Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 26 Gž-466/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. Ž., OIB:…, iz Z., koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda E. K. i A. K. u P., protiv tuženice Lj. G., OIB:…, iz Z., koju zastupa punomoćnica S. B., odvjetnica u P., radi sklapanja kupoprodajnog ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Puli - Pola broj P-107/2020-58 od 9. prosinca 2021., u sjednici vijeća 26. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tužiteljice i tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli - Pola broj P-107/2020-58 od 9. prosinca 2021. pod toč. I., II. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tužiteljice te preinačuje toč. IV. i V. izreke presude Općinskog suda u Puli - Pola broj P-107/2020-58 od 9. prosinca 2021. i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbacuje se žalba tužiteljice u dijelu pobijane toč. II. izreke presude kao nedopuštena.

III. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice da se naloži tuženici sklopiti ugovor o kupoprodaji nekretnine koji će u protivnom zamijeniti presuda. Toč. II. izreke prihvaćen je eventualno kumulirani zahtjev te je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 6.500,00 EUR sa zateznom kamatom od 10. travnja 2018. do isplate. Toč. III. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 6.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom, zahtjev za isplatu kunske protuvrijednosti dosuđenog iznosa toč. II. izreke od 6.500,00 EUR i zatezne kamate na dosuđeni iznos od 6.500,00 EUR za razdoblje od 25. studenog 2017. do 9. travnja 2018. Toč. IV. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženici trošak postupka od 15.390,00 kn, dok je toč. V. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

2. Navedenu presudu u cijelosti, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tužiteljica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i usvojiti osnovni tužbeni zahtjev, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Navedenu presudu pod toč. II. i IV. izreke, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP-a, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev za isplatu, te preinačiti odluku o troškovima postupka sukladno žalbenim navodima.

4. Stranke nisu podnijele odgovore na žalbe.

5. Žalba tužiteljice djelomično je osnovana, djelomično nije osnovana i djelomično je nedopuštena, dok žalba tuženice nije osnovana.

6. Predmet postupka je osnovni zahtjev tužiteljice da sud naloži tuženici sklopiti ugovor o kupoprodaji nekretnine koji će u protivnom zamijeniti presuda, te eventualno kumulirani zahtjev da se naloži tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 13.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom.

7. Ocjenu neosnovanosti osnovnog zahtjeva za sklapanje kupoprodajnog ugovora i ocjenu djelomične osnovanosti eventualno kumuliranog zahtjeva za isplatu prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da tužiteljica temelji zahtjev na tvrdnji da su stranke 24. studenog 2017. sklopile predugovor o kupoprodaji nekretnine, formalno nazvan Priznanica o uplati kapare, kojim su se obvezale najkasnije do 28. veljače 2018. sklopiti glavni ugovor o kupoprodaji nekretnine, da do sklapanja ugovora o kupoprodaji nije došlo krivnjom tuženice jer nije izbrisana hipoteka kojom je nekretnina bila opterećena, a da je nakon brisanja hipoteke tuženica odbila sklopiti glavni kupoprodajni ugovor;

- da tuženica tvrdi da Priznanica o uplati kapare ima značaj glavnog kupoprodajnog ugovora kojim se tužiteljica obvezala isplatiti kupoprodajnu cijenu do 28. veljače 2018., da je rok isplate kupoprodajne cijene ugovoren kao bitni sastojak ugovora, te je protekom roka u kojemu tužiteljica nije platila kupoprodajnu cijenu ugovor o kupoprodaji prestao ex lege;

- da je tuženica zemljišnoknjižna suvlasnica nekretnine u ½ dijela koja je u naravi stan na I. katu i sastoji se od četiri sobe, dnevnog boravka, kuhinje, kupaonice, nužnika i hodnika, ukupne površine 148,42 m2, te se nalazi u zgradi u P., (kč.br. 370/zgr i kč.br. 51 k.o. P.) upisanoj u zk.ul. 20827 k.o. P.;

- da je tuženica sastavila Priznanicu o uplati kapare i 24. studenog 2017. na njoj ovjerila potpis kod javnog bilježnika, da je u Priznanici navedeno da tuženica kao prodavateljica potvrđuje da joj je tužiteljica kao kupac isplatila iznos od 6.500,00 EUR u gotovom novcu, da se navedeni iznos smatra kaparom za kupnju predmetne nekretnine (½ dijela stana na 1. katu koji se sastoji od 4 sobe, dnevnog boravka, kuhinje, kupaonice, nužnika i hodnika, ukupne površine 148,42 m2) u visini od 10% ukupnog iznosa kupoprodajne cijene koji će biti utvrđen kupoprodajnim ugovorom koji će stranke sklopiti najkasnije do 28. veljače 2018., a kada će se najkasnije isplatiti preostali dio kupoprodajne cijene u iznosu od 58.500,00 EUR, da ukoliko se predmetni ugovor ne ispuni odgovornošću kupca (tužiteljice), prodavateljica (tuženica) ima pravo zadržati primljenu kaparu u iznosu od 6.500,00 EUR, a u slučaju da se predmetni ugovor ne ispuni odgovornošću prodavateljice (tuženice), kupac (tužiteljica) ima pravo na povrat dvostruke kapare u iznosu od 13.000,00 EUR, te da Priznanica nije potpisana od tužiteljice niti njezinog oca E. Ž. koji je po ovlasti tužiteljice pregovarao s tuženicom o kupnji stana;

- da je na predmetnoj nekretnini bilo upisano založno pravo u iznosu od 40.346.356,00 HRK (40.346,35 kn) u korist G. P. pod brojem Z-2919/93 od 13. kolovoza 1993., te da je 23. ožujka 2018. pod brojem Z-9605/2018 proveden upis brisanja založnog prava na temelju brisovnog očitovanja od 15. ožujka 2018., kao i da je u vrijeme pregovaranja o kupnji stana tužiteljici i njezinom ocu bilo poznato da je tražbina u vezi koje je upisano založno pravo otplaćena;

- da čl. 268. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO) propisuje da je predugovor ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor (st. 1.), a propisi o obliku glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisani oblik pretpostavka valjanosti ugovora (st. 2.), a čl. 377. ZOO-a propisuje da ugovor o kupoprodaji nekretnina mora biti sklopljen u pisanom obliku, da čl. 290. st. 1. ZOO-a propisuje da ugovor koji nije sklopljen u propisanom obliku nema pravni učinak, osim ako iz cilja propisa kojim je određen ne proizlazi što drugo, a čl. 292. st. 1. ZOO-a kad je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je sklopljen kad ispravu potpišu ugovorne strane, te kada je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je sklopljen kad ispravu potpišu sve osobe koje se njime obvezuju, a kada jedna od stranaka koje se ugovorom obvezuje nije potpisala pisanu ispravu o ugovoru za koji se zahtijeva pisani oblik ugovor zbog nedostatka oblika (forme) nije pravovaljan, dok čl. 294. ZOO-a propisuje da se ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra valjanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojega je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo.

8. Primjenjujući citirano materijalno pravo na ocjenu pravne valjanosti Priznanice o uplati kapare u okviru suprotstavljenih teza stranaka prema kojima tužiteljica smatra da sadržajno predstavlja predugovor o kupoprodaji nekretnine, a tuženica da predstavlja ugovor o kupoprodaji nekretnine, prvostupanjski sud utvrđuje da Priznanica o uplati kapare nije isprava koja bi se mogla smatrati pravovaljanim predugovorom ili ugovorom obzirom nije potpisana po tužiteljici (niti njezinom ocu), a što znači da nema propisani oblik da bi se mogla smatrati predugovorom (čl. 268. st. 2. ZOO) niti ugovorom o kupoprodaji nekretnine (čl. 377. ZOO), već predstavlja jednostrano očitovanje volje kojim tuženica potvrđuje primitak iznosa od 6.500,00 EUR s ciljem prodaje ½ dijela stana tužiteljici. Predmetna isprava ne može osnažiti jer nije izvršena ni kao predugovor a ni kao ugovor obzirom stranke po istoj nisu postupile osim u dijelu predaje/primitka iznosa od 6.500,00 EUR, pa je sud ocijenio neosnovanim zahtjev za sklapanje glavnog ugovora o kupoprodaji nekretnine, obzirom bi sklapanje glavnog ugovora bilo dopušteno samo u situaciji da je prethodno sklopljen valjani predugovor kojim su stranke preuzele obvezu sklapanja glavnog ugovora. Nastavno na navedeno, isplaćeni iznos od 6.500,00 EUR se ne može se smatrati kaparom jer kapara pretpostavlja postojanje određenog pravno valjanog ugovora, a kada nema pravno valjanog ugovora isplaćeni iznos, iako nazvan kapara, ne može se smatrati kaparom, prema pravnom stajalištu izraženom u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1285/08 od 3. veljače 2009. i Rev-572/06 od 7. prosinca 2006. Stranka koja je izvršila isplatu na temelju ugovora koji nije pravno valjan nema pravo na isplatu dvostruke kapare u smislu čl. 304. st. 2. ZOO-a, nego ima pravo na povrat isplaćenog iznosa primjenom pravila o stjecanju bez osnova, pa tužiteljica ima pravo na temelju čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a zahtijevati iznos od 6.500,00 EUR koji je platila. Tužiteljica ima pravo na isplatu zatezne kamate od dana podnesene tužbe primjenom čl. 1115. ZOO-a jer tuženica nije bila nesavjesni stjecatelj tog iznosa u tom trenutku kada ga je primila. Sklapanje kupoprodajnog ugovora nije izostalo krivnjom tuženice, obzirom iz provedenih dokaza (sms korespondencije) jasno proizlazi da je tuženica pozivala tužiteljicu (njezinog oca E. Ž.) na sklapanje kupoprodajnog ugovora, da su stranke komunicirale o upisanom založnom pravu koje se odnosi na osiguranje otplaćene tražbine Grada Pule, da je tužiteljičin otac znao da je upisano založno pravo i da se ono odnosi na osiguranje otplaćene tražbine ranije vlasnice kao i da ta činjenica između stranaka nije problematizirana, pa nisu točne tvrdnje tužiteljice da se razlog nesklapanja kupoprodajnog ugovora nalazi u činjenici što založno pravo nije izbrisano do datuma kada je kupoprodajni ugovor trebao biti sklopljen.

9. U žalbi tužiteljica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer je u ponovljenom postupku, nakon što je rješenjem ovoga suda od 4. veljače 2020. broj Gž-1723/2019-2 ukinuta prvostupanjska presuda, odbio provesti dokazne prijedloge tužiteljice za saslušanje svjedoka P. C. i dopunsko saslušanje svjedoka E. Ž.. Ustraje u tvrdnji da isprava koja nosi naziv Priznanica o uplati kapare predstavlja predugovor o kupoprodaji nekretnine jer je ugovoren predmet prodaje, cijena, rokovi i kapara. Ista ne može predstavljati kupoprodajni ugovor kako tvrdi tuženica jer nema ugovorenu predaju stana u posjed, time da je u iskazu tuženica negirala da bi Priznanica imala značaj kupoprodajnog ugovora tvrdeći da je istu potpisala "smatrajući da se radi o akontaciji odnosno rezervaciji da će sklopiti kupoprodajni ugovor i dobiti novčani iznos i garancija da neće stan prodavati dalje". Formalni izostanak potpisa tužiteljice kao kupca ne mijenja ugovornu volju stranaka da preuzmu obvezu sklapanja glavnog ugovora radi čega smatra da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti pravni odnos stranaka primjenom čl. 268. st. 2. i 3. i čl. 294. ZOO-a. Ustraje u tvrdnji da je tuženica odgovorna što nije sklopljen kupoprodajni ugovor jer nije izbrisano založno pravo, a nakon što je izbrisano založno pravo tuženica je povisila kupoprodajnu cijenu na iznos od 135.000,00 EUR te je započela s izmjenama postojećeg stanja nekretnine radi povećanja tržišne vrijednosti što je utvrđeno uviđajem i vještačenjem. Zaključno, smatra da je tuženica nesavjesni stjecatelj iznosa od 6.500,00 EUR najkasnije od dana kada je postalo izvjesno da neće biti sklopljen kupoprodajni ugovor (28. veljače 2018.) pa od tada ima pravo na isplatu zatezne kamate.

10. U žalbi tuženica navodi da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni nejasni su i proturječni stanju u spisu. To iz razloga što je sud, iako je pravilno utvrdio da do sklapanja kupoprodajnog ugovora nije došlo krivnjom tužiteljice, pogrešno zaključio da je dužna vratiti 6.500,00 EUR temeljem stečenog bez osnova. Iako je u Priznanici navedeno da je 6.500,00 EUR isplaćeno kao kapara, u konkretnom slučaju valja primijeniti pravilo falsa nominatio non nocet jer je taj iznos primila "po osnovi rezervacije nekretnine" kako je ne bi dalje prodala te je ugovoreno da će taj iznos zadržati ako ugovor ne bude sklopljen, što se dogodilo krivnjom tužiteljice, radi čega smatra da ima pravo taj iznos zadržati.

11. Obzirom tužiteljica u žalbi izričito navodi da pobija presudu u cijelosti, a da za pobijanje toč. II. izreke presude kojom je djelomično usvojen eventualno kumulirani zahtjev nema pravni interes, to je ovaj sud toč. II. izreke rješenja odbacio žalbu tužiteljice u tom dijelu kao nedopuštenu primjenom čl. 380. toč. 1. u vezi čl. 358. st. 3. i čl. 367. st. 1. ZPP-a.

12. Ispitivanjem presude u okviru žalbenih navoda stranaka i primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku, a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju ukazuje tužiteljica, kao niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a na koju ukazuje tuženica. Time što je odbijen dokazni prijedlog tužiteljice za provođenje dokaza nakon što je prethodni postupak zaključen, prvostupanjski sud je postupio pravilnom primjenom čl. 299. st. 3. ZPP-a, a time što je sud odbio prijedlog za dopunskim saslušanjem svjedoka E. Ž., tužiteljica nije onemogućena u raspravljanju pred sudom jer je spornu činjenicu (je li Priznanica potpisana od tužiteljice/njezinog oca) utvrdio na temelju iskaza tužiteljice i sadržaja Priznanice. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u protivnosti sa sadržajem provedenih dokaza, nema proturječnosti niti nedostataka radi kojih ne bi bilo moguće ispitati njezinu zakonitost pa nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

13. Utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu i na njemu utemeljenu primjenu materijalnog prava kao pravilnim prihvaća i ovaj sud, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima stranaka.

14. Polazeći od nesporne činjenice da Priznanica o uplati kapare od 24. studenog 2017. nije potpisana od tužiteljice ili njezinog oca kojeg je tužiteljica ovlastila na pregovore s tuženicom oko kupoprodaje nekretnine, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da Priznanica ne predstavlja pravovaljani predugovor/ugovor o kupoprodaji nekretnine zbog nedostatka oblika (forme), kao i da ne može osnažiti jer isprava nije izvršena kao predugovor pa je pravilno zahtjev za sklapanje kupoprodajnog ugovora odbio. Pritom je pravilno primijenio materijalno pravo, između ostalih i odredbe čl. 268. st. 2. i 3. i čl. 294. ZOO-a na koje ukazuje tužiteljica u žalbi.

15. Da bi se isplaćeni iznos od 6.500,00 EUR mogao smatrati kaparom, to pretpostavlja postojanje pravno valjanog ugovora, kako pravilno navodi prvostupanjski sud u obrazloženju. Kako takav ugovor ne postoji, to je zahtjev tužiteljice za isplatu sud pravilno procijenio primjenom pravila o stjecanju bez osnova iz čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a i obvezao tuženicu vratiti taj iznos sa zateznom kamatom od podnesene tužbe primjenom čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a.

16. U vezi zahtjeva za isplatu zatezne kamate sud je pravilno obrazložio razloge na temelju kojih ne nalazi da je tuženica bila nesavjesni stjecatelj novčanog iznosa u trenutku kada joj je plaćen, a kako je čl. 1115. ZOO-a propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, to nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužiteljica smatra da je tuženica postala nepoštena protekom roka do kojega je ugovor trebao biti sklopljen (28. veljače 2018.), a ne postoji niti dokaz (niti tužiteljica tvrdi) da je prije podnesene tužbe zahtijevala od tuženice vraćanje plaćenog novčanog iznosa.

17. Obzirom se primljeni novčani iznos od 6.500,00 EUR ne smatra kaparom, to nisu pravno odlučni razlozi radi kojih nije sklopljen kupoprodajni ugovor, odnosno na čijoj strani leži odgovornost za nesklapanje kupoprodajnog ugovora, pa se žalbeni navodi kojima i tužiteljica i tuženica obrazlažu odgovornost protivne strane u tom pravcu ukazuju irelevantnim. Iz istih razloga neosnovani su i žalbeni navodi kojima tuženica tvrdi da ima pravo zadržati primljeni iznos.

18. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i žalbu tužiteljice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I., II. i III. izreke.

19. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a, navodeći da tužiteljica nije uspjela s osnovnim tužbenim zahtjevom nego tek s eventualno kumuliranim zahtjevom u omjeru od 75% pa je njezin ukupni uspjeh 38%, dok je uspjeh tuženice 62%, radi čega je tužiteljica u obvezi naknaditi tuženici trošak u omjeru od 24%.

20. U žalbi tužiteljica osporava utvrđeni omjer uspjeha navodeći da je uspjela s eventualno kumuliranim zahtjevom, što se smatra da je uspjela u cijelosti iako je odbijen osnovni tužbeni zahtjev. Tuženica pak smatra da je obzirom na naznačenu vrijednost predmeta spora od 474.000,00 kn (kunska protuvrijednost iznosa od 65.000,00 EUR) uspjeh tužiteljice samo 10% što proizlazi matematički kada se od 474.000,00 kn oduzme 6.500,00 EUR, pa smatra da ima pravo na naknadu troškova u omjeru od 80%.

21. Cijeneći da je uspjeh stranaka kvalitativno i kvantitativno podjednak, te da su im i troškovi nastali u približno jednakoj visini, to je po ocjeni ovoga suda svaka stranka dužna snositi svoje troškove postupka primjenom čl. 154. st. 4. ZPP-a. Stoga je ovaj sud prihvatio žalbu tužiteljice i primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačio toč. IV. i V. izreke presude.

22. Obzirom stranke nisu uspjele s žalbama u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok uspjeh u odnosu na odluku o troškovima nije mjerodavan za pravo na naknadu

troškova žalbenog postupka tužiteljice u smislu čl. 35. ZPP-a, to je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen zahtjev stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 26. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek v.r.