REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 861/2021-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika M. P., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica N. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika – protutužitelja V. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica A. Š., odvjetnica u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i sudskog raskida, odlučujući o tuženikovoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1099/2020-2 od 15. ožujka 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3068/14-136 od 7. listopada 2020., u sjednici održanoj 25. svibnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se revizija tuženika – protutužitelja V. d.d. kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tužitelja – protutuženika M. P. za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika – protutužitelja V. d.d. (dalje: tuženik) kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja kojom je:
- utvrđeno da je nezakonita i nedopuštena tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 31. ožujka 2014. kojom je tuženik otkazao tužitelju-protutuženiku M. P. (dalje: tužitelj) Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 31. svibnja 2003. te da je nezakonita i tuženikova Odluka o zahtjevu za zaštitu prava od 22. travnja 2014. (t. I. izreke),
- raskinut ugovor o radu sklopljen 31. svibnja 2003. između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca s danom 31. prosinca 2014. (t. II. izreke),
- naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi štetu u visini od osam prosječnih mjesečnih plaća u iznosu od 83.485,12 kn sa zateznim kamatama (t. III. izreke),
- odbijena protutužba (pravilno: protutužbeni zahtjev) za sudski raskid ugovora o radu sklopljenog između stranaka s danom 1. siječnja 2015. (t. IV. izreke),
- naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 11.875,00 kn sa zateznim kamatama (t. V. izreke),
- odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 3.750,00 kn sa zateznim kamatama (t. VI. izreke) i
- odbijen u cijelosti tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova (t. VII. izreke).
2. Tuženik je protiv drugostupanjske presude izjavio reviziju prema odredbi čl. 382.a st. 1. al. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava i predložio je ovom revizijskom sudu da nižestupanjske presude preinači ili da ih ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.
3. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio da se ona odbaci ili odbije i tuženika obveže da mu nadoknadi trošak sastava toga podneska.
4. Ovaj sud je drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako je tuženik revizijom i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s odredbom čl. 391 st. 2. ZPP, uzevši u obzir da je odredbom st. 3. toga članka propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.
5. Revizija nije osnovana.
6. Predmet spora zahtjevi su stranaka navedeni u izreci prvostupanjske presude kako je to opisano u t. I. obrazloženja ove presude.
O osnovanosti tužiteljeva zahtjeva za utvrđenje nezakonitosti i nedopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu i odluke o zahtjevu za zaštitu prava drugostupanjski je sud zaključio nakon što je, a što je za revizijski stadij postupka jedino odlučno, utvrdio:
- da je tuženik ugovor o radu sklopljen s tužiteljem za radno mjesto skladištara otkazao Odlukom o izvanrednom otkazu obrazloživši kako je utvrdio da je u skladištu za koje je tužitelj bio odgovoran nastao, sa stanjem na 31. prosinca 2013., nedopušteni manjak u ukupnom iznosu od 645.254,71 kn i da je tužitelj za taj manjak odgovoran, čime je počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, zbog koje njegov nastavak radnog odnosa kod tuženika nije moguć,
- da tužitelj nije odgovoran za nastali manjak jer nije mogao uredno izvršavati svoje radne obveze zato što mu tuženik unatoč znanju za veliki opseg posla i veliki skladišni prostor koji se prostirao u tri zgrade, nije osigurao adekvatne uvjete rada jer je bilo premalo zaposlenih, pri čemu se oglušio i na tužiteljeva upozorenja na probleme u organizaciji skladišta i zahtjeve da se zaposli više radnika, te je na teret tužitelju stavio i manjkove nastale u skladištima za koje on nije bio zadužen i odgovoran, a uz to tuženik nije dokazao niti koliko je točno iznosio manjak samo u odnosu na skladište za koje je odgovoran bio tužitelj.
Stoga nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 108. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11 i 73/13, dalje: ZR).
Odluku o osnovanosti tužbenih zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu i isplatu naknade štete u visini od osam prosječnih tužiteljevih plaća prvostupanjski je sud obrazložio, s čim je drugostupanjski sud suglasan, pozivom na odredbu čl. 117. st. 2. ZR i utvrđenjima da se tužitelj zaposlio kod drugog poslodavaca s danom 1. siječnja 2015., da je tužitelj kod tuženika u radnom odnosu bio od 1994. i da je u trenutku donošenja odluke o izvanrednom otkazu uzdržavao dvije kćeri. S obzirom na osnovanost tužiteljeva zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu, neosnovanim je utvrđen tuženikov zahtjev za raskid.
7. Na postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP tuženik ukazuje tvrdnjom da su „sudovi pogrešno prenijeli u obrazloženju neke navode pojedinih svjedoka“. Potom tuženik, na što se svodi pretežan dio sadržaja predmetne revizije, ovaj revizijski razlog obrazlaže izdvajajući dijelove iskaza pojedinih svjedoka i uspoređujući ih sa zaključcima prvostupanjskoga suda o činjenicama koje iz tih iskaza proizlaze. Pritom, zapravo, ne ukazuje uspješno na to da bi doista postojala takva proturječnost između u zapisniku zabilježenih iskaza svjedoka i onoga što je u vezi s tim iskazima navedeno u obrazloženju prvostupanjske presude koje bi ishod bio nerazumljivost prvostupanjske presude, već iznosi vlastitu i samo parcijalnu ocjenu dokaza i time, nedopušteno u smislu odredbe čl. 386. ZPP, drugostupanjsku presudu pobija pozivanjem na navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
Suprotno tuženikovim tvrdnjama, usporedba iskaza saslušanih svjedoka kako su oni zabilježeni sa zaključcima prvostupanjskoga suda o činjenicama koje se iz toga dokaznog sredstva mogu utvrditi, ukazuje na logičnost i neproturječnost u obrazloženju prvostupanjske presude u dijelu u kojem se izlažu činjenična utvrđenja. Takvo pak obrazloženje, koje u obzir uzima kako pojedine izvedene dokaze tako i rezultat cjelokupnoga postupka uopće, ukazuje na pravilnost zaključka prema kojem sam tuženik kao poslodavac, zbog svojih propusta pri organizaciji rada, nije tužitelju omogućio da svoje radne obveze izvršava tako da ulažući očekivani trud i pažnju, u potpunosti može kontrolirati stanje na skladištu za koje je bio zadužen, odnosno konkretno, da je logično da četiri radnika i njima nadređena osoba ne mogu bez greške i propusta obaviti sav od njih traženi rad na tri lokacije, u velikim skladišnim prostorima te u opsegu posla kakav je utvrđen, zbog čega tužitelj za manjak nije odgovoran. Pritom je za ukazati i na to da je izvedenim vještačenjem utvrđeno i to da tuženik nije pravilno utvrdio iznos manjka, odnosno da taj manjak za sva četiri tuženikova skladišta, od kojih je tužitelj bio odgovoran za samo jedno od njih, iznosi 547.476,74 kn ukupno, dok tuženik Odlukom o izvanrednom otkazu samo tužitelja tereti za manjak u iznosu od 645.254,71 kn.
8. Stoga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnoga postupka.
9. Postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnoga prava tuženik veže za činjenično stanje kako ga on vidi, te tako opravdava utemeljenost Odluke o izvanrednom otkazu na odredbi čl. 108. st. 1. ZR, dok pravilnost primjene odredbe čl. 117. st. 2. ZR pri odlučivanju o zahtjevu sudski raskid ugovora o radu i naknadi štete revizijom ne problematizira niti jednom tvrdnjom.
10. Stoga nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.
11. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP odbiti kao neosnovanu te je presuđeno kao u t. I. izreke.
12. Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju (t. II. izreke) jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o reviziji (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP).
Zagreb, 25. svibnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić, v.r.
