Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-2602/2021-2

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca Melite Novoselac, predsjednika vijeća, Jadranke Toša Berečić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Jadranke Prelić, člana vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice S.Đ. (OIB: ...) iz B., R.S., koju zastupa S.Č., odvjetnica iz Z., protiv tužene Republike Hrvatske (OIB: ...), koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Z. od 30. travnja 2021., poslovni broj Pn-3329/2020-81, u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe tužiteljice i tužene odbijaju se kao neosnovane i presuda Općinskog građanskog suda u Z. od 30. travnja 2021., poslovni broj Pn-3329/2020-81, se potvrđuje u cijelosti.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

‟I. Odbija se tužiteljica S.Đ. iz B., ulica ..., R.S., OIB ... sa zahtjevom koji glasi: ''1. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB ... da tužiteljici Đ.S. iz B., ulica ..., OIB ... isplati s osnova neimovinske štete iznos od 220.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri (odnosno pet) postotnih poena, a sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

2. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB ...7 da tužiteljici Đ.S. iz B., ulica ..., OIB ... naknadi prouzročeni parnični trošak s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri (odnosno pet) postotnih poena, a sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.''

kao neosnovan.

II. Odbija se tuženik Republika Hrvatska, OIB ... sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 36.250,00 kn.„

2. Protiv ove presude, u t. I izreke, u zakonskom roku žali se tužiteljice zbog svih razloga navedenih u odredbi čl. 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice, uz naknadu istoj troška parničnog postupka, a podredno da prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Protiv prvostupanjske presude pravovremenu žalbu ulaže tužena (t. II izreke) iz žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. t. 1., 2. i 3. ZPP, uz prijedlog da se u pobijanom dijelu žalba uvaži i prvostupanjska odluka preinači sukladno žalbenim navodima.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Tužiteljica u svojoj žalbi iznosi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka i to zbog više počinjenih bitnih povreda. Tako tužiteljica u svojoj žalbi iznosi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, smatrajući da prvostupanjski sud nije iznio razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega se prvostupanjska presuda ne može ispitati. Ocjenjujući ovaj žalbeni razlog ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio opisanu bitnu povredu.

7. Tužiteljica u svojoj žalbi iznosi i da je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP.

8. Prvostupanjski sud je, po ocjeni ovog suda, bitne činjenice utvrdio na način određen odredbom čl. 8. ZPP, pa kako suprotno takvoj ocjeni provedenih dokaza, interpretacija iskaza pojedinih svjedoka i osobni zaključak tužiteljice u odnosu na postojanje određenih činjenica se ne mogu prihvatiti utemeljenim, u donošenju pobijane presude nije počinjena bitna povreda na koju je u žalbi ukazano.

9. Tužiteljice u svojoj žalbi iznosi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, a u svezi sa odredbom čl. 12. ZPP. Naime, tužiteljica u svojoj žalbi smatra da se ta bitna povreda sastoji u činjenici da prvostupanjski sud nije odlučivao o postojanju kaznenog djela i kaznene odgovornosti kao prethodnom pitanju, već se ograničio na utvrđenje da je pravomoćnom kaznenom presudom u spisu K-Rz-8/20151 donesena oslobađajuća presuda protiv optuženika za kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, te iznosi razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjski sud trebao kao prethodno pitanje utvrđivati postojanje kaznenog djela i kaznene odgovornosti, a u odnosu na smrt prednika tužiteljice. Međutim, po ocjeni ovoga suda, pravilno prvostupanjski sud nije odlučivao o postojanju kaznenog djela i kaznene odgovornosti kao prethodnom pitanju jer po ocjeni ovoga suda, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud to nije bio niti ovlašten učiniti. Naime, prema odredbi čl. 12. st. 1. ZPP, kada odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje) sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Nadalje, po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud pravilno nije utvrđivao postojanje kaznenog djela i kaznene odgovornosti kao prethodno pitanje jer odluka o tome ne bi bila odlučna za rješavanje ovog spora kraj činjenice da je tužena istaknula prigovor zastare tražbine potraživanja tužiteljica i da je prvostupanjski sud utvrdio taj prigovor zastare osnovanim. Naime, odlučivanje o prethodnom pitanju postoji li neko pravo ili pravni odnos ima svoj smisao samo u situaciji ukoliko ne postoje ostale smetnje bilo procesne ili materijalno pravne za odlučivanje o zahtjevu tužitelja. Kada je povodom zahtjeva tužitelja istaknut prigovor zastare, koji prigovor je osnovan, kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, tada ne postoji nikakav razlog da se o tome da li postoji neko pravo ili pravni odnos odlučuje kao o prethodnom pitanju jer bez obzira da li to pravo ili pravni odnos postoji, takva tražbina tužitelja je zastarjela i tužitelj više nema pravo potraživati ispunjenje te tražbine. Zbog toga je i po ocjeni ovoga suda pravilno prvostupanjski sud postupio kada je otklonio mogućnost odlučivanja o postojanju kaznenog djela i kaznene odgovornosti kao o prethodnom pitanju kada je utvrdio da je tražbina tužiteljica zastarjela. Time se ukazuje irelevantnim utvrđenje odgovornosti tužene u smislu odredbi Zakona o odgovornosti za štetu prouzročenu od pripadnika hrvatskih oružanih snaga i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03).

10. Po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

11. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je 25. kolovoza 1995. otac tužiteljice, M.G., stradao nasilnom smrću, koju činjenicu smrti je tužiteljica doznala 26. travnja 2002. Način stradavanja imenovanoga su bile zadane, između ostaloga, prostrijelne rane glave i prsa, u zaseoku G.. Do danas nije pronađen počinitelj.

12. Također, prvostupanjski sud je utvrdio da je upravo za taj događaj vođen i kazneni postupak u predmetu Županijskog suda u Z. broj K-Rz-8/2015, protiv optuženika F.D. i B.K., ali je taj postupak završen pravomoćnom oslobađajućom presudom protiv tih okrivljenika, a kojima je stavljeno na teret počinjenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva. S obzirom na istaknuti prigovor zastare od strane tužene prvostupanjski sud je utvrdio da je taj prigovor osnovan i da se zastara u konkretnom slučaju treba prosuđivati prema odredbi čl. 376., a ne prema odredbi čl. 377. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO). Prvostupanjski sud je pri tome utvrdio da se zastarni rok prema čl. 377. ZOO može primijeniti samo u slučaju postojanja osuđujuće kaznene presude kojim je štetnik proglašen krivim za kazneno djelo kojim je šteta uzrokovana. Sam prvostupanjski sud tu činjenicu može utvrđivati samo u slučaju ukoliko kazneni postupak protiv štetnika nije vođen zbog nekih postupovnih smetnji zbog kojih se protiv počinitelja nije mogao provesti i dovršiti kazneni postupak, na primjer kao što su smrt optuženika. Prvostupanjski sud je svoj stav o tome da se u ovom slučaju primjenjuje zastarni rok iz čl. 376., a ne iz čl. 377. ZOO, utemeljio na važećoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženoj u brojnim odlukama, a koji je vrlo jasno izrazio stav da se zastarni rok iz čl. 377. ZOO primjenjuje samo onda ako je pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornost počinitelja – štetnika. Također, prema važećoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske parnični sud je ovlašten sam utvrđivati je li šteta počinjena kaznenim djelom i je li počinitelj odgovoran za izvršenje tog kaznenog djela samo ako su postojale određene postupovne smetnje zbog kojih se protiv počinitelja nije mogao provesti ili dovršiti kazneni postupak. U konkretnom slučaju, u postupku protiv osoba koje su optužene za počinjenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, oni su oslobođeni od kaznene odgovornosti, a sami počinitelji su za sada nepoznati. Isto tako, o primjeni odredbe čl. 377. ZOO i važećoj sudskoj praksi da se ta odredba primjenjuje samo u slučajevima postojanja pravomoćne kaznene presude kojom je optuženik proglašen krivim, očitovao se i Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u svojoj odluci broj 44252/2010 u predmetu Baničević protiv Hrvatske. Naime, iz te odluke vrlo jasno proizlazi da iako čl. 377. ZOO-a ostavlja dvojbu o načinu primjene zakonskog zastarnog roka na građanske tužbe za naknadu štete uzrokovane kaznenim djelom, sav mogući nedostatak jasnoće ustanovljen je ispravnom praksom domaćih sudova, zbog čega se ne može reći da su sami zakonski zastarni rokovi ili način na koji su primijenjeni u tom postupku povrijedili bit prava podnositelja na pristup sudu. Dakle, u odlukama ESLJP, a koje odluke vežu sve pravne i fizičke osobe na području Republike Hrvatske izražen je jasan stav da je važeća sudska praksa u primjeni čl. 377. ZOO-a, koja primjenu tog članka uvjetuje pravomoćnom osuđujućom kaznenom presudom protiv štetnika, pravilna i da se upravo na toj sudskoj praksi mogu temeljiti odluke sudova u Republici Hrvatskoj.

13. Što se tiče primjene materijalnog prava u odnosu na prigovor zastare od strane tužene, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio prigovor zastare i utvrdio da je tražbina tužiteljice zastarjela jer je protekao objektivni rok iz čl. 376. ZOO od pet godina od dana nastanka štetnog događaja i da se tražbina tužiteljica na ime naknade štete u konkretnom slučaju ne može procjenjivati prema odredbi čl. 377. ZOO, tj. da se ne može primijeniti zastarni rok kojeg predviđa zastara kaznenog progona za kazneno djelo kojim je ta šteta eventualno počinjena, tako da tvrdnje tužiteljica u žalbi da se u konkretnom slučaju treba primijeniti na prigovor zastare tužene odredba čl. 377. ZOO nije osnovana. Što se tiče tvrdnji tužiteljice da ubojstvo njezinog prednika predstavlja teroristički akt i da je štetu trebalo utvrđivati i prema odredbama Zakona o odgovornosti za štetu nastalih uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine" broj 117/03), koji je stupio na snagu 31. srpnja 2003., ovaj sud je također pravnog shvaćanja da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da ubojstvo njenog prednika predstavlja teroristički akt. Prema odredbi čl. 1. tog Zakona uređuje se odgovornost za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana te uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestima. Pravilno je stoga utvrđenje prvostupanjskog suda, da je usmrćenje ubojstvo prednika tužiteljice, a i ostalih osoba koje su sa njime ubijene, predstavljalo teroristički akt i da bi tužiteljica imala pravo na naknadu štete od tužene upravo i prema odredbama Zakona o odgovornosti za štetu nastalih uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija. Međutim, temeljem odredbe čl. 11. Zakona o odgovornosti za štetu nastalih uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 3. veljače 1996. godine ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu ovog Zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Temeljem st. 2. ako je šteta nastala nakon 3. veljače 1996. godine, zastarijevanje počinje teći od dana stupanja na snagu ovog Zakona. Kako je zastara naknade štete u smislu odredbe čl. 376. st. 2. ZOO pet godina, od kada je šteta nastala, a nakon stupanja na snagu naprijed navedenog Zakona, zastara tražbine naknade štete zbog terorističkog akta prema Zakonu o odgovornosti za štetu nastalih uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija je nastupila 2008. godine. Kako je tužba u ovom predmetu od strane tužiteljice podnesena 21. srpnja 2009. godine, nastupila je zastara njene tražbine, jer je do podnšenja tužbe proteklo 5 godina, 6 mjeseci i 12 dana. To u slučaju da je šteta nastala kao posljedica terorističkog akta i da se procjenjuje prema odredbama Zakona o odgovornosti za štetu nastalih uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (čl. 11. st. 1. tog Zakona), te Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03), koji je stupio na snagu 23. srpnja 2003. i temeljem kojega je i to čl. 5. tog Zakona, nastupila zastara.

14. Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nije našao da je tužiteljici povrijeđeno pravo na život predviđeno čl. 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija), jer je s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, vođen kazneni postupak protiv optuženih, koji su pravomoćno oslobođeni optužbe, a nakon detaljno provedenog postupka.

15. Dakle, s obzirom na sve naprijed navedenog, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 376. st. 2. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužiteljice odbio zbog osnovanosti prigovora zastare tražbine tužiteljice.

16. Tužiteljica pobija odluku o parničnom trošku (t. I st. 2.), a tužena u t. II izreke.

17. Odluka o odbijanju zahtjeva tužene za naknadu parničnog troška je pravilna.

18. Prema odredbi čl. 154. st. 1 ZPP, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove. Tužiteljica je izgubila parnicu, slijedom čega je pravilno donesena odluka kao u t. I st. 2. izreke prvostupanjske presude.

19. Prema odredbi čl. 163. ZPP, odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo (st. 1.), a u tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju iznos koji bi se stranci priznao u ime nagrade odvjetniku (st. 2.).

20. Prema čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko ne može biti lišen svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

21. Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013., zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), a koja se odnosi na parnični predmet u kojem je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen, ovaj sud smatra da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknadi troškova) i prava tužiteljice na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

22. U svjetlu navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava nalog za plaćanje troškova postupka prema kojem su tužiteljice obvezane platiti troškove zastupanja države u državni proračun predstavlja miješanje u pravo tužiteljica na mirno uživanje vlasništva.

23. U svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret.

24. U ovom predmetu tužiteljica je ponijele tužbu radi naknade štete zbog smrti oca. U vrijeme podnošenja tužbe zbog predmetnog štetnog događaja vodio se kazneni postupak protiv više optuženika. Prvostupanjski sud je zaključio da bi tužiteljica imala pravo na naknadu štete prema odredbama Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine" broj 117/03). Međutim, tužbeni zahtjev je odbijen jer je protekao objektivni zastarni rok.

25. Prema ocjeni ovog suda, predmetna tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužiteljica da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo potpuno neopravdano.

26. Nadalje, u ovom predmetu se ne radi o klasičnom građanskopravnom sporu između privatnih stranaka. Tuženicu Republiku Hrvatsku zastupa Državno odvjetništvo, a troškovi državnog odvjetništva se procjenjuju na temelju odvjetničkih nagrada iako se isto zapravo financira iz državnog proračuna i, samim time, nije u istom položaju kao odvjetnik. Tužiteljici bi bilo naloženo naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 36.250,00 kn. Navedeni iznos troškova nije neznatan s obzirom na materijalnu i financijsku situaciju tužiteljice, a prema podacima iz spisa (str. 165).

27. Slijedom iznesenog, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, za zaključiti je da odlukom o troškovima postupka u korist tužene ne bi bila postignuta pravična ravnoteža odnosno da plaćanje navedenih troškova za tužiteljicu predstavlja prekomjeran teret, a što bi dovelo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

28. Stoga je pravilna odluka prvostupanjskog suda, vezano za odbijanje parničnih stranaka sa zahtjevima za naknadu parničnog troška.

29. Žalbe stranaka, slijedom izloženoga, je kao neosnovane valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti (čl. 368. st. 1. ZPP).

Osijek, 26. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća

Melita Novoselac, v.r.