REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 67 Pž-504/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, članice vijeća, u pravnoj stvari I. P., OIB ... iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika I. I. d.d., OIB ..., Z., radi prijenosa dionica, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1961/2019 od 12. studenoga 2020., u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1961/2019 od 12. studenoga 2020.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1961/2019 od 12. studenoga 2020. naloženo je tuženiku da na ime tužitelja prenese 5.500 dionica društva I. I. d.d., OIB ..., oznake I.-R-A, broja: ISIN: H. ili će u protivnom tužitelj na temelju te presude biti ovlašten zatražiti od S. društva da s računa nematerijaliziranih vrijednosnih papira tuženika prenese na račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira tužitelja 5.500 dionica društva I. I. d.d., OIB ..., oznake I.-R- A, broja: ISIN: H., što je S. društvo dužno provesti (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 64.675,00 kn sa zakonskom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena (točka II. izreke).

2. U obrazloženju navedene presude prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je da je tužitelj bio član uprave društva tuženika od 2. listopada 2014. do 28. veljače 2015., a da je bio predsjednik uprave društva tuženika od 1. ožujka 2015. do 31. prosinca 2017.,

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika od 2. listopada 2014. do 31. prosinca 2017. na temelju Ugovora o radu br. 821,

- da je tužitelj za vrijeme trajanja mandata člana i predsjednika uprave dobivao razrješnice,

- da su prava tužitelja kao predsjednika uprave utvrđena Ugovorom o radu br. 890 od 24. veljače 2015. i Aneksom tog ugovora od 28. listopada 2016., - da je člankom 4. Aneksa ugovora o radu ugovoreno da ako glavna skupština društva za vrijeme trajanja mandata predsjednika uprave donese odluku kojom se ovlašćuje uprava da stječe vlastite dionice društva radi nagrađivanja menadžmenta društva ili bez navođenja svrhe stjecanja te ako to nije u suprotnosti s naravi te odluke, predsjednik uprave ima pravo od Društva steći 26.000 redovnih dionica Društva,

- da je 16. prosinca 2016. na glavnoj skupštini društva tuženika donesena Odluka o davanju ovlasti upravi društva za stjecanje vlastitih dionica,

- da je tom odlukom glavna skupština ovlastila upravu društva da ovisno o financijskom stanju Društva može stjecati vlastite dionice Društva njihovom kupovinom na organiziranom tržištu vrijednosnih papira i izvan organiziranog tržišta vrijednosnih papira, i to naplatnim putem izravnom kupnjom,

- da je istom odlukom glavne skupštine ovlaštena uprava društva na stjecanje vlastitih dionica radi toga da se one ponude na prodaju i / ili za nagrađivanje radnika i menadžmenta / uprave Društva i povezanih Društava, a za stjecanje dionica za druge slučajeve potrebna je prethodna suglasnost Nadzornog odbora, kao i da broj dionica, uključujući već stečene dionice, ne smije prijeći 10%btemeljnog kapitala Društva,

- da ovlaštenje koje je glavna skupština dala upravi ističe u roku od pet godina od dana donošenja te odluke, dakle u prosincu 2021.,

- da su stranke zaključile Sporazum o prestanku Ugovora o radu od 15. prosinca 2017. kojim je u članku 4. stavku 2. utvrđeno da će stranke regulirati stečena prava I. P. određena člankom 4. Aneksa Ugovora o radu broj 890 od 28. listopada 2016. posebnim sporazumom,

- da posebni sporazum o reguliranju prava tužitelja na stjecanje redovnih dionica društva tuženika nije nikad zaključen, ali je na temelju navedenog članka 4. Aneksa ugovora o radu tuženik 29. prosinca 2017. stekao 4.000 dionica Ugovorom o prijenosu dionica.

2.1. Prvostupanjski sud je odbio tuženikov prigovor o tome da je sklapanjem Sporazuma o prestanku ugovora o radu stavljen izvan snage Aneks ugovora o radu te da se tužitelj odrekao prava na stjecanje dionica uz obrazloženje da posebni sporazum o reguliranju prava koji je predviđen Sporazumom o prestanku ugovora o radu nije nikad zaključen i da tuženik nije dokazao da se tužitelj na bilo koji način odrekao prava na stjecanje preostalih 5.500 dionica.

2.2. Nadalje, prvostupanjski sud je ocijenio da se odluka glavne skupštine odnosi na ovlaštenje upravi društva da ovisno o financijskom stanju može stjecati vlastite dionice, dok je tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na prijenos dionica s tuženika na tužitelja, pa smatra neosnovanim tuženikovo osporavanje prava na prijenos dionica. Prvostupanjski sud ističe i da je financijsko stanje društva tuženika bilo poznato nadzornom odboru društva, upravi kao i samoj glavnoj skupštini društva te da se odluka o davanju ovlaštenja za stjecanje dionica upravi ne bi donijela da financijsko stanje tuženika nije bilo pozitivno. Prvostupanjski sud je utvrdio i da tuženik nije dokazao niti dostavio i jednu odluku kojom bi se utvrdilo da društvo tuženika ostvaruje negativne financijske rezultate za određeni period pa tako ni za period 2016. i 2017. godine, a kojom bi odlukom bilo isključeno ili ograničeno ovlaštenje dano upravi na stjecanje dionica.

2.3. Osim toga, prvostupanjski sud je utvrdio da odluka glavne skupštine od 16. prosinca 2016. nikada nije stavljena van snage, niti je donesena druga odluka vezana za stjecanje dionica, što bilo učinjeno da je postojao stvarni razlog i okolnosti uz nepovoljno financijsko poslovanje.

2.4. U odnosu na tuženikove navode o načinu do sada stečenih 4.000 dionica neregularnim putem, sa sumnjom na počinjenje kaznenog djela, prvostupanjski sud je utvrdio kako tuženik nije dokazao da je način stjecanja tih dionica bio nezakonit po bilo kojoj osnovi, niti je tuženik tražio povrat dionice i pokrenuo bilo kakav postupak vezano za utvrđivanje Ugovora o prijenosu dionica ništetnim ili nezakonitim.

2.5. Prvostupanjski sud ukazuje i na to da tuženik nije inzistirao na zaključenju posebnog sporazuma koji je predviđen Sporazumom o prestanku ugovora o radu, a II. Aneksom Ugovora o radu br. 890 od 7. srpnja 2017. se ne zadire u tužiteljevo pravo na prijenos dionica te zaključuje kako, da je stvarna volja bila da tužitelju ne pripada pravo na prijenos 5.500 dionica bi u tom II. Aneksu takav stav bio očitovan.

2.6. Također, prvostupanjski sud je ocijenio i da odluka o stjecanju vlastitih dionica nije u suprotnosti s naravi te odluke jer je odluka glavne skupštine donesena nakon prezentiranih i javno objavljenih financijskih izvješća, a operativno poslovanje tuženika je tijekom 2016.-2017. godine bilo pozitivno, tuženik je ispunjavao obveze preuzete predstečajnom nagodbom iz 2013. godine, servisiralo svoje obveze, plaće, doprinose i poreze.

2.7. Zbog toga je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik nije dokazao da bi tužiteljevo postupanje bilo suprotno odredbi članka 3. Pravilnika o radu od 23. ožujka 2017. te da su ispunjeni uvjeti za njegovo pravo na prijenos preostalih 5.500 dionica prema članku 39. Pravilnika o radu i prihvatio tužbeni zahtjev.

3. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno da ju preinači i odbije tužbeni zahtjev. Potražuje i naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 5.000,00 kn.

4. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da odluka glavne skupštine tuženika od 16. prosinca 2016. ne znači automatizmom i pravo tužitelja na stjecanje dionica. Ističe da su stranke Sporazumom o prestanku ugovora o radu od 15. prosinca 2017. regulirali svoja prava i obveze i iz Sporazuma proizlazi da se tužitelj odrekao prava na bonus za 2017. godinu te da će tužitelj i tuženik prava glede dionica regulirati posebnim sporazumom koji nije nikada sklopljen.

4.1. Tuženik navodi i da je odredbom članka 4. Aneksa Ugovora o radu broj 890 od 28. listopada 2016. navedeno da će tužitelj imati pravo od tuženika steći 26.000 redovnih dionica pod uvjetom da glavna skupština donese odluku kojom ovlašćuje upravu na stjecanje vlastitih dionica i ako to nije u suprotnosti s naravi te odluke, a glavna skupština je 16. prosinca 2016. donijela odluku o stjecanju vlastitih dionica, ali pod uvjetom da to financijsko stanje tuženika omogućava. Tuženik ističe da je 2015., 2016. i 2017. godine ostvario loše financijske rezultate te bi nagrađivanje tužitelja prijenosom dionica bilo u suprotnosti s naravi predmetne odluke glavne skupštine, a o ostvarenom financijskom gubitku je priložio dokaz u vidu javnih objava odluka glavne skupštine tuženika na web stranicama Z. burze iz kojih je vidljivo da je tuženik u 2015. godini ostvario gubitak od preko 106 milijuna kuna, u 2016. godini gubitak od preko 60 milijuna kuna i u 2017. godini o preko 12 milijuna kuna te okolnost pozitivno ostvarenog operativnog poslovanja nije realni pokazatelj uspješnosti poslovanja tuženika.

4.2. Tuženik smatra da odluka glavne skupštine o stjecanju vlastitih dionica nije dužnost tuženika, nego samo mogućnost da tuženik, ako se ostvare uvjeti, nagrađuje svoje radnike i/ili upravu, a to potvrđuje i činjenica da je odluka donesena uz vremensko ograničenje od pet godina te okolnost financijskog stanja u trenutku donošenja odluke nije relevantno.

4.3. Tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda da činjenica nepostojanja posebnog sporazuma o reguliranju prava na prijenos dionica ukazuje na to da tužitelj ima pravo na prijenos, nego smatra da posebni sporazum nije zaključen jer se nisu ostvarili uvjeti za pravo na prijenos dionica.

4.4. U odnosu na Ugovor o prijenosu 4.000 redovne dionice tuženika, tuženik navodi da je tužitelj u to vrijeme bio predsjednik uprave i da je zbog osnovane sumnje na počinjenje kaznenih djela tuženik protiv tužitelja i drugih članova uprave i prokurista podnio kaznene prijave, a zbog tajnosti kaznenog postupka prijavu nije mogao priviti ovom spisu. Ističe i da je u kaznenom postupku postavio imovinskopravni zahtjev i na njemu će inzistirati u daljnjem tijeku kaznenog postupka.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitavši pobijanu presudu na temelju članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.

8. U konkretnom predmetu stranke su Ugovorom o radu i Aneksom ugovora o radu dogovorile pravo tužitelja na nagradu i u članku 4. Aneksa ugovora o radu br. 890 od 28. listopada 2016. dogovorile da tužitelj ima prvo od društva steći redovne dionice ako glavna skupština tuženika za vrijeme trajanja mandata predsjednika uprave donese odluku kojom se ovlašćuje uprava da stječe vlastite dionice radi nagrađivanja menadžmenta društva ili bez navođenja svrhe stjecanja i ako to nije u suprotnosti s naravi te odluke.

9. Neosnovano tuženik smatra da se tužitelj odrekao prava na stjecanje dionica društva jer su stranke u Sporazumu o prestanku ugovora o radu predvidjele kako će se to pravo regulirati posebnim sporazumom koji nije nikad zaključen. Iz takve odredbe ne proizlazi da je tužiteljevo pravo na stjecanje dionica društva tuženika prestalo, nego naprotiv, da će se to pravo regulirati posebnim sporazumom. Da se tužitelj odrekao prava na stjecanje dionica, strane ne bi predvidjele reguliranje prava na stjecanje dionica (kojeg više nema) u posebnom sporazumu.

10. Tužiteljevo odricanje od prava na stjecanje dionica ne proizlazi ni iz iskaza saslušanog svjedoka Ž. D., niti tužitelja. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda o tome da se tužitelj sporazumom o prestanku ugovora o radu od 15. prosinca 2017. nije odrekao predmetnog prava.

11. Ovom utvrđenju ide u prilog i činjenica da je tuženik izvršavajući obvezu iz ugovora o radu 29. prosinca 2017., dakle nakon zaključenja sporazuma o prestanku ugovora o radu (15. prosinca 2017.), prenio na tužitelja 4.000 vlastitih dionica. Tvrdnja da je sklapanjem ovog ugovora počinjeno kazneno djelo za koje se vodi kazneni postupak koji nije dovršen, mogla bi, ovisno o prirodi eventualno počinjenog kaznenog djela, biti razlog za ponavljanje pravomoćno dovršenog postupka. Međutim, do zaključenja glavne rasprave stranke nisu iznijele tvrdnju da je u kaznenom postupku o počinjenju kaznenog djela donesena (ne)pravomoćna presuda, a niti je tuženik tijekom predmetne parnice iznio činjenice iz kojih bi proizlazilo da bi taj ugovor ništetan.

12. Odredbom članka 247. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 137/09, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19) propisano je da pri određivanju ukupnih primitaka pojedinoga člana uprave (plaće, sudjelovanja u dobiti, nadoknadi izdataka, plaćanju premija osiguranja, provizija i svih ostalih davanja) nadzorni odbor mora brinuti o tome da ukupni iznosi primanja budu u primjerenome odnosu posla koji obavlja član uprave i stanja društva. Stavkom 2. istog članka je predviđeno da ako se nakon što se članovima uprave odrede primanja tako znatno pogoršaju prilike društva da bi dalje isplaćivanje primanja iz stavka 1. toga članka za društvo značilo tešku nepravdu, nadzorni odbor, a u slučaju iz članka 245. stavka 3. ovoga Zakona na zahtjev toga odbora sud, ovlašten je da ih primjereno smanji. Smanjenje primanja nema utjecaja na ostale dijelove ugovora člana uprave s društvom. Član uprave ima pravo na raskid ugovora s krajem narednog tromjesečja s time da je otkazni rok za to šest tjedana.

13. Iz navedene odredbe proizlazi da je nadzorni odbor organ društva koji vodi brigu o primjerenosti nagrade članu uprave. Ukupni primitci trebaju biti u razmjeru s poslovima koje obavlja član uprave i s financijskim stanjem društva. Ako se nakon što su članovima uprave određeni primitci bitno pogoršaju prilike u društvu, Zakon o trgovačkim društvima je predvidio mogućnost jednostrane promjene ugovora i u tom slučaju nadzorni odbor mora visinu primitaka primjereno smanjiti. Sud je ovlašten smanjiti primanja samo onom članu uprave kojeg je i imenovao, ali nije ovlašten smanjiti primanja članu uprave kojeg nije imenovao.

14. U okolnostima predmetnog slučaja, nadzorni odbor nesporno nije donio odluku o primjerenom smanjenju primitaka tužitelja. Također, iz javno objavljenih odluka glavne skupštine tuženika na internetskim stranicama Z. burze (str. 89. – 94. spisa) ne proizlazi da su se prilike u društvu tuženika pogoršale u odnosu na vrijeme kad je zaključen Aneks ugovora o radu, nego naprotiv da se gubitak poslije oporezivanja kontinuirano smanjivao iz godine u godinu tako da je u konačnici u godini koja je završila 31. prosinca 2018. tuženik ostvario dobit poslije oporezivanja.

15. Tuženik u žalbi navodi i da tužitelj nije ostvario pravo na nagrađivanje stjecanjem dionica jer je odluka glavne skupštine od 16. prosinca 2016. o stjecanju vlastitih dionica donesena pod uvjetom da financijsko stanje tuženika to omogućava, pa je protivna naravi te odluke.

16. Aneksom ugovora o radu br. 890. od 28. listopada 2016. predviđeno je da tužitelj ima pravo na stjecanje dionica od tuženika ako za vrijeme trajanja mandata predsjednika uprave donese odluku kojom se ovlašćuje uprava da stječe vlastite dionice društva radi nagrađivanja menadžmenta društva ili bez navođenja svrhe stjecanja te ako to nije u suprotnosti s naravi te odluke. Iz odluke glavne skupštine od 16. prosinca 2016. (str. 87. spisa) proizlazi da je glavna skupština ovlastila upravu da može stjecati vlastite dionice radi toga da ih „ponudi na prodaju i/ili za nagrađivanje radnika i menadžmenta/uprave Društva i povezanih Društava“. Stoga odluka o dopuštenju upravi društva da stječe vlastite dionice radi nagrađivanja predsjednika uprave nije protivna naravi te odluke.

17. Tuženikov prigovor o tome da je tuženik poslovao s gubitkom i financijsko stanje društva nije dopuštalo stjecanje vlastitih dionica nije osnovan s obzirom na privijenu ispravu (str. 94. spisa), odnosno na obavijest Z. burzi kako je tuženik ostvario dobit poslije oporezivanja u godini koja je završila 31. prosinca 2018.

18. Isto tako, odluka prvostupanjskog suda o parničnom trošku je pravilna, obrazložena i u skladu s odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku i odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95 i 57/96, 137/02 i 26/03 – pročišćeni tekst), a tuženik u žalbi posebno ni ne iznosi razloge zbog kojih osporava odluku o parničnom trošku sadržanu u pobijanoj presudi.

19. Slijedom iznesenog, navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude, pa je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 25. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac, v.r.