REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2704/2017-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ivana Vučemila člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvar tužitelja I. F. pok. L. iz Z., OIB … , kojeg zastupa punomoćnica I. Š., odvjetnica u Odvjetničkom društvu Š., Š. i G. j.t.d. u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo D., Građansko upravni odjel u K., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1208/14-2 od 5. srpnja 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Korčuli poslovni broj P-371/13 od 20. lipnja 2014. na sjednici održanoj 25. svibnja 2022.,

r i j e š i o  j e :

Ukida se presuda Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1208/14-2 od 5. srpnja 2017. i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom je presudom suđeno:

„I. Utvrđuje se da je tužitelj I. F. pok. L. (OIB … ) iz Z., … , vlasnik nekretnine katastarske oznake čest. zem. 191/1 koja po kulturi predstavlja vrt površine 1353m2 upisane u zk. ul. br. 595 k.o. K. (zk tijelo 1) pa se ovlašćuje da temeljem ove presude zatraži i postigne upis uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi k.o. K. na svoje ime uz istodobno brisanje tog prava sa imena tužene Republike Hrvatske.

II. U preostalom dijelu odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

'Utvrđuje se da je tužitelj I. F. pok. L. iz Z. isključivi vlasnik čest. zem. 191/3 upisano u Z.U. 595 k.o. K., te se ovlašćuje tužitelj temeljem ove presude postići uknjižbu prava vlasništva navedenih nekretnina na svoje ime, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika, kao do sada upisanog vlasnika.'

III. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.“

2. Drugostupanjskom je presudom suđeno:

1. „Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Korčuli posl.br.P.37/13 od 20. lipnja 2014. u toč. II izreke.

2. Preinačuje se prvostupanjska presuda posl.br.P-37/13 od 20. lipnja 2014. u toč. I izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj I. F. pok. L. (OIB … ) iz Z., … , vlasnik nekretnine katastarske oznake čest. zem. 191/1 koja po kulturi predstavlja vrt površine 1353m2 upisane u zk. ul. br. 595 k.o. K. (zk tijelo 1) pa se ovlašćuje da temeljem ove presude zatraži i postigne upis uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi k.o. K. na svoje ime uz istodobno brisanje tog prava sa imena tužene Republike Hrvatske."

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je, po odredbi čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) podnio tužitelj, navodeći da istu reviziju podnosi zbog pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Ne predlaže određenu odluku revizijskog suda.

4.Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6.1. Prema odredbi čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6.2. Prema odredbi st. 3. navedenog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6.3. U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP).

7. Tužitelj postavlja sljedeća pravna pitanja:

- Je li tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretnini neprekidnim kvalificiranim posjedom (i putem svojih prednika) duljem od 40 godina, počevši od početka 20. st. pa do 1997., na nekretnini koja je do 6. travnja 1941. bila u isključivom vlasništvu njegovih prednika, do 8. listopada 1991. u isključivom posjedu njegovih prednika – fizičkih osoba i na kojoj nekretnini treće osobe nisu nikad polagale nikakva stvarna prava?

- Može li sud primijeniti odredbu čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koja je izmijenjena čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 114/01), povodom odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-58/97 od 17. studenoga 1999.) o ukidanju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/1996) ako su do dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu (NN 114/01) već bili ispunjeni zakonski uvjeti za stjecanje vlasništva dosijedanjem (neprekidni, dugogodišnji kvalificirani posjed bez prekidanja od strane trećih osoba)?

- Je li sud pogrešno primijenio materijalno pravo tako što je u konkretnom slučaju primijenio odredbu čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – kojom jer zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu – ako je tužitelj prije stupanja na snagu te odredbe zakona, odnosno, ako je tužitelj već prije donošenja tog zakona, stekao pravo vlasništva na nekretnini ispunjenjem zakonom propisanih?

- Je li osnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva na nekretnini, ako je tužitelj sam i putem svojih pravnih prednika bio u neprekinutom kvalificiranom posjedu tijekom zakonom propisanog razdoblja, u koje se računa i razdoblje prije 8. listopada 1991., ako su uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću nastupili prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996., a da pritom nema trećih osoba koje bi polagale kakvo stvarno pravo na toj nekretnini'

8. Obrazlažući razloge važnosti navedenih pitanja tužitelj se poziva na odluke Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske od 11. lipnja 2009. (zahtjev broj 35928/04) i Radomilja i drugi protiv Republike Hrvatske od 20. ožujka 2018. (zahtjev broj 37658/10) te na odluku ovoga revizijskog suda poslovni broj Revx 27/09 od 13. svibnja 2014., kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999., kao na sudsku praksu u kojoj je zauzeto shvaćanje različito od shvaćanja iz pobijane odluke.

9. Ovaj sud je ocijenio da su postavljena pravna pitanja, kojima se u suštini preispituje shvaćanje o tome ubraja li se vrijeme posjedovanja nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. u rok za dosjelost, važna pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni.

10. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na čest. zem.191/1 koja po kulturi predstavlja vrt površine 1353 m2 upisane u zk. ul. 595 k.o. K. i čest. zem. 191/3 zk. ul. 595 k.o. K., u posjedu tužitelja te posljedični zahtjev za upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnoj knjizi, koje nekretnine su u zemljišnim knjigama bile upisane kao općenarodna imovina pod upravom Narodnog odbora Gradske općine K. još 1948., dok su sada upisane kao vlasništvo tuženice, pri čemu tužitelj tvrdi da je pravo vlasništva predmetnih nekretnina stekao po osnovi dosjelosti i nasljeđivanja pravne prednice, bake tužitelja, pok. K. F. rođ. L., za koju tužitelj tvrdi da je predmetne nekretnine stekla još prije 2. svj. rata od obitelji V., koji su bili upisani zemljišnoknjižni vlasnici.

11. U postupku pred nižestupanjskim sudovima, u bitnome je utvrđeno da je baka tužitelja nekretnine obrađivala najmanje od 1930., a nakon toga su u posjedu tužitelja te da je čest. zem. 191/3 k.o. K. po skici izmjere iz 1926. bila evidentirana kao šuma.

12.1. Na temelju navedenog utvrđenja, u odnosu na čest. zem. 191/3 k.o. K., drugostupanjski je sud prihvatio obrazloženje prvostupanjskog suda, da tužitelj nema osnove za svoj zahtjev u odnosu na ovu česticu, jer da tužitelj nije dokazao temeljne činjenice, a to su početak tijeka dosijedanja i opseg posjeda predmetne nekretnine u površini od 1732 m2 u periodu do 6. travnja 1941. kao ni za period nakon 8. listopada 1991.

12.2. Preinačujući djelomično odluku prvostupanjskog suda, u odnosu na čest. zem.191/1 koja po kulturi predstavlja vrt površine 1353 m2, upisane u zk. ul. 595 k.o. K., drugostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev i u odnosu na ovu nekretninu, ocjenjujući da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću do 6. travnja 1941., jer je za primjenu instituta stjecanja prava vlasništva dosjelošću bilo potrebno da tužitelj sam ili putem svojih prednika posjeduje nekretninu u vremenu od 30 godina na nekretninama koje nisu bile uknjižene na posjednika (Paragraf 1468 OGZ), a ako se radilo o nekretninama koje pripadaju fiskusu, crkvenim ili općinskim dobrima, rok dosijedanja je 40 godina (Paragraf 1472 OGZ).

12.3. Pritom se drugostupanjski sud poziva na odredbu čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 143/13, 152/14 - dalje: ZVDSP) i osobito na izmijenjenu učinjenu u članku 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 114/01) kojom je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana pa tužitelj, na nekretninama koje su sada upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske, nije mogao dosjelošću steći vlasništvo u vremenskom razdoblju do 8. listopada 1991., već je na tim nekretninama dosijedanje bilo moguće samo u razdoblju do 6. travnja 1941. tj. do prelaska u režim općenarodne imovine ili društvenog vlasništva ukoliko su za to ispunjene pretpostavke za takav način stjecanja vlasništva propisne pravnim pravilima OGZ, ili pak u vremenu nakon 8. listopada 1991., uz ispunjenje ostalih pretpostavki za takav način stjecanja koji propisuje ZVDSP.

13. Takvo shvaćanje drugostupanjskog suda za sada se ne može prihvatiti kao pravilno.

14.1. Naime, o naznačenim pravnim pitanjima Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje:

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

14.2. Shvaćanje drugostupanjskog suda iz pobijane odluke o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu nije podudarno shvaćanju ovoga revizijskog suda iz spomenute odluke.

15. Kako iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelj zajedno s pravnim prednicima posjedovao sporne nekretnine i prije 8. listopada 1991. sud će u nastavku postupka ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009., zahtjev broj 35298/04). Pritom treba imati u vidu i recentno pravno shvaćanje Europskog suda za zaštitu ljudskih prava iznesenog u predmetu Grbac protiv Hrvatske (presuda od 16. prosinca 2021., zahtjev broj 64795/19), u dijelu koje se tiče irelevantnosti samog trenutka (datuma) podnošenja tužbe u odnosu na ostvarivanje prava vlasništva dosjelošću stečenom na nekretninama u društvenom vlasništvu, kao i shvaćanja ovoga revizijskog suda izraženoga u presudi poslovni broj Rev-450/11-2 od 11. siječnja 2012. i dr., prema kojemu su šume i šumsko zemljište koje su se na dan 16. listopada 1990. nalazile u društvenom vlasništvu, neovisno o tome jesu li se nalazile u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, postale, na temelju samog zakona, vlasništvo Republike Hrvatske.

16. Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti drugostupanjsku odluku i predmet vratiti na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

17. Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 25. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.