REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 48/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca, Gordane Jalšovečki i Dragana Katića, članova vijeća, u pravnoj stvari u pravnoj stvari prvotužitelja M. D. iz R., R. 3a, OIB: … i drugotužitelja D. D. iz R., R. 3, OIB: …, obojica zastupani po punomoćnici S. Đ. M., odvjetnici u I., protiv tuženika H. M. d.o.o. za izdavačku djelatnost, iz Z., K. 2, OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz odvjetničkog društva H. i P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovnog broja Gž 628/2020-3 od 17. prosinca 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, poslovnog broja Pn- 201/2019-22 od 19. veljače 2020., u sjednici održanoj 25. svibnja 2022.,

r i j e š i o j e:

I. Revizija se prihvaća, ukida se presuda Županijskog suda u Vukovaru, poslovnog broja Gž 628/2020-3, od 17. prosinca 2020. i presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalne službe u Imotskom, poslovnog broja Pn-201/2019-22, od 19. veljače 2020. u dijelovima kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev drugotužitelja D. D. i kojim je naloženo tuženiku nakaditi drugotužitelju D. D. trošak postupka, a predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

II. Odluka o trošku povodom revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev drugotužitelja D. D. za isplatom pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti u visini 25.000,00 kuna sa zateznim kamatama, naloženo je tuženiku naknaditi tom tužitelju parnični trošak u visini 30.037,50 kuna sa zateznim kamatama, a odbijen je tužbeni zahtjev prvotužitelja M. D. za isplatom pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti u visini 25.000,00 kuna sa zateznim kamatama te je naloženo prvotužitelju M. D. naknaditi tuženiku trošak postupka u visini 21.362,00 kn sa zateznim kamatama.

2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda i odbijeni su zahtjevi parničnih stranaka za naknadu sastava troška žalbi.

3. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojem nije uspio u sporu, tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije te je ovaj sud, rješenjem poslovnog broja Revd-1476/2021-2 od 16. lipnja 2021., dopustio toj stranci reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

„Je li sud u sporovima koji se vode radi naknade štete nastale objavom informacije dužan prilikom donošenja svoje odluke ispitati je li ograničenje slobode mišljenja i izražavanja misli prijeko potrebno u demokratskom društvu, a u smislu čl. 38. Ustava Republike Hrvatske i čl. 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i je li dosuđivanja pravične novčane naknade razmjerno legitimnom cilju koji se time želi postići?“.

4. Tuženik je u zakonskom roku podnio reviziju protiv drugostupanjske presude, sukladno navedenom rješenju ovog revizijskog suda, a sve u smislu odredbe čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP); predložio je ovome sudu pobijane odluke ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, a zahtijevao je i trošak revizije.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. toga Zakona ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizijom dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je naknada neimovinske štete u vidu povrede prava osobnosti zbog objave netočne informacije tj. zbog objavljenog novinskog članka u dnevnom listu Slobodna Dalmacija od 5. prosinca 2009. pod naslovom I. policajci su me pretukli i prijetili mi smrću" te su utvrđenja nižestupanjskog suda, a u odnosu na drugotuženika, dakle dio na koji se odnosi ova revizija:

- da je između prvotužitelja M. D. i svjedoka D. D. došlo do konflikta i to prvenstveno zbog činjenice da je potonji došao pred obiteljsku kuću prvotužitelja i htio (navodno) protupravno naplatiti dug od prvotužitelja;

- da je tada tamo naišao drugotužitelj D. D., inače policijski službenik, ali u tom trenutku izvan službe, te je drugotužitelj svjedoka D. D., zbog prijetnji prvotužitelju, svladao, stavljajući mu lisičine;

- da je u spornom članku objavljeno da su drugotužitelj D. D. (naveden u novinskom članku inicijalima) i još neki drugi djelatnici policijske postaje Imotski tukli D. D. u prostorijama policijske postaje po privođenju;

- no, da je iskazom svjedoka D. D. utvrđeno da on nije rekao P. D. (autoru spornog članka, a novinaru dnevnog lista S. D., čiji je nakladnik tuženik), da bi ga drugotužitelj niti ikoji pripadnik policije udario po privođenju u policijsku postaju, nego (samo) da je drugotužitelj prilikom intervencije pred kućom udario toga svjedoka;

- da novinar P. D. nije prije objavljivanja informacije dostatno pokušao pribaviti očitovanje obaju tužitelja;

- da iz priopćenja Policijske uprave s.-d. (koje je objavljeno u sklopu spornog članka) proizlazi da je svjedok D. D., sa još dvije osobe, priveden istražnom sucu zbog sumnje na protupravnu naplatu duga odnosno da je prilikom svladavanja od strane drugotužitelja (vezanje lisičinama) lakše ozlijeđen.

8.1. Tako nižestupanjski sudovi, u bitnom, zaključuju da u pogledu objave informacije da je drugotužitelj D. D. po privođenju u policijsku postaju tukao navedenog svjedoka, ne postoje ekskulpacijske okolnosti iz članka 21. st. 4. toč. 1. Zakona o medijima (Narodne novine br. 59/04 – dalje u tekstu: ZM). To jer autor teksta nije poduzeo sve potrebne mjere radi provjere informacija prije objave članka, jer nije kontaktirao tužitelje, takvo što mu svjedok D. D. nije niti rekao prilikom kontaktiranja, dok iz priopćenja nadležne Policijske uprave s.-d., kao uostalom i iz iskaza svjedoka u ovome postupku, ne proizlazi navedena tvrdnja iz spornog članka, a pri čemu da tvrdnja autora teksta da je drugotužitelj zajedno sa drugim neimenovanim djelatnicima policije tukao svjedoka u policijskoj postaji sugerira na prekoračenje ovlasti u obavljanju službe.

8.2. Sud u pobijanoj odluci zaključuje da je drugotužitelj u predmetnom događaju sudjelovao kao službena osoba te nema pravo na zaštitu privatnosti u smislu članka 7. točka 2. ZM-a, ali mu je povrijeđeno pravo na dostojanstvo, ugled i čast obzirom da ga se spornim člankom karakterizira kao osobu nedostojnu obavljanja policijske službe.

8.3. Vezano uz revizijom postavljeno pitanje, za primijetiti je da se sud u pobijanoj odluci dotaknuo utjecaja čl. 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori br. 18/97, 9/99, 14/02, 13/03, 9/05., 1/06, 2/10 – dalje u tekstu: Konvencija) te odredbom članka 38. Ustava Republike Hrvatske zajamčene slobode izražavanja misli što obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja – pri čemu je naveo da:

„Po ocijeni ovoga suda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na II- tužitelja nije došlo do narušavanja pravične ravnoteže u pogledu njegovog prava na privatnost, dostojanstvo, ugled i čast i prava tuženika na slobodu izražavanja odnosno slobodu medija obzirom na ograničenja propisana odredbama ZM-a.

Naime ovaj sud ima u vidu činjenicu da je u tekstu objavljena netočna informacija o tome da je II-tužitelj nakon svladavanja svjedoka D. D. istoga nastavio tući (zajedno sa ostalim djelatnicima policije) u policijskoj postaji čime se stječe dojam da su u konkretnom slučaju radilo o bezrazložnoj primjeni sile od strane službenih osoba što je kod II-tužitelja prouzročilo povredu prava osobnosti.

II-tužitelj je u predmetnom događaju sudjelovao kao službena osoba te nema pravo na zaštitu privatnosti u smislu članka 7. točka 2. ZM-a ali mu je povrijeđeno pravo na dostojanstvo, ugled i čast obzirom da ga se spornim člankom karakterizira kao osobu nedostojnu obavljanja policijske službe.“.

9. Revizijski sud upućuje na činjenicu da je Europski sud za ljudska prava (a što je i u mnogim odlukama prepoznao i Ustavni sud Republike Hrvatske) u nizu odluka izrazio pravno shvaćanje da sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva". Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena (usporedi s predmetima ESLJP-a Guja protiv Moldavije [Vv], br. 14277/04, § 69., presuda od 12. veljače 2008.; i Bédat protiv Švicarske [Vv], br. 56925/08, § 48., presuda od 29. ožujka 2016.).

9.1. Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge (Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [Vv], br. 931/13). Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, § 54.).

9.2. Priroda i ozbiljnost nametnute sankcije također su čimbenici koje treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju razmjernosti/nužnosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja. Dosuđivanje naknade štete oštećenoj osobi mora biti u razumnom odnosu razmjera s pretrpljenim narušavanjem ugleda (Narodni list d.d. protiv Hrvatske, gore citirano, § 70.; Kwiecień protiv Poljske, br. 51744/99, § 56., presuda od 9. siječnja 2007.; Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 18139/91, § 49., presuda od 13. srpnja 1995.; i Europapress holding d.o.o., gore citirano, § 54.).

9.3. Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke [Vv] (br. 39954/08, presuda od 7. veljače 2012.), naveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; i f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (tzv. chilling effect).

10. Ustavni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka prihvatio takvo pravno shvaćanje i ta načela koja je u osnovi definirao Europski sud za ljudska prava i dodatno je kroz sudsku praksu razradio mehanizam ocjene – test nužnosti (tako, npr., recentnija – U-III-2944/2018 od 26. lipnja 2019. § 21.-26.).

11. Imajući u vidu sadržaj dopuštenog i postavljenog revizijskog pitanja (v. § 3.), za ocijeniti je da su u njegovom fokusu dva kriterija testa nužnosti utvrđenog i kroz praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske i to (prvi) je li ograničenje slobode mišljenja i izražavanja misli prijeko potrebno u demokratskom društvu i (drugi) je li dosuđivanje pravične novčane naknade razmjerno legitimnom cilju.

12. Ovaj, revizijski sud ocjenjuje te kriterije kao relevantne u ovom konkretnom slučaju u smislu provođenja gore navedenog testa nužnosti, a, slijedno tome, ocjenjuje da u konkretnom slučaju test nužnosti u okviru tih kriterija nije valjano primijenjen.

13. Naime, iako analiza drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci (v. § 8.3.) sadržava elemente osvrta na utjecaj Konvencije i Ustavom zajamčenih načela na konkretnu pravnu situaciju, nesveobuhvatan i ograničen pristup analizi te problematike (prvenstveno uzrokovan neuzimanjem u obzir svih činjeničnih elemenata, konteksta cjelokupne činjenične situacije) ne daje za pravo ocijeniti da je taj sud, u konkretnom slučaju, proveo valjan, cjelovit test nužnosti u smislu gore navedenog.

14. Revizijski sud primjećuje da je, prilikom ocjene u smislu gore navedenog, drugostupanjski sud svoju odluku prvenstveno temeljio na činjenici, i donekle se ograničio na tu činjenicu, da u prostorijama policijske postaje, po privođenju D. D., nije došlo do uporabe sile (protivno netočnim i neprovjeravanim navodima iz spornog članka). Sasvim se sigurno neprihvatljivim ocjenjuje objava neprovjerenih i netočnih informacija, sve u smislu čl. 21. st. 4. toč. 1. ZM-a.

14.1. No, ostaju nejasne i nepotpuno ocijenjene okolnosti nastanka lakših tjelesnih ozljeda svjedoku D. D., na koje upućuje dopis Policijske uprave s.-d., kao i knjiga protokola Ustanove za hitnu medicinsku pomoć.

14.2. Ne utječući na činjenicu da u samoj policijskoj postaji nije došlo do uporabe sile prema spomenutom svjedoku, okolnosti koje su prethodile privođenju svjedoka u prostorije policijske postaje (osobito učinjenih od strane osoba s javnim ovlastima, u obavljanju dužnosti), mogu imati utjecaj na određivanje sveopćeg tona objavljenih informacija i prenošenja konteksta događaja, u njegovoj smislenoj cjelovitosti. To sve može (no i ne mora) imati utjecaja na ocjenu je li ograničenje slobode mišljenja i izražavanja misli prijeko potrebno u demokratskom društvu (v. § 11. – prvi kriterij). U svakom slučaju, neovisno o utvrđenju i o pravnom shvaćanju koje se tek ima u tom smislu utvrditi i zauzeti, taj utjecaj bar mora biti adekvatno cijenjen testom nužnosti.

14.3. Nastavno tome, iako je (utvrđeno je) neistinita i neprovjerena objavljena informacija da je svjedok bio izložen fizičkom nasilju u prostorijama policijske postaje i to od strane drugotužitelja, izostaje smislena i kontekstualna ocjena korelacije (eventualne) činjenice uporabe sile koja je tome prethodila i to od strane osobe sa javnim ovlastima, dakle, osobe koja je (makar u civilu) primijenila silu uporabom policijskih ovlasti, na objavu i sadržaj spornog članka i posljedice toga članka na povredu prava osobnosti drugotužitelja.

14.4. Dolazi se do zaključka da potonje osobito može imati utjecaj (u slučaju utvrđenja postojanja odgovornosti) na utvrđenje visine naknade štete u vidu povrede prava osobnosti, koja je u ovom slučaju u cijelosti potraživanoga iznosa dosuđena drugotužitelju, a što se odnosi na drugi kriterij koji se navodi u revizijom postavljenom pitanju (v. § 11.).

15. Pritom, ovaj sud naglašava da ovom odlukom ničim ne ulazi u ocjenu konačne osnovanosti tužbenog zahtjeva (kako u njegovoj osnovi, tako niti u visini) niti zadire u pravo nižestupanjskog suda da sam utvrđuje činjenična utvrđenja, a osobito u ocjenu okolnosti pod kojima su svjedoku D. D. nastale tjelesne ozljede; ovaj sud ne želi implicirati da bi one nastale niti adekvatnom niti pretjeranom uporabom (eventualne) sile. To će sve biti predmetom razmatranja pred nižestupanjskim sudovima u ponovljenom postupku i pravo takvih činjeničnih utvrđenja je pridržano nižestupanjskim sudovima.

15.1. Naime, ovaj sud odluku isključivo temelji na propustu nižestupanjskih sudova da na potpun način primjeni gore spominjani test nužnosti u okvirima kriterija sadržanih u revizijskom pitanju i da prethodno u tom smislu pruži ocjenu utjecaja cjelokupno utvrđenog činjeničnog stanja na gore navedene kriterije i o svemu tome da dostatne, jasne razloge.

16. Slijedom svega navedenog, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima došlo do povrede konvencijskih i ustavnih načela, a sve u smislu gore navedenom, slijedom čega je, sukladno odredbi čl. 395. st. 2. ZPP-a, odlučeno kao u izreci pod toč. I.

17. U ponovljenom će suđenju sud, vezan pravnim shvaćanjem ovoga suda (čl. 394.a ZPP-a), donijeti novu, zakonitu odluku, primjenjujući pritom kriterije testa nužnosti koji se spominju u revizijom postavljenom pitanju, dajući o tome dostatne razloge i sagledavajući cjelokupni činjenični kontekst, pritom ne ograničavajući se samo na te kriterije, nego na sve one koje su razvijene kroz bogatu sudsku praksu (v. § 9. do 10.).

18. Odluka o trošku postupa povodom revizije (toč. II. izreke) utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 25. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća:

dr.  sc.  Jadranko

Jug,v.r.