REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: 5 P-1335/2019-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužitelja R.P. iz S., OIB:… kojeg zastupa punomoćnik Z.K., odvjetnik, protiv tuženika Z.b.d.d. iz Z., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnica M.K.K., odvjetnica u O.d. u P. i P., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. ožujka 2022., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 25. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2. Ugovor o kreditu broj … kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 01.08.2007. godine, a koja glasi:

« … redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z.b. d.d. . … »

te u odredbi čl.2.3. koja glasi:

« … u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora … »,

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovor o kreditu broj …, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 01.08.2007. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi:

« … obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. », u odredbi čl.2.1. koja glasi:

« sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. …. »

te u odredbi čl.7.1. koja glasi:

« … obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF …. »

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.439,42 kn, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenljivim ugovorenim kamatama ima vratiti tužitelju, kao i zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počev od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. 12. 2007. godine a od 01. 01. 2008. godine. po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. do 01. 08. 2015. godine a od 01. 08. 2015. godine u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi i tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, te nastavnim odluka HNB o izmjeni Odluke o kamatnim stopama i to:

- na iznos od 43,26 kn od 16.11.2007. g. pa do isplate,

- na iznos od 42,51 kn od 16.12.2007. g. pa do isplate,

- na iznos od 43,81 kn od 29.1.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 43,59 kn od 16.2.2008 g. pa do isplate,

- na iznos od 66,45 kn od 16.3.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 66,07 kn od 16.4.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 63,91 kn od 16.5.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 64,72 kn od 16.6.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 64,09 kn od 16.7.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 63,95 kn od 16.8.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 64,69 kn od 18.9.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 66,38 kn od 16.10.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 67,87 kn od 16.11.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 65,47 kn od 16.12.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 71,47 kn od 16.1.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 71,53 kn od 16.2.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 69,61 kn od 16.3.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 70,05 kn od 16.4.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 69,43 kn od 26.5.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 69,38 kn od 16.6.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 69,51 kn od 16.7.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 109,06 kn od 16.8.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 110,34 kn od 16.9.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 108,92 kn od 16.10.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 109,84 kn od 16.11.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 109,69 kn od 16.12.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 112,36 kn od 16.1.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 113,74 kn od 16.2.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 113,40 kn od 16.3.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 114,97 kn od 16.4.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 117,86 kn od 16.5.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 118,48 kn od 16.6.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 121,87 kn od 16.7.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 121,75kn od 16.8.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 128,78kn od 16.9.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 124,69kn od 16.10.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 125,63kn od 16.11.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 130,08 kn od 16.12.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 130,48 kn od 16.1.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 128,89 kn od 16.2.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 129,85 kn od 16.3.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 130,40 kn od 21.4.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 133,98 kn od 18.5.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 139,03 kn od 16.6.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 146,10 kn od 16.7.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 153,81 kn od 16.8.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 141,43 kn od 20.9.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 137,54 kn od 16.10.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 138,38 kn od 16.12.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 141,91 kn od 16.1.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 142,97 kn od 16.2.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 141,82 kn od 16.3.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 141,64 kn od 16.4.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 142,23 kn od 16.5.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 143,25 kn od 16.6.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 141,98 kn od 16.7.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 141,62 kn od 16.8.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 138,50 kn od 18.9.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 141,19 kn od 16.10.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 2.065,55 kn od 01.11.2012. g. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 29.305,13 kn (29.375,15 kn-70,02 kn), koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju, kao i zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počev od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. 12. 2007. godine a od 01. 01. 2008. godine. po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. do 01.

08. 2015. godine a od 01. 08. 2015. godine u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi i tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, te nastavnim odluka HNB o izmjeni Odluke o kamatnim stopama i to:

- na iznos od 1,25 kn od 15.11.2007. g. pa do isplate,

- na iznos od 19,93 kn od 28.1.2008 g. pa do isplate,

- na iznos od 12,71 kn od 15.2.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 52,91 kn od 15.3.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 44,18 kn od 15.4.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 13,43 kn od 15.6.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 12,70 kn od 17.9.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 51,24 kn od 15.10.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 85,35 kn od 15.11.2008 g. pa do isplate,

- na iznos od 30,52 kn od 16.12.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 167,62 kn od 15.1.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 168,97 kn od 15.2.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 125,07 kn od 15.3.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 135,14 kn od 15.4.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 121,02 kn od 25.5.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 119,81 kn od 15.6.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 122,83 kn od 15.7.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 108,41 kn od 15.8.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 126,80 kn od 15.9.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 106,37 kn od 15.10.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 119,57 kn od 15.11.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 117,47 kn od 15.12.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 155,99 kn od 16.1.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 175,98 kn od 15.2.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 171,03 kn od 15.3.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 193,76 kn od 15.4.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 235,41 kn od 15.5.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 244,34 kn od 15.6.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 293,31 kn od 15.7.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 291,66 kn od 16.8.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 393,16 kn od 15.9.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 334,03 kn od 15.10.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 347,71 kn od 15.11.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 411,92 kn od 15.12.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 417,65 kn od 15.1.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 394,80 kn od 15.2.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 408,63 kn od 15.3.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 416,51 kn od 20.4.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 468,28 kn od 17.5.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 541,25 kn od 15.6.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 643,32 kn od 15.7.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 754,71 kn od 16.8.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 575,93 kn od 19.9.2011 g. pa do isplate,

- na iznos od 519,64 kn od16.10.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 521,37 kn od 17.11.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 531,76 kn od 15.12.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 582,82 kn od 15.1.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 598,18 kn od 15.2.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 581,45 kn od 15.3.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 578,93 kn od 15.4.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 587,40 kn od 15.5.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 602,14 kn od 15.6.2012 g. pa do isplate,

- na iznos od 583,75 kn od 15.7.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 578,68 kn od 15.8.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 533,59 kn od 17.9.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 572,46 kn od 15.10.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 12.270,30 kn od 01.11.2012. g. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

V Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 14.513,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve navedeno u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 1. kolovoza 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj … koji je solemniziran po javnom bilježniku I.V., broj: OU-… dana 6. kolovoza 2007. godine (dalje u tekstu: Ugovor), kojim Ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.555,80 CHF uz kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, koji je trebao otplatiti kroz sedam godina. Tužitelj je predmetni Ugovor otplatio. Navodi da je člankom 1. Ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,20 % godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, ovdje tuženika, na čiju je primjenu korisnik kredita, ovdje tužitelj, bezuvjetno pristao, budući da se radi o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom Ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj kao potrošač nije mogao pregovarati, niti na iste utjecati. U vrijeme zaključenja Ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te Ugovorom nisu utvrđeni niti egzaktni parametri niti metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Prema tome, sama odredba o visini kamatne stope i njezinim promjenama sastavljena je nerazumljivo i netransparentno. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Odredba o redovnoj kamatnoj stopi temeljna je odredba ugovora o kreditu, bitni sastojak ugovora, te ista sukladno odredbama ZOO-a mora biti određena, odnosno barem odrediva. Odredbom članka 272. stavak 1. ZOO-a, utvrđeno je da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Ako je činidba neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. S obzirom da ugovor ne sadrži elemente za određenje kamatne stope, niti su stranke ostavile trećoj osobi da odredi visinu kamatne stope, nego naprotiv, visina kamatne stope isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane-tuženika, tužitelj smatra da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, odnosno da je odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništetna. Nadalje, ističe da je takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dokazi do situacije da vjerovnik jednostrano i bez utjecaja druge strane određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Budući da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine. Prema tome, budući da je ništetna odredba kojom je tuženik ovlašten jednostrano i bez ugovorenih preciznih, jasnih i razumljivih kriterija promjene kamatne stope poznatih korisniku kredita, mijenjati kamatnu stopu, to ista ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega je u ovom ugovornom odnosu i to u razdoblju od dana sklapanja ugovora pa do dana početka primjene zakonski određene kamatne stope od 3,23 % godišnje, ništetna primjena svih onih kamatnih stopa koje je tuženik jednostrano odredio temeljem navedene ništetne ugovoren odredbe, osim prvotno ugovorene kamatne stope, jer je to jedina precizno utvrđena kamatna stopa poznata tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora i preuzimanja obveze, te smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju cjelokupan novčani iznos koji je tužitelj platio tuženiku na ime uvećanih kamatnih stopa, a preko iznosa početno ugovorene kamatne stope. Iz svega navedenog razvidno je da Ugovor sadrži nepoštene odredbe, kako o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanim Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 dalje u tekstu: ZOO) u članku 3. (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), članku 4. (načelo savjesnosti i poštenja), članku 6. (načelo zabrane zlouporabe prava), članku 7. (načelo jednake vrijednosti davanja), članku 8. (načelo zabrane uzrokovanja štete) i članku 10. (ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava), te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega takve odredbe Ugovora ne proizvode pravni učinak. Također, odredbe Ugovora o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, i o valutnoj klauzuli, protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP), s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost. Ističe da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorno strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, pa tužitelj od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, te se poziva na odredbe čl. 323., 1111. i 1115. ZOO/05 i to zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja. Smatra da se u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te srednji tečaj švicarskog franka tuženika na dan plasmana predmetnog ugovora koji je bio važeći prema tečajnoj listi tuženika jer su jedino navedeni parametri bili poznati tužitelju prilikom sklapanja ugovora. Navodi da je temeljem predmetnog ugovora o kreditu banka odobrila tužitelju kao korisniku kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.555,80 CHF prema srednjem tečaju kreditora tuženika na dan korištenja kredita. Navodi da je ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje kroz sedam godina u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora tuženika, važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji kreditor tuženik uručuje korisniku kredita tužitelju po isplati kredita. Navodi da u vrijeme zaključenja ugovora prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj CHF se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12, a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Stoga isti predlaže da se u predmetnom Ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojim se glavnici i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF. Navodi da je rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju zaključili dodatak ugovora o kreditu kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju i to pravo na povrat novčanog iznosa. Ponavlja da ugovor sadrži nepoštene odredbe kako o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli, te osnovnim načelima obveznog prava propisanim Zakonom o obveznim odnosima. Tijekom postupka kako mu je tuženik dostavio dokumentaciju vezano za pregled promjene kamatnih stopa te otplatni plan i podatke o uplatama po kreditu tužitelj specificira tužbeni zahtjev i za isplatu, pa kako se radilo o preinaci tužbenog zahtjeva u fazi prethodnog postupka to je sud istu preinaku i dopustio temeljem čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Tužitelj konačno specificiranim tužbenim zahtjevom traži da sud utvrdi ništetnom odredbu o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2. Ugovor o kreditu broj ... kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 1. kolovoza 2007. godine, a koja glasi: « … redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. . … » te u odredbi čl.2.3. koja glasi: « … u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora … », pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana, te utvrdi ništetnom odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovor o kreditu broj …, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 1. kolovoza 2007. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi: « … obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. », u odredbi čl.2.1. koja glasi: « sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. …. » te u odredbi čl.7.1. koja glasi: « … obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF …. » pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana, te naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.439,42 kn, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenljivim ugovorenim kamatama ima vratiti tužitelju, kao i zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počev od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate, te naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 29.375,15 kn, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju, kao i zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počev od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate, te da mu tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava i osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje dospjelo prije 14. lipnja 2014. Ukoliko se smatra da je tužba u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 (Pž-7129/13) prekinula tijek zastarnog roka za tražbine koje proizlaze iz promjene kamatnih stopa na ime stjecanja bez osnove, što tuženik osporava, tužiteljev zahtjev od 14. lipnja 2019. je zastario u cijelosti jer je presuda donijeta u navedenom kolektivnom sporu postala pravomoćna 13. lipnja 2014., pa zahtjevi podneseni nakon 13. lipnja 2019. zbog isteka petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti navedene presude (13. lipnja 2014.) su zastarjeli, a što je i ovdje slučaj. Navodi da ako bi se radilo o naknadi štete tužiteljevi zahtjevi zastarjeli bi u odnosu na iznose dospjele prije 14. lipnja 2016. Što se tiče navoda tužitelja kako je tuženik na dan konverzije nezakonito obračunao iznos preostale glavnice i pozivanje na odluku VSRH broj Rev 2826/2018 tuženik ističe da po ovom ugovoru o kreditu nije izvršena konverzija pa su navodi tužitelja koji prigovara konverziji promašeni. Ističe da je tuženik tužitelju tijekom trajanja ugovornog odnosa redovno dostavljao sve relevantne isprave i podatke (otplatne planove, promete po kreditu, odluke o promjeni kamatnih stopa). Ističe da tužitelj u tužbi nije dokazao da je izvršio jednu uplatu dospjelih iznosa po predmetnom kreditu, te tuženik ističe prigovor promašene aktivne legitimacije. Navodi da činjenični historijat tužbe ne podupire visinu kondemnatornog zahtjeva. Također vezano uz prigovor zastare navodi da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a poziva se na zastarni rok od pet godina od dana svake pojedine uplate. Smatra da kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretno tužitelja unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Navodi da je prema čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, te po čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača sud u pojedinačnom postupku vezan za pravno shvaćanje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Ističe da tužitelj nije bio stranka u kolektivnom postupku pa sve do podnošenja predmetne tužbe ne postoji nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih kolektivnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Poziva se na prijedloge Direktiva Europske komisije od 11. travnja 2018. Stoga smatra da u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom Zakonu, pa je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario. Što se tiče same valutne klauzule ističe da je korisnik kredita upoznat s valutnim rizikom što je jasno navedeno u čl. 1. Ugovora, te u čl. 18.P gdje se navodi da "pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa za vrijeme postojanja … ovog Ugovora". Navodi da je valutna klauzula izrijekom Zakona dopuštena legitimna ugovorna odredba, pa nakon što je valjano ugovorena ista ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Navodi da je Ugovorom ugovorena početna kamata od 5,20 %, a osnovna obveza korisnika kredita sukladno čl. 1021. ZOO-a je platiti redovnu kamatu, stoga kako je kamata određena Ugovorom o kreditu zakonita i ne premašuje Zakonom određene maksimalne iznose. Navodi da tuženik kao Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Tuženik navodi da u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF/ EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Vice- guvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Tuženik ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodi pred VTS RH broj Pž-7129/2013 (sada broj Pž-6632/2017), primjerice podnescima tuženika od 5. studenog 2012. godine i 5. veljače 2013. godine, te tuženik predlaže Sudu izvršiti uvid u navedeni spis, te se obvezuje dostaviti i druge dokaze iz kojih proizlazi kako banka u trenutku sklapanje ugovora nije znala niti mogla/morala znati za smjer kretanja tečaja CHF. Navodi da je tuženik kao Banka prilikom sklapanja ugovora pružila sve potrebne informacije. Tuženik ističe kako HNB štiti tečaj kune prema EUR. Navedena informacija je prvenstveno bila javno dostupna u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a Boris Vujčić prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Navodi da je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice- guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje stambenog kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. Poziva se na najnoviju presudu VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i dio obrazloženja navedene presude u kojem se navodi "od trenutka kada se pojedinačni potrošač obratio banci … nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke … Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora … relevantne su za pojedinačni odnos između banke i pojedinačnog potrošača". Stoga smatra da je u konkretnom pravnom sporu potrebno utvrditi da li je tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Tuženik ističe da iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom Ugovoru upozorila na valutni rizik. Navodi da se od banke ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno kako banka nije propustila tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Navodi da je svaka promjena kamatne stope do konačne otplate kredita 31. listopada 2012. učinjena u skladu sa zakonom i ugovorom. Ističe da je čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu navedeno kako će kamatna stopa biti obračunavana sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama kreditora, a u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. Ističe da je čl. 28.J navedeno kako opći uvjeti čine sastavni dio Ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom Ugovora potvrdio primitak istih. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja Z.b. d.d. od 6. srpnja 1999., u primjeni od 1. listopada 1999. Navodi da je u odredbi čl. 5.1. navedeno da izmjene (akata kojima se utvrđuje kamatna stopa, kako navodi punomoćnik tuženika) temelje se na profesionalnoj procjeni tržišnih uvjeta koju banka obavlja kontinuirano s ciljem zaštita pravne i gospodarske svrhe ugovora, rukovodeći se pritom zahtjevima prilagodbe promjenama tržišnih uvjeta za vrijeme postojanja poslovnog odnosa. Ističe da je takva odredba bila u skladu s tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine, a koja je u istovjetnom tekstu zadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007. godine u čl. 97. alineja 11, te podom i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2013. godine u čl. 50. alineja 11., a koja vrijedi i danas, ali ne više na području potrošačkog kreditiranja uslijed izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ističe da se promjenjivost kamatne stope temelji na materijalnom pravu kakvo je važilo u vrijeme sklapanja ugovora i on nije istovjetan modusu jednostrane izmjene jednostrane kamate stope od strane banke po pukom nahođenju banke. Ističe da su opći uvjeti poslovanja Z.b. d.d. iz 1999. nadopunjeni stupanjem na snagu Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Z. b. d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i pravnim osobama koji su bili u primjeni od 1. siječnja 2011., a u kojima je u odredbi 2. osnovna načela promjene kamatne stope navedeno "visina i primjene kamatnih stopa ovise prvenstveno o visini i promjenama tržišnih parametara koji određuju uvjete po kojima se banka može zadužiti na domaćem ili inozemnom tržištu kapitala koji se odnosi na referentne kamatne stope za pojedinu valutu i kreditni rizik Republike Hrvatske. Pored utjecaja kretanja tržišnih parametara … na visinu i promjenu kamatnih stopa utječe i regulatorni trošak poslovanja banke, odnosno financijski efekti promjena zakonske i podzakonske regulative … itd." Stoga tuženik predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja. Tijekom postupka tuženik osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora, te smatra da je na tužitelju teret dokaza o suprotnome u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača koji izričito propisuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a smatra da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su sredstva kredita utrošena u potrošačke svrhe.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj … od 1. kolovoza 2007., a koji je solemniziran kod javnog bilježnika I.V. pod posl. brojem OV-… od 6. kolovoza 2007. (list 9-14), prevedene dijelove dokumenta "Euro i švicarski franak: dvije sestrinske valute?" (list 32-65), preslike novinskih članaka vezano za kredite u švicarskim francima (list 66- 70), Opće uvjete promjene kamatnih stopa tuženika u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama od 1. siječnja 2011. (list 71-72), Opće uvjete poslovanja tuženika od 6. srpnja 1999. (list 73-77), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103757884 (list 88), prijepis otplatnog plana za kredit tužitelja (list 89-91), promet po kreditu tužitelja (list 92-96), te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i poreze dipl. oec. P.B. iz Centra., te izvršio uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka (list 127-135), te je saslušao tužitelja kao stranku u postupku.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Nesporno je među strankama da je tuženik kao davatelj kredita-banka s tužiteljem kao korisnikom kredita dana 1. kolovoza 2007. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj…, a koji je solemniziran kod javnog bilježnika I.V. pod posl. brojem OV-…od 6. kolovoza 2007. (list 9-14), a u koji je sud izvršio uvid. Uvidom u presliku predmetnog Ugovora utvrđeno je da se radi o kreditu za kupnju vozila kako to proizlazi iz čl. 1. Ugovora, a ugovoreno je stavljanje na raspolaganje kredita u kunskoj protuvrijednosti koji odgovara protuvrijednosti od 23.555,80 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora), a uz rok otplate od 84 mjeseca (čl. 3. Ugovora), te kamatnu stopu koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,20 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z.b. d.d., koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,20 % godišnje (čl. 2. Ugovora).

6. Među strankama je sporno da li su dijelovi odredbi čl. 2. Ugovora vezani promjenjivu kamatnu stopu ništetni, te čl. 1., 2. i 7. Ugovora vezani za valutnu klauzulu ništetni, te u svezi s time da li tužitelj može osnovano od tuženika zahtijevati isplatu na ime neosnovano preplaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja valute CHF i promjene kamatne stope. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja, te da li je predmetni Ugovor potrošački, odnosno da li je potraživanje tužitelja u zastari.

7. Tuženik prigovara tužitelju svojstvo potrošača i ujedno da se ovdje ne radi o potrošačkom ugovoru. Međutim, tuženik posebno ne upire na određene okolnosti koje bi upućivale da se ovdje ne radi o tužitelju kao potrošaču, odnosno potrošačkom ugovoru.

8. Tužitelj saslušan kao stranka u postupku naveo je da je predmetni kredit iz ovog postupka podigao u poslovnici Z. b. u poslovnici u S.. Prije toga je već imao dva stambena kredita kod iste banke za izgradnju obiteljske kuće, a navedeni krediti su također vezani uz valutu CHF. Kada se odlučio kupiti vozilo za osobne svrhe, a za što je podizao predmetni kredit, također je uzeo kredit vezan uz valutu CHF. U to vrijeme su kamate na navedene kredite vezane uz valutu CHF bile najpovoljnije na tržištu, a njega nitko od djelatnika tuženika nije upozorio da se radi o rizičnim kreditima, a i službenici u banci su mu sugerirali da uzme te kredite uz valutu CHF jer su rekli da su ti krediti povoljni. Navodi da je u vrijeme kada je podizao te kredite radio kao policijski službenik, a sada je u mirovini. U vrijeme podizanja navedenog kredita, a i prije i kasnije se nije bavio nikakvom trgovačkom, poslovnom, obrtničkom ili profesionalnom djelatnošću, s obzirom da mu to kao policijskom službeniku niti zakon nije dopuštao, a ponavlja da je vozilo kupio za osobne potrebe. Kada je podizao kredit pročitao je Ugovor o kreditu onoliko koliko mu treba, odnosno osnovne podatke, a sad da li je baš u detalje sve pročitao nije siguran. Navodi da se ne može sjetiti da li mu je nešto bilo nejasno u navedenom Ugovoru o kreditu. Navodi da ne zna što znači pojam "valutna klauzula", odnosno sada zna, ali u vrijeme podizanja kredita sigurno nije znao, te navodi da mu djelatnici tuženika ništa nisu pojašnjavali vezano uz navedeno, a niti je on pitao da mu se nešto pojasni vezano uz navedeni kredit. Ističe da su u to vrijeme službenici banke poticali da se uzmu takvi krediti u CHF, s obzirom da je kamata na takve kredite bila povoljna, a kako je već rekao, ali na rizik ga nitko nije upozorio. Više se ne sjeća kolika je bila ugovorena kamatna stopa. Nije bio svjestan da ta kamata može rasti ili padati. Navodi da su mu naknadno bile dostavljene obavijesti o promjeni kamatne stope, ali se više ne sjeća kada je to bilo. Pisanim putem nije prigovarao promjenama kamata, a kredit je otplaćivao sam.

9. Suprotno tuženikovim tvrdnjama, sud smatra da nije na tužitelju teret dokazivanja da je isti potrošač, već je na tuženiku teret dokazivanja temeljem čl. 221.a ZPP-a ukoliko tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača i to na ovako paušalan i neobrazložen način. Naime, iz predmetnog Ugovora (list 9-14) ne proizlazi da je tužitelj isti sklopio i da djeluje unutar svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, već naprotiv proizlazi da je isti tužitelj sklopio kao fizička osoba, dakle za vlastite potrebe, tj. namjena kredita je kupnja osobnog vozila (čl. 1. Ugovora). Također, sud nije imao razloga ne vjerovati iskazu tužitelja kada isti tvrdi da je u vrijeme podizanja navedenog kredita radio kao policijski službenik te zbog same prirode svojeg posla nije mogao raditi nikakve druge poslove te se nije bavio nikakvom trgovačkom, poslovnom, obrtničkom ili profesionalnom djelatnošću, s obzirom da mu to kao policijskom službeniku niti zakon nije dopuštao. Stoga sud smatra dokazanim da je tužitelj uzeo predmetni kredit kao fizička osoba za svoje osobne potrebe, a ukoliko tuženik ima nekih drugih saznanja, onda je isto tuženik dužan i dokazati.

10. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, a povodom žalbi tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.

11. U odnosu na tuženika citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je u određeno navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama tada važećeg čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi tada važećeg čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP/07), a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

12. Ta je odluka u skladu s čl. 502.c ZPP-a, koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora, obvezujuća i za ovaj sud. S obzirom na tu odredbu kao i na odredbu čl. 118 ZZP-a sud nije u ovom sporu ocjenjivao navode tuženika o opravdanosti ugovaranja vezivanja valute glavnice za švicarski franak, odnosno o promjenjivosti kamatne stope i o tome je li postupanje tuženika bilo savjesno i pošteno jer je to već detaljno ocjenjeno u kolektivnom sporu. Naime, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, pa s obzirom na iznesena utvrđenja iz odluka donesenih u tom kolektivnom sporu u ovom sporu nije bilo potrebno provoditi postupak dokazivanja u tom pravcu.

13. U čl. 502.c ZPP-a i u čl. 118 ZZP-a je navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u posebnim parnicama radi naknade štete. Kad netko drugome neosnovano isplati neki iznos time je osobi koja je izvršila isplatu svakako nastala financijska šteta. Svako drukčije tumačenje prethodno navedenih odredbi bilo bi nerazumno, a zakonske odredbe nisu same sebi svrha, nego se one donose u svrhu uređenja određenog pravno područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju i u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. U tom smislu je čl. 107 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19) dopunjen čl. 502.c ZPP-a tako da obuhvaća i parnice za naknadu štete i isplatu. U odnosu na odredbe kojim je valuta glavnice vezana za švicarski franak u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka, pa i ovog tuženika, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi za klijente kao potrošače, dok su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, a o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije se pojedinačno pregovaralo. Također u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamati u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici, pa i ovaj tuženik, nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni navedenog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, neuvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

14. Slijedom navedenog, predmetnim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužiteljice kao potrošača, odnosno korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica i ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita.

15. Odredbe Ugovora o kreditu ništetne su u dijelu odredbe kojima se propisuje promjenjiva kamatna stopa, što je sadržano u odredbi čl. 2. i čl. 2.3. Ugovora, te u dijelu odredbe kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, što je sadržano u odredbi čl. 1., čl. 2.1. i čl. 7.1. Ugovora. Tužitelj se u ovom postupku pozivao na ništetnost, a na nju pazi i sud po službenoj dužnosti, kako propisuje čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je odlučeno kao pod točkama I i II izreke presude.

16. Budući da su odredbe o vezivanju valute glavnice uz švicarski franak i promjenjivu kamatnu stopu, u skladu s odlukom tuženika ništetne, one se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi, što znači da je prema čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom. S time da ovdje valja napomenuti da je neosnovan navod tuženika da tužitelj nije otplaćivao obveze po kreditu, a što je jasno vidljivo iz prometa po kreditu (list 92-96), pa je neosnovan prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja.

17. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio je pravno shvaćanje broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Navode da povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici je izraženo mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“ U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci: pod 1. „Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.“, pod 2. „Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ * Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„“,pod 3. „Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). * Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.““, pa Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske konačno pod 4. zaključuje „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

18. Imajući na umu navedeno, kako je već u postupku kolektivne zaštite potrošača ustanovljena djelomična ništetnosti navedenih odredbi tada zastarni rok u ovom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

19. Kako je ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ustanovljena presudom Trgovačkog sud u Zagrebu od 4. srpnja 2012. poslovni broj P-1401/2012, a koja je postala pravomoćna donošenjem presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovom individualnom postupku potrošača podnesena poštom preporučeno 12. lipnja 2019., a što je sud zaprimio 14. lipnja 2019., to nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a i neosnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje tužitelja vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

20. Kako je ništetnost odredbe o kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ustanovljena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom individualnom postupku potrošača podnesena poštom preporučeno 12. lipnja 2019., a što je sud zaprimio 14. lipnja 2019., pa nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a i neosnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje tužitelja vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.

21. Da bi utvrdio visinu tužiteljeve tražbine sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i poreze dipl. oec. P.B. iz Centra ,te izvršio uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka (list 127-135).

22. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlaze utvrđenja suda vezano za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te iznos kredita, rok otplate, valutu i kamate. Pa tako vještak navodi da tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili su dana 1. kolovoza 2007. ugovor o kreditu br…. (list 9–14 spisa), na iznos od 23.555,80 CHF za kupnju motornog vozila. Ugovoren je rok otplate od 84 mjeseci, te kamatna stopa od 5,20% godišnje (promjenjivo). Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 328,87 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važeće na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu. Prvi anuitet je dospio 1. rujna 2007. Temeljem dokumentacije u spisu, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu i Prometu po kreditu ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene i primjene kamatnih stopa kretale kako slijedi: 5,20% godišnje do 1. listopada 2007.godine, 6,10% godišnje do 1. veljače 2008.godine, 6,55% godišnje do 1. srpnja 2009. godine, 7,55% godišnje do prijevremene otplate kredita. Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od 328,87 CHF početno do 351,64 CHF kao najveći iznos anuiteta. Svaka promjena kamatne stope se odražava na promjenu ukupnog anuiteta. Vještak navodi da s obzirom da se anuitet sastoji od glavnice i kamate te se posljedično na promjenu kamatne stope mijenja iznos kamate u anuitetu, iznos glavnice u anuitetu i ukupni iznos anuitet. Prilikom promjene kamatne stope na više mijenja se cjelokupni anuitet na način da se uvećava iznos kamate za otplatu te umanjuje iznos glavnice (usporava se otplata glavnice) te se posljedično cijeli iznos anuiteta mijenja te je veći u odnosu na ukupni iznos prije promjene kamatne stope. S obzirom na navedeno te da posljedično na promjenu kamatne stope dolazi do promjene ukupnog anuiteta prilikom izračuna razlike koja nastaje zbog promjene kamatne stope vještak uzima razliku u visini anuiteta koji je tužitelj stvarno plaćao u odnosu na anuitet koji je trebao platiti temeljem početno ugovorene kamatne stope. Stoga je vještak sačinio usporedne otplatne planove, iskazujući anuitete obračunane sa stvarno primijenjenim kamatnim stopama prilikom otplate kredita, sa anuitetima obračunanima primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu za utuženo razdoblje. Ujedno je u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita, tečaj CHF oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom realizacije kredita te su posljedično nastale i razlike u obvezi tužitelja prilikom otplate u odnosu na iznos koji bi platio po nepromjenjivom tečaju. Usporedbu stvarnog otplatnog plana te anuiteta i iznosa koji bi tužitelj platio temeljem početnog otplatnog plana, vještak je dao u Tabeli 1. Temeljem prikaza podataka u Tabeli 1. vještak je u Tabeli 2. prikazao odvojeno samo više i manje plaćene iznose. Vještak navodi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 37.814,57 kn (Tabela 2, stupac '5') od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 8.439,42 kn, te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 29.375,15 kn. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 70,02 kn (Tabela 2 stupac '8'). Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 37.744,55 kn (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno iskazano u Tabela 1 stupac 20) i to: ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do kraja utuženog razdoblja iznosi ukupno 8.439,42 kn, ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do kraja utuženog razdoblja iznosi ukupno 29.305,13 kn.

23. Na ovakav nalaz i mišljenje vještaka nije bilo prigovora stranaka. Sud smatra da je vještak u cijelosti odgovorio na zadatak suda, te je isti izradio nalaz i mišljenje temeljem dokumentacije u spisu, te svih relevantnih podataka, pa je sud isti nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti.

24. Kako je sud u cijelosti financijskim vještačenjem utvrdio osnovanost i visinu tražbine tužitelja, sud u cijelosti smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom glavnice u iznosu od 8.439,42 kn, te je temeljem ranije navedenog u skladu s čl. 210. ZOO/91 i čl. 1111 ZOO-a, naložio tuženiku da tužitelju isplati navedeni iznos. Kako je tuženik ovaj iznos stekao na temelju ništetnih odredbi o promjenjive kamatne stope, on je nepošten stjecatelj pa je prema čl. 214 ZOO/91 i čl. 1115 ZOO- a tuženiku naloženo da tužitelju plati zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedini iznos, koji mu je tužitelj isplatio na temelju ništetnih odredbi, teku od dana kad je tužitelj taj iznos platio tj. od dana kad ga je tuženik stekao, a po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, te čl. 277 st. 1. ZOO/91 i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a. Stoga je odlučeno kao pod točkom III izreke presude.

25. Kako je sud u cijelosti financijskim vještačenjem utvrdio osnovanost i visinu tražbine tužitelja, sud u cijelosti smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom glavnice u iznosu od 29.375,15 kn, te je temeljem ranije navedenog u skladu s čl. 210. ZOO/91 i čl. 1111 ZOO-a, naložio tuženiku da tužitelju isplati navedeni iznos. Kako je tuženik ovaj iznos stekao na temelju ništetnih odredbi o vezivanju valute glavnice za švicarski franak, on je nepošten stjecatelj pa je prema čl. 214 ZOO/91 i čl. 1115 ZOO-a tuženiku naloženo da tužitelju plati zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedini iznos, koji mu je tužitelj isplatio na temelju ništetnih odredbi, teku od dana kad je tužitelj taj iznos platio tj. od dana kad ga je tuženik stekao, a po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, te čl. 277 st. 1. ZOO/91 i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a. Vezano za izračun vještaka da je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno u iznosu od 70,02 kn (Tabela 2 stupac '8'), tužitelj je priznao navedene "negativne razlike" od 70,02 kn, te predložio da se navedeni iznos odbije od ukupno postavljenog tužbenog zahtjeva. Kako je vještak u Tabeli 2 stupac '8' jasno naveo na koje se anuitete odnose navedene negativne razlike od ukupno 70,02 kn, to je iste sud uzeo u obzir u ukupnom iznosu od 70,02 kn, te je od iznosa od 29.375,15 kn oduzeo iznos od 70,02 kn, te se dobije iznos od 29.305,13 kn, pa je odlučeno kao pod točkom IV izreke presude.

26. Temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 14.513,50 kn, s obzirom da tužitelj nije uspio samo u razmjerno malom dijelu svojeg zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

27. Trošak se sastoji od zastupanja tužitelja po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, te sastav četiri obrazložena podnesaka, te pristup na ročišta od 11. veljače 2020., 28. rujna 2020., 28. veljače 2022. i 11. travnja 2022. po 100 bodova temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 900 bodova, što uz vrijednost 1 boda od 10,00 kn temeljem Tbr. 50 Tarife iznosi 9.000,00 kuna uz 25% PDV-a temeljem Tbr. 42 Tarife u iznosu od 2.250,00 kuna, ukupno iznosi 11.250,00 kuna. Tužitelju je priznat i trošak neophodnog financijskog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 400,00 kuna i na presudu koja je tužitelju u skladu s čl. 7. t. 3. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18) priznata u iznosu od 363,50 kuna, odnosno 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19), jer se ova presuda punomoćniku tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa je on dužan platiti samo polovicu ove pristojbe ako istu plati u roku od tri dana od dostave ove presude. Na sveukupni iznos parničnih troškova dosuđena je i zakonska zatezna kamata, temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, a u skladu sa čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17).

U Sesvetama 25. svibnja 2022.

S U D A C

Andrea Herendić,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 primjerka.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.