REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 4795/2019-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Katarina Džimbeg, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski telekom d.d. Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupa punomoćnik Marijan Ruždjak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-559/2019-2 od 23. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-4131/2018-29 od 1. ožujka 2019., u sjednici održanoj 25. svibnja 2022.,

r i j e š i o  j e :

I/ Prihvaća se revizija, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R- 559/2019-2 od 23. srpnja 2019. te se predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II/ Odlučivanje o troškovima revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je nedopuštenom Odluka o otkazu Ugovora o radu broj: H3-771541-73-2017 od 31. ožujka 2017., slijedom čega radni odnos tužitelju temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj: H3-4271009-1-2016 od 26. rujna 2016. nije prestao (stavak I. izreke); tuženiku je naloženo vratiti tužitelja na poslove radnog mjesta koje je obavljao prije donošenja odluke o otkazu odnosno na drugo odgovarajuće radno mjesto sukladno tužiteljevoj stručnoj spremi, radnom iskustvu, trajanju radnog odnosa i bruto plaći koju je do tada ostvarivao (stavak II. izreke); naloženo je tuženiku naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 5.000,00 kn (stavak III. izreke); dok je zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova odbijen (stavak IV. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja (stavak I. izreke); a zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan (stavak II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud obje nižestupanjske presude preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva, a tužitelja obveže da mu naknadi troškove parničnog postupka, uključujući trošak revizijskog stupnja postupka.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP, revizijski je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. U postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a o njima ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

7.1. Pritom valja reći da pogrešan pravni pristup u rješenju spora ne znači sam po sebi ujedno počinjenje bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 1. ZPP, ako je unatoč takvom (pogrešnom) pravnom pristupu, koji je rezultirao pogrešnom primjenom materijalnog prava, moguće ispitati zakonitost i pravilnost pobijane presude.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu (članak 115. stavak 1. točka 1. Zakona o radu – „Narodne novine“ broj 93/14 – dalje: ZR) te zahtjev za vraćanje na posao (članak 124. stavak 1. ZR).

8.1. Polazeći od toga:

- da je tuženik u smislu odredbe članka 135. stavak 1. ZR dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz, jer je došlo do smanjenja opsega poslova tužiteljevog radnog mjesta (pravnog zastupnika), zbog čega je tuženik na tom radnom mjestu dva radnika utvrdio viškom,

- da je tuženik u odnosu na Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u 2017. ispunio svoju obvezu savjetovanja predviđenu odredbom članka 150. stavak 1. i 3. ZR te članka 127. ZR,

- ali da je tuženik postupio protivno odredbi članka 115. stavak 2. ZR, jer nije dokazao da je i na koji način pri odlučivanju o otkazu vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, kao ni da je i na koji način primijenio dodatni kriterij (procjenu učinka radnika za 2016. godinu), prvostupanjski sud utvrđuje da je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu nedopuštena, da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, slijedom čega je, na temelju odredbe članka 124. stavak 1. ZR, naložio tuženiku vratiti tužitelja na posao. 8.2. Cijeneći osnovanost tužbenog zahtjeva u svjetlu primjene zakonskih kriterija iz članka 115. stavak 2. ZR, ali i dodatnih kriterija (procjena radnog učinka u godini koja je prethodila otkazivanju te socijalnog kriterija iz članka 79. Kolektivnog ugovora tuženika), prvostupanjski je sud pošao od toga da je kod tuženika u vrijeme otkazivanja ugovora o radu na radnom mjestu Pravni zastupnik – Odsjek za zastupanje i imovinsko-pravne poslove – Odjel pravnih i regulatornih poslova i usklađenosti poslovanja, bilo zaposleno pet izvršitelja (tužitelj, ČR, ŽR, ĆR i AR).

9. Odgovarajući na tuženikov (žalbeni) prigovor da su u vrijeme otkazivanja, na radnom mjestu na kojem je bio zaposlen tužitelj bila zaposlena još samo dva izvršitelja, od kojih je jedna (AR) bila zaštićena radnica (članak 34. ZR), dok je druga (ŽR) bila nešto mlađa od tužitelja i kraće u radnom odnosu, ali je zato imala obvezu uzdržavanja dvoje maloljetne djece (koju tužitelj nema) i imala je bolji radni učinak od tužitelja, drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke ističe kako je potpuno neodlučna činjenica jesu li u relevantnom vremenu (kada je tužitelju otkazan ugovor o radu) na poslovima koje je obavljao tužitelj radila još dva ili četiri radnika, s obzirom na to da tuženik ni u odnosu na dva radnika nije primijenio zakonske kriterije iz članka 115. stavak 2. ZR, ali ni onaj dodatni kriterij koji je sam predvidio kao odlučan pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu (kriterij učinka). Naime, drugostupanjski je sud odbio uzeti o obzir potvrde o starosti, stažu i obvezama uzdržavanja usporednih radnica AR i ŽR (list 114- 115 spisa), uz obrazloženje da su iste izdane nakon donošenja sporne odluke o otkazu i za potrebe ovog (parničnog) postupka, a ne u svrhu odgovarajuće primjene članka 115. stavak 2. ZR.

9.1. Uvažavajući shvaćanje prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da je pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu vodio računa o okolnostima iz članka 115. stavak 2. ZR, kriterijima za socijalni odabir i članka 79. Kolektivnog ugovora tuženika te dodatnom kriteriju učinka radnika u 2016., drugostupanjski je sud odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu.

10. U ovom stupnju postupka sporno je je li tuženik pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, kao i o dodatnim kriterijima koje je sam predvidio kao odlučne prilikom otkazivanja ugovora o radu zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga.

11. Naime, autonomno je pravo poslodavca da odluči kome će od radnika dati poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, ali pri tome mora voditi računa o kriterijima iz članka 115. stavak 2. ZR. To znači da je poslodavac ovlašten dati prednost bilo kojem od navedenih kriterija u toj zakonskoj odredbi, imajući na umu koji su kriteriji odgovarajući razlozima zbog kojih su se otkaz daje, no u takvoj situaciji to mora biti vidljivo iz odluke poslodavca ili bi to trebalo biti utvrđeno u postupku.

12. U odluci o otkazu ugovora o radu (list 10-11 spisa) navodi se da je poslodavac u cijelosti vodio računa o kriterijima iz članka 115. stavak 2. ZR (trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika), te da je, osim zakonskih, primijenio i dodatne kriterije kao što je procjena učinka radnika za 2016. godinu.

13. S obzirom da tuženik nije imao propisan broj izvršitelja za radno mjesto Pravni zastupnik – Odsjek za zastupanje i imovinsko-pravne poslove – Odjel pravnih i regulatornih poslova i usklađenosti poslovanja, da su neke od saslušanih svjedokinja (radnice tuženika) iskazivale da ih je bilo troje, dok je tužitelj tvrdio da ih je bilo ukupno pet, prvostupanjski je sud prihvatio iskaz tužitelja da su u vrijeme donošenja odluke o otkazu na tom radnom mjestu bili zaposleni on, GR, BR, ĆR i AR.

14. Tuženik je tu činjenicu osporavao, uz tvrdnju da ih je bilo samo troje, pri čemu je tijekom postupka dostavio potvrde u kojima se potvrđuje koje su to osobe, koliko su stare, koliko su dugo u radnom odnosu te imaju li i kakvu obvezu uzdržavanja.

15. Iako su te potvrde sastavljene 3. studenoga 2017. (dakle, nešto više od 7 mjeseci nakon što je tužitelju otkazan ugovor o radu), tužitelj nije osporio njihov sadržaj, pa je u pravu tuženik kada ističe da je sud neosnovano tim ispravama oduzeo značaj dokaza u primjeni odredbe članka 115. stavak 2. ZR samo zato što iste nisu sačinjene prije donošenja odluke o otkazu.

16. Ukoliko te potvrde upućuju na ono stanje kakvo je bilo pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu i u skladu su s onim što se o tim kriterijima navodi u samoj odluci o otkazu, onda bez obzira na vrijeme kada su sastavljene i svrhu zbog koje su sastavljene, iste predstavljaju relevantan dokaz na okolnost da je tuženik, zaista, pri procjeni koji će radnici, zaposleni na istom radnom mjestu kao tužitelj, dobiti otkaz, a koji će nastaviti raditi.

17. Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da te potvrde nemaju značaj relevantnog dokaza samo zato što su sastavljene nakon odlučivanja o poslovno uvjetovanom otkazu, ostalo je neodgovoreno na ostale odlučne žalbene navode, prije svega u odnosu na ukupan broj izvršitelja na radnom mjestu na kojem je bio zaposlen tužitelj, pa s tim u vezi i žalbene navode da je sud pri ocjeni dopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu u smislu odredbe članka 115. stavak 2. ZR trebao uzeti u obzir i potvrde s lista 114-116 spisa, a onda sadržaj istih povezati s ostalim izvedenim dokazima i prigovorom tuženika da su bila samo dva usporedna radnika, od kojih je AR bila zaštićena od otkazivanja, dok da je ŽR, sagledavajući socijalno-ekonomske prilike, imala prednost za ostanak na radu.

18. Kako, dakle, nema uvjeta za preinaku pobijane presude, valjalo je na temelju odredbe članka 395. stavak 2. ZPP, ukinuti presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje, kako je to odlučeno pod stavkom I. izreke ovog rješenja.

19. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je, na temelju odredbe članka 166. stavak 3. ZPP, za konačnu odluku, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 25. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek