REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revt 83/2017-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ivana Vučemila člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice Anice Prišlić iz Varaždina, F. Galinca 1c i II. tužitelja Ivana Bahuneka iz Ljubešćice, Kalnička bb, III. tužiteljice Biserke Sokol iz Doljana, Radnička 7 i IV. tužitelja Vladimira Vnučeca iz Varaždina, Zagrebačka 13 koje zastupa punomoćnik mr. Marijan Petrić, odvjetnik u Varaždinu protiv tuženika Miroslava Bunića iz Varaždina, Nova 6, kojeg zastupa punomoćnik Oleg Uskoković, odvjetnik u Varaždinu, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 5436/2013-2 od 23. studenog 2016., kojom je potvrđena i preinačena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-185/07-97 od 23. siječnja 2013., u sjednici održanoj 25. svibnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja podnesena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5436/2013-2 od 23. studenog 2016. kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je svaki od tužitelja imatelj 572 dionice trgovačkog društva Zagorje d.d. (točka I. izreke) te na trpljenje tuženika za prijenos i registraciju vlasničke pozicije tih dionica (točka II. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka III. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja, dok je glede odluke o troškovima postupka preinačena.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. ZPP-a. Predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev, odnosno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.
4. U odgovoru na reviziju tuženik se istoj protivi i predlaže je odbiti kao neosnovanu.
5. Revizija nije osnovana.
6. Revizijski sud je pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Nižestupanjski sudovi u bitnom utvrđuju da je između stranaka 23. prosinca 1996. sklopljen ugovor o ortaštvu trajne prirode do ostvarenja zajedničkog cilja i to kupnje najmanje 51% dionica društva Zagorje d.d. te Aneks tom ugovoru od 8. listopada 1998. kojim je određen zajednički cilj da svaki od ortaka postane vlasnikom 5,015% dionica društva Zagorje d.d. te da kupe sve preostale dionice toga društva koje na bilo koji način budu mogli otkupiti tako da tuženik stekne 25% dionica a ostali ortaci preostale dionice. Pri tome da je ugovoreno da tuženik ima pravo držati 25% dionica dok obavlja funkciju direktora toga društva. Nadalje je utvrđeno da su između stranaka 12. listopada 1998. sklopljeni ugovori o kupoprodaji i prijenosu 572 dionice na svakog tužitelja bez naknade kojima je ugovoreno da će se primjenjivati nakon što tuženik prestane obavljati funkciju direktora društva. Utvrđeno je i da su odlukom trgovačkog društva Zagorje d.d. strankama odobreni krediti za kupnju dionica od društva Zagorje- Ltd d.o.o. te da je izjavom o prijeboju od 29. prosinca 1998. sačinjenom između društava Zagorje d.d. i Zagorje-Ltd d.o.o. društvo Zagorje d.d. podmirilo društvu Zagorje-Ltd d.o.o. obveze po zaključenim ugovorima o kupoprodaji dionica. Konačno, sudovi utvrđuju ugovori o kupoprodaji i prijenosu dionica nisu ništavi jer da su stranke slobodno ugovorile prava i obveze te utvrđuju da je tuženik i dalje predsjednik uprave društva Zagorje d.d. kao i da tužitelji nisu dokazali da je neisplaćena dividenda svakog od tužitelja iskorištena za zatvaranje tuženikovih obveza prema društvu Zagorje d.d. Slijedom navedenoga odbijaju tužbeni zahtjev.
8. Tužitelji prvenstveno ističu revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koja da je učinjena u postupcima pred oba nižestupanjska suda. Tako navode da su sudovi propustili obrazložiti i ocijeniti navode o ništavosti ugovora o kupoprodaji i prijenosu dionica od 12. listopada 1998. Takvi navodi tužitelja nisu točni jer je sud drugoga stupnja sasvim jasno obrazložio zbog čega ugovor nije ništavan i u tom je dijelu pobijana odluka ispitiva. Iz opširnih revizijskih navoda dade se zaključiti da tužitelji ukazuju i na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 373.a ZPP-a i bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a koja da je učinjena pred drugostupanjskim sudom. U odnosu na ove navode valja tužiteljima istaknuti da je sud drugoga stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 373. a st. 1. i 3. ZPP-a jer je polazio od nekih činjenica koje među strankama nisu sporne (da je tuženik i dalje predsjednik uprave društva Zagorje d.d.) te je utvrdio postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u postupku pred sudom prvoga stupnja koju je otklonio upravo primjenom odredbe čl. 373. a st. 1. toč. 2. ZPP-a. Isto je tako dao valjano obrazloženje o tome koje je činjenice uzeo kao dokazane i čime se rukovodio na temelju cjelokupne procesne građe u ovom predmetu. Dakle, suprotno navodima tužitelja nisu počinjene niti ove bitne povrede parničnog postupka.
9. Tužitelji su u ovom predmetu prvotno zahtijevali raskid ugovora o kupoprodaji i prijenosu dionica od 12. listopada 1998. te prijenos 572 dionice trgovačkog društva Zagorje d.d. na svakog od njih. Međutim, tijekom postupka (podnesak od 9. studenoga 2012) su zatražili utvrđenje da je svaki od njih imatelj 572 dionice društva Zagorje d.d. upravo na temelju toga ugovora. Pritom su još tvrdili da tužitelj nije ostvario dividendu u dostatnom iznosu da bi mogao podmiriti svoje obveze prema društvu i otplatiti kupljene dionice već da su zapravo tužitelji iz svoje dividende otplatili pakete od 572 dionice inkorporirane u paketu koji je formalno glasio na tuženika.
9.1. Kada tužitelji svoj zahtjev zasnivaju upravo na ugovoru o kupoprodaji i prijenosu dionica od 12. listopada 1998., tada im valja ukazati na slijedeće. Prije svega, takav ugovor nije ništavan jer tužitelji tijekom postupka nisu dokazali niti jedan od razloga ništavosti iz čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95 i 7/96, dalje: ZOO). To nisu niti tvrdili u navedenom podnesku. Tim je ugovorima sasvim jasno ugovoreno da je tuženik prodavatelj 6595 dionica društva Zagorje d.d. te da tužiteljima kao kupcima prenosi (svakom) 572 dionice toga društva ali i da ugovor stupa na snagu i počinje se primjenjivati prvog slijedećeg dana nakon dana kada tuženik prestane obnašati funkciju direktora toga društva. Dakle, prijenos dionica je odgođen do ostvarenja uvjeta koji još nije ostvaren jer tuženik i dalje obavlja tu funkciju. Stoga suprotno navodima revizije tužitelji nisu stekli dionice. Tvrdnje revidenata o tome da se zapravo ne radi o kupoprodaji dionica i da njihov zahtjev nije utemeljen na tim ugovorima (str. 10. obrazloženja revizije) već da se radi o simuliranim pravnim poslovima na neki je način suprotna njihovom osnovnom traženju koje je utemeljeno upravo na ovim ugovorima. Stoga su takvi revizijski navodi neosnovani.
9.2. Tužitelji posebno ističu i da je tuženik svoje dionice zapravo otplatio na način što su ih iz svoje dividende platili tužitelji, odnosno na način da njima nije isplaćivana dividenda. U odnosu na ovaj navod, koji vrlo opširno elaboriraju u reviziji, valja im odgovoriti da na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi, kao što to zaključuje i sud drugoga stupnja, tako nešto nisu dokazali. Pritom im valja i ukazati da se njihovi navodi o tome u reviziji temelje na izvansudskom nalazu i mišljenju vještaka Vlaste Santo Olđa koja u ovom postupku nije određena za vještaka i nije podnijela nalaz i mišljenje. No, sve i kada bi tome bilo tako, tada bi tužitelji spram tuženika mogli postaviti samo obveznopravni zahtjev u vidu isplate a ne stjecanja dionica.
10. Iz gore navedenoga proizlazi da je sud drugoga stupnja pravilno kao izvor prava između stranaka cijenio ugovore o prodaji i prijenosu dionica te pravilnom primjenom odredaba toga ugovora presudio u ovom sporu.
11. S obzirom na navedeno u točki 9. i 10. obrazloženja i u nedostatku isticanja drugih revizijskih razloga valjalo je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci presude.
Zagreb, 25. svibnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud
Broj zapisa: eb313-9cafb
Kontrolni broj: 0a2a2-f4bb2-dc3ad
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=MIRJANA MAGUD, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
