REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2341/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ivana Vučemila člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske OIB 52634238587 koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli, protiv tuženice Općine Žminj, Žminj, Pazinska cesta bb, OIB 55323221255, zastupane po Vanesi Zandel Lončarić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Čohilj & Rovis j.t.d. Pula, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4170/2016-3 od 13. ožujka 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda zbog ogluhe Trgovačkog suda u Pazinu, poslovni broj P-1282/2015-4 od 9. veljače 2016., na sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2022.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom zbog ogluhe Trgovačkog suda u Pazinu P-1282/2015-4 od 9. veljače 2016. suđeno je:
„I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos na ime povrata neutrošenih sredstava potpore od 1.403.942,00 kuna (milijunčetristotritisućedevetstočetrdesetidvijekune) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. lipnja 2012. godine do isplate, a koja od 30. lipnja 2012. godine do 31. srpnja 2015. godine teče po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati troškove ovog postupka u iznosu od 14.040,00 kuna (četrnaesttisućaičetrdesetkuna).“
2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 4170/2016-3 od 13. ožujka 2018. u povodu žalbe tuženika suđeno je:
„I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda zbog ogluhe Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-1282/2015-4 od 9. veljače 2016. u dijelu točke I. izreke kojom je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 1.403.942,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. lipnja 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i u točki II. izreke.
II. Preinačuje se presuda zbog ogluhe Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-1282/2015-4 od 9. veljače 2016. u preostalom dijelu točke I. izreke i sudi:
1. Odbija se tužiteljev zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 1.403.942,00 kn za razdoblje od 30. lipnja 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu preko pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu preko tri postotna poena.“
3. Protiv citirane drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik, pobijajući je u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev odbije ili da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. Iz sadržaja tužbe proizlazi da je tužiteljica tuženici uplatila 1.700.000,00 kn za 2010. godinu, a za izgradnju poduzetničke zone, prema Odluci o dodjeli sredstava za izgradnju poduzetničkih zona u JLPS za tu godinu klasa: 402-01/10-01/976, urbroj: 526-11-04/1-10-2, prema kojoj je ta sredstva tuženica bila dužna utrošiti namjenski (za izgradnju Industrijske zone Žminj), a neutrošena sredstva vratiti u roku od 12 mjeseci, s tim da je tužiteljica u dva navrata tuženici na njezin zahtjev odobrila produženje roka. Tuženica nije opravdala utrošak od 1.403.942,28 kn pa je tužiteljica dopisom od 7. veljače 2013. zatražila da joj taj iznos vrati, a što ona nije učinila pa je na to obvezana presudom zbog ogluhe.
7. Prema odredbi čl. 331.b st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – dalje: ZPP) presuda zbog ogluhe sud donijeti ako tuženik nije podnio odgovor na tužbu u određenom roku pod uvjetima:
a) da su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni,
b) da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi,
c) da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio,
d) da ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.
8. Pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjene te pretpostavke. Što se tiče uredne dostave tužbe i poziva tuženici da podnese odgovor na tužbu, u obrazloženju pobijane presude navedeno je da je u dostavnici (list 16 spisa) u rubrici „datum i potpis“ označeno: „22. 10. 2015., Kresina“, a u potvrdi Hrvatske pošte od 1. travnja 2016. navedeno je da je pismeno uručeno opunomoćniku Općine Žminj 22. listopada 2015.“ I prema shvaćanju ovog suda to je valjan dokaz da su tuženici tužba i poziv da podnese odgovor na tužbu uredno dostavljeni. Točno je da se prema odredbi čl. 138. st. 1. ZPP dostava obavlja zakonskom zastupniku odnosno punomoćniku kada ga stranka ima, ali je u toj odredbi navedeno „ako u ovom zakonu nije što drugo određeno“, a u ovom slučaju jest određeno. Prema odredbi čl. 134. st. 1. ZPP dostava državnim tijelima i pravnim osobama obavlja se predajom pismena osobi ovlaštenoj za primanje pismena ili radniku koji se zatekne u uredu odnosno poslovnoj prostoriji. Dakle, pismeno je moglo biti obavljeno bilo kojem radniku tuženice koji se zatekao u njezinom uredu, a tuženica ni u reviziji ne tvrdi da osoba koja je potpisala dostavnicu (Kresina) nije njezin radnik. Nedostatak koji se sastoji u tome da na dostavnici uz potpis nije otisnut i pečat u smislu odredbe čl. 149. st. 1. ZPP, i prema pravnom shvaćanju ovog suda, ne oduzima dostavnici svojstvo javne isprave. Pored toga, za napomenuti je i da je dostavu moguće dokazivati i drugim sredstvima, a što je konkretno i dokazano citiranom Potvrdom Hrvatske pošte. Pri tom, upotreba pečata ili štambilja u pravnom prometu je zapravo napuštena, jer je bitan potpis (pritom treba reći da uz elektronički potpis koji je u širokoj upotrebi otiskivanje pečata ili štambilja i nije moguće), a ne pečat. Na to ukazuje i činjenica da je odredba čl. 149. st. 1. ZPP izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 70/19) u kojoj se više ne spominje pečat ili štambilj.
9.1. Ispunjene su i ostale navedene zakonske pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe. Osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi jer u njoj nije navedena bilo koja činjenica iz koje bi proizlazilo da tuženica nije dužna vratiti neutrošena sredstva koja joj je tužiteljica dodijelila.
9.2. Jednako tako, činjenice koje su navedene u tužbi nisu u suprotnosti s dokazima koje je sama tužiteljica podnijela. Tako je u Odluci tužiteljice od 21. svibnja 2010. (list 6 spisa) navedeno da odobrena sredstva Korisnik (tuženica) treba utrošiti namjenski i to potvrditi u pisanoj formi (računi, obračunske situacije s dokazima o plaćanju), a neutrošena sredstva treba vratiti nakon 12 mjeseci. Tvrdnje tuženice da ona nije potpisala te odluke i da su to jednostrane isprave tužiteljice su bez smisla. Ako tužiteljica nekome dodjeljuje sredstva sasvim je logično da će o tome donijeti odluku, a da po prirodi stvari u donošenju odluke ne sudjeluje osoba kojoj se ta sredstva daju. Tuženica je svoje protivljenje mogla iskazati tako da doznačeni iznos vrati tužiteljici.
9.3. Nadalje, na pravilnost pobijane presude je bez značaja tvrdnja tuženice da je u Odluci navedeno da je ona dužna neutrošena sredstva vratiti „nakon 30. lipnja 2012.“, pa izvodi zaključak da to znači bilo kada nakon tog datuma što jeste točno, ali „bilo kada“ ne znači isto što i „nikada“. Naime, ako rok ispunjenja obveze nije određen dužnik ju je dužan ispuniti u smislu čl. 173. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) kada to vjerovnik zatraži, a tužiteljica je to zatražila dopisom od 7. veljače 2013. (a potom i tužbom u ovoj parnici).
9.4. Tvrdnja tuženice da je temelj odnosa među strankama Ugovor od 21. svibnja 2010. nije relevantna jer se presuda zbog ogluhe ne može pobijati žalbom zbog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP), a u samoj reviziji je navedeno da tužiteljica uz tužbu nije priložila taj Ugovor niti se na njega pozvala. U postupku u kojem je donesena presuda zbog ogluhe činjenice koje nisu navedene u tužbi i dokazi koji nisu priloženi uz tužbu ne mogu biti predmet razmatranja u prvostupanjskom pa slijedom toga ni u drugostupanjskom postupku.
10. Zadatak je drugostupanjskog suda bio ocijeniti jesu li ispunjene prethodno navedene pretpostavke iz čl. 331.b ZPP što je i učinio pa suprotno navodima u reviziji nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 5. i toč. 6. i ona iz čl. 375. st. 1. ZPP. Drugostupanjska presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati pa nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Suprotno tvrdnji tuženice, tužiteljica je uz tužbu pozivom na odredbu čl. 186.a st. 8. ZPP priložila zahtjev za mirno rješenje spora od 27.ožujka 2014. ( podnesen nešto manje od 10 mjeseci prije podnošenja tužbe – list 3 spisa), a navodi u reviziji da tužiteljica nije dostavila „dokaz o tome je li tuženica prihvatila ili ne zahtjev za mirno rješenje“ nisu odlučni, jer ako ga je prihvatila onda bi činjenica da je spor riješen mirnim putem bila istaknuta već u žalbi (a to ne tvrdi ni u reviziji).
11. Činjenica da se sud pozvao na odredbu čl. 1111. ZOO nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer iz činjenica navedenih u tužbi i dokaza koji su priloženi uz tužbu nedvojbeno proizlazi da obveza tuženice postoji. Postojanje obveze tuženice proizlazi iz Odluke o dodjeli sredstava za izgradnju poduzetničkih zona u JLPS klasa: 402-01/10-01/976, urbroj: 526-11-04/1-10-2 od 3. svibnja 2010. na koju se poziva i tuženica. Imajući u vidu prirodu predmeta postupka, tužiteljica nije mogla donijeti tu Odluku bez zahtjeva tuženice pa se ona može smatrati kao prihvatom ponude u smislu 262. ZOO, odnosno ako tuženica nije uputila zahtjev (ponudu) da joj se odobre sredstva, onda se ta Odluka može smatrati kao ponuda tužiteljice koju je tuženica prihvatila pa makar konkludentnim radnjama u smislu čl. 262. st. 2. ZOO. Pritom treba reći da je tuženica u reviziji navela da su stranke sklopile Ugovor od 21. svibnja 2010. (kojeg je i priložila uz reviziju), koji ne može biti predmet razmatranja u postupku u kojem je donesena presuda zbog ogluhe (jer nije bio priložen uz tužbu niti se u tužbi spominje), ali je za ukazati da tuženica i ne tvrdi da po tom Ugovoru nema obvezu vratiti odobrena sredstva ako nisu namjenski utrošena.
12. Zbog navedenih razloga odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. ZPP.
Zagreb, 25. svibnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud
Broj zapisa: eb30c-cf2f0
Kontrolni broj: 08c3e-9269b-c59a7
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=MIRJANA MAGUD, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.