Poslovni broj: 5 UsIzs-115/20-25

Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Anđeli Becka, te Ljiljani Lijić, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice B. P.iz Š., B. …,

OIB: …, zastupana po opunomoćeniku D. P., odvjetniku u

Z., B. …, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno

osiguranje, Direkcija, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, radi prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu, nakon javne rasprave zaključene 17. svibnja 2022. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja A. K., odvjetnika u S. i generalne opunomoćenice tuženika G.

B., generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice suda, objavljene 25. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcija, Klasa: UP/II-502-03/19-01/221, Urbroj: 338-01-06-05-20-18 od 28. kolovoza 2020.

II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Split, Područna služba Šibenik, Klasa: UP/I-502-03/18- 02/324, Urbroj: 338-15-13-19-4 od 14. siječnja 2019.

III. Tužiteljici B. P., rođenoj … … …., OIB: …, kao

osiguraniku, priznaje se ozljeda pretrpljena 13. studenog 2018., pod dijagnozom šifre prema MKB-10 klasifikaciji: S 83.2 ozljedom na radu te joj se priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu po osnovi iste.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 10.775,00 kuna (slovima: desettisućasedamstosedamdesetpet) kuna u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima, dok se za više zatraženi trošak zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcija, Klasa: UP/II-502-03/19-01/221, Urbroj: 338-01-06-05-20-18 od 28. kolovoza 2020., u ponovnom postupku, nakon presude ovog suda pod poslovnim brojem UsIzs- 37/19-18 od 10. lipnja 2020., odbijena je žalba B.P., ovdje tužiteljice, izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Split, Područne službe Šibenik, Klasa: UP/I-502-03/18-02/324, Urbroj: 338-15-13-19-4 od 14. siječnja 2019., kojim se tužiteljici ne priznaje dijagnoza šifre prema MKB-10 klasifikaciji: S 83.2 ozljedom na radu, te joj se u svezi iste dijagnoze ne priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

2. Pravodobno podnesenom tužbom, koja je pred ovim sudom zaprimljena pod gornjim poslovnim brojem preporučenom pošiljkom 9. listopada 2020., tužiteljica pobija osporeno rješenje tuženika u bitnom navodeći kako je isto u suprotnosti s utvrđenjima ovog suda iznijetim u presudi pod poslovnim brojem UsIzs-37/19-18 od 10. lipnja 2020. te medicinskom vještačenju izvedenom za potrebe upravnog spora. Mišljenja je kako su odluke prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela činjenično netočne, a prilikom donošenja odluka je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, tužiteljica ističe kako joj prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo, oslanjajući se na vještačenja Liječničkog povjerenstva, odbijaju priznati ozljedu na radu, međutim, donose činjenično bitno različite zaključke. Prvostupanjsko tijelo da utvrđuje da se tužiteljici dijagnoza S83.2 Ruptura menisci laterolis geni I. sin. ne može priznati kao ozljeda na radu zbog postojanja predispozicije za pad i nastanak iste, dok tuženik utvrđuje da je tužiteljica pretrpjela „degenerativnu rupturu lateralnog meniska“ te „da se oštećenja degenerativno promijenjenih struktura ne smatraju ozljedom na radu“. U novom pobijanom rješenju kako Liječničko povjerenstvo tuženika utvrđuje kako je ocjena Liječničkog povjerenstva prvostupanjskog tijela pogrešna, odnosno priznaje različita činjenična utvrđenja od strane dva tijela te pri tome i samo osporava utvrđenja i zaključak prvostupanjskog tijela. Također, ističe kako je novo mišljenje Liječničkog povjerenstva različito i u odnosu na ranije mišljenje istog povjerenstva, jer da ostaje pri zaključku kako se oštećenja degenerativno promijenjenih struktura ne smatraju ozljedom na radu, međutim, u potpunosti ispušta zaključak kako je ona pretrpjela degenerativnu ozljedu, a što kako je bilo navedeno u ranijem nalazu, mišljenju i ocjeni. S tim u vezi ističe kako je o tom pitanju već raspravljeno provedenim vještačenjem u upravnom sporu, te ističe kako je kod nje uslijed traume (pad i rotacija koljena) došlo do ozljede, slijedom čega nema mjesta primjeni odredbe članka 67. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 80/13 i 137/13), već se radi o pravnoj kvalifikaciji iz članka 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Nadalje, prigovara sastavu liječničkih povjerenstva te ističe da niti jedan od tri liječnika koji se navode kao članovi povjerenstva nije odgovarajuće specijalnosti, a odluku o uzročno posljedičnoj vezi u ovoj upravnoj stvari valjano je moglo donijeti jedino povjerenstvo u čijem sastavu se nalazi liječnik specijalist ortoped ili traumatolog. Ističe kako je nalazima, mišljenjem i ocjenom oba liječnička povjerenstva prekoračen zadatak vještačenja s obzirom da su se povjerenstva upustila u donošenje zaključka o pravnom pitanju, za što liječničko povjerenstvo nije ovlašteno. Zaključno, ističe kako je u konkretnom slučaju njezina ozljeda, verificirana medicinskom dokumentacijom, izazvana neposrednim kratkotrajnim i fizikalnim djelovanjem, odnosno naglom promjenom položaja tijela (pad i rotacija koljena) te je zadobivena na redovnom putu na posao, a uzimajući u obzir da ona svojim postupanjem nije skrivila nastanak ozljede, smatra kako joj je trebalo priznati ozljedu na radu. Tužbenim zahtjevom preciziranim u podnesku predanom na raspravi pred ovim sudom 22. siječnja 2021. predlaže da sud poništi osporeno rješenje tuženika Klasa: UP/II-502-03/19-01/221, Urbroj: 338-01-06-05-20-18 od 28. kolovoza 2020., rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Split, Područne službe Šibenik, Klasa:

UP/I-502-03/18-02/324, Urbroj: 338-15-13-19-4 od 14. siječnja 2019., te da tužiteljici prizna dijagnozu šifre prema MKB-10 klasifikaciji: S 83.2 kao ozljedu na radu koja se dogodila 13. studenog 2018., za koju je poslodavac tužiteljice Ministarstvo zdravstva sa sjedištem u Zagrebu, izdao prijavu o ozljedi na radu, koja je zaprimljena 26. studenog 2018. u Područnoj službi u Šibeniku, kao i da se tužiteljici u svezi navedene ozljede priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako je suprotno navodima iz tužbe tužiteljice, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno donio pobijano rješenje, uvažavajući sve dokaze u pravilno provedenom upravnom postupku, te je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Nadalje, ističe kako se u svezi sastava i ovlasti liječničkih povjerenstava Zavoda u cijelosti pridržavao odredbi Pravilnika o ovlastima, obvezama i načinu rada liječničkih povjerenstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje („Narodne novine“, broj 8/15, 17/15, 41/15, 104/17 i 34/18). Poziva se na nalaz, mišljenje i ocjenu liječničkog povjerenstva Direkcije od 7. srpnja 2020., u kojem se utvrđuje kako se dg.S 83.2 ne može uzročno-posljedično povezati s danom 13. studenog 2018. kao ozljeda na radu.

Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

4. Podneskom od 22. prosinca 2020. tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu tuženika opetovano, kao i u tužbi, navodeći kako tuženik u ponovljenom postupku nije postupio po ranijoj uputi i presudi suda, a na što je bilo obvezano temeljem odredbe članka 81. stavak 2. ZUS-a, ujedno navodeći kako se u svakom slučaju radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i nerazumijevanju odredbi Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.

5. U sporu su održana raspravna ročišta 22. siječnja 2021., 15. travnja 2021. i 17. svibnja 2022., čime je strankama dana mogućnost da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje ZUS) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnima za rješavanje ove upravne stvari, pri čemu je opunomoćenik tužiteljice na raspravi održanoj 15. travnja 2021. opetovano istaknuo kako tuženik u ponovnom postupku nije postupio po obvezatnoj uputi ovog suda danoj u presudi pod poslovnim brojem UsIzs- 37/19. Također je, opreza radi, te ukoliko sud smatra kako činjenično stanje nije u dovoljnoj mjeri utvrđeno, predložio da sud provede novo medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku ortopedu, kojem prijedlogu se usprotivila generalna opunomoćenica tuženika, navodeći kako je u provedenom postupku na nesporan način utvrđeno kako je nastala ozljeda kod tužiteljice uzrokovana degenerativnim promjenama.

6. Za istaći je kako je sud raspravnim rješenjem od 13. svibnja 2021. preotvorio glavnu raspravu zaključenu 15. travnja 2021., radi dopune dokaznog postupka, te je izvanraspravnim rješenjem od 1. lipnja 2021. prihvatio prijedlog tužiteljice da se u sporu provede medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku ortopedu.

7. Opunomoćenik tužitelja je popisao trošak prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/14, dalje Tarifa) na ime sastava tužbe, zastupanja na raspravi od 22. siječnja 2021., 15. travnja 2021. i 17. svibnja 22., te sastava podnesaka od 7. travnja 2021. (zaprimljen kod suda 12. travnja 2021) i 30. ožujka 2022. (zaprimljen kod suda 1. travnja 2022.), sve po 250 bodova, ukupno 1500 bodova, odnosno 15.000,00 kuna, sve uvećano za vrijednost PDV-a od 25%, te za iznos od 2.000,00 kuna na ime troškova vještačenja.

8. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja, tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u sudski spis, spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu, te u spis ovog suda pod poslovnim brojem UsIzs-37/19, koji je pravomoćno okončan presudom od 10. lipnja 2020., te u izvršenju koje je doneseno osporeno rješenje tuženika, kojem je priloženo medicinsko vještvo izrađeno po stalnom sudskom vještaku specijalisti ortopedu dr.med. Ž. M., specijalisti ortopedije, te sudsko medicinsko vještvo dr.med. D. T., stalne sudske vještakinje za ortopediju.

9. Na temelju provedenih dokaza tijekom upravnog postupka, kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS-a, sud je ocijenio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

10. Predmet ovog spora je u skladu sa odredbom članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika, pri čemu je među strankama sporno utvrđeno činjenično stanje, te s tim u vezi i primjena materijalnog prava, odnosno jesu li u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za priznanje ozljede na radu tužiteljici za ozljedu nastalu 13. studenog 2018.

11. Odredbom članka 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ozljedom na radu smatra se: 1. ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima, 2. bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje je osigurana osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, 3. ozljeda nastala na način iz točke 1. ovoga članka koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojeg je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, 4. ozljeda, odnosno bolest iz točaka 1. i 2. istog članka koja nastane kod osigurane osobe u okolnostima iz članka 16. Zakona.

12. Odredbom članka 67. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ozljedom na radu, u smislu istog Zakona, ne smatra se ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog: 1. skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana, do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i si.), 2. aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti (npr. radni odmor koji nije korišten u propisano vrijeme, radni odmor koji nije korišten u cilju obnove psihofizičke i radne sposobnosti nužno potrebne za nastavak radnog procesa, fizičke aktivnosti koje nisu u vezi s radnim odnosom i sl.), 3. namjernog nanošenja ozljede od strane druge osobe izazvanog osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti, 4, atake kronične bolesti, 5. urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest.

13. Prema odredbi članka 36. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti („Narodne novine“, broj: 75/14, 154/14, 79/15, 139/15, 105/16, 40/17, 66/17, 109/17 i 132/17, dalje Pravilnik), ozljeda na radu može se priznati osiguraniku iz članka 7. stavka 4. Zakona te osiguranoj osobi iz članka 16. Zakona kod kojih je došlo do ozljeđivanja, odnosno bolesti u smislu članka 66. Zakona.

14. Prema odredbi članka 37. Pravilnika ozljeda na radu neće se priznati osiguranoj osobi iz članka 36. ovog Pravilnika u slučajevima iz članka 67. Zakona.

15. Sukladno odredbi članka 39. Pravilnika u postupku utvrđivanja i priznavanja ozljede ili bolesti za ozljedu na radu, odnosno profesionalnu bolest, nadležni regionalni ured Zavoda odnosno nadležna područna služba Zavoda postupat će u skladu s propisima o zaštiti na radu, drugim propisima, te odredbama Zakona i Pravilnika.

16. Iz spisa predmeta proizlazi kako je poslodavac tužiteljice, Ministarstvo zdravstva, podnio dana 26. studenog 2018. godine Prijavu ozljede na radu pretrpljene dana 13. studenog 2018. godine po dijagnozi šifre prema MKB-10 klasifikaciji: S83.2, a do ozljeđivanja tužiteljice je došlo na putu za posao kada je hodala nogostupom te pala na istom pri čemu je pretrpjela ozljede.

17. Tijekom prvostupanjskog upravnog postupka, sukladno odredbama Pravilnika o ovlastima, obvezama i načinu rada liječničkih povjerenstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje pribavljen je nalaz, mišljenje i ocjena liječničkog povjerenstva Područne službe Šibenik Klasa: 502-03/18-02/324, Urbroj: 338-15-80-18-3 od 17. prosinca 2018., koje je ocijenilo kako se dijagnoza šifre prema MKB-10: S83.2. ne može priznati ozljedom na radu jer se radi o predispoziciji za pad i nastanak ozljede.

18. Tijekom žalbenog postupka, sukladno odredbi članka 19. stavak 2. Pravilnika o ovlastima, obvezama i načinu rada liječničkih povjerenstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zatraženo je stručno medicinsko mišljenje liječničkog povjerenstva Direkcije Zavoda, koje je u Nalazu, mišljenju i ocjeni Klasa: UP/II-502- 03/19-01/221, URBROJ: 338-01-10-04-19-02 od 14. ožujka 2019. utvrdilo da se Dg. S83.2 rascjep meniska ne može uzročno posljedično povezati s danom 13. studenog 2018. te priznati ozljedom na radu, budući se oštećenja degenerativno/kronično promijenjenih struktura ne smatraju ozljedom na radu.

19. Na temelju citiranog nalaza, mišljenja i ocjene tuženik je rješenjem Klasa: UP/II- 502-03/19-01/221, Urbroj: 338-01-06-05-19-03 od 27. ožujka 2019. odbio žabu tužiteljice, te potvrdio odbijajuće prvostupanjsko rješenje, koje pak rješenje je poništeno presudom ovog suda pod poslovnim brojem UsIzs-37/19-18 od 10. lipnja 2020., te je predmet vraćen na ponovni postupak tuženiku. Pri tome je sud svoju ocjenu utemeljio na vještvu dr. med. Ž. M., koje je u vještvu od 14. travnja 2020.

u bitnom istaknuo kako postoji direktna uzročno posljedična veza između događaja na radu od dana 13. studenog 2018. i bolesti dijagnoze šifre prema MKB-10 klasifikaciji:

S83.2, a navedena dijagnoza da predstavlja ozljedu na radu sukladno odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.

20. U ponovnom postupku tuženik je upotpunio postupak, te je zatražio stručno medicinsko mišljenje liječničkog povjerenstva Direkcije Zavoda, koje je u Nalazu, mišljenju i ocjeni Klasa: UP/II-502-03/19-01/221, Urbroj: 338-01-10-04-20-16 od 7. srpnja 2020., a nakon uvida u medicinsku dokumentaciju, ocijenilo kako se dijagnoza S83.2/Rascjep meniska ne može uzročno-posljedično povezati s danom 13. studenog 2018. kao ozljeda na radu. Potonje stoga što je učinjenom slikovnom obradom lijevog koljena tužiteljice verificirana degenerativna ruptura lateralnog meniska, a oštećenja degenerativno/kronično promijenjenih struktura kako se ne smatraju ozljedom na radu u smislu Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.

21. Na temelju citiranog nalaza, mišljenja i ocjene tuženik je ponovno odbio žalbu tužiteljice, te potvrdio odbijajuće prvostupanjsko rješenje.

22. U upravnom sporu, sud je na prijedlog tužiteljice, proveo novo vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ortopediju dr. D. T., specijalisti ortopedije, a na okolnosti utvrđivanja je li dijagnoza S83.2 nastala kao uzročno-posljedična veza događaja od 13. studenog 2018., odnosno je li se ozljeda koju je tužiteljica zadobila (S83.2) može smatrati ozljedom na radu, a s obzirom na zakonska ograničenja iz članka 67. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Vještačenje je provedeno po stalnoj sudskoj vještakinji za ortopediju dr.sc. D. T., spec. ortopedije, koja je dana 21. ožujka 2022. u spis dostavila sudsko medicinsko vještvo.

23. U vještvu imenovana sudska vještakinja citira medicinsku dokumentaciju (nalaz OHBP O. b. Š. od 13. studenog 2018., nalaz ortopeda O. b.

Š. od 13. studenog 2018., nalaz MR lijevog koljena od 24. studenog 2018., nalaz ortopeda O. b. Š. od 4. prosinca 2018. te nalaz ortopeda M.

c. V. d 17. prosinca 2018.), te u mišljenju ističe: „Tužiteljica B. P. je

13. 11. 2018., kod odlaska na posao, pala i „uganila“ lijevo koljeno. Čula je prasak i osjetila bol u lijevom koljenu. Zbog mehanizma ozljede i kliničkim pregledom je postavljena sumnja na ozljedu lateralnog meniska. Nakon 10 dana napravljena pretraga magnetskom rezonancom (MR) koja je to potvrdila. Došlo je do puknuća prednjeg roga meniskusa uz lateralnu migraciju srednje trećine meniskusa. Opisano je i oštećenje hrskavice, koje je u kontaktu s prednjim rogom meniskusa koje isto može biti uzrokovano traumom. Preporučena je artroskopija. Kod tužiteljice ne postoji urođena ili stečena predispozicija koja može za posljedicu imati bolest. Poznat je mehanizam ozljede meniskusa a to je iznenadna rotacija koljena koja uzrokuje ozljedu meniskusa. Ozlijeđeni često osjete puknuće ili preskok na tom mjestu. S obzirom da je tužiteljica poskliznula i pala, onda je to jedini uzrok rascjepa meniskusa i nema nikakve predispozicije. U potvrdi obiteljske liječnice od 11. veljače 2019. se navodi da prije štetnog događaja nije imala kliničke simptome bolesti lijevog koljena što upućuje da nije imala niti ozljedu. Iz svega navedenog se zaključuje da je tužiteljica u predmetnom događaju zadobila ozljedu meniskusa po šifri prema MKB-u 10: S 83.2 (rascjep meniska) i može se smatrati ozljedom na radu. Za davanje ovog mišljenja, pregled tužiteljice nije potreban jer je spisu priložen objektivni nalaz magnetske rezonance (MR) kojeg niti jedna strana nije osporavala a koji opisuje rascjep meniskusa. Klinički je pregledana kod ortopeda koji su utvrdili bolnost u predjelu rascjepa meniskusa te nije osporavano od strane tuženika“.

24. Predmetno vještvo dostavljeno je rješenjem ovog suda od 22. ožujka 2022. na očitovanje tužiteljici i tuženiku, na kojeg tužiteljica nije imala primjedbi, dok je tuženik podneskom od 5. travnja 2022. dostavio očitovanje Liječničkog povjerenstva Direkcije Zavoda od 31. ožujka 2022., u kojem Liječničko povjerenstvo Direkcije Zavoda ističe kako je učinjenom dijagnostičkom pretragom (MR koljena) od 24. studenog 2018. nađena ruptura lateralnog meniska lijevog koljena s hondromalacijskim promjenama zglobnih ploha, koje su u kontaktu s lateralnim meniskom. Hondromalacija kako nije traumatsko oštećenje kako to navodi vještakinja, već degeneracija zglobne hrskavice zglobne površine koja je u kontaktu s meniskom koji je oštećen. Degenerativne promjene zglobne hrskavice koljena kako predstavljaju stečenu predispoziciju zdravstvenog stanja za nastanak ozljede u smislu Zakona. Ističe kako to tijelo ostaje pri ranije donesenoj ocjeni.

25. S obzirom da, sukladno odredbi članka 33. ZUS-a, sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice te uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio, sud je u konkretnom slučaju vjeru poklonio medicinskom vještvu stalne sudske vještakinje za ortopediju, kao jasnom, logičnom i detaljno obrazloženom, a posebno imajući u vidu da se radi o liječniku specijaliziranom upravo za liječenje i saniranje predmetne ozljede, za razliku od liječnika opće i obiteljske medicine koji su svoj nalaz i mišljenje dali u sastavu liječničkog povjerenstva tijekom upravnog postupka. Također, vještvo imenovane sudske vještakinje sačinjeno u ovom sporu je u suglasju s već provedenim medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za ortopediju dr. Ž. M., koji je u dostavljenom vještvu od 14. travnja 2020. u sporu koji je pred ovim sudom vođen pod poslovnim brojem UsIzs-37/19, također istaknuo kako je ozljeda lijevog koljena kod tužiteljice, kako je opisana, nesporna i ni o čemu ovisna.

26. Slijedom navedenog, ocjena ovog suda je kako ozljeda tužiteljice pretrpljena 13. studenog 2018. jest ozljeda na radu u smislu mjerodavnih odredbi Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i to pod dijagnozom šifre prema MKB-10 klasifikaciji: S 83.2 (rascjep meniska koljena), kao i da tužiteljici trebaju biti priznata sva prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu po osnovi iste. Naime kod tužiteljice se ne radi o urođenoj ili stečenoj predispoziciji zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest, kako to tvrde nadležna liječnička povjerenstva, te stoga ne postoji niti zapreka propisana odredbom članka 67. stavak 1. točka 5. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju u vezi s člankom 37. Pravilnika, prema kojem se ozljeda na radu neće priznati osiguranoj osobi ako je do ozljede, odnosno bolesti došlo zbog urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest, a za koju pretpostavku je sud utvrdio da nije ispunjena.

27. Stoga je sud na temelju ovlaštenja iz članka 58. stavak 1. ZUS-a poništio osporeno rješenje tuženika Klasa: UP/II-502-03/19-01/221, Urbroj: 338-01-06-05-20- 18 od 28. kolovoza 2020. i rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Split, Područne službe Šibenik, Klasa: UP/I-502-03/18-02/324, Urbroj: 338-15-13-19-4 od 14. siječnja 2019., te sam riješio ovu upravnu stvar na način da je tužiteljici, kao osiguraniku, ozljedu pretrpljenu dana 13. studenog 2018. pod dijagnozom šifre prema MKB-10 klasifikaciji: S 83.2 priznao ozljedom na radu, te joj ujedno priznao i sva prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu po osnovi iste, pa je presuđeno kao pod točkama I. do III. izreke ove presude.

28. Oduka o trošku temelji se na odredbi članka 79. ZUS-a kojom je propisano kako troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu. Stavkom 4. citirane zakonske odredbe propisano je kako stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, a tuženik u cijelosti izgubio, te imajući u vidu kako se vrijednost spora u skladu s odredbom članka 79. stavak 2. ZUS-a smatra neprocjenjivom, to je u skladu sa odredbom članka 79. stavak 1. i 4. ZUS-a, te Tbr. 23. Tarife tužiteljici priznat kao opravdani trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu od 15. travnja 2021. i 17. svibnja 2022., sve po 250 bodova, ukupno 750 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kuna iznosi 7.500,00 kuna, te uvećano za vrijednost PDV-a od 25% daje iznos od 9.375,00 kuna. Ujedno, tužiteljici je zbog uspjeha u ovom sporu priznata i naknada za trošak vještačenja u iznosu od 1.400,00 kn, koliko je obistinjeno stalnoj sudskoj vještakinji dr.med. D. T. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak zastupanja na raspravi od 22. siječnja 2021., budući da je ročište upravo odgođeno po prijedlogu zamjenika opunomoćenika tužitelja, te trošak podnesaka zaprimljenih pred ovim sudom 12. travnja 2021. i 1. travnja 2022., budući da je sud ocijenio kako se radi o trošku koji nije bio potreban radi vođenja spora. Stoga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke, a rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno odredbi članka 81. stavak 2. ZUS-a.

U Splitu, 25. svibnja 2022.

S U T K I NJ A

Anđela Becka

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. (članak 66. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (članak 70. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).

DNA:

1. B. P. iz Š., B. …, zastupana po opunomoćeniku D.

P., odvjetniku u Z., B. …

2. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Direkcija, Zagreb, Margaretska 3

3. u spis

Rj.

1. Vrijednost predmeta spora je neprocjenjiva.

2. Tužiteljica je oslobođena od plaćanja sudske pristojbe u skladu s odredbom članka 11. stavak 1. točka 16. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).

3. Spis tuženiku vratiti po pravomoćnosti presude. 4.

Kalendar 30 dana.