REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 9 Pž-816/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Maje Bilandžić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. V. d.o.o. za proizvodnju vina, trgovinu i usluge, OIB ..., iz K. P., kojeg zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u D., protiv tuženika O. P. G. L. d.o.o. za poljoprivredu, ugostiteljstvo i usluge u stečaju, OIB ..., iz T., kojeg zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik iz Odvjetničkog društva Z., B. i partneri d.o.o. u Z., radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe i dr., odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-109/2021 od 31. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2022.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-109/2021 od 31. siječnja 2022. u točki I. izreke, te u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 3.750,00 kn.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-109/2021 od 31. siječnja 2022. u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 850,00 kn i sudi:
Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 850,00 kn (osamstopedest kuna).
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-109/2021 od 31. siječnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da ne postoji tuženikova tražbina radi naplate po bjanko zadužnici poslovni broj OV-868/2018 od 23. ožujka 2018.; da se proglasi nedopuštenom ovrha pokrenuta po prijedlogu ovrhovoditelja
Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo L. d.o.o. za poljoprivredu, ugostiteljstvo i usluge u stečaju, T., protiv ovršenika V. v. d.o.o. za proizvodnju vina, trgovinu i usluge, K. P., radi naplate po bjanko zadužnici iznosa od 50.000,00 kn sa zateznim kamatama od 23. ožujka 2018. do naplate, potvrđenoj 23. ožujka 2018. po javnoj bilježnici I. K. iz K. poslovni broj OV-868/2018, te da se naloži tuženiku predati tužitelju u posjed bjanko zadužnicu poslovni broj OV-868/2018 od 23. ožujka 2018. (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parničnog troškove u iznosu od 4.600,00 kn (točka II. izreke).
2. Protiv presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev. Traži trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 2.412,50 kn.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede iz odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. toga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i zakonita.
6. Uvodno se ukazuje da se predmetno radi o sporu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a ne o maličnom sporu, kako to pogrešno ističe sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude. Međutim, bez obzira na takve navode pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.
7. Iz podataka u spisu proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena 26. svibnja 2021. radi utvrđenja da ne postoji tuženikova tražbina radi naplate po bjanko zadužnici broj 868/18 od 23. ožujka 2018., da se proglasi nedopuštenom ovrha pokrenuta po prijedlogu ovrhovoditelja, ovdje tuženika, protiv ovršenika, ovdje tužitelja, radi naplate po predmetnoj bjanko zadužnici iznosa od 50.000,00 kn te radi predaje tužitelju u posjed predmetne zadužnice. Tužitelj navodi da je tuženik kod Agencije kao ovrhovoditelj 14. travnja 2021. pokrenuo ovršni postupak protiv tužitelja kao ovršenika radi naplate nepostojećeg potraživanja po bjanko zadužnici izdanoj od strane V. v. d.o.o. i potvrđenoj po javnoj bilježnici I. K. od 23. ožujka 2018. poslovni broj OV-868/2018. O pokretanju ovršnog postupka ovršenik, ovdje tužitelj, je saznao na temelju obavijesti Agencije iz koje proizlazi da je na prijedlog ovrhovoditelja 14. travnja 2021. pokrenuta ovrha zahtjevom za izravnu naplatu radi naplate neutvrđenog iznosa po zadužnici broj OV-868/2018 od 23. ožujka 2018.
Dalje navodi da su parnične stranke 21. ožujka 2018. sklopile Ugovor o održavanju i plodouživanju vinograda na dvije godine tj. za 2018. i 2019. godinu. Tužitelj je kod Općinskog suda u Dubrovniku pokrenuo postupak odgode ovrhe po članku 206. Ovršnog zakona, međutim, tužitelj mora odgodu ovrhe opravdati tužbom radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe. Poziva se na članak 50. stavak 1. točku 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17; dalje: OZ) prema kojoj odredbi je ovrha nedopuštena ako je ovršna isprava ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka. Poziva se na odredbu članka 50. stavka 1. točke 9. OZ-a, prema kojoj odredbi je ovrha nedopuštena ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe, ili sastavljanja, potvrđivanja, ili ovjeravanja javnobilježničke isprave. Stoga tužitelj predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev na utvrđenje da ne postoji tuženikova tražbina radi naplate po predmetnoj bjanko zadužnici, da se proglasi nedopuštenom ovrha pokrenuta po prijedlogu ovrhovoditelja, ovdje tuženika radi naplate po predmetnoj bjanko zadužnici te da se naloži tuženiku predati tužitelju u posjed predmetnu bjanko zadužnicu.
8. Ugovor o održavanju i plodouživanju vinograda od 21. ožujka 2018. (list 24. do 25. spisa) sklopljen je između tuženika kao naručitelja, time da je naručitelj zastupan putem stečajnog upravitelja M. L. i tužitelja kao izvršitelja. Predmet Ugovora su vinogradi čiji je vlasnik i korisnik naručitelj te su stranke suglasne da se Ugovor sklapa u cilju sprječavanja mogućeg nastanka daljnje nepopravljive štete na vinogradima. Ugovor je sklopljen na dvije godine, odnosno za berbu 2018. i 2019. godinu. Prema članku 3. Ugovora, s naslova obveze održavanja predmetnih vinograda izvršitelju pripada potpuno i ničim ograničeno pravo plodouživanja, što u naravi znači da proizvedeno grožđe u vinogradu pripada isključivo izvršitelju (tužitelju). Za berbu 2018. godine naručitelj je dužan izvršitelju s obzirom na intenzivnija ulaganja za rehabilitaciju vinograda za berbu za 2018. godinu uplatiti u stečajnu masu iznos od 35.000,00 kn plus PDV, najkasnije do 31. prosinca 2018. Prema članku 4. Ugovora, s naslova prava plodouživanja odnosno korištenja vinograda u ugovorenom periodu izvršitelj (tužitelj) je dužan naručitelju (tuženiku) isplatiti naknadu za korištenje koja predstavlja u kunama izraženu protuvrijednost od 17% od ukupne količine ubranog grožđa. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika S. M. iz B. poslovni broj OV- 1074/2018
od
22.
ožujka
2018.
(list
25.
spisa).
9. Iz dopisa stečajnog upravitelja tuženika (list 32. spisa) koji nosi naziv „Dogovor i potpis u vezi bjanko zadužnice za berbu 2018. godine“, proizlazi da ovim Ugovorom potvrđuje ako se uplata za grožđe po Ugovoru od 21. ožujka 2018. bude izvršila do 31. prosinca 2018., od strane tužitelja po cijeni od 35.000,00 kn + PDV u korist tuženika, bjanko zadužnica prestaje važiti i tuženik ne smije koristiti niti mu smije služiti za ovrhe i prisilne naplate i slično. Potpisom tog dopisa stečajni upravitelj potvrđuje da bjanko zadužnica vrijedi samo za berbu 2018. godine u slučaju neplaćanja berbe 2018. godine.
10. Račun broj 1/2018 od 7. prosinca 2018. (list 33. spisa) glasi na iznos od 43.750,00 kn, koji iznos obuhvaća iznos prema članku 3. Ugovora od 35.000,00 kn + 25% PDV na taj iznos.
11. Iz rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj Ovr-133/2021 od 8. lipnja 2021. (list 38. do 40. spisa), u ovršnom predmetu ovrhovoditelja, ovdje tuženika, protiv ovršenika, ovdje tužitelja, radi naplate novčane tražbine, proizlazi da je odbijen prijedlog ovršenika, ovdje tužitelja, za odgodu ovrhe kao neosnovan. Prema obrazloženju pobijanog rješenja proizlazi da je ovršenik, ovdje tuženik podnio prijedlog za odgodu izvansudske odluke u smislu članka 65. stavka 1. točke 1. OZ-a i članka 206. stavka 2. OZ-a. Prema obrazloženju tog rješenja, a pozivom na odredbu članka 65. stavka 1. točke 1. OZ-a i članka 206. stavka 2. OZ-a, po ocjeni suda davanje aktiviranoj bjanko zadužnici učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi ne izjednačuje takvu privatnu ispravu s pravomoćnim rješenjem o ovrsi, u smislu pravnih lijekova i zaštite ovršenika, jer ista nije sastavljena niti izdana od strane suda, pa u tom kontekstu treba razmatrati odredbu članka 206. stavka 2. OZ-a, koja se odnosi upravo na rješenje o ovrsi izdano od strane suda. Odredbom članka 206. stavka 2. OZ-a je određeno da ovršenik može, nakon što primi rješenje o ovrsi, predložiti odgodu ovrhe iz razloga navedenih u članku 65. OZ.
Dalje, prema obrazloženju, tužba koju je ovršenik podnio protiv ovrhovoditelja kao tuženika Trgovačkom sudu u Dubrovniku radi utvrđenja nepostojanja ovrhovoditeljeve tražbine i proglašenja nedopuštenom ovrhe po zadužnici broj OV-868/2018 ne predstavlja pravni lijek protiv odluke na temelju koje je određena ovrha, jer se radi o izvansudskoj ovrsi na temelju bjanko zadužnice izdane od strane ovdje ovršenika. Na ovakav prijedlog ovršenik (ovdje tužitelj) nije ovlašten, jer Ovršni zakon ne predviđa mogućnost odgode izvansudske ovrhe, a osim toga u konkretnom slučaju nisu niti ispunjene kumulativne pretpostavke iz članka 65. stavka 1. OZ-a za odgodu ovrhe, zbog čega je prijedlog ovršenika za odgodu izvansudske ovrhe valjalo odbiti kao neosnovan; a sve kako to proizlazi iz obrazloženja citiranog rješenja od 8. lipnja 2021. (list 38.-40. spisa).
12. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.
13. Nije sporno da su stranke 21. ožujka 2018. sklopile Ugovor o održavanju i plodouživanju vinograda, te da je tužitelj izdao predmetnu bjanko zadužnicu. Isto tako, nije sporno da je tužitelj na račun tuženika uplatio ugovoreni iznos naknade od 43.750,00 kn po računu broj 1/2018 od 7. prosinca 2018. Ocjenom i analizom cjelokupne dokumentacije u spisu, pravilno je sud zaključio, ocjenom i analizom dokumentacije u spisu, predmetne bjanko zadužnice, te Ugovora od 21. ožujka 2018. da je predmetna bjanko zadužnica izdana za 2018. i 2019. godinu. Pravilno zaključuje sud da budući tužitelj nije prema tuženiku podmirio obvezu iz Ugovora od 21. ožujka 2018., naknadu za berbu 2019. godine, i budući da se predmetna bjanko zadužnica i dalje nalazi u posjedu tuženika, to tužitelj niti ne može tražiti da mu tuženik vrati predmetnu zadužnicu. Stoga je pravilno sud odbio tužbeni zahtjev na utvrđenje da ne postoji tuženikova tražbina radi naplate po predmetnoj bjanko zadužnici, te se ne može proglasiti nedopuštenom ovrha po prijedlogu tuženika protiv tužitelja radi naplate po predmetnoj bjanko zadužnici.
14. Imajući u vidu izneseno, pravilan je zaključak suda da tužitelj nije u pravu kad navodi da je bjanko zadužnica izdana samo za 2018. godinu, da mu tuženik nije izdao račun, pa da zbog toga ne mora podmiriti tražbinu za 2019. godinu, za koju i sam priznaje da postoji.
15. Slijedom iznesenog pravilno je sud odbio tuženi zahtjev, a sve kako je odlučio u točki I. izreke.
16. Međutim, odluka o parničnom trošku je djelomično pravilna, osim u dijelu u kojem je sud priznao tuženiku trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 850,00 kn. Ta odluka je pogrešna jer uvidom u troškovnik tuženika (list 81. spisa) tuženik nije niti tražio trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 850,00 kn, pa je u tom dijelu valjalo preinačiti odluku o parničnom trošku na način da je valjalo potvrditi odluku o parničnom trošku za iznos od 3.750,00 kn, a za iznos od 850,00 kn odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troška.
17. Navodima žalbe tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude budući je sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe materijalnog prava.
18. Zbog toga je valjalo na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke; a na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a kao u točki II. izreke.
Zagreb, 25. svibnja 2022.
Predsjednica vijeća
Branka Šabarić Zovko
