelj predlaže sudu da provede predložene dokaze te utvrdi da ostavinu iza smrti pok. I. M. pok. Š. iz Z. D. čini nekretnina katastarske oznake čest. zem. 5114/9 k.o. Zadar u suvlasničkom udjelu od 1/5 dijela, i naloži tuženici da nadoknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude ili utvrdi da ostavinu ostavitelja čini nekretnina č.z. 5114/9 k.o. Zadar u suvlasničkom dijelu od 1/3 dijela, sve uz dosudu parničnog troška.

2.Tužena u odgovoru na tužbu (list spisa 70) osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, navodi da su netočni navodi tužbe da je predmetna kuća 1976. godine, kada da se tužitelj sa obitelji u nju uselio kod oca I., bila nedovršena, te da ju je on izradio i osposobio za stanovanje. U to vrijeme kuća se sastojala od podruma i prizemlja i bila je dovršena za stanovanje. Do 1973. godine da je u toj kući živjela tužena, a prije nje, kao i poslije iste su u prizemlju kuće živjeli podstanari, a podrum se iznajmljivao za bravarsku radionicu. Tužitelj u to vrijeme nije ništa mogao uložiti u kuću, a istina je da je izgradio garažu. Točno da je da je predmetna zgrada oštećena u ratu. Predmetna kuća da je pogođena granatom 22. svibnja 1992. godine. Da je ostavitelj dobio kredit za obnovu kuće, ali da su netočni navodi da bi taj kredit vraćali tužitelj i njegova supruga iz vlastitih sredstava, tada roditelji stranaka, kao i tužitelj, da su stanovali kod tužene u A., da je pokojni otac stranaka tužitelju davao novac za otplatu kredita, a tužitelj da je taj novac uplaćivao u banku jer da otac nije bio sposoban fizički to učiniti sam, a tužitelju je isto bilo usput. Od tog novca pokojni otac, ostavitelj, da je izgradio kat zgrade, a tužitelj i njegova supruga da su fizički kupovali materijal te vodili poslove s izvođačima radova, ali sve novcem pokojnog ostavitelja, oca stranaka. Uplatnice koje je tužitelj priložio u spis, a na kojima da se navodi supruga istog N. M., da se ne odnose na predmetnu kuću, već na gradnju kuće iste u B., koja da je izgrađena 1992. godine. Predmetna kuća da je stradala u svibnju 1992. godine, a obnovljena je nekoliko godina kasnije. Sve da su i točni činjenični navodi tužbe – iz istih da ne bi proizlazila osnovanost tužbenog zahtjeva, jer da nije ostvaren niti jedan pravni osnov prema kojemu bi tužitelj stekao pravo suvlasništva predmetne nekretnine, a pogotovo ne u udjelu u kojem to traži, obzirom na troškove izgradnje kuće koje je plaćao pok. I. M., kao i vrijednost samog terena. Predlaže po provedenom postupku postavljeni tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan i naložiti tužitelju da tuženoj naknadi parnični trošak.

3.U dokaznom postupku sud je saslušao stranke, svjedoke N. T., B. D., M. V., P. S. i P. Z., izvršio uvid u spisu priležeću dokumentaciju:Potvrda o ratnoj šteti, ugovor o kreditu, kopije uplatnica o vraćanju kredita, kopije računa o nabavi materijala za kuću te dokumentacija o legalizaciji kuće, oporuku ostavitelja.

4.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5.Glede spisu priležeće dokumentacije, reći je da iz uvida u potvrdu o ratnoj šteti, ugovor o kreditu, kopije uplatnica o vraćanju kredita, kopije računa o nabavi materijala za kuću te dokumentaciju o legalizaciji kuće, ne slijedi ništa što bi ukazivalo na nesporni zaključak da je isključivo tužitelj o svom trošku i od svojih prihoda (svoje zarade) financirao navedeno. Ne ukazuje se spornim da je objekt pogođen u Domovinskom radu neprijateljskih projektilom te bio oštećen, niti je sporno da je podignut kredit koji se vraćao. Glede računa o nabavi materijala za kuću – iz istih nije moguće zaključiti (jer tako nešto nije niti vidljivo iz tih računa) o kojoj se točno kući radi, spornoj ili onoj na B., i čijim uopće novcem su plaćeni spisu priležeći računi. Okolnost da je kuća legalizirana nije bitna za razrješenje ovog prijepora.

6. Svjedok T. N. je nesrodan, iskazuje da je tužitelja upoznao 90–ih godina u prigodi kad ga je angažirao kao zidara za izvođenje radova objekata – spornoj kući u B. ulici, za poslove salijevanja prve ploče. Ne zna je li u to doba tko živio u tom objektu. Tijekom izvođenja radova dolazio je i ćaća, tužiteljev otac, te ponavlja da ne zna da li je tada i tko živio u kući, u istu je ulazio za potrebe izvođenja radova. Ploče da nije bilo jer je sve bilo srušeno, te je s dva radnika metao ploču, koji radovi su trajali 10 do 15 dana. Poslove da je dogovarao sa tužiteljem koji mu je i platio za izvedene radove. Ponavlja da se u doba izvođenja radova nije razgovaralo o tome čija je kuća, tko će u njoj živjeti i sl. Ne zna procijeniti niti okvirno vrijednost izvedenih radova i materijala jer je to bilo prije 30 godina. Ne zna točno zašto su stranke u sporu, vjerojatno zbog tog objekta. Na upit da li su se tužitelj i on poznavali prije nego što ga je angažirao za izvođenje radova kaže da ne zna. Na upit da li je bilo nekog razgovora o nekom kreditu u doba kad je izvodio radove, odgovara da tako nešto nije čuo. Da je te radove izvodio tokom Domovinskog rata 1993–1994. Vjerojatno da je postojala neka skica potrebna za izvođenje radova, to je davno bilo. Uz navedene radove bilo je i dodatnih sitnih radova, vanjski zidovi su ojačani navedenom pločom i serklaž. Ne zna što je bilo prije nego što su došli izvoditi radove, to što je bilo prethodno je bilo srušeno, ne sjeća se detalja kakva je bila prethodna ploča. Svjedok i ta dvojica da su sazidali i betonsko stepenište koje da je vodilo na tu ploču. Ne zna da li je na ploči što kasnije nadograđivano, poslije ga nitko nije kontaktirao radi daljnjih poslova. Ne zna koja je bila površina te ploče, radilo se o dvojnoj kući, ploča je izvedena na toj dvojnoj kući, ne zna gdje je tužitelj živio dok su se izvodili radovi. Ne zna gdje su stranke i njihov otac živjeli dok su izvodili radove. Ne zna čijim ga je novcem plaćao tužitelj niti ga je to zanimalo.

7.Tužena strana prigovara iskazu svjedoka u cijelosti, odnosno prigovara iskazu svjedoka u dijelu gdje isti opisuje radove, jer da svjedok nadodaje.

8.Ovaj svjedok je sudu djelovao iskreno, no vidljivo je da ovaj svjedok nema relevantnih saznanja o prijeporu, iz njegova iskaza se ništa bitnog ne može zaključiti.

9.Svjedokinja B. D. nesrodna, iskazuje da joj se pred ročište obratila tužena da dođe svjedočiti za kuću, da kaže je li ona stanovala u njoj te da je dolazio otac stranaka da mu plati za stanarinu, te da je još rekla svjedokinji neka kaže da je ona stanovala u onoj kući, dakle rekla joj je neka kažem te dvije stvari za stanarinu i stanovanje. Svjedokinja bez pitanja suda, samoinicijativno navodi da je tužena bila stanovala u toj kući – pri tom da misli na kuću kraj B., ne zna čija je kuća i tko je gradio, valjda "oni", braća, zna da je ćaća stranaka dolazio po stanarinu, ne sjeća se kad je to bilo. Ništa drugo da se ne sjećam vezano za tu kuću osim da je bilo još podstanara. Svjedok da je živjela u toj kući s obitelji koristeći tu sobu i kuhinju, bile su još dvije sobe. U drugom dijelu objekta da je živio podstanar Z. Š. no nije vidjela kome bi on plaćao podstanarinu. Bio je wc, kupaona ne. Nije vidjela nikakav materijal na podovima. Nije bilo parketa i pločica. Tužena nije tražila od nje da na ovom ročištu iskazuje neistinito.

10.Svjedokinja je sudu djelovala instruirano pa se iskaz iste ne može prihvatiti.

11.Svjedok M. V. stričevići stranaka, iskazuje da se radi o kući u gradu koja je predmet ovog spora – to je čuo od tužene. Radi se o stričevoj kući, misli da je ovdje tužila, dakle pokrenula ovu parnicu M. K.. Njegov otac da je bio dobar sa ocem stranaka. Teren za gradnju da su kupili otac stranaka i brat mu F., stric, da nije čuo u familiji da bi otac stranaka imao oporuku, inače pok. I. je živio na selu i gradio spornu kuću u gradu zajedno sa F., a koja kuća je u susjedstvu svjedokovog oca, a što je bilo '60–ih godina prošlog stoljeća, kada je bio u dobi od 3 godine pa ne može niti znati ništa o radovima, financiranju gradnje i ostalom vezano za to. I. i F. da su se podijelili pred svjedocima i to kuću i zemlju u Z. te ovu spornu kuću na pola, s tim da je pok. I. dopala strana sporne kuće bliže B.. Upitan za oporuku, smatra da I. M. nije mogao imati pismenu oporuku jer da je on bio nepismen, da nije znao čitati ni pisati, to da je svjedok otac rekao već davno, a i sam da se uvjerio, sam I. da mu je rekao da ne zna pisati ni čitati. Navodi da iako je bio pametan čovjek, zbog svjetskog rata nije završio školu. Do sporne kuće da je dolazio s ocem kad je imao 5 godina, te vidio da su F. i I. zidali kuću a pomagali su moj otac i stric M.. Kuća je dograđivana nakon pogotka u Domovinskom ratu. Popravak od granate i dizanje na kat da je radio stric – to da je njegova kuća. Prvo su u kući živjeli podstanari, pa tužena do udaje, pa tužitelj negdje '70–ih i to sam, a kasnije sa obitelji i isti je u kući živio do poslije Domovinskog rata, a poslije je dobio neki stan, otac im je živio u Z. a za vrijeme rata kod tužene u izbjeglištvu.

12.lskaz svjedoka je nelogičan i neuvjerljiv, naročito kada govori da bi se sjećao da bi u dobi od 5 godina razaznao tko je zidao kuću, te nadalje glede navodne nepismenosti oca stranaka, pa je utoliko u nesuglasju s ostalim provedenim dokazima.

13.Svjedok P. S., bratić stranaka, ne zna kad je počela gradnja, pretpostavlja '60–ih. Teren da su kupili I. i F., iz priče u obitelji je čuo da su skupa kupili teren i gradili po pola, svjedok je tada živio u G., vjeruje da je kuću gradio I., tada je bio mali, ne zna za nikakvu situaciju sa oporukom jer je bio malo sa stricem I.. I. da je bio pismen, vidio ga da se potpisuje, on da je išao u OŠ u Z., pa kad me sud pita odakle zna takvo nešto – kaže da pretpostavlja. U Zadar je došao živjeti '76. Dok je išao u školu u gradu je često boravio, a kasnije u gradu živio i radio, išao po terenu te par godina živio u Š.. U gradu je stanovao u kući odmah do sporne. Sporna kuća imala da je 3 sobe s nusprostorijama, mali hodnik i wc, plafon je bio trstika, bez kata, neuređena izvana, vrt neuredan. Nakon pogotka granate i sređenja papirologije za obnovu sjeća se da je tužitelj vodio to sve, napravljen da je cijeli kat, terasa i ostalo, mali iznos da je dala država a ostatak V. – to zna jer mu je pokazivao račune. Ne zna tko je doista platio, od čijeg novca, to da je uvijek mogao platiti netko treći. Radove je radio V., da je zvao majstore, a ne sjeća se koji su to majstori bili. Tužitelj da je živio kod njega od svibnja do Božića nakon što je kuća pogođena. U spornu kuću tužitelj je doselio negdje cca '75. i živio do granate, i nadalje nakon popravka kuće. Ne zna je li tužitelj gradio za sebe još neku drugu kuću na području grada Z., misli da je no gdje i kako, ne zna, no to je kasnije građeno, u doba radova na spornoj kući koliko zna nije ništa gradio. Ne zna je li V. ima kuću u B.. Obitelj stranaka i otac, da su lijepo živjeli ali ne bogato, bili su radnička klasa. Ne zna kad se tužena udala. Nikad da nije vidio pok. I. da bilo što čita. Ne sjeća se da je vidio tuženu da živi u kući.

14.Svjedok sudu nije djelovao posve vjerodostojno, kraj činjenice da bi tužitelj neko vrijeme živio u njegovoj kući, svjedok je oklijevao s odgovorom da li je tužitelj gradio i neku drugu kuću, isto tako svjedok nema nekih ključnih saznanja.

15.Svjedok P. Z. u rodbinskim odnosima, bake stranaka su sestre, iskazuje da ne zna tko je platio teren, tko je gradio i ostale okolnosti. Baka stranaka i baka su sestre. Sporna kuća da je prva u susjedstvu do kuće njegove pok. majke. Krajem '74. je iz G. doselio u majčinu kuću u grad, tada vidio V. u spornoj kući, I. nije zatekao,pok. I. je živio u Z.. Nakon pogotka granate ne zna što je bilo s kućom u smislu tko je vršio i financirao popravke i dogradnju. Ne zna je li otac stranaka bio pismen ili ne, niti ga ikad vidio da se negdje potpisuje ili nešto čita. V. je bio u kući s majstorima. Još jedino zna da je u to doba država nešto plaćala za obnovu granatiranih kuća, misli nekih 6.000,00 DM ondašnjih. Nakon granatiranja uređeno je prizemlje i dignut kat, stolarija, stepenice te unutrašnje uređenje, no ponavlja ne zna od čijeg novca. Do sada da nije uređeno potkrovlje za stanovanje. Ne zna da bi tužitelj gradio neku drugu kuću na području grada Z., zna samo za ovu kuću. Nije mu poznato da bi tužena živjela u spornoj kući.

16.Ovaj iskaz sud drži objektivnim, iako svjedok nema nekih relevantnih saznanja.

17.Tužitelj iskazuje da je gradnja kuće je počela 1961., od temelja, kad je imao 11 godina, gradnja je trajala 4–5 godina te da se financirala striktno od poljoprivrednih prihoda. Radi se o dvojnoj kući, sa po jednim dvosobnim stanom. Nakon završetka gradnje u kući su stanovali podstanari neke dvije tri godine, dok su obitelj živjeli u selu u Z.. Kuća u Z. je bila uzidana i ožbukana bez parketa bez pločica bez kupaone. 0n da se zaposlio 14.2.1974. u B. kao mladi tehničar, te živio sa obitelji u Z.. Njegov angažman na spornoj kući počeo je kad i očev, naime još kao dijete je sudjelovao u dovođenju vode karom iz A., skupa sa rođakom, tada je imao 15 godina. Voda je priključena 1968. Da su bili najjača poljoprivredna obitelj u selu Z., 1971. godine je otac kupio traktor sa svim priključcima. Nakon odlaska podstanara kuća je dulje vrijeme bila prazna jer su podstanari prijavili oca i strica za držanje podstanara bez ugovora odnosno prijave podstanara. U vojsci bio do 1973. Nadalje 1975. počeo sređivati kuću te se 1976. oženio, te 11.9.1976. žena i on uselili u kuću, pred ženidbu sredio unutrašnjost – parket, farbanje, pločice itd. Na upit od kojeg novca su se financirali radovi sređenja unutrašnjosti navodi da su on i supruga bili u radnom odnosu, te od prihoda od poljoprivrede, obitelj imali 11000 panja vinograda, godišnje bi ispekli 1500 l rakije, imali lubenice, krumpir, paradajz i ostalo. Da je sredio i sa ženom koristio jednu stambenu jedinicu, koja je oca dopala na diobi sa stricem, očevim bratom F., stric F. je u svom djelu objekta još i poslije držao podstanare. Vlasništvo kuće do danas nije sređeno, jer nije htio nikakvu diobu s ocem, htijući da je to od roditelja stranaka dok su roditelji živi. Ovim postupkom traži da mu zapravo pripadne cijeli objekt osim jedne sobe koju je otac želio zadržati za sebe, on je sačinio i oporuku koja je u spisu, da traži samo ono što je na očevom djelu. U objektu da je živio sa suprugom do 22. svibnja 1992. kada je pala granata, te su se preselili do susjeda i rođaka P. S. gdje su živjeli do Božića 1992. dakle 7 mjeseci te s vremenom vršili popravak, obnavljanje. Od S. banke na očevo ime dobiven je kredit u iznosu 6.000,00 tadašnjih DEM na ime sanacije ratne štete na rok od 5 ili 7 godina gdje su jamci bili žena i on, o čemu je dokumentacija u spisu, te vraćali kredit, ne sjeća se sada zbog promjene tečaja kolika je bila mjesečna rata, vratili su otprilike pola tog kredita jer da je država promijenila zakon te rečeno da se taj kredit ne mora vratiti u cijelosti, čak da se može tražiti i povrat, što žena i on nisu učinili. Otac je umirovljen 1993. godine. U odnosu na tuženičin navod da bi otac vraćao kredit – tvrdi da otac nije ni imao sredstava niti je bio u mogućnosti vraćati kredit, nakon operacije srca 1990. u B.. Procjenjuje da je uložio sigurno vrijednost od 100.000,00 EUR u objekt, što uključuje popravak ratne štete te zidanje kata i potkrovlja – koja gradnja je trajala nekih 4–5 godina. Za stručne radove angažirali su majstore kojima se plaćalo na ruke dok bi pomagali ponekad obitelj, šurjaci, te kolege s posla pa i suprug tužene – primjerice onda kada su se uklanjali ostaci s krova. Na direktni upit tvrdi da otac nije novčano sudjelovao u financiranju radova kata i potkrovlja. Nikad žena i on da nisu stanovali u kući kod tužene u A., eventualno bi znao doći tokom rata na ručak, nije niti prespavao tamo. Očeva mirovina je bila 1.300,00 ondašnjih DIN, od čega otac nije mogao ni živjeti. Brinuo je o ocu do njegove smrti. Tužena da je živjela do udaje kod strica M. M., gdje da je stanovala i dok je pohađala srednju T. školu u Z., udala se 1973., 15 dana nakon mature zaposlila u Z.. U kući je prespavala svega par puta. Roditelji da su cijeli život živjeli u Z.. Otac je uvijek govorio i za sebe zadržao jednu sobu u prizemlju, za slučaj da mu zatreba za slučaj bolnice i sl.

18.Tužena strana prigovorila je stranačkom iskazu tužitelja ukoliko je u suprotnostima navodima tužene.

19.Tužena iskazuje da je kompletan objekt vlasništvo oca dakle on da je kupio teren za gradnju skupa sa stricem od ranijeg vlasnika nekog iz A., otac i stric su bili dobrostojeći, imali zajedničko kućanstvo od 12 osoba i zajedničku zemlju, zajednički priređivali i jeli svi iz istog lonca, da je gradnja financirana u cijelosti po ocu, stric je umro iza domovinskog rata. U doba kupnje terena imala je 7 godina i kada je počela gradnja je sudjelovala u pomaganja na način da dodaje sitne stvari sa strane npr. čekić i sitno. Kada je objekt dovršen do određene faze tada su prizemlju držani podstanari a u podrumu je bila bravarska radnja koja se iznajmila Z. Š.. A novac od najma se davao ocu i stricu a kasnije samo ocu, otac je vodio sve radove i plaćanja oko gradnje kuće a u dogovoru sa stricem. Ta kuća da je bila namijenjena za školovanje njih ukupno sedmero djece, stric je imao petero, a nakon školovanja da starci dođu živjeti u kuću u starosti i bolesti uz pomoć djece, pritom misli na roditelje, strica i strinu. U doba gradnje su bili najbogatija obitelj u selu, otac se zaposlio tek 7.1.1973. Kad je prvi podstanar uselio nije bilo parketa, pločica i wc, to je urađeno naknadno, to je već postojalo kad je došla stanovati u kuću 1968. godine nakon završetka srednje škole i tu živjela 4 i više godina, a tijekom školovanja živjela kod drugog očevog brata M. M. koji je živio u centru grada. Svaki vikend praznik i ostalo je išla u selo u Z. i tamo pomagala jer roditelji nisu mogli stići obaviti sve poljoprivredne poslove i ostale. Ističe da su otac i majka živjeli kod nje tokom Domovinskog rata u Z., predio A., V. Z. 24, do okončanja rata i tužitelj je živio kod nje tokom Domovinskog rata, spavao u njenoj sobi a ona i suprug na podu. Svakodnevno da je bio u njenoj kući i hranio se besplatno. Supruga mu je bila u izbjeglištvu u I. zajedno sa djecom, te je kuća ova sporna bila prazna. Šteta na objektu je sanirana dijelom od države a dijelom od očeve ušteđevine, koju ušteđevinu je on držao kod sebe doma odnosno donio je ušteđevinu sa sobom iz Z. kroz ono vrijeme dok je stanovao kod nje, a majka da joj je rekla da je dio novca zakopao u selu kraj nekog zida. Smatra da tužitelj uopće nije ništa uložio u predmetnu kuću. On je gradio kuću na B., nije mogao graditi dvije kuće istodobno, te je ušao u državni stan. Kuća na B. počela se graditi kad i ova sporna, teren za kuću na B. dobila je tužiteljeva supruga.

20.Ovom stranačkom iskazu je prigovoreno kao neistinitom.

21.Oba stranačka iskaza sud ne ocjenjuje kao vjerodostojne niti im poklanja vjeru, jer sudu nisu bili niti uvjerljivi niti vjerodostojni. Iskazi su posve suprotni, a iz priložene dokumentacije sud ne može zaključivati koja stranka istinito i logično iskazuje. 0bje stranke navode da bi njihova obitelj bila najbogatija u selu, da je otac zakopavao novce, pa se postavlja pitanje zašto se otac zaposlio 1973. te kako to da otac nije mogao živjeti od mirovine niti vraćati kredit (unatoč bogatstvu).

22. Međutim, iz uvida u posve pravovaljanu oporuku ostavitelja od 14.3.1999. (list spisa 8 – 10) slijedi da sam ostavitelj izričito navodi da je spornu kuću vlastitim sredstvima u potpunosti izgradio tužitelj, s tim da bi ostavitelj kupio teren i otpočeo radove izgradnje. Stoga mu ostavitelj oporukom priznaje vlasništvo na spornoj nekretnini u omjeru 2/3 dijela (s tim da mu svoju 1/3 ostavlja u toč. V oporuke).

23.U pogledu izjave T. Z. O.–5457/22 (list spisa 96) navesti je da sud neće ulaziti u sadržaj i važnost iste jer nije relevantna za predmetno presuđenje.

24. lz uvida preslik kupoprodajnog ugovora od 22. rujna 1963.g. (list spisa 95) slijedi nesporna činjenica da su kupci zemljišta ostavitelj i brat mu F..

25.Nije sporno, a slijedi iz ovosudnog pravomoćno okončanog postupka posl. br. P–2495/14. dakle presude donijete u cit. postupku dana 30. rujna 2015. godine da iz tog presuđenja u pogledu oporuke oporučitelja I. M. pok. Š. nedvojbeno slijedi da je ovaj pok. oporučitelj:

– potpisao spornu oporuku,

– da je isti bio pismen, odnosno da je znao čitati i pisati te

– da je isti u trenutku sastavljanja oporuke bio sposoban za rasuđivanje,

slijedom čega je tužbeni zahtjev ovdje tužene odnosno tužiteljice u ovosudnom postupku P–2495/14, i to kako onaj na utvrđenje ništavosti oporuke, tako i na poništenje, odbijen kao neosnovan.

26.Sukus prijepora jest da tužena osporava tvrdnju odnosno navod vlastitog oca u oporuci gdje otac, ostavitelj, izrijekom navodi da je tužitelj u izgradnju i uređenje navedene kuće, kao i uređenje okućnice, uložio znatna sredstva, slijedom čega mu ostavitelj oporukom priznaje pravo vlasništva na toj kući i okućnici za 2/3 dijela.

27.Međutim – rezultat dokaznog postupka ukazuje na to da tužena doista ničim nije dokazala nikakav svoj neki doprinos u gradnji spornog objekta, pa kraj činjenice da sam ostavitelj, otac stranaka u oporuci ističe da je tužitelj vlastitim sredstvima u potpunosti izgradio o svom trošku kuću, to tuženičina teza da je sve platio otac nema uporišta u dokazima niti logike, a uz prednje tužena je podlegla u parničnom postupku koji se tiče ništavosti oporuke.

28.S druge strane, sud je stava da je tužitelj ipak doprinio gradnji, dakle onako kako to u oporuci i navodi sam ostavitelj, u potpunosti i o svom trošku. Ako je otac, ostavitelj i darovao neki svoj novac tužitelju da financira gradnju – tada je smatrati da bi tako tužitelju poklonjen novac bio tužiteljev, te je od istog mogao kupovati materijal i plaćati izvođače radova.

29.Temeljem čl. 154. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13), 25/13, 89/14, 70/19) tužitelju je dosuđen parnični trošak. U trošak valja priznati trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika, sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi, i to za sastav tužbe 250 bodova, pristup na pripremno ročište dana 24. listopada 2019. godine 125 bodova, za pristup na rasprave 23. studenog 2021. godine i 27. travnja 2022. godine po 250 bodova, sve uvećano PDV, što iznosi 10.937,50 kn plus sudske pristojbe na tužbu i presudu po 2.360,00 kn, dakle sveukupno 15.657,50 kn.

Zadar, 26. svibnja 2022.

Sudac

Snježana Dunić, v.r.

PRAVNI POUK

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istih, putem ovog suda na županijski sud.

DNA

1) Tužitelju po punomoćniku I. A., odvjetniku u Z.,

2) Tužena po punomoćniku M. Z., odvjetniku u Z..