REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 537/2019-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. M. P., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak i 101/17 - dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. siječnja 2019. broj K-30/2017., u sjednici održanoj 25. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e :

I. U povodu žalbe opt. M. P., a po službenoj dužnosti, kao i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. M. P., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji te se opt. M. P. prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11 opisano pod toč. 1. izreke, te kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. KZ/11 opisano pod toč. 2. izreke, pa se opt. M. P., uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 1 (jedan) mjesec te mu se na temelju čl. 57. st. 1. i 2. KZ/11 izriče djelomična uvjetna osuda time da se neuvjetovani dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 15 (petnaest) dana ima izvršiti, a uvjetovani dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 15 (petnaest) dana neće se izvršiti ukoliko optuženik u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženom M. P. se u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru i istražnom zatvoru od 28. siječnja 2018. do 30. siječnja 2019.

Na temelju čl. 58. st. 1. KZ/11 sud će opozvati uvjetnu osudu i ako optuženik bez opravdanog razloga, u roku koji je određen ovom presudom, ne vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

I Kž 537/2019-9

II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. M. P. u ostalom dijelu te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je opt. M. P. krivim zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11 opisano pod toč. 1. izreke presude, za koje djelo mu je, na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, te zbog kaznenog djela utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. KZ/11 opisano pod toč. 2. izreke presude, za koje mu je, na temelju istog zakonskog propisa, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, pa je opt. M. P., uz primjenu čl. 51. st. 1. I 2. KZ/11, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca. Na temelju čl. 57. KZ/11 optuženiku je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se od izrečene jedinstvene kazne zatvora izvršava jedna godina i jedan mjesec dok se jedna godina i jedan mjesec neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Ujedno je određeno da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.

1.1. Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženiku je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru i istražnom zatvoru od 28. siječnja 2018. do 30. siječnja 2019.

1.2. Na temelju čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje: ZKP/08-17) u vezi s čl. 77. KZ/11 utvrđeno je da iznos od 1.358.950,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. M. P. ostvario kaznenim djelom te je utvrđeno da je taj iznos imovina Republike Hrvatske i optuženiku je naloženo da ga uplati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

1.3. Na temelju čl. 58. st. 1. KZ/11 određeno je da će sud opozvati uvjetnu osudu ako optuženik bez opravdanog razloga u roku koji je određen tom presudom ne vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

1.4. Na temelju čl. 148. ZKP/08-17, optuženiku je naloženo da podmiri troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08-17, dok će se o visini troškova donijeti posebno rješenje.

1.5. Na temelju čl. 452. st. 3. (pravilno bi bilo čl. 452. toč. 3.) ZKP/08-17 protiv opt. M. P. je odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz čl. 248. KZ/11.

2. Protiv osuđujućeg dijela te presude žalbu je podnio opt. M. P. po branitelju, odvjetniku D. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni

I Kž 537/2019-9

te odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se ili optužba odbije protiv optuženika ili optuženik oslobodi optužbe, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno da se optuženiku izrekne blaža kazna. U. je traženo da se optuženik i branitelj optuženika pozovu na sjednicu vijeća.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje: ZKP/08- 19), prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća je u skladu s odredbom čl. 475. st. 4. ZKP/08-19, održana u odsutnosti uredno obaviještenih zamjenika Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, opt. M. P. i branitelja optuženika, odvjetnika D. B..

6. Žalba nije osnovana.

7. Upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 5. ZKP/08-17, opt. M. P. u žalbi ističe da u konkretnom kaznenom postupku nisu bile ispunjene procesne pretpostavke navedene u čl. 40. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine" broj 178/04 – dalje: ZOMPO). U prilog takvim tvrdnjama opt. M. P. ističe da je na temelju međunarodne tjeralice uhićen u Republici Mađarskoj te je, nakon što je, bez odricanja od načela specijaliteta, pristao na pojednostavljeni postupak, Republici Hrvatskoj izručen samo zbog vođenja kaznenog postupka kod Općinskog suda u Rijeci pod brojem K- 16/2010. Budući da je taj postupak okončan pravomoćnom oslobađajućom presudom, smatra da je prvostupanjski sud trebao od pravosudnih tijela Republike Mađarske naknadno pribaviti rješenje o izručenju optuženika zbog vođenja ovog kaznenog postupka te od optuženika dobiti suglasnost za vođenje ovog kaznenog postupka, što se međutim nije dogodilo.

7.1. Nasuprot istaknutim žalbenim prigovorima, iz rješenja suda u Budimpešti od 29. siječnja 2018. (list 1269) kao i iz dopisa nadležnih tijela Republike Mađarske (list 1029) jasno proizlazi da je optuženik izručen Republici Hrvatskoj na temelju europskog uhidbenog naloga Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu ("Državnog odvjetništva Republike Hrvatske") od 3. studenog 2014. broj K-DO- 372/2010. (list 829), izdanog upravo u svrhu procesuiranja optuženika zbog predmetnih kaznenih djela, dakle, da je izručen za potrebe vođenja ovog kaznenog postupka.

Stoga, nije ostvaren taj vid istaknute postupovne povrede.

8. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 u odnosu na kazneno djelo pod toč. 1. izreke presude opt. M. P. nalazi u izostanku razloga o odlučnim činjenicama te u proturječju iznesenih razloga o odlučnim

I Kž 537/2019-9

činjenicama u pogledu okolnosti je li optuženik bio stvarni ili formalni direktor trgovačkog društva L. d.o.o., a u prilog kojim tvrdnjama upire da je u činjeničnom opisu navedeno da je postupao kao formalni direktor dok je u obrazloženju presude prvostupanjski sud naveo razloge za zaključak da je stvarno vodio poslovanje trgovačkog društva L.

prvostupanjski je sud za sve odlučne činjenice od kojih ovisi postojanje bitnih obilježja kaznenih djela koja se optuženiku inkriminiraju u ovom kaznenom postupku, pa tako i o toj odlučnoj činjenici, dao valjane i dostatne razloge, jasno navodeći na sadržaju kojih dokaza utemeljuje takva svoja utvrđenja. Druga je stvar što optuženik ta utvrđenja odnosno razloge prvostupanjskog suda ne prihvaća, čime u biti osporava pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja na kojima se temelji prvostupanjska presuda pa će ocjena osnovanosti takvih žalbenih prigovora biti dana u nastavku ove odluke u dijelu razmatranja žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Obrazlažući nadalje bitnu povredu kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 žalitelj tvrdi da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazu vještaka financijsko- knjigovodstvene struke R. P. na raspravi 2. listopada 2018. i samog tog zapisnika.

S tim u vezi optuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud utvrdio da optuženik podignuti novac nije iskoristio u poslovne svrhe, pri čemu je takav zaključak utemeljio na sadržaju nalaza i mišljenja vještaka za financije iz kojeg, međutim, da proizlazi da u inkriminiranom razdoblju nisu vođene poslovne knjige, slijedom čega nije ni bilo moguće utvrditi u koju su svrhu podignuta sredstva utrošena.

Dakle, s obzirom na to da vještak na raspravi 2. listopada 2018. nije naveo da trgovačko društvo L. d.o.o. nije vodilo poslovne knjige, nego je naveo da spisu ne prileži poslovna dokumentacija iz koje bi se moglo utvrditi poslovanje s gotovinom, žalitelj smatra da je takvom netočnom interpretacijom iskaza vještaka ostvarena istaknuta bitna postupovna povreda.

9.1. U navedenom žalitelj nije u pravu. Naime, nalaz i mišljenje vještaka čine pisani nalaz i mišljenje sa svim svojim dopunama zajedno s usmenim iskazima vještaka na raspravama. U ovom je kaznenom postupku vještak R. P. pisani nalaz i mišljenje dao 13. ožujka 2013., a dopune tog nalaza i mišljenja 28. ožujka 2018. i 5. rujna 2018., dok je na raspravi ispitivan u tri navrata 23. ožujka 2018., 19. travnja 2018. te 2. listopada 2018. Svi ti nalazi i mišljenja vještaka čine jedinstvenu cjelinu i ne mogu se sagledavati fragmentarno.

9.2. Prema tome, iako je točno da vještak na raspravi održanoj 2. listopada 2019. nije decidirano iskazao da trgovačko društvo L. d.o.o. nije vodilo poslovne knjige, to jasno proizlazi kako iz njegovog osnovnog nalaza i mišljenja od 13. ožujka 2013. tako i iz njegovog iskaza na raspravi održanoj 23. ožujka 2018., pa nije ostvarena bitna postupovna povreda.

10. Žalitelj smatra da je bitna postupovna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 ostvarena i time što je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi na stranici 9. odjeljku 4.

I Kž 537/2019-9

naveo da iz iskaza svjedoka I. P. proizlazi da je optuženik stvarno vodio poslovanje trgovačkog društva L. d.o.o., a da pritom nije obrazložio iz kojih dijelova iskaza tog svjedoka to proizlazi, čime da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama zbog čega se presuda ne može ispitati.

10.1. Navedeni su prigovori u cijelosti neutemeljeni jer je prvostupanjski sud u tom dijelu obrazloženja presude ukratko iznio sadržaj iskaza svjedoka I. P. pravilno navodeći da je svjedok opisivao okolnosti potpisivanja samog ugovora te opisao optuženika kao stariju osobu koja je potpisala dokumentaciju i koja je bila u društvu drugih osoba, nakon čega je prvostupanjski sud, postupajući u skladu s odredbom čl. 459. st. 4. ZKP/08-17, sadržaj tog dokaza doveo u vezu s ostalim dokazima te potom izveo zaključak da je opt. M. P. stvarno vodio poslovanje trgovačkog društva L. d.o.o. 11. Žaleći se nadalje zbog bitne postupovne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 opt. M. P., upirući na propust prvostupanjskog suda da iznese razloge o odlučnim činjenicama, tvrdi da u pobijanoj presudi nije obrazloženo zašto činjenica neprijavljivanja gubitka osobne iskaznice daje potvrdu tome da je optuženik osobnu iskaznicu koristio, potom da nije obrazloženo koji dokazi ukazuju da je optuženik osobnu iskaznicu koristio kod javnog bilježnika niti zbog čega bi ta okolnost ukazivala da je optuženik stvarno vodio poslovanje trgovačkog društva kao niti na kojim dokazima je utemeljeno utvrđenje prvostupanjskog suda da su djelatnici R. A. d.d. uvidom u osobnu iskaznicu provjeravali identitet osobe koja je bila potpisnik na potpisnom kartonu, posebice s obzirom na to da je na samo dva naloga za isplatu naveden broj osobne iskaznice. Međutim, istaknutim žalbenim prigovorima optuženik u biti osporava ispravnost činjeničnih utvrđenja pa će ocjena njihove osnovanosti biti dana u nastavku ove odluke kod analize pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Optuženi M. P. u nastavku žalbe, ukazujući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08-17, tvrdi da je prvostupanjski sud dvojbu o postojanju odlučnih činjenica je li optuženik bi odgovorna osoba trgovačkog društva L. d.o.o. te je li podignuti novac utrošen u poslovne svrhe, protivno odredbi čl. 3. st. 2. ZKP/08-17, tumačio na način koji je nepovoljniji za optuženika, a to da je utjecalo na presudu. Međutim, i takvi žalbeni prigovori u biti predstavljaju prigovore činjenične naravi o čemu će više biti riječi u nastavku ove odluke.

13. Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 opt. M. P. nalazi u propustu prvostupanjskog suda da odluči o prijedlozima obrane istaknutima na raspravi 19. travnja 2018., da se u svojstvu svjedoka ispitaju Ž. J. i D. K. te da se od R. A. d.d. pribave podaci o točnim mjestima na kojima je podizan novac, ali i pribave snimke videonadzora tih mjesta. Naime, mišljenje je žalitelja da je propuštanjem donošenja odluka o tim dokaznim prijedlozima obrane, prvostupanjski sud u biti odbio njihovo izvođenje, a da o tome nije donio nikakvo rješenje, čime je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08-17 jer tijekom rasprave nije primijenjena odredba čl. 421. st. 1. i 2. ZKP/08-17, a to da je utjecalo na presudu.

13.1. Iz sadržaja zapisnika s rasprave održane 19. travnja 2018. proizlazi da je branitelj optuženika, pored ostalih dokaznih prijedloga, predložio da se od H. zavoda

I Kž 537/2019-9

pribavi podatak o identitetu zaposlenika trgovačkog društva D. k. d.o.o. te u svojstvu svjedoka ispita djelatnike trgovačkog društva M. N.E.P. Ž. J. i D. K., kao i zaposlenika veterinarske stanice Đ. I. F. te direktora trgovačkog društva R. d.o.o. J. R.. Svi su ti dokazni prijedlozi istaknuti s istim ciljem, utvrđivanja okolnosti poslovanja s trgovačkim društvom L. d.o.o., odnosno je li itko od zaposlenika tih društava prilikom sklapanja poslovnih odnosa bio u kontaktu s optuženikom. Također, predloženo je ispitivanje odgovorne osobe R. A. d.d. na okolnost davanja na uporabu poslovne kartice te načina evidentiranja korištenja poslovne kartice, ali i pribavljanje očitovanja na kojim bankomatima je novac podignut, ali i snimki video nadzora tih bankomata kako bi se utvrdilo tko je podignuo novac sa žiro računa trgovačkog društva L. d.o.o.

Vijeće je, odlučujući o dijelu navedenih dokaznih prijedloga, na temelju čl. 421. st. 1. toč. 2. ZKP/08-17, na istoj raspravi kao nevažne odbilo dokazne prijedloge da se od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje pribavi podatak o identitetu zaposlenika trgovačkog društva Do krova d.o.o. te ispitivanje u svojstvu svjedoka I. F. i J. R. kao i ispitivanje odgovornih osoba R. A. d.d., navodeći da se predloženim dokazima ne bi utvrdile činjenice važne za odlučivanje u ovom postupku.

13.2. Obrazlažući takav stav, prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi naveo da se, imajući na umu protek vremena od predmetnih poslovnih odnosa kao i činjenicu da potpisivanju cesije ne moraju nužno istovremeno prisustvovati sve potpisane osobe, ispitivanjem I. F. i J. R. ne bi sa sigurnošću utvrdilo jesu li te osobe kontaktirale upravo s optuženikom kao direktorom trgovačkog društva L. d.o.o., dok je u odnosu na zaposlenike trgovačkog društva D. k. d.o.o. istaknuo da iz iskaza svjedoka T. M. proizlazi da je bilo 20-tak zaposlenika, 6-7 komercijalista te da je upitno tko je, ako je uopće netko od njih, kontaktirao s odgovornom osobom trgovačkog društva L. d.o.o. 13.3. Imajući na umu tako iznesene razloge prvostupanjskog suda, činjenica da prvostupanjski sud propustio odlučiti i o dokaznom prijedlogu obrane da se na u istu okolnost - poslovanja s trgovačkim društvom L. d.o.o., u svojstvu svjedoka ispitaju i djelatnici trgovačkog društva M. N.E.P. Ž. J. i D. K., nema nikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, pa nije ostvarena bitna postupovna povreda iz čl. 468. st. 3. ZKP/08-17 kako to neosnovano tvrdi žalitelj.

14. Iz istog su razloga, neutemeljeni i žalbeni prigovori optuženika kojima ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08-17 nalazi i u tome što prvostupanjski sud nije odlučio o prijedlogu obrane da se od R. A. d.d. pribave podaci o točnim mjestima na kojima je podizan novac kao i snimke videonadzora tih mjesta. Naime, sud je obrazložio iz kojih je razloga kao nevažan odbio prijedlog obrane da se ispitaju odgovorne osobe R. A. d.d. pa, imajući na umu protek vremena i već tijekom dokaznog postupka utvrđenu činjenicu da je zahtjev za izdavanje bankovne kartice glasi na ime M. P. te da su sve transakcije koje su predmetom inkriminacije učinjene upravo tom karticom, propust prvostupanjskog suda da odluči i o tom dokaznom prijedlogu te o tome iznese razloge, također nije od utjecaja na prvostupanjsku presudu, slijedom čega nije počinjena niti ova postupovna povreda.

I Kž 537/2019-9

15. Upirući na bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 u odnosu na kazneno djelo pod toč. 2. izreke presude žalitelj tvrdi da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što je prvostupanjski sud naveo o sadržaju nalaza i mišljenja vještaka i njegovog stvarnog sadržaja.

Takav stav objašnjava time što iz pisanog nalaza i mišljenja te pisanih i usmenih dopuna tog nalaza i mišljenja proizlazi da je trgovačko društvo L. d.o.o. ispostavilo račune s izdvojenim iskazanim PDV-om trgovačkim društvima M. d.o.o., Do krova d.o.o. i M. N.E.P.a ne proizlazi da je to učinio opt. M. P., kako se to navodi na stranici 10. obrazloženja pobijane presude.

15.1. Međutim, u tom dijelu obrazloženja presude prvostupanjski sud, dajući analizu dokazne građe, ne iznosi sadržaj nalaza i mišljenja vještaka, kako se to nastoji prikazati takvim žalbenim tvrdnjama optuženika, nego iznosi utvrđenja utemeljena na rezultatima financijsko-knjigovodstvenog vještačenja povezanima s nespornom činjenicom da je opt. M. P. u inkriminiranom razdoblju u sudskom registru bio upisan kao direktor trgovačkog društva L. d.o.o., odnosno da je bio odgovorna osoba tog društva. Stoga nema govora o ostvarenju istaknute postupovne povrede.

16. Neutemeljene su i daljnje žalbene tvrdnje optuženika kojima ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08-17, u odnosu na kazneno djelo iz toč. 2. izreke, nalazi i u propustu prvostupanjskog suda da, unatoč tome što je na raspravi 23. ožujka 2018. donio rješenje da će se pribaviti računi trgovačkog društva L. nije donio odluku o izvođenju tog dokaza, čime da je u suštini odbio izvođenje tog dokaza te time tijekom rasprave propustio primijeniti odredbu čl. 421. st. 1. ZKP/08-17, a to da je utjecalo na presudu.

16.1. Naime, prvostupanjski je sud dopisom od 23. ožujka 2018. naslovljenim Ministarstvu (list 1091), zatražio dostavu računa trgovačkog društva L. d.o.o. izdanih trgovačkom društvu M. d.o.o., a koji su pronađeni prilikom vršenja poreznog nadzora trgovačkog društva M. d.o.o. kao i drugu dokumentaciju vezano uz poslovanje ta dva društva. Međutim, dopisom P. u., P. u. Z., od 2. svibnja 2018. (list 1178) obaviješten je da je inspekcijski nadzor kod trgovačkog društva M. d.o.o obavljen još 2007. te je predmet arhiviran i čuvao se do 31. prosinca 2014. kada je, u skladu s Uredbom o uredskom poslovanju ("Narodne novine" broj 7/99) i Pravilnikom o zaštiti arhivskog i registraturnog gradiva u P. u., izlučen, slijedom čega ne posjeduju predmetne račune.

17. Ni ostalim žalbenim navodima kojima, opetovano upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08-17, optuženik ukazuje na propust prvostupanjskog suda da odmah po izvršenim izmjenama optužnog akta na raspravama održanim 27. travnja 2018. i 2. listopada 2018. pozove optuženika da se, u skladu s odredbom čl. 415. st. 2. i 3. ZKP/08-17 i čl. 416. ZKP/08-17 ponovno očituje o krivnji i osnovanosti izmijenjene optužnice, nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane presude.

17.1. Naime, iz sadržaja zapisnika s navedenih rasprava proizlazi da je na raspravi održanoj 27. travnja 2018. netom nakon izmjene optužnice konstatiran prekid

I Kž 537/2019-9

rasprave zbog dojave o bombi nakon čega je rasprava i odgođena. Iz tog su razloga odmah na početku iduće rasprave održane 5. lipnja 2018. pročitane izmjene optužnog akta od 27. travnja 2018. te je optuženik pozvan da se očituje o izmijenjenoj optužnici. Nadalje, na raspravi održanoj 2. listopada 2018., nakon, a ne prije ispitivanja vještaka, kako se to pogrešno tvrdi žalbom, tužitelj je izmijenio optužni akt nakon čega je branitelj optuženika zamolio kratak rok radi pripreme obrane, pa je rasprava, uvažujući takav prijedlog obrane, odgođena zbog čega je optuženik odmah na početku iduće rasprave održane 27. studenog 2018., upitan da se očituje o izmjenama činjeničnog opisa optužnog akta.

17.2. Prema tome, nema govora o pogrešnoj primjeni istaknute zakonske odredbe koja bi utjecala na presudu, kako se to nastoji prikazati žalbom optuženika.

18. Slijedom iznesenog, pobijanom presudom nisu ostvarene žalbom optuženika istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-19 nije utvrđeno niti da bi bila počinjena bilo koja druga bitna postupovna povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

19. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, opt. M. P. tvrdi da nema nedvojbenih dokaza ni zatvorenog kruga indicija da je svojim radnjama ostvario bitna objektivna obilježja predmetnih kaznenih djela te da je pobijana presuda zasnovana na općenitim i paušalnim zaključcima prvostupanjskog suda o izvedenim dokazima, a koji, s obzirom na svoju dokaznu snagu, ne predstavljaju dokaze ni indicije u kaznenopravnom smislu nego pretpostavke i nagađanja o činjenicama koje su predmet utvrđivanja.

20. Naime, opt. M. P., u nastojanju da ospori pravilnost svakog pojedinog utvrđenja na kojem prvostupanjski sud, najprije pojedinačno, a potom i u njihovoj ukupnosti, utemeljuje zaključak o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika, ustrajući na tvrdnjama iz obrane ističe da ne postoje dokazi da je bio formalno ili stvarno odgovorna osoba trgovačkog društva L. d.o.o. te stvarno vodio poslovanje tog društva, da ne postoje dokazi da je u inkriminirano vrijeme bio u Republici Hrvatskoj i na mjestima gdje je novac bio fizički podizan odnosno gdje su bile plaćane usluge i robe niti da je bio u posjedu bankarske kartice zbog čega nije mogao podignuti ni zadržati novac niti je bio u obvezi ispostaviti predmetne račune pa niti prijaviti i platiti porez na dodanu vrijednost. Uz navedeno, žalbom se osim ponavljanja tvrdnji iz obrane ističe i da je podignuti novac utrošen u poslovne svrhe.

21. Vezano uz osporavanje postojanja svojstva optuženika bilo kao formalno bilo kao stvarno odgovorne osobe trgovačkog društva L. d.o.o. u smislu bitnog obilježja kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11, a posljedično tome i postojanja mogućnosti stvarnog vođenja poslovanja tog Društva, optuženik u žalbi tvrdi da iz rezultata grafološkog vještačenja proizlazi da je tek jedan od mogućih skriptora potpisa na Ugovoru o ustupu poslovnih udjela pa da taj Ugovor nije mogao biti osnova za upis opt. M. P. kao odgovorne osobe trgovačkog društva L. d.o.o., slijedom čega ni izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu ne može biti nedvojbeni dokaz da je u inkriminirano vrijeme bio formalno direktor tog Društva.

I Kž 537/2019-9

Također, s obzirom na to da iz nalaza i mišljenja vještaka grafologa proizlazi da je optuženik samo vrlo vjerojatno skriptor potpisa na potpisnom kartonu pohranjenom u R. A. d.d., smatra da navedeni nalaz i mišljenje vještaka grafologa ne predstavlja nedvojbeni dokaz da je baš optuženik skriptor potpisa na objema tim ispravama.

22. Nadalje, optuženik u žalbi ističe da iz iskaza tijekom dokaznog postupka ispitanih svjedoka - odgovornih osoba trgovačkog društva M. d.o.o. M. F. i V. H., odgovorne osobe trgovačkog društva D. k. d.o.o. T. M. i odgovorne osobe trgovačkog društva M. N.E.P. G. M., dakle, društava s kojima je trgovačko društvo L. d.o.o. nesporno poslovalo, proizlazi da im je optuženik nepoznat, da nisu s njim sklapali poslovne odnose niti su ga prepoznali kao osobu s kojom su poslovno surađivali, kao i da iz iskaza svjedoka I. P. koji je s opt. M. P. sklopio Ugovor o ustupu poslovnih udjela trgovačkog društva L. d.o.o. ne proizlazi da ga je na raspravi prepoznao kao osobu s kojom je taj ugovor sklopio.

23. Pored navedenog, optuženik u žalbi upire na i nepravilnost rezoniranja prvostupanjskog suda da činjenica neprijavljivanja gubitka osobne iskaznice, upućuje na zaključak da se optuženik u inkriminirano vrijeme koristio svojom osobnom iskaznicom pa tako i kod javnog bilježnika prilikom sklapanja Ugovora o prijenosu poslovnog udjela, odnosno da je stvarno vodio poslovanje navedenog Društva.

24. Međutim, navedenim žalbenim prigovorima optuženik nije s uspjehom doveo u dvojbu pravilna utvrđenja odlučnih činjenica, a time niti zaključke iz pobijane presude da je kaznenopravno odgovoran za radnje opisane pod toč. 1. i 2. izreke presude.

25. Prije svega, iz Izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu jasno proizlazi da je opt. M. P. u razdoblju od 6. lipnja 2006. do 28. veljače 2007. bio upisan kao direktor društva L. d.o.o.

26. Nadalje, iz dopisa R. banke proizlazi da je zahtjev za izdavanje kartice žiro- računa trgovačkog društva L. d.o.o. podnesen na ime M. P. 1. lipnja 2006. te da je ovlaštena osoba po računu tog društva, pored D. P., bio i opt. M. P. koji je identificiran na temelju uvida u osobnu iskaznicu broj 102275332, izdanu u Policijskoj upravi …. U istu je osobnu iskaznicu prilikom ovjere dokumentacije - Ugovora o prijenosu poslovnih udjela te Ugovora o cesiji uvid izvršio i javni bilježnik, provjerivši identitet osobe potpisnika tih Ugovora pa i opt. M. P., a na isti su način provjeru identiteta izvršili i djelatnici R. A. d.d. te Z. b. prilikom sastavljanja potpisnog kartona, koji su također bili predmetom grafološkog vještačenja.

27. Sve je navedene činjenice prvostupanjski sud pravilno ocijenio kako same za sebe tako i u međusobnom odnosu te ih potom povezao s činjenicom da iz evidencija Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske ne proizlazi da bi opt. M. P. ikada prijavio gubitak, nestanak ili krađu svojih osobnih dokumenata, pa tako ni osobne iskaznice, kao i s rezultatima grafološkog vještačenja iz kojih proizlazi da je opt. M. P. vrlo vjerojatno potpisao potpisne kartone ne samo u R. A. d.d. nego i u Z. b. kao i da optuženik dolazi u obzir kao mogući skriptor potpisa ne samo na Ugovoru o ustupanju poslovnih udjela nego i na Ugovoru o cesiji sklopljenom vezano uz poslovanje trgovačkog društva L. d.o.o.

I Kž 537/2019-9

Potom je prvostupanjski sud, neovisno o žalbom apostrofiranoj činjenici o nepostojanju dokaza u vidu isprave R. A. d.d. iz koje bi bilo vidljivo da je optuženik zaprimio predmetnu bankarsku karticu odnosno da je bio njezin posjednik kao niti snimki nadzornih kamera iz kojih bi bilo vidljivo da je optuženik fizički pristupio šalterima banke i bankomatima, s pravom zaključio da je upravo opt. M. P. u inkriminiranom razdoblju bio ovlašten potpisnik, da je bio ovlašten raspolagati sredstvima na računu trgovačkog društva L. d.o.o. i da je stvarno vodio poslovanje tog Društva, te da je upravo on podizao novčana sredstva s žiro-računa tog Društva.

28. U prilog takvom rezoniranju prvostupanjski je sud pravilno uzeo u obzir i činjenicu da je novac, prema rezultatima dokazne građe, s žiro-računa trgovačkog društva L. d.o.o., osim opt. M. P., podizao i njegov sin D. P. kojeg je jedino optuženik, imajući svojstvo direktora tog Društva, kao jedina ovlaštena osoba za to mogao ovlastiti kao i to da su podignuta sredstva uplaćivana u korist srodnica optuženika T. P. i M. P.. Navedeno, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, daje dodatnu potvrdu zaključku o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika.

29. Nadalje, imajući na umu da iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka R. P. proizlazi da u inkriminiranom razdoblju nisu vođene poslovne knjige te da ne postoji knjigovodstvena dokumentacija odnosno blagajničko poslovanje društva zbog čega nije bilo moguće utvrditi je li podignuta gotovina korištena za poslovne potrebe društva, prvostupanjski je sud s pravom zaključio da je opt. M. P. podignuti iznos novca iskoristio u privatne svrhe odnosno za osobne potrebe jer za takvo njegovo postupanje, u smislu čl. 30. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 177/04) i čl. 41. st. 1. i 3. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 95/05 i 96/06), ne postoji nikakvo opravdanje, pa su žalbeni prigovori optuženika kojima takvo rezoniranje suda naziva pukim nagađanjima i pretpostavkama u cijelosti neosnovani.

30. Kraj takvog stanja stvari, žalbeni navodi da ispitani svjedoci V. H., M. F., G. M. i T. M. nisu prepoznali opt. M. P. kao osobu s kojom su poslovno surađivali, ne dovode u pitanje pravilnost pobijane presude, slijedom čega su neosnovani i daljnji žalbeni prigovori kojima optuženik u cilju dovođenja u pitanje potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, osporava osnovanost odluke prvostupanjskog suda o odbijanju dokaznog prijedloga obrane da se od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje pribave podaci o točnom identitetu ostalih zaposlenika trgovačkog društva D. k. d.o.o. kao i da se ispitaju zaposlenici trgovačkog društva M. N.E.P .Ž. J. i D. K., a na okolnost možebitne poslovne suradnje drugih zaposlenika navedenih trgovačkih društava s optuženikom kao predstavnikom trgovačkog društva L. d.o.o.

31. Pravilnost zaključka prvostupanjskog suda ni u najmanjoj mjeri nije poljuljana ni žalbenim prigovorima kojima se u pokušaju umanjenja značaja rezultata grafološkog vještačenja ističe da nije nedvojbeno ni izvjesno utvrđeno da je optuženik skriptor potpisa na kartonu potpisa u R. A. d.d., da nema dokaza da je isprava na temelju koje je utvrđen identitet osobe koja je potpisivala potpisni karton odnosno naloge za isplatu gotovine bila originalna ili krivotvorena odnosno je li odgovarala osobi koja je tu identifikacijsku ispravu predočila, da izlisti prometa na računu te nalozi za isplatu

I Kž 537/2019-9

na kojima je navedeno da je osoba M. P. podizao novac na šalteru banke i na bankomatima, a time ni nalaz i mišljenje vještaka za računovodstvo i financije, nisu dokaz da je novac podizao baš optuženik jer uz njegovo ime i prezime nije naznačen ni jedan identifikacijski podatak koji bi na to ukazivao. Uostalom, spisu prileže nalog za isplatu gotovine na ime povrata pozajmice od 27. srpnja 2006. i nalog za isplatu gotovine na ime materijalnih troškova od 27. listopada 2006. na kojima je u smislu primatelja novčanih sredstava jasno naznačen identifikacijski podatak koji odgovara broju osobne iskaznice opt. M. P., a koja činjenica, unatoč žalbenom pokušaju umanjenja njezinog značaja, svakako govori u prilog zaključku o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika.

32. U nastavku žalbe optuženik pravilnost činjeničnog stanja nastoji osporiti ustrajući na tvrdnjama iz obrane da je u prosincu 2005. pretrpio moždani udar nakon kojeg je bio hospitaliziran te je imao poteškoće u kretanju i govoru pa se otežano kretao na štakama uz pomoć druge osobe, koji dio obrane je potvrdio i tijekom dokaznog postupka ispitani svjedok B. B. iskazujući da optuženik, uslijed takvog stanja, do siječnja 2018. nije napuštao mjesto prebivališta – O.. Naime, žalitelj smatra da ga je takvo zdravstveno stanje, imajući na umu da je novac s žiro-računa Društva podizan u više navrata na različitim šalterima banke te više puta dnevno na bankomatima na različitim mjestima, onemogućavalo u činjenju inkriminiranih mu kaznenih djela, slijedom čega predstavlja i svojevrsnu potvrdu njegove obrane.

33. Međutim, prvostupanjski sud s pravom, otklanjajući taj dio obrane optuženika, upire na ispis dokumenta sa službene stranice Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srbije od 3. rujna 2009. (list 888) iz kojeg jasno proizlazi da je beogradska policija u suradnji s kraljevačkom i novopazarskom policijom lišila slobode i odredila zadržavanje, pored ostalih, M. P. iz P., rođenog 1955., kao jednog od članova organizirane kriminalne grupe zbog sumnje da su od siječnja 2009. činili kaznena djela prijevare i krivotvorenja isprave na području B.. To, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ukazuje da zdravstveno stanje optuženika nije bilo u tolikoj mjeri narušeno kako se to obranom nastoji prikazati. U prilog takvom rezoniranju nije bez značaja ni činjenica da iz izvatka iz kaznene evidencije za optuženika proizlazi da je opt. M. P. pravomoćno osuđivan presudama donesenima 2009. te 2017. i to zbog kaznenih djela počinjenih u Republici Hrvatskoj u vrlo bliskom vremenskom razdoblju onima zbog kojih je u ovom kaznenom postupku proglašen krivim.

34. Osporavajući pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja u odnosu na kazneno djelo iz toč. 2. izreke, optuženik u žalbi ponavlja tvrdnje iz obrane da nije stvarno vodio poslovanje trgovačkog društva L. d.o.o. pa da onda nije ni zaključivao bilo kakve pravne poslove zbog čega nije niti imao saznanja o postojanju obveze prijavljivanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV), a time niti svijest da neprijavljivanjem i neplaćanjem PDV-a tom Društvu pribavlja nepripadnu materijalnu korist te prouzrokuje štetu Državnom proračunu Republike Hrvatske. Prema mišljenju žalitelja, nema dokaza da su na strani optuženika ostvareni svijest i htijenje kao konstitutivni elementi postupanja s izravnom namjerom, a time ni da je počinio kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. KZ/11 jer je riječ o bitnom subjektivnom obilježju djela.

I Kž 537/2019-9

35. Međutim, prvostupanjski je sud povezujući rezultate financijsko-knjigovodstvenog vještačenja iz kojeg proizlazi da je trgovačko društvo L. d.o.o. na temelju računa na kojima je iskazan PDV, a koji su 2006. i 2007. ispostavljeni trgovačkim društvima M. N.E.P., M. i D. k. d.o.o. bilo u obvezi podnijeti prijavu PDV i uplatiti iskazani PDV u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, s nedvojbeno utvrđenom činjenicom da je opt. M. P., kao direktor, bio odgovorna osoba tog Društva te je, kao osoba ovlaštena za potpisivanje dokumentacije platnog prometa i odgovorna osoba poreznog obveznika, bio svjestan svoje obveze da je za izdane račune bio dužan prijaviti i platiti PDV, što nije učinio, s pravom zaključio da je optuženik ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 256. st. 1. KZ/11.

36. Ponovnim žalbenim upiranjem na već naprijed spomenute iskaze svjedoka M. F.,

V. H., T. M. i G. M. kao i na otežanu mogućnost kretanja uslijed pogoršanja zdravstvenog stanja te da u vrijeme počinjenja djela nije bio na području Republike Hrvatske, ni u najmanjoj mjeri nije dovedena u pitanje pravilnost takvog zaključka prvostupanjskog suda.

37. Neosnovani su i daljnji žalbeni prigovori optuženika kojima se pravilnost tako iskazanih rezultata financijsko-knjigovodstvenog vještačenja nastoji dovesti u sumnju upiranjem da vještak taj dio svog nalaza i mišljenja, za razliku od računa trgovačkih društava M. N.E.P. i D. k. d.o.o., nije utemeljio na originalnim računima trgovačkog M. d.o.o. Naime, iako je točno da iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi da računi ispostavljeni trgovačkom društvu M. d.o.o. ne prileže spisu, žalitelj u cijelosti zanemaruje da je također jasno istaknuto da iz rezultata provedenog poreznog nadzora trgovačkog društva M. d.o.o., iz kojih je vještak crpio podatke prilikom izrade nalaza i mišljenja, utvrđeno da je to Društvo u svojim poslovnim knjigama evidentiralo pravo na odbitak pretporeza po računima trgovačkog društva L. d.o.o. u sveukupnom iznosu od 18.687,44 kune, dakle, u iznosu istovjetnom onome koji je naveden u činjeničnom opisu kaznenog djela pod toč. 2. izreke.

38. Također, s obzirom na to da je prvostupanjski sud, prihvaćanjem prijedloga obrane, u cilju utvrđivanja je li optuženik u inkriminirano vrijeme napuštao područje Republike Hrvatske, zatražio od Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske dostavu podataka o prelaženju granice od strane opt. M. P. u 2006. i 2007. (list 1213), koja dokumentacija međutim nije mogla biti dostavljena s obrazloženjem da se takvi podaci ne čuvaju duže od jedne odnosno od deset godina (list 1220), neutemeljeni su i žalbeni prigovori optuženika da je odbijanjem daljnjeg dokaznog prijedloga obrane, da se od Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srbije zatraži podatak o prelasku državne granice između Republike Hrvatske i Republike Srbije od strane opt. M. P., činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. 39. Slijedom svega navedenog, žalba opt. M. P. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

40. Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona, optuženik u žalbi ističe da u činjeničnom opisu kaznenog djela pod toč. 1. izreke nije sadržan opis zabranjenog načina podizanja novca odnosno protupravnog uzimanja novca s računa društva i

I Kž 537/2019-9

neovlaštenog zadržavanja novca, čime da je počinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. st. 1. (pravilno bi bilo čl. 469. toč. 1.) ZKP/08-17.

40.1. Nasuprot takvim žalbenim tvrdnjama, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, činjenični opis kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11 sadrži sva bitna obilježja tog djela. U istom su navedeni: optuženik kao osoba koja je bila dužna zaštititi tuđe imovinske interese, zakonska odredba kojom je takva dužnost bila propisana, namjera da optuženik sebi pribavi znatnu protupravnu imovinsku korist te šteta koja je takvim njegovim postupanjem nastupila na način da je optuženik novac oštećenika zadržao sa sebe, pa nema govora o ostvarenju povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1.

ZKP/08-17 kako to pogrešno tvrdi žalitelj.

41. Međutim, ispitujući pobijanu presudu u tom smislu, u skladu s odredbom čl. 476. st. 1. toč 2. ZKP/08-19, po službenoj dužnosti, utvrđeno da je odlukom o kazni prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu, čime je na štetu optuženika počinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08-19.

41.1. Naime, odredbom čl. 51. st. 2. KZ/11 propisano je da se jedinstvena kazna sastoji u povišenju najviše pojedinačno utvrđene kazne, ali ne smije doseći zbir pojedinačnih kazni, niti premašiti najveću mjeru kazne dugotrajnog zatvora, odnosno novčane kazne. Međutim, prvostupanjski je sud, nakon što je opt. M. P. utvrdio pojedinačne kazne zatvora i to za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11 u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca te za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. KZ/11 u trajanju od deset mjeseci, opt. M. P., primjenom odredaba o stjecaju, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca, dakle, na kaznu koja u cijelosti odgovora zbiru pojedinačno utvrđenih kazni. Na taj je način prvostupanjski sud postupio protivno izričitoj zakonskoj odredbi te je time na optuženikovu štetu, u smislu odredbe čl. 469. toč. 5. ZKP/08-19 u pogledu odluke o kazni prekoračio ovlasti koje ima po zakonu. Stoga je pobijanu presudu u tom dijelu trebalo po službenoj dužnosti preinačiti, kako je i učinjeno pod toč. I. izreke.

42. Pobijajući osuđujući dio prvostupanjske presude u dijelu odluke zbog kazne, optuženik u žalbi tvrdi da izrečena kaznenopravna sankcija, s obzirom na težinu kaznenih djela, ličnost optuženika i okolnosti pod kojima su počinjena, nije primjerena te da bi se i blažom kaznenom sankcijom mogla ostvariti svrha kažnjavanja.

43. U nastojanju da dovede u pitanje pravilnost vrednovanja okolnosti koje su od značaja za proces individualizacije kazne, optuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno kao otegotnu cijenio okolnost optuženikove dosadašnje osuđivanosti s obzirom na to da je riječ o pravomoćnim sudskim odlukama koje se odnose na kaznena djela počinjena nakon predmetnih inkriminacija. Također, tvrdi da prvostupanjski sud utvrđene olakotne okolnosti u vidu narušenog zdravstvenog stanja te proteka vremena od počinjenja djela nije dostatno cijenio, dok je propustio olakotnom cijeniti primjeren odnos optuženika prema sudu i drugim sudionicima postupka te činjenicu da je bez imovine, bez sredstava za život i da živi u izvanbračnoj zajednici sa suprugom oboljelom od maligne bolesti.

I Kž 537/2019-9

43.1. Ocjenjujući osnovanost iznesenih žalbenih prigovora, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno otegotnom cijenio višekratnu kaznenu osuđivanost optuženika zbog istovrsnih kaznenih djela premda je riječ o presudama čija je pravomoćnost nastupila nakon počinjenja predmetnih kaznenih djela. Naime, riječ je o okolnosti kroz koju se ogleda način ponašanja optuženika nakon počinjenja predmetnih kaznenih djela odnosno njegova usklađenost sa zakonom i općeprihvaćenim normama ponašanja, koju sud, u skladu s odredbom čl. 47. KZ/11, svakako treba uzeti u obzir prilikom odmjeravanja kazne.

43.2. Također, iako je optuženik u pravu kada tvrdi da prvostupanjski sud nije posebno apostrofirao žalbom istaknute okolnosti u vidu osobnih i obiteljskih prilika optuženika, uslijed čega ih je pogrešno propustio cijeniti olakotnima, navedeni propust, imajući na umu ostale pravilno utvrđene okolnosti, ne dovodi u pitanje pravilnost izbora vrste i visine kaznenopravne sankcije, kako to pogrešno smatra žalitelj.

43.3. Naime, kada se ima na umu da je optuženik proglašen krivim što je gotovo od samog preuzimanja trgovačkog društva L. d.o.o. postupao protivno njegovoj dužnosti zaštite imovinskih interesa tog Društva, što ukazuje da je Društvo preuzeo s isključivim ciljem da kratkim boravkom na području Republike Hrvatske pribavi značajan iznos protupravne imovinske koristi, pritom čineći i štetu Državnom proračunu Republike Hrvatske, pa je tako u samo nekoliko mjeseci pribavio imovinsku korist od sveukupno 1.358.950,00 kuna, dakle, u iznosu koji višestruko nadmašuje iznos kvalifikatornog oblika tog djela, ovaj drugostupanjski sud nalazi da žalbom istaknute olakotne okolnosti koje je prvostupanjski sud propustio cijeniti ne opravdavaju izricanje blažih pojedinačnih kazni zatvora.

44. Stoga je prihvaćanjem po prvostupanjskom sudu utvrđenih kazni zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11 te u trajanju od deset mjeseci za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. KZ/11, imajući pri tome na umu naprijed obrazloženu preinaku prvostupanjske odluke u odluci o kazni zbog povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, opt. M. P., uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i jedan mjesec, a na koji način je žalba optuženika zbog odluke o kazni djelomično prihvaćena.

45. Ovako izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora ovaj drugostupanjski sud smatra primjerenom težini i posljedicama počinjenog djela te stupnju krivnje optuženika.

46. Pri tome, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da za ostvarenje svrhe kažnjavanja nije nužno izvršenje cjelokupne izrečene kazne te da se u konkretnoj situaciji, izricanjem djelomične uvjetne osude na način da se od kazne zatvora na koju je optuženik osuđen, u skladu s odredbom čl. 44. st. 2. KZ/11, izvršava godinu dana i 15 dana, dok je dio kazne u trajanju jedne godine i 15 dana uvjetovan vremenom provjeravanja u trajanju tri godine, s dodatnim upozorenjem da će se uvjetna osuda opozvati ukoliko optuženik u tom roku ne vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, u cijelosti može ostvariti zakonom predviđena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

I Kž 537/2019-9

47. Nadalje, žalba opt. M. P. zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi koja je, u skladu s odredbom čl. 478. ZKP/08-19, sadržana u žalbi optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana. Naime, prvostupanjski je sud na temelju ispravno utvrđenih činjenica pravilno i na zakonu osnovano utvrdio da iznos od 1.358.950,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11 te mu je s pravom naložio da taj iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske jer nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

48. Nadalje, prvostupanjski je sud na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08-17 pobijanom presudom optuženiku koji je proglašen krivim osnovano naložio da podmiri troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08-17, tako da je optuženikova žalba u odnosu na taj dio prvostupanjske presude u kojoj ističe prigovor da ga je trebalo na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08-17 osloboditi od obveze plaćanja troškova zbog narušenog zdravlja, nesposobnosti za rad i privređivanje, teških imovinskih prilika i činjenice da ga uzdržava teško bolesna supruga te da bi mu plaćanjem troškova bila ugrožena egzistencija, nije osnovana. Prvostupanjski je sud odlučio da će o visini troškova ovog kaznenog postupka donijeti posebno rješenje pa će optuženik ove prigovore moći isticati kada bude donesena odluka o točnoj visini troškova koje je dužan platiti.

49. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08-19, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 25. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v.r.