Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž R-110/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, po sucu mr. sc. Krunoslavu Baranu, u pravnoj stvari tužitelja M.T. iz N., OIB ..., zastupanog po punomoćniku J.J., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB ..., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Č., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu od 13. siječnja 2021., poslovni broj Pr- 114/2020-12, 25. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Pr-114/2020-12 od 13. siječnja 2021.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana isplati tužitelju M.T., OIB: ..., iznos od 84.540,00 kuna (osamdesetičetiritisućepestoičetrdeset kuna), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos: - 2.100,00 Kn od 1. siječnja 2014. do isplate - 2.100,00 Kn od 1. veljače 2014. do isplate - 1.800,00 Kn od 1. ožujka 2014. do isplate - 300,00 Kn od 1. svibnja 2014. do isplate - 1.500,00 Kn od 1. kolovoza 2014. do isplate - 1.050,00 Kn od 1. rujna 2014. do isplate - 1.500,00 Kn od 1. listopada 2014. do isplate - 1.650,00 Kn od 1. studenog 2014. do isplate - 2.250,00 Kn od 1. prosinca 2014. do isplate - 1.800,00 Kn od 1. siječnja 2015. do isplate - 1.650,00 Kn od 1. kolovoza 2015. do isplate - 300,00 Kn od 1. rujna 2015. do isplate - 1.950,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate - 1.950,00 Kn od 1. studenog 2015. do isplate - 2.250,00 Kn od 1. prosinca 2015. do isplate - 2.250,00 Kn od 1. siječnja 2016. do isplate - 2.100,00 Kn od 1. veljače 2016. do isplate - 2.250,00 Kn od 1. ožujka 2016. do isplate - 2.100,00 Kn od 1. travnja 2016. do isplate - 1.500,00 Kn od 1. svibnja 2016. do isplate - 1.650,00 Kn od 1. lipnja 2016. do isplate - 900,00 Kn od 1. srpnja 2016. do isplate - 1.950,00 Kn od 1. kolovoza 2016. do isplate - 2.400,00 Kn od 1. rujna 2016. do isplate - 1.200,00 Kn od 1. listopada 2016. do isplate - 1.650,00 Kn od 1. studenog 2016. do isplate - 2.100,00 Kn od 1. prosinca 2016. do isplate - 2.250,00 Kn od 1. siječnja 2017. do isplate - 2.400,00 Kn od 1. veljače 2017. do isplate - 2.400,00 Kn od 1. ožujka 2017. do isplate - 900,00 Kn od 1. travnja 2017. do isplate - 900,00 Kn od 1. kolovoza 2017. do isplate - 2.250,00 Kn od 1. rujna 2017. do isplate - 2.250,00 Kn od 1. listopada 2017. do isplate - 1.530,00 Kn od 1. veljače 2018. do isplate - 2.890,00 Kn od 1. ožujka 2018. do isplate - 1.700,00 Kn od 1. travnja 2018. do isplate - 1.530,00 Kn od 1. svibnja 2018. do isplate - 2.040,00 Kn od 1. lipnja 2018. do isplate - 2.040,00 Kn od 1. srpnja 2018. do isplate - 3.060,00 Kn od 1. kolovoza 2018. do isplate - 1.700,00 Kn od 1. rujna 2018. do isplate - 2.720,00 Kn od 1. listopada 2018. do isplate - 2.890,00 Kn od 1. studenog 2018. do isplate - 2.890,00 Kn od 1. prosinca 2018. do isplate.

2. Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana isplati tužitelju troškove ovoga postupka u iznosu od ukupno 8.437,50 kuna (osamtisućačetiristotridesetisedam kuna i pedeset lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude tj. od 13. siječnja 2021.god. do isplate."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19 - dalje ZPP), te predlaže pobijanu odluku preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, odnosno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz trošak sastava žalbe u iznosu od 1.125,00 kn.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode i predlaže potvrditi prvostupanjsku presudu pozivajući se na stavove sudova drugog stupnja, te stavove Vrhovnog suda o neprihvaćanju revizija tuženika u istovrsnim predmetima.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu ovaj sud nalazi da pri njezinu donošenju nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a, niti je počinjena bilo koja druga povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti ( čl. 365. st. 2. ZPP-a). Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i nije proturječna te nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6. Utvrđenje je žalbenog suda kako je sud prvog stupnja odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio, te je na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i osnovano prihvatio tužbeni zahtjev.

7. Predmet ovog radnog spora je zahtjev tužitelja za isplatu dodatka za rad na terenu kao policijskog službenika, na graničnim prijelazima, Središće ob Dravi (Republika Slovenija) - Trnovec (Republika Hrvatska), Gibina (Republika Slovenija) – Bukovje (Republika Hrvatska), Središće ob Dravi (Republika Slovenija) – Preseka (Republika Hrvatska) i Raskrižje (Republika Slovenija) – Banfi (Republika Hrvatska) na području državnog teritorija Republike Slovenije radi obavljanja hrvatske granične kontrole na državnom području Republike Slovenije, na temelju dogovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole, koji je stupio na snagu 1. srpnja 2013., sukladno Sporazumu između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine" broj 2/2004, Međunarodni ugovori), prema odredbi čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 104/13 u daljnjem tekstu: KU/13) te Dodatke I. i II. KU/13, i čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“broj 112/2017 i 12/2018, u daljnjem tekstu: KU/17).

8. U postupku je utvrđeno da je tužitelj, kao policijski službenik, u spornom razdoblju bio raspoređen u Policijsku upravu M., Policijsku postaju Š., na radnom mjestu policijski službenik – radno mjesto službenik za graničnu kontrolu i da je u tom razdoblju obavljao poslove hrvatske granične kontrole, a prema rasporedu službe dobivenom od nadređene osobe iz Policijske postaje Š., izvan stalnog mjesta rada, na graničnim prijelazima Središće ob Dravi – Trnovec, Gibina – Bukovje, Središće ob Dravi – Preseka, Raskrižje – Banfi, koji predstavljaju zajednička kontrolna mjesta za Republiku Sloveniju i Republiku Hrvatsku, sukladno Sporazumu između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine", broj 2/2004), a navedeni granični prijelazi nalaze na državnom području Republike Slovenije.

9. Kako je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelju stalno mjesto boravka u Republici Hrvatskoj i da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove izvan mjesta svog stalnog boravka i izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen pa da su u odnosu na tužitelja ispunjeni uvjeti iz čl. 50. KU/17 i čl. 56. i KU/13, uz nespornu visini dodatak za rad na terenu, zahtjev tužitelja prihvaća kao osnovan.

10. Tako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj obavljao poslove izvan mjesta stalnog boravka i izvan stalnog mjesta rada i zaposlenja na teritoriju druge države udaljenom od sjedišta Policijske postaje u Š. i više kilometara, te se tužitelj nije mogao slobodno kretati po cijelom graničnom prijelazu. Stoga žalbeni sud prihvaća utvrđenja suda prvog stupnja da rad tužitelja ima sva obilježja terenskog rada, jer granični prijelazi na kojima je poslove obavljao tužitelj nije u funkcionalnom smislu dio njegove policijske postaje.

11. Odredbom čl. 56. st. 1. i 2., KU/13 je propisano da službenik i namještenik, za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposleni izvan mjesta njegova stalnog boravka, ima pravo na dodatak za rad na terenu, a koje na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, a pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva se mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela. Nadalje čl. 50 KU/17. je propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposleni izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, a koje na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, tako da se pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva se mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela.

12. Slijedom izloženog pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 50. KU/17 odnosno čl. 56. KU/13 kada je tužitelju dosudio terenski dodatak u visini koja među stranaka tijekom postupka i nije bila sporna, uz pozivanje na mišljenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 20. svibnja 2014., kao i tumačenje Zajedničke komisije broj 22/56 od 11. studenog 2016., prema kojima pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada. S druge strane tumačenje Zajedničke komisije broj 1/50 na koje se poziva tuženik je doneseno 4. veljače 2019., nakon razdoblja obuhvaćenog tužbom i nakon podnošenja zahtjeva tužitelja za mirno rješenje spora, te se isto ne primjenjuje u konkretnom slučaju.

13. Tuženik se neosnovano poziva na međusobno reguliranje odnosa dviju država u pogledu istog graničnog prijelaza i davanjem istome statusa zone zajedničke lokacije, jer se radi, u skladu sa odredbama Zakona o potvrđivanju ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima ("Narodne novine" broj br. 2/04), tek o zajedničkom reguliranju međunarodnopravnog statusa pojedinih područja i reguliranju pitanja o vlasti službenih osoba ugovornih strana koji obavljaju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu na službenim mjestima na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. Ovi propisi uopće stoga ne reguliraju pravo na terenski dodatak policijskih službenika, već navedene odnose dviju država.

14. Neosnovani su i žalbeni navodi u kojima se tuženik poziva na odredbu članka 37. st. 1. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj: 83/13. i 27/16.), jer službenici upućeni na rad na teritorij druge države, izvan stalnog mjesta rada u kojem su zaposleni i izvan mjesta njihova stalnog boravka, s obzirom na vrijeme provedeno na terenu imaju pravo na isplatu dodatka za rad na terenu, sukladno navedenim odredbama KU odnosno u smislu odredaba članka 56. KU/13 odnosno članka 50. KU/17.

15. Ostali navodi žalbe nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih zakonskih odredbi i odredbi KU.

16. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje:OT). Naime, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je dosudio tužitelju trošak pristupa na ročište 3. prosinca 2020. u iznosu od 100 bodova po Tbr.

9. toč. 1, OT, jer se raspravljalo o glavnoj stvari, kao i trošak sastava podneska od 9. siječnja 2020. u iznosu od 50 bodova po Tbr. 8. toč. 3. OT. jer prema toj odredbi stranci pripada pravo 25% od nagrade iz Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. OT za sastavljanje ostalih podnesaka, ali ne više od 50 bodova, tako da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju iznos od 500,00 kn.

17. S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

18. Odluka o troškovima postupka u povodu žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a.

Osijek,25. svibnja 2022.

Sudac

mr. sc. Krunoslav Baran, v.r.