Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj 14 Gž Zk-208/2022-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Vesne Težak-Škrbina suca izvjestitelja i člana vijeća i Vesne Gašparuš-Horvat člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) M. Z. iz P., OIB: …, osobno i kao nasljednika pokojnog, prvotnog 3. tužitelja I. Z. iz Z., OIB: …, 2) M. B. iz N., OIB: …, osobno i kao nasljednika pokojnog, prvotnog 3. tužitelja I. Z. iz Z., OIB: … i 3) I. P. iz Z., OIB: …, osobno i kao nasljednika pokojnog, prvotnog 3. tužitelja I. Z. iz Z., OIB:…, svi kao nasljednici pokojnog M. Z. i svi zastupani po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko upravnom odjelu, radi ispravka pogrešne uknjižbe, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1028/2019-22 od 9. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene Republike Hrvatske i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1028/2019-22 od 9. prosinca 2021.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene Republike Hrvatske za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja ispravlja se uknjižba prava vlasništva na nekretnini oznake čest. zem. 7955 k. o. P., zv. B., u naravi dvorište površine 304 m2, gospodarska zgrada površine 27 m2, stambena zgrada površine 57 m2 te stambena zgrada površine 58 m2, sveukupne površine 446 m2, upisana u zk. ul. 5990 k. o. P. na način da ispravna uknjižba prava vlasništva na toj nekretnini glasi na imena tužitelja i to 1) M. Z., OIB: … za 2/5 dijela, 2) M. B., OIB: … za 1/5 dijela, 3) I. Z., OIB: … za 1/5 dijela i 4) I. P., OIB: … za 1/5 dijela (točka I. izreke), te je naloženo tuženoj da naknadi tužiteljima troškove postupka u iznosu od 11.250,00 kn (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tužena u kojoj ističe sve zakonom predviđene žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja uvaži žalbu i presudu preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine te vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn.

3. U odgovoru na žalbu tužitelji osporavaju žalbene navode, predlažu žalbu odbiti kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za ispravkom upisa u zemljišnoj knjizi koji zahtjev je postavljen u smislu odredbe čl. 197. st. 1. alineja 1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17 – dalje: ZZK). Tužitelji u tužbi tvrde da je pogrešan upis uknjižbe prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, pobliže opisanoj u izreci, koji je izvršen u zemljišnoknjižnom ispravnom postupku koji se vodio pred prvostupanjskim sudom. Tvrde da su oni na toj nekretnini stekli to pravo nasljeđivanjem iza svog oca sada pokojnog M. Z., koji da je istu nekretninu stekao temeljem zakona - dosjelošću.

6. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

7. Nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju izričito ukazuje žaliteljica. Suprotno žalbenim navodima, izreka presude je razumljiva, presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. Suprotno paušalno iznesenim žalbenim prigovorima, sud prvog stupnja je, nakon pravilno provedenog postupka, valjanom ocjenom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite odluke o predmetu spora. Žalbenim navodima kojima osporava točnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, žaliteljica iznosi svoju ocjenu dokaza koja, međutim, nema uporišta u stanju spisa odnosno rezultatima provedenog dokaznog postupka. Stoga ti žalbeni navodi nisu doveli u pitanje pravilnost bitnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

9. Sud prvog stupnja je utvrdio:

- da iz zapisnika prvostupanjskog suda sastavljenog u postupku preoblikovanja zemljišne knjige broj Z-4249/17 21. ožujka 2019. (list 10-12 spisa) proizlazi da je na utuženoj čestici oznake kč. br. 7955 k. o. P., B., u naravi dvorište površine 304 m2, gospodarska zgrada površine 27 m2, stambena zgrada površine 57 m2 te stambena zgrada površine 58 m2, sveukupne površine 446 m2, upisane u zk. ul. 5990 k. o. P., u zemljišnoj knjizi upisana tuženica, te da su tužitelji 27. veljače 2017. podnijeli prigovor koji je zaveden pod poslovnim brojem Z-4249/17, a koji je rješenjem suda od 21. ožujka 2019. odbijen kao neosnovan,

- da je uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika utvrđeno da predmetna nekretnina u naravi predstavlja kuću katnicu, kuću prizemnicu i okućnicu u cijelosti ograđenima betonskim zidom za koje objekte je prostim okom razvidno da se radi o starijoj gradnji,

- da iz zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je predmetna nekretnina upisana u zk. ul. 5990 k. o. P. kao vlasništvo ovdje tužene, te da ta nekretnina sadašnje oznake kč. br. 7955 odgovara dijelu stare kč. br. 335/1 k. o. P. koji podaci su bili važeći do prihvaćanja podataka nove izmjere i revizije k. o. P. 2016.,

- da iz povijesti posjedovanja za spornu nekretninu proizlazi da najstariji podaci datiraju iz 1883. i da je kč. br. 335/1 bila evidentirana kao posjed tadašnjeg Odlomka P. koje stanje ostaje neizmijenjeno do I. revizije 1955. kada su posjednicima utvrđeni i evidentirani R. M., odnosno M. M. ud. R. od 1983., M. Z., a od 1971. M. Z. ud. M., S. Z, a od 1966. K. Z. ud. S., Općenarodna imovina te J. J., a od 1965. temeljem diobenog ugovora i T. J. iza čije smrti su 1980. posjednicima njegovog dijela ove nekretnine upisani B., P. i E.-N. J., na temelju rješenja o nasljeđivanju iza J. J. posjednikom njegovog dijela evidentiran je B. J., a od 2007. iza njegove smrti I. J. i dr. 1986. izvršena je dioba kč. br. 335/1 kojom P. J. izdvaja svoju površinu u novu čest. zem. 335/7, da su novom izmjerom formirane nove čest. zem. 7941 i 7955, tako da je Općina P. evidentirana posjednikom čestice kč. br. 7941, a Republika Hrvatska posjednikom predmetne kč. br. 7955.,

- da iz sadržaja pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju prvostupanjskog suda broj O- 51/70 iza smrti A. Z. ud. A. proizlazi da su njezinim nasljednicima proglašeni kćer R. B. za 1/3 i sin M. Z. za 2/3 dijela, time da utužena nekretnina nije obuhvaćena tim rješenjem,

- da iz pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju donesenom po javnom bilježniku D. G. R. kao povjereniku suda pod brojem O-330/13, UPP-OS-108/13 iza smrti M. Z., oca tužitelja, proizlazi da je njegovom ostavinskom imovinom utvrđena i sporna nekretnina za koju je navedeno da je bio posjednikom „za cijelo“, a njegovim nasljednicima proglašeni su ovdje tužitelji i njihov prednik (prvotni 3. tužitelj I. Z. koji je umro tijekom ove parnice), i to tužitelj pod 1) za 2/5 dijela, a ostali tužitelji svaki za 1/5 dijela.

- da iz rješenja o izvedenom stanju od 19. siječnja 2018. po prijedlogu prvotnog 3. tužitelja I. Z. proizlazi da je ozakonjena dovršena, samostojeća, stambena, jednostavna zgrada, izgrađena na čest. 7955 k. o. P., prikazana na izvodu iz katastarskog plana i na snimku izvedenog stanja nezakonito izgrađene zgrade,

- da iz rezultata cjelokupnog dokaznog postupka proizlazi da je utužena nekretnina vlasništvo obitelji Z. još od 19. stoljeća, da je vlasnik ove nekretnine bio još pradjed tužitelja M., potom njihov djed A. koji je umro 1931., da se njegov sin M. koji se nakon smrti majke A. podijelio sa sestrom R. na način da mu je ova nekretnina (u naravi kuća sa okućnicom) pripala u cijelosti, a čiji nasljednici su ovdje tužitelji.

10. Na temelju navedenih činjenica, sud prvog stupnja zaključuje da se predmetne nekretnine nalaze u kontinuiranom nesmetanom posjedu tužiteljeve obitelji sasvim sigurno (najmanje) od 6. travnja 1901. Pozivajući se na odredbe Općeg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ), a koja pravna pravila se primjenjuju na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 1941. godine („Narodne novine“, broj 73/91) te pravno pravilo iz paragrafa 1460. OGZ sud prvog stupnja zaključuje da su tužitelji stekli pravo vlasništva dosjelošću s obzirom da se nalaze u samostalnom, poštenom, neprekidnom posjedu utužene nekretnine kakav posjed su imali ranije njihovi prednici – otac M. rođen 1931., te djed A. koji je bio rođen oko 1800. a koji se rodio i živio u staroj kući sagrađenoj na predmetnoj nekretnini.

11. Nadalje, podredno pozivajući se na izvornu odredbu čl. 388. st 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarima pravima („Narodne novine“, broj 91/96) prema kojoj se rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja prije tog dana, sud utvrđuje da su se u konkretnom slučaju stekle zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti na istoj nekretnini. Navedena zakonska odredba bila je na snazi od 1. siječnja 1997. pa sve do 14. prosinca 1999. kada je objavljena odluka Ustavnog suda od 17. studenoga 1999. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I- 237/1997, U-I-1053/1997, U-I-1054/1997, kojom je ista ukinuta, nakon čega se to vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. više nije moglo uračunavati u rok dosjelosti. Prednik tužitelja M. Z. da je stekao navedeno pravo jer da je od 1931., kada je rođen, do stupanja na snagu navedenog Zakona, prošlo više od 40 godina.

12. Izneseni stav prvostupanjskog suda prihvaća kao pravilan i ovaj drugostupanjski sud.

13. Na konkretan slučaj s obzirom na izneseni sklop činjenica koje su u provedenom postupku utvrđene pravilno je sud primijenio izvornu verziju odredbe čl. 388. st. 4. (iz 1996.) Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta – dalje: ZVDSP).

14. Budući da je prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda prednik tužitelja njihov otac, pokojni M. Z. u trenutku stupanja na snagu ZVDSP, tj. 1. siječnja 1997. bio više od četrdeset godina u poštenom, samostalnom i kontinuiranom posjedu predmetne nekretnine (kojeg je naslijedio iza smrti svog oca A.), on je na temelju dosjelosti postao vlasnikom predmetnih nekretnina u trenutku stupanja na snagu tog Zakona. To pravo vlasništva su naslijedili ovdje tužitelji u trenutku njegove smrti (2013.).

15. Naime, prema odredbi čl. 159. st. 1. ZVDSP, dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnik te stvari. Prema stavku 2. tog članka samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnog posjedovanja, prema stavku 3. tog članka kojem je posjed barem pošten, protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja dok će prema odredbi stavka 4. tog članka samostalni posjednik nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i uprave dosjelošću steći pravo vlasništva ukoliko mu je samostalan posjed trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavka 2. i 3. tog članka.

16. Prema odredbi čl. 18. st. 1. ZVDSP posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed), posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja (st. 2.), dok je pošten posjed ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (stavak 3.). Prema stavku 5. tog članka posjed se smatra poštenim osim ako se ne dokaže suprotno, dakle poštenje posjeda se pretpostavlja.

17. Temeljem odredbe iz čl. 160. st. 2. ZVDSP u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali predmetnu nekretninu, a koji je posjed imao obilježja propisana odredbom čl. 159. ZVDSP.

18. Odredbom čl. 388. st. 2 ZVDSP propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Ako su rokovi koji su za stjecanje stvarnih prava određeni tim Zakonom počeli teći prije njegovoga stupanja na snagu, dakle prije 1. siječnja 1997., tada oni nastavljaju teći sukladno čl. 388. st. 2. ZVDSP, ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ako bi počeo teći u trenutku njegovoga stupanja na snagu (čl. 388. st.3. ZVDSP).

19. S obzirom na navedena bitna činjenična utvrđenja, pravilno sud prvog stupnja ukazuje na odluku Europskog suda za ljudska prava (T. protiv Republike Hrvatske broj 35298/04) u kojoj je zauzeto stajalište da je tužitelj u tom predmetu kao pošteni posjednik, posjedovanjem nekretnina u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od 40 godina, ex lege, na temelju čl. 388. st. 4. ZVDSP, stupanjem na snagu tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine, odnosno da posljedicu ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, posebno kada ne postoje drugi suprotstavljeni interesi. Također treba ukazati i na druge odluke istog suda (R. i drugi protiv Republike Hrvatske broj 37685/10, J. protiv Republike Hrvatske broj 22768/12/10) u kojima je izraženo i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu čl. 388. st. 4. ZVDSP nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe, odnosno da nije odlučno da li je tužba podnesena nakon 17. studenog 1999.

20. I prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda tužitelji su u provedenom postupku dokazali (čl. 219. st. 1. ZPP) činjenične navode u tužbi, odnosno da su u konkretnom slučaju vlasništvo predmetne nekretnine stekli nasljeđivanjem iza svog oca, sada pokojnog M. Z., koji je to pravo stekao po sili zakona (ex lege), izvanknjižno, dosjelošću, i to u trenutku stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997.). Prednik tužitelja je to pravo stekao sukladno njegovom izvornom tekstu (iz 1996.) u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, a sve u skladu s pravnim shvaćanjima zauzetim u navedenim odlukama Europskog suda za ljudska prava, na koja se pravilno poziva prvostupanjski sud.

21. S druge strane, tužena nije tijekom postupka dokazala svoje paušalne navode koje ponavlja u žalbi da posjed tužitelja odnosno njihovih prednika na predmetnim nekretninama nije imao potrebnu kvalitetu tj. da nije bio pošten. Razloge koje u pogledu te odlučne okolnosti u obrazloženju pobijane presude iznosi prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Isti su naime argumentirani, kako rezultatima pravilno provedenog dokaznog postupka i pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza, tako i pravilnim pravnim pristupom predmetu spora.

22. Stoga je, suprotno žalbenim navodima tužene, sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev za ispravkom spornog zemljišnoknjižnog upisa prihvatio kao osnovan. Pritom na zakonitost pobijane presude nema utjecaja to što u izreci nije navedeno na temelju kojeg je rješenja taj pogrešan upis proveden. I bez ovog podatka, suprotno žalbenim prigovorima, izreka pobijana presuda je jasna, dovoljno određena i razumljiva.

23. Žalbenim navodima tužena iznosi vlastita pravna shvaćanja koja su subjektivna i nemaju uporišta u navedenim relevantnim materijalno pravnim odredbama odnosno pravnim stajalištima zauzetim u navedenim odlukama Europskog suda za ljudska prava.

24. I odluka o parničnom trošku je zakonita i pravilna, kako po osnovu tako i po visini (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP) s time da žaliteljica pobijanu odluku u tom dijelu niti ne osporava konkretnim žalbenim prigovorima.

25. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužene je trebalo kao neosnovanu odbiti i pobijanu presudu potvrditi.

26. Odluka o žalbenom trošku pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP. Tužena u smislu navedenih zakonskih odredaba nema pravo na nadoknadu žalbenog troška budući sa žalbom nije uspjela.

U Velikoj Gorici 25. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak, v.r.