Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 7 Gž-844/2019-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Mirjane Macure, izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D.B. iz M., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Z.M., odvjetniku iz M., protiv tuženice R.H., zastupane po zakonskom zastupniku O.d.o. u M., G.-u.o., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj Pn-47/2019 od 29. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj Pn-47/2019 od 29. travnja 2019. u toč. I. i III. izreke i u tom dijelu sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja D.B. koji glasi:

„Nalaže se tuženoj R.H. da tužitelju isplati, na ime naknade neimovinske štete, iznos od 207.300,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, a sve u roku od 15 dana.ˮ

2. Nalaže se tužitelju D.B. naknaditi tuženici R.H. parnične troškove u iznosu od 15.000,00 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženoj R.H. da tužitelju isplati, na ime naknade neimovinske štete, iznos od 207.300,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, a sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu poviše dosuđenog.

III. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 13.154.932 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, a sve u roku od 15 dana."

2. Protiv gornje presude u toč. I. i III. izreke žalbu je izjavila tuženica pobijajući je iz svih žalbenih razloga, tj. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se ista presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te traži naknadu troška žalbe. Tvrdi da u postupku priznanja strane presude i preuzimanja izvršenja kazne zatvora iz takve presude domaći sud nije ovlašten ulaziti u ocjenu zakonitosti postupka koji je proveden pred stranim sudom, analizu dokaznog postupka te ocjenu dokazanosti pojedinih kažnjivih djela odnosno nije ovlašten provesti ponovljeno suđenje pred domaćim sudom ili izreći blažu kaznu. Također navodi da je do obustave postupka izvršenja kazne zatvora u Republici Hrvatskoj došlo na temelju odluke stranog suda kojom je ukinuto izvršenje. Ističe da prvostupanjski sud nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja već je prilikom ocjene visine pravične naknade pošao od činjenice vremena provedenog u zatvoru, bez da je imao u vidu osobne karakteristike tužitelja vezane za počinjenje drugog kaznenog djela. Prigovara i odluci o troškovima postupka navodeći da su obje stranke djelomično uspjele u sporu pa da im je slijedom toga trebalo priznati trošak razmjerno uspjehu te izvršiti prijeboj priznatih troškova.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio osnovanost žalbenih navoda tuženice ističući da se žalbeni navodi iste ne odnose na povredu konkretne pravne norme već imaju uporište samo u njezinom stavu. Navodi i to da njegova povreda prava osobnosti ne ovisi o njegovom karakteru nego o činjeničnom stanju. Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku broj Ik I-99/10 obustavljeno je izvršenje kazne zatvora tek 9. prosinca 2015. pa, s obzirom da je kazneni postupak u Bosni i Hercegovini obustavljen 30. rujna 2015., proizlazi da ga je tuženica bez ikakvog pravnog osnova u zatvoru držala najmanje u razdoblju od 30. rujna 2015. pa do 9. prosinca 2015. Smatra da tuženica nema pravo na nikakvu naknadu troškova jer je tijekom postupka osporavala i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, zbog čega su troškovi postupka nastali. Predlaže odbiti žalbu, potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te traži naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženica u žalbi ne konkretizira prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ovaj drugostupanjski sud pazeći po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj 70/19.), na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, ne nalazi da bi pred sudom prvog stupnja bile počinjene takve povrede postupka, pa žalba tuženice iz navedenog žalbenog razloga nije osnovana.

6. Predmet spora u pobijanom dijelu je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 207.300,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, koji zahtjev isti temelji na tvrdnji da je neosnovano bio lišen slobode 691 dan.

7. Prvostupanjski sud je u toč. I. izreke prihvatio navedeni tužbeni zahtjev s obrazloženjem da je u ovoj pravnoj stvari tuženica pasivno legitimirana jer je nesumnjivo došlo i do primjene prava Republike Hrvatske, te da je na temelju odredbe čl. 480. st. 1. Zakona o kaznenom postupku u obvezi naknaditi tužitelju štetu zbog neopravdanog lišenja slobode 691 dan pa da je, slijedom toga u obvezi, na ime pravične novčane naknade, isplatiti mu iznos od 207.300,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

8. Tako donesenu odluku sud prvog stupnja temelji na utvrđenim činjenicama:

- da je pravomoćnom presudom Županijskoga suda u Dubrovniku, poslovni broj K.22/09 od 4. rujna 2009. tužitelj pravomoćno osuđen na kaznu zatvora od 3 (tri) godine, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru u razdoblju od 25. ožujka 2009. do 4. rujna 2009. (tj. 5 mjeseci i 10 dana),

- da je nakon donošenja navedene presude Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine podnijelo nadležnim tijelima Republike Hrvatske molbu za preuzimanje izvršenja kazne zatvora koja je u izreci presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj K.17/04 od 12. srpnja 2004. izrečena tužitelju, a o toj molbi odlučio je Županijski sud u Dubrovniku, presudom poslovni broj Kv.138/10 od 14. listopada 2010., koja je postala pravomoćna 12. siječnja 2011. i ovršna 8. veljače 2011.,

- da je potom pravomoćnom i ovršnom presudom Županijskoga suda u Dubrovniku, poslovni broj Kv.78/12 od 17. svibnja 2012., tužitelju izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina i 10 (deset) mjeseci,

- da je na izdržavanje jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina i 10 (deset) mjeseci tužitelj nastupio dana 24. lipnja 2011. u Republici Hrvatskoj,

- da je rješenjem Županijskoga/Kantonalnoga suda u Mostaru broj 07 0 K 012041 15 K od 30. rujna 2015. obustavljen kazneni postupak protiv tužitelja te je ukinuta ranija presuda toga suda broj K.17/04 od 12. srpnja 2004., čime je tužitelj bio oslobođen optužbe za počinjenje kaznenog djela ratnoga zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. preuzetoga Krivičnog zakona SFRJ,

- da je presudom Županijskoga suda u Dubrovniku broj Kv I-30/15 od 2. prosinca 2015., preinačena presuda iz tog predmeta od 17. svibnja 2012., tako što tužitelj ima izdržavati kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine na koju je osuđen pravomoćnom presudom toga suda broj K. 22/09 od 4. rujna 2011.,

- da je rješenjem Županijskoga suda u Dubrovniku broj Ik I. 99/10 od 9. prosinca 2015. obustavljeno izvršavanje jedinstvene kazne zatvora tužitelju koji je istog dana i otpušten s izdržavanja kazne zatvora iz kaznionice L.,

- da je tužitelj bio pravomoćno osuđen na kaznu zatvora od 3 (tri) godine, a u pritvoru je bio u razdoblju od 25. ožujka 2009. do 4. rujna 2009., tj. 5 mjeseci i 10 dana, te u zatvoru (na izdržavanju kazne zatvora) od 24. lipnja 2011. do 9. prosinca 2015., tj. 4 godine, 5 mjeseci i 16 dana, dakle, bio je lišen slobode 4 godine, 10 mjeseci i 26 dana, što po trajanju prelazi vremensku granicu izrečene kazne za 691 dan, tj. jednu godinu deset mjeseci i 26 dana.

9. Prema odredbi čl. 480. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novineˮ, broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 178/04. i 115/06. – dalje: ZKP) u vezi čl. 573. st. 1. alineja 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novineˮ, broj 152/08.), na koju odredbu se pozvao prvostupanjski sud, pravo na naknadu štete (koju je u obvezi naknaditi Republika Hrvatska) pripada osobi:

1) koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena,

2) koja je izdržala kaznu oduzimanja slobode, a u povodu izvanrednog pravnog lijeka izrečena joj je kazna oduzimanja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržala, ili je izrečena kaznena sankcija koja se ne sastoji u oduzimanju slobode, ili je proglašena krivom a oslobođena od kazne, 3) koja je zbog pogreške ili protuzakonitog rada državnog tijela neosnovano uhićena ili pritvorena, ili je zadržana preko zakonskog roka ili je preko tog roka bila u pritvoru ili u ustanovi za izdržavanje kazne,

4) koja je u pritvoru provela dulje vrijeme nego što traje kazna zatvora na koju je osuđena.

10. U konkretnom slučaju, kako je to navedeno, Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine podnijelo je nadležnom tijelu Republike Hrvatske molbu za preuzimanje izvršenja kazne zatvora koja je u izreci presude Kantonalnoga suda u Mostaru od 12. srpnja 2004. izrečena tužitelju. Pitanje izvršenja strane kaznene presude između Republike Hrvatske i države Bosne i Hercegovine regulirano je Sporazumom između Vlade Republike Hrvatske, Vlade Bosne i Hercegovine i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima od 26. veljače 1996., Sporazumom između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izmjeni Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske, Vlade Bosne i Hercegovine i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima od 7. lipnja 2004. i Sporazumom između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izmjenama Sporazuma o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima od 10. veljače 2010. (dalje: Sporazum).

11. Navedenim Sporazumom ugovoreno je da se može zatražiti preuzimanje izvršenja pravomoćnih domaćih presuda kojima se izriče kazna zatvora, što je u konkretnom slučaju učinila država Bosna i Hercegovina.

11.1. Odredbom čl. 14. Sporazuma propisano je da ako se preuzme izvršenje, sudovi države izvršenja, uzimajući u obzir kaznu zatvora ili sigurnosnu mjeru izrečenu u državi presuđenja, određuju kaznu zatvora ili sigurnosnu mjeru koju treba izvršiti prema svojem pravu (st. 1.). Izvršenjem u drugoj državi ugovornici osuđena osoba ne smije ni u kojem slučaju biti dovedena u teži položaj nego što bi ga imala u državi presuđenja. Vrijeme provedeno u zatvoru u državi presuđenja uračunat će se potpuno u kaznu zatvora ili sigurnosnu mjeru koju treba izdržavati u državi izvršenja.

11.2. Odredbom čl. 16. Sporazuma je propisano da je država izvršenja vezana za utvrđene činjenice na kojima se temelji sudska odluka (st. 1.). Za ukidanje ili izmjenu sudske odluke na kojoj se temelji molba za preuzimanje izvršenja isključivo je nadležna država presuđenja o čemu je dužna odmah izvijestiti državu izvršenja (st. 2.).

12. Odredbom čl. 70. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novineˮ broj 178/04. – dalje ZMPPKS) propisano je da će domaći sud postupiti po zamolbi države moliteljice za izvršenje kaznene presude stranog suda i izvršit će pravomoćnu presudu u odnosu prema sankciji koju je izrekao sud, na način da presudom izrekne sankciju prema kaznenom zakonodavstvu Republike Hrvatske (st. 1.). Domaći sud je pri ocjenjivanju kažnjivosti i mogućnosti kaznenog progona vezan na činjenično stanje utvrđeno u presudi stranog suda, osim ako se radi o činjenicama koje se protive javnom moralu i pravnom poretku Republike Hrvatske (st. 2.).

12.1. Člankom 71. ZMPPKS propisano je da će u izreku presude iz čl. 70. st. 1. domaći sud unijeti potpunu izreku i naziv suda iz presude stranog suda i izreći će sankciju. U obrazloženju presude iznijet će razloge kojima se rukovodio pri izricanju sankcije. Protiv presude žalbu mogu izjaviti državni odvjetnik i osuđenik ili njegov branitelj (st. 2.).

13. Iz navedenih a mjerodavnih odredbi Sporazuma i ZMPPKS proizlazi da u postupku izvršenja strane kaznene presude sud države izvršenja nije ovlašten provjeravati činjenice na kojima se zasniva presuda stranog suda, već samo vrši kada bi i postojala sumnja u

prilagodbu kazne prema domaćem zakonu. Stoga,

pravilnost činjeničnog stanja na kojem se temelji osuđujuća presuda države moliteljice, hrvatski sudovi ne bi bili ovlašteni to ocjenjivati. Za ukidanje ili izmjenu sudske odluke na kojoj se temelji molba za preuzimanje izvršenja isključivo je nadležna država presuđenja, iz čega proizlazi da nakon donošenja odluke o izvršenju strane kaznene presude, država koja je donijela presudu, tj. država presuđenja ne odriče se u cijelosti ingerencije nad tako osuđenom osobom.

14. Prema tome, kako u postupku preuzimanja strane sudske presude radi izvršenja kazne zatvora država izvršenja nije ovlaštena provjeravati činjenice na kojima se zasniva presuda stranog suda, a niti je nadležna ukinuti ili izmijeniti tu presudu, to u konkretnom slučaju tuženica (R.H.) ne odgovara za štetu koja je tužitelju prouzročena kaznenom presudom države presuđenja, tj. presudom na temelju koje je Bosna i Hercegovina tražila preuzimanje izvršenja u Republici Hrvatskoj pa u odnosu na tuženicu nema mjesta primjeni odredbe čl. 480. toč. 1. ZKP.

14.1. Na strani tuženice koja je postupila primjenjujući odredbe Sporazuma i ZMPPKS, nema protupravnosti pa slijedom toga niti odgovornosti za štetu tužitelju ni po odredbi čl. 1045. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novineˮ, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21).

15. Neutemeljeno se tužitelj pozivao i na čl. 5. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovoriˮ, broj 6/99. i 88/99. – dalje EKLJP).

15.1. Naime, odredbom čl. 5. st. 5. EKLJP propisano je da svatko tko je bio žrtva uhićenja ili oduzimanja slobode protivno odredbama čl. 5. st. 1. do 4. EKLJP ima pravo na naknadu štete. U konkretnom slučaju, tužitelj je u Republici Hrvatskoj izdržavao zatvorsku kaznu upravo u provedbi kaznene presude donesene od strane nadležnog suda u Bosni i Hercegovini, a koju je naknadno isti taj sud i ukinuo, pa je država moliteljica (Bosna i Hercegovina) u obvezi naknaditi tužitelju štetu nastalu u vezi ukinute kaznene presude.

16. Iz rezultata raspravljanja također proizlazi da je tužitelj kao osuđenik po svom branitelju 30. studenoga 2015. podnio Županijskom sudu u Dubrovniku zahtjev za obnovu kaznenog postupka, koji zahtjev je presudom poslovni broj Kv I-30/15 od 2. prosinca 2015. prihvaćen te je preinačena presuda istog Županijskog suda Kv-78/12 od 17. svibnja 2012., tako što osuđenik iz te presude (ovdje tužitelj) ima izdržati kaznu zatvora u trajanju od 3 godine na koju je osuđen pravomoćnom presudom tog suda broj K-22/09 od 4. rujna 2009. zbog kaznenog djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom-zlouporabom opojnih droga – djelo označeno i kažnjivo po čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona. U obrazloženju presude od 2. prosinca 2015. između ostalog stoji da je tužitelj osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina te da je zahtjev za obnovu postupka osnovan, jer je ukinuta presuda Kantonalnog/Županijskog suda u Mostaru broj K-17/04 od 12. srpnja 2004. po kojoj je donesena kod suda u Republici Hrvatskoj presuda Kv-138/10 od 14. listopada 2009. Također je navedeno da će se po pravomoćnosti presude Županijskog suda u Dubrovniku od 2. prosinca 2015. obustaviti izvršenje po presudi istog suda od 17. svibnja 2012. kojom je osuđenik (tužitelj) upućen na izvršenje kazne zatvora u Republici Hrvatskoj.

16.1. Sukladno navedenom, Županijski sud u Dubrovniku je donio rješenje pod poslovnim brojem Ik I-99/10 od 9. prosinca 2015. kojim je obustavljeno izvršenje jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 11 godina i 10 mjeseci, te je tužitelj istog dana (9. prosinca 2015.) pušten na slobodu.

16.2. Prema tome, u Republici Hrvatskoj (državi izvršenja) je proveden zakonom propisani postupak u kojem je odlukom nadležnog suda obustavljeno u Republici Hrvatskoj izvršenje kazne zatvora nad tužiteljem po presudi od 17. svibnja 2012., a koja odluka je donesena upravo iz razloga što je u državi moliteljici, Bosni i Hercegovini, ukinuta kaznena presuda koja je bila dostavljena radi izvršenja kaznene zatvora. Stoga tuženica (R.H.) nije u obvezi naknaditi štetu tužitelju ni za razdoblje od dana kada je kazneni postupak u Bosni i Hercegovini obustavljen - 30. rujna 2015. pa do 9. prosinca 2015. kada je tužitelj, nakon provedenog zakonom predviđenog sudskog postupka, otpušten iz kaznionice u L., temeljem rješenja Županijskog suda u Dubrovniku broj Ik I.99/10 od 9. prosinca 2015.

17. Pri tome valja reći i to da se nezakoniti rad suda ili upravnog tijela očituje kao postupanje protivno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje da se zakon, drugi propis ili opći akt primjeni s voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta. Nepravilni rad se očituje kao činjenje ili nečinjenje protivno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti, a može se zaključiti o postojanju volje ili pristanka da se time oštete prava ili interesi trećeg, a što sve u konkretnom nije slučaj.

18. Prema tome, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio tuženici da tužitelju isplati, na ime naknade neimovinske štete, iznos od 207.300,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

19. Slijedom iznesenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP, preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijenom dijelu u toč. I. izreke i u tom dijelu odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

20. S obzirom da je preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu, trebalo je odlučiti o troškovima cijelog postupka na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1., čl. 155. te čl. 162. ZPP.

21. Sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novineˮ, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) tuženici je obistinjen trošak sastava odgovora na tužbu, zastupanja na ročištu od 14. ožujka 2019. u iznosu od po 5.000,00 kn (Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50.) te sastava žalbe u iznosu od 5.000,00 kn (Tbr. 10. toč. 1. i Tbr. 50. u vezi čl. 2. st. 1. ZPP) odnosno sveukupan trošak u iznosu od 15.000,00 kn.

22. Stoga je o troškovima postupka odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

23. U preostalom, a nepobijanom dijelu u toč. II. izreke, presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

Zadar, 26. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica