REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1289/2018-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ivana Vučemila člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UE iz [adresa], ŠE iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), VE iz [adresa] i JE iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]) svi zastupani po punomoćniku mr. sc. Ivi Brkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Grada Zadra, Narodni trg 1, (OIB: 09933651854), radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-767/16-2 od 22. ožujka 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P- 270/15 od 4. ožujka 2016., na sjednici održanoj 25. svibnja 2022.,
r i j e š i o j e :
Prihvaća se revizija tužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-767/16-2 od 22. ožujka 2018. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:
„I. Utvrđuje se da su tužitelji stekli pravo vlasništva nekretnine kat. čest. [katastarska čestica], dvorište i kuća ukupne površine 275 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to tužitelj UE za 1/4 dijela, tužiteljica ŠE za 1/4 dijela, tužiteljica VE za 1/4 dijela, te tužiteljica JE za 1/4 dijela, što je tuženik dužan priznati i trpjeti da se tužitelji temeljem ove presude upišu suvlasnicima predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi i to tužitelji UE za 1/4 dijela, tužiteljica ŠE za 1/4 dijela, tužiteljica VE za 1/4 dijela, te tužiteljica JE za 1/4 dijela, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.
II. Nalaže se tuženiku Gradu Zadru da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 4.375,00 kuna u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužitelja za više zatražen trošak odbija kao neosnovan.“
2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev.
3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelji su pravovremeno podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), postavljajući pri tom pitanja za koja tužitelji smatraju da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija tužitelja je osnovana.
6. U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili utvrđenja postojanja radnog odnosa, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373.a ili čl. 373.b ZPP.
7. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.
8. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.
9. Tužitelji u reviziji, smatrajući ih važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, naznačuju sljedeća pitanja:
„1. Može li se osnovano u smislu odredbi čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima utvrđivati pravo vlasništva dosjelošću na nekretnini koja je do 8. listopada 1991. bila u režimu društvenog vlasništva, a bez primjene čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima?
2. Može li se osnovano u smislu odredbi čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima utvrđivati pravo vlasništva dosjelošću na nekretnini koja je do 8. listopada 1991. bila u režimu društvenog vlasništva, a bez primjene čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kada na predmetnoj nekretnini ne postoje bilo kakva prava trećih osoba niti bi se takvim priznanjem prava vlasništva zadiralo u prava trećih osoba, odnosno kada ne postoje prava trećih osoba koja se imaju zaštititi?
3. Da li je moguće stjecanje prava vlasništva građenjem na zemljištu u režimu društvenog vlasništva prema pravnim pravilima OGZ-a, konkretno paragrafa 418. OGZ-a ili pak Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, ili Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima?“
10.1. U odnosu na prvo i drugo postavljeno pitanje kao razlog važnosti tužitelji se pozivaju na odluke Europskog suda za ljudska prava, i to Radomilja i drugi protiv Hrvatske broj 37685/10 od 20. ožujka 2018., U protiv Hrvatske broj 22768/12 od 20. ožujka 2018., te Trgo protiv Hrvatske broj 35298/4 od 11. lipnja 2009., u kojima je izraženo pravno shvaćanje da se u rok potreban za dosjelost treba uračunavati i razdoblje posjedovanja za vrijeme trajanja društvenog vlasništva na predmetnim nekretninama, a što drugostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari nije učinio. 10.2. U odnosu na treće postavljeno pitanje tužitelji smatraju kako je pobijana odluka u suprotnosti sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u rješenju posl.br. Rev-385/10 od 26. listopada 2010. te odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-III/3214/2005 od 19. ožujka 2008. prema kojima nije bilo prepreke stjecati pravo vlasništva građenjem i kada je je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva bilo u skladu s pravnim pravilom iz par. 418. Općeg građanskog zakonika, bilo u skladu s odredbama čl. 24. – 26. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ 6/80 i 36/90, „Narodne novine“ broj 53/91 i 91796), ovisno o vremenu građenja.
11. Naime, tužitelji tvrde da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću od 8. listopada 1991. do podizanja tužbe 28. siječnja 2015. budući su tužitelji, zajedno sa svojim prednicima bili u mirnom i nesmetanom posjedu spornih nekretnina više od 20 godina, a odredbom čl. 159. st.
4. ZV u svezi s odredbom čl. 159. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17 - službeni pročišćeni tekst, 152/14, 81/15 - službeni pročišćeni tekst), propisano je da će samostalni posjednik nekretnine u vlasništvu jedinice lokalne samouprave steći dosjelošću vlasništvo te nekretnine tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten samostalni posjed trajao dvadeset godina. Nadalje, tužitelji ističu da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva i kada bi se ocijenilo da je posjed njihovih prednika barem pošten jer je stanje u posjedovnoj evidenciji (katastru) nepromijenjeno i postoji već punih 50 godina, a tuženik nikada nije osporavao tužiteljima i njihovim pravnim prednicima valjanost upisa posjeda. Zaključno, tužitelji ističu da su ispunjene pretpostavke i za stjecanje prava vlasništva građenjem jer da je pravni prednik tužitelja još sredinom prošlog stoljeća izgradio objekt na spornoj nekretnini.
12. Ovaj sud ocjenjuje istaknuta pitanja u reviziji važnima u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.
13. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da su tužitelji pravo vlasništva stekli dosjelošću jer da su tužitelji putem svog oca ČE i njegovih prednika imali zakonit, istinit i pošten posjed sporne čestice i to u razdoblju od 8. listopada 1991. do podizanja tužbe 28. siječnja 2015. preko 20 godina, pozivom na odredbu čl. 159. st. 4. ZV u vezi s čl. 160. ZV.
14. Drugostupanjski sud međutim ističe da je otac tužitelja bio zakonit, istinit i pošten posjednik, međutim isti je nekretninu kupio 4. siječnja 1999.g., te do podnošenja tužbe nije protekao zakonski rok od 20 godina za stjecanje prava vlasništva redovnom dosjelošću; a da njegovi pravni prednici Š i GE nisu zakoniti posjednici jer su nekretninu kupili u vrijeme dok je bio na snazi Zakon o prometu zemljišta i zgrada („Službeni list SFRJ“ 57/65, 17/67 i 11/74) po kojem se poljoprivredno zemljište i građevinsko zemljište nije moglo otuđiti zbog čega je kupoprodajni ugovor kojim su oni stekli predmetnu nekretninu ništav, te se oni mogu smatrati samo poštenim posjednicima i to od 8. listopada 1991. godine, ali je u tom slučaju potreban rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću 40 godina.
15. Naime, obzirom da su predmetne nekretnine bile u društvenom vlasništvu, drugostupanjski sud je zauzeo pravno shvaćanje da se vrijeme posjedovanja od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. ne uračunava u vrijeme potrebno za stjecanja prava vlasništva dosjelošću.
16. Navedeno pravno shvaćanje suprotno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u predmetu Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018., i dr.:
„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.
Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“
17. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su prednici tužitelja bili upisani kao posjednici spornih nekretnina u katastru još od 1974., da su na nekretnini počeli graditi kuću u razdoblju od 1980., a što bi ukazivalo na činjenicu da su isti bili u posjedu spornih nekretnina i prije 8. listopada 1991. Isto tako iz spisa nije vidljivo da bi postojao suprotstavljen privatni interes trećih osoba.
18. Također, drugostupanjski sud je isključivo ocjenjivao pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pri čemu su izostali razlozi o stjecanju prava vlasništva građenjem. Naime, sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva već činjeničnom osnovom navedenom u tužbi. U tom smislu nije odlučno kako su tužitelji pravno ocijenili spor jer ga je sud dužan sam pravno kvalificirati (tako i u odluci ovog suda Rev 946/82 od 28. travnja 1983).
19. Obzirom na navedeno, a zbog pogrešnog pravnog pristupa, valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.
20. U nastavku drugostupanjski sud će ponovno ocijeniti jesu li ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva sporne nekretnine te donijeti novu zakonitu odluku.
Zagreb, 25. svibnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud
