REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2509/2019-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ecooperativa d.o.o., zbrinjavanje otpada i uslužne djelatnosti, Matulji, Jušići 69c, OIB 71394193474, kojeg zastupa punomoćnik Dragan Mijoč, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, Zagreb, Ksaver 208, OIB 85828625994, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6273/2018-2 od 29. siječnja 2019. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-4534/2014 od 21. siječnja 2016., u sjednici održanoj 25. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Tužiteljeva revizija glede odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Tužiteljeva revizija glede odluke o naknadi parničnih troškova odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

„Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv- 4534/2014 od 21. siječnja 2016. u točkama 1. i 3. izreke i sudi:

1. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-62/2014 od 18. travnja 2014. izdan po javnom bilježniku Janku Žitku u Zagrebu za glavnicu u iznosu od 341.277,68 kn (tristočetrdesetjednatisućadvjestosedamdesetsedam kuna i šezdesetosam lipa) sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako slijedi:

- na iznos od 320.727,28 kn od 15. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 20.550,40 kn od 21. ožujka 2014. do isplate,

kao i za trošak ovrhe u iznosu od 10.828,48 kn (desettisućaosamstodvadesetosam kuna i četrdesetosam lipa) sa zateznom kamatom od 18. travnja 2014. do isplate, a koja kamata se računa po stopi od 15% godišnje za period od naznačenog dospijeća do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do konačne isplate po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena i tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 9.888,00 kn (devettisućaosamstoosamdesetosam kuna) kao neosnovan.“

2. Ne prepoznavši da je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi čl. 373.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), na koju se drugostupanjski sud u obrazloženju izričito i pozvao, te da se stoga može pobijati revizijom prema čl. 382. st. 1. toga Zakona, na temelju njegove t. 3., tužitelj je protiv nje izjavio reviziju prema čl. 382. st. 2. ZPP, naznačivši pravna pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

3. U odgovoru na reviziju tuženik je predložio da se ona odbije kao neosnovana.

4. Kako se drugostupanjska presuda revizijom prema čl. 382. st. 2. ZPP može pobijati samo ako je nije moguće pobijati onom iz st. 1. toga članka, ovaj je sud tužiteljevu reviziju razmotrio kao onu iz čl. 382. st. 1. ZPP, cijeneći postavljena postupovnopravna i materijalnopravna pitanja u okviru dopuštenih revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava (čl. 385. ZPP). Drugostupanjsku presudu ispitao je u cijelosti, kako je tuženik revizijom i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP, uzevši u obzir da je odredbom čl. 386. toga Zakona propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir. 5. Revizija nije osnovana.

6. Predmet spora tužiteljev je zahtjev za isplatu 341.277,68 zasnovan na tvrdnji da je prema ugovoru sklopljenom s tuženikom izvršio uslugu skupljanja, prijevoza, privremenog skladištenja i predaje na zbrinjavanje građevinskoga otpada koji sadrži azbest, a tuženik da mu nije platio ugovorenu naknadu.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj izvršio uslugu na koju se odnosi zahtijevana naknada te je zaključio da stoga ima pravo na isplatu naknade na temelju odredaba predmetnoga ugovora o djelu te čl. 590. i 613. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje: ZOO). Pritom je otklonio tuženikov prigovor da je tužitelj sakupio i na zbrinjavanje dao veću količinu otpada nego što mu je to bilo dopušteno Dozvolom Ministarstva zaštite okoliša, zaključivši kako je odlučna činjenica ta da je tužitelj otpad sakupio i zbrinuo, a u samom ugovoru da ionako nisu predviđene količine otpada.

8. Drugostupanjski je sud pak zaključio da su stranke predmetni ugovor o djelu sklopile imajući u vidu Dozvolu Ministarstva zaštite okoliša, kao i da u vidu treba imati to što je u trenutku izdavanja te Dozvole na snazi bio Zakon o otpadu (Narodne novine br.: 178/04, 153/05, 111/06, 110/07, 60/08, 87/09 i 94/13) čijom je odredbom čl. 41. st. 1. propisano da osobe registrirane za obavljanje djelatnosti skupljanja, oporabe i/ili zbrinjavanja (obrade, odlaganja, spaljivanja i drugih načina zbrinjavanja otpada), odnosno za djelatnost gospodarenja posebnim kategorijama otpada, ne smiju početi obavljati djelatnost prije nego pribave tim Zakonom propisanu dozvolu, a st. 2. t. 2. da je propisano da se dozvolom određuje količina otpada s obzirom na vrste s kojima se posluje i s obzirom na raspoložive kapacitete mjesta poslovanja otpadom. Stoga, kako je količina otpada koji sadrži azbest određena u Dozvoli koja je upravni akt, drugostupanjski sud zaključuje da tužitelj sakupljajući veće količine otpada od onog određenog u Dozvoli, ne može izmijeniti odluku javnog tijela donesenu u upravnoj stvari niti može od tuženika zahtijevati plaćanje utuženog iznosa (koji se odnosi na više sakupljenu količinu, a nije sporno da je tužitelju inače naknada za ugovorenu količina plaćena) jer je takvim postupanjem zapravo svojevoljno prekoračio ono što je ugovoreno.

9. Tužitelj je u reviziji izričito naveo da drugostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Prema toj odredbi, ova bitna povreda ostvarena je uvijek kada presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Tužitelj, međutim, nije ukazao niti na jednu okolnost iz koje bi se dalo zaključiti zašto smatra da pobijanu presudu nije moguće ispitati, dakle, baš ničim, a osobito ne određeno, nije obrazložio ovaj revizijski razlog. Stoga ga ovaj sud, jer je tako propisano odredbom čl. 386. ZPP, ne može uzeti u obzir.

10. Iz sadržaja revizije proizlazi da tužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 250. ZPP, koju obrazlaže tvrdnjom da je drugostupanjski sud propustio zaključiti kako je radi utvrđenja činjenice „navodno veće količine otpada“ trebalo izvesti dokaz vještačenjem, a ne zaključak o tome utemeljiti samo na „zapisniku o obavljenom očevidu od 10. 02. 2014.“ U odnosu na ovaj prigovor ukazuje se tužitelju na to da je činjenica u vezi s prekoračenjem ugovorene količine otpada utvrđena na temelju zapisnika sačinjenog nakon očevida koji je proveo tuženik, a na kojem je bio prisutan i tužiteljev predstavnik, nakon čega je zaključeno da je tužitelj sakupio veću količinu otpada od ugovorene, na što je tuženik odmah i upozorio tužitelja. Osim toga, drugostupanjski je sud u vidu imao i nespornu činjenicu da je upravo u tom zapisniku ustvrđeno da je tužitelj zahtijevao da mu se odobri povećanje količine otpada za sakupljanje, ali je taj zahtjev odbijen. Logičan je zaključak da tužitelj ne bi podnio ovaj zahtjev da nije prekoračio ugovorene količine. Stoga nije bilo potrebno izvoditi bilo koji daljnji dokaz radi utvrđenja ove činjenice, pa je neodlučno problematiziranje pitanja ima li sud potrebno stručno znanje bez vještaka utvrditi količinu otpada koju je tužitelj skupio.

11. Tužitelj u reviziji iznosi shvaćanje kako je drugostupanjski sud, ako je već i utvrdio da je tužitelj sakupio veću količinu otpada od ugovorene, trebao zaključiti da se radi o poslovodstvu bez naloga i stoga mu tužbenim zahtjevom zatraženi iznos dosuditi primjenom odredbe čl. 1124. ZOO kao primjerenu naknadu za trud. U odnosu na ovaj prigovor valja reći da se tužitelj tijekom postupka pozivao isključivo na to da mu naknada pripada na temelju ugovornoga odnosa s tužiteljem te se stoga o okolnostima iz kojih bi se moglo zaključiti o postojanju tuženikove izvanugovorne obveze prema tužitelju, kakva je ona iz poslovodstva bez naloga, nije niti raspravljalo, odnosno nisu se utvrđivale činjenice koje podrazumijeva opće pravilo u vezi s odnosima iz poslovodstva bez naloga iz odredbe čl. 1121. ZOO.

12. Stoga ne postoji ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.

13. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu i presuđeno je kao u izreci ove presude.

14. S obzirom na to da se revizijom drugostupanjska presuda izričito pobija i u dijelu koji se tiče odluke o naknadi parničnih troškova, ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija jer ono nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koju bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

Zagreb, 25. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić

Broj zapisa: eb30c-cae87

Kontrolni broj: 09e17-e938a-3520c

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=ŽELJKO GLUŠIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.