REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 349/2022-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. S., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica B. I., odvjetnica u Z., protiv tuženika M. C. E. Z. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici L. T.- Č., D. V., S. J., S. C., J. M. i A. G., odvjetnici u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-816/2020-5 od 24. ožujka 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 8477/13-25 od 6. svibnja 2015. u točci I. izreke, u sjednici održanoj 25. svibnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
II. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da se odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od dana 19. ožujka 2013. godine i odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 19. travnja 2013. nedopušteni, pa se nalaže tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto media planer u roku od 8 dana.
Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 128.608,50 kn, na ime zaostalih plaća sa zateznim kamatama po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koje teku:
-12.860,00 kn od 16. lipnja 2013.g do isplate,
-12.860,00 kn od 16. srpnja 2013.g do isplate,
-12.860,00 kn od 16. kolovoza 2013.g do isplate,
-12.860,00 kn od 16. rujna 2013.g do isplate,
-12.860,00 kn od 16. listopada 2013.g do isplate,
-12.860,00 kn od 16. studenoga 2013.g do isplate,
-12.860,00 kn od 16. prosinca 2013.g do isplate,
-12.860,00 kn od 16. siječnja 2014.g do isplate,
-12.860,00 kn od 16. veljače 2014.g do isplate,
-12.860,00 kn od 16. ožujka 2014.g do isplate."
II./ Nalaže se tuženiku na ime neisplaćenih prekovremenih sati isplatiti tužitelju iznos od 42.289,29 kn sa zateznim kamatama po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koje teku:
- na iznos od 2.646,33 kn od 16.02.2012. godine do isplate,
- na iznos od 3.472,31 kn od 16.03.2012. godine do isplate,
- na iznos od 3.368,20 kn od 16.04.2012. godine do isplate,
- na iznos od 3.453,17 kn od 16.05.2012. godine do isplate,
- na iznos od 3.637,65 kn od 16.06.2012. godine do isplate,
- na iznos od 3.777,74 kn od 16.07.2012. godine do isplate,
- na iznos od 1.700,17 kn od 16.08.2012. godine do isplate,
- na iznos od 3.536,61 kn od 16.09.2012. godine do isplate,
- na iznos od 3.104,10 kn od 16.10.2012. godine do isplate,
- na iznos od 2.771,11 kn od 16.11.2012. godine do isplate,
- na iznos od 2.631,78 kn od 16.12.2012. godine do isplate,
- na iznos od 1.925,99 kn od 16.01.2013. godine do isplate,
- na iznos od 2.166,36 kn od 16.02.2013. godine do isplate,
- na iznos od 4.088,77 kuna od 16.03.2013.g. do isplate, sve u roku od osam dana.
III/ Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju iz odredbe čl. 382.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnoga prava te je predložio ovom revizijskom sudu da preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev, odnosno podredno da navedenu presudu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu.
4. U odgovoru na reviziju tuženik je predložio da se revizija odbije kao neosnovana.
5. Revizija nije osnovana.
6. Postupajući po odredbi čl. 391. st. 2. ZPP ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi kako su odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 19. ožujka 2013. i odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 19. travnja nedopušteni i zahtjev za isplatu zaostalih plaća u iznosu od 128.608,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa od njihova dospijeća do isplate.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da je tužitelj na temelju ugovora o radu sklopljenog 27. srpnja 2011. na neodređeno vrijeme radio kod tuženika na radnom mjestu media planer,
- da je član društva tuženika 20. studenog 2012. zatražio od tuženika revidiranje proračuna do prosinca, odnosno veljače 2013.,
- da je tuženik na temelju posljednje analize svojeg poslovanja utvrdio potrebu provođenja određenih promjena u svojoj organizacijskoj strukturi kako bi zadržao i poboljšao svoj položaj na tržištu i da kontinuirana financijska kriza pogodila područja u kojima djeluje te da je stoga nužno provesti politiku uštede i racionalizaciju troškova,
- da je prema potvrđenim budžetima tuženika za 2013. razvidno da će njegov planirani promet biti manji za 15% u odnosu na 2012., pri čemu je najveći pad prometa zabilježen na klijentima B. (-75%), W. (-35%) i B. (-25%), zbog čega je potrebno izvršiti reorganizaciju poslovanja i smanjiti broj izvršitelja na radnom mjestu media planer (na kojemu je u to vrijeme imao zaposlenih 6 izvršitelja) za jednog izvršitelja (Odluka tuženika od 18. ožujka 2013.),
- da je tužitelj u e-mail poruci od 18. ožujka 2013. od svojih nadređenih predložio sastanak zbog odlaska kolegice te radi dogovora o mogućim promjenama u organizaciji rada jer se na njega stavlja teret dodatnog posla pa njegov radni dan traje u prosjeku 11 sati,
- da je Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 19. ožujka 2013. tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem jer je prestala potreba za radom tužitelja na poslovima media planera zbog smanjenog opsega poslovanja poslodavca, a kako to proizlazi iz obrazloženja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 19. ožujka 2013.,
- da je tužitelju prije otkaza gore navedenog ugovora o radu ponuđen sporazumni prestanak ugovora o radu, kojeg tužitelj nije prihvatio,
- da je tužitelj protiv odluke o otkazu ugovora o radu podnio zahtjev za zaštitu prava,
- da je Odlukom od 19. travnja 2013. tuženik odbio tužiteljev zahtjev za zaštitu prava,
- da tuženik zapošljava manje od 20 radnika te da kod tuženika ne djeluje radničko vijeće niti sindikalni povjerenik,
- da je tuženik 20. svibnja 2013. nakon što je otkazao gore navedeni ugovor o radu i nakon što je ugovor o radu za rad na poslovima media planera prestao još jednoj radnici, na istim poslovima zaposlio drugog radnika, bez da je prethodno tužitelju ponudio novi ugovor za obavljanje istih poslova.
9. Na temelju tih činjenica nižestupanjski su sudovi ocijenili da je tuženik imao opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu jer je tužitelju otkazao predmetni ugovor zbog smanjenog obujma poslovanja, a što je u smislu odredbe čl. 107. st. 1. toč. 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11 i 82/12, dalje:ZR) opravdani razlog za redoviti otkaz ugovora o radu s obzirom na to da je autonomno pravo poslodavca organizirati proces rada te provoditi racionalizaciju i reorganizaciju poslovanja. Naime, tuženik je donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju u pisanom obliku te je u odluci obrazložio otkaz time da je zbog smanjenja obujma posla prestala potreba za radom tužitelja na poslovima media planera te je s obzirom na navedeno jasno naveo razloge otkaza ugovora o radu, pa slijedom navedenog nije postupio protivno odredbi čl. 112. st. 1. i 2. ZR. Nižestupanjski sudovi utvrdili su postojanje gospodarskih razloga za poslovni uvjetovani otkaz predmetnog ugovora o radu na temelju iskaza zakonske zastupnice tuženika koja je iskazivala o poslovnim (financijskim) rezultatima poslovanja tuženika u spornom vremenskom razdoblju (početak 2013.), a koji su potkrijepljeni e-mail porukom od 20. studenog 2012. i Odlukom od 18. ožujka 2013., ali i činjenicom da je i sam tužitelj u svojem stranačkom iskazu potvrdio smanjenje budžeta nekih klijenata koje je vodio za 10-15%.
10. Neosnovano se tužitelj u reviziji poziva na to da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP s obzirom na to da nisu pravilno primijenjene odredbe ZPP o ocijeni dokaza, teretu dokaza, kao i o ispitivanju i obrazloženju žalbenih navoda te da je počinjena i apsolutno bitna povreda odredaba ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 11. jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i da postoji proturječnost između dokaza iz isprava i iskaza svjedoka i zaključaka suda te da se presuda ne može ispitati. Suprotno navedenom, ovaj revizijski sud ne nalazi da se pobijana presuda iz bilo kojeg razloga, pa i nekog od primjerice navedenih u čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ne može ispitati. Naime, u pobijanoj odluci dani su jasni i neproturječni razlozi vezano za ocjenu kako je tuženik zbog gospodarskih razloga imao opravdan razlog za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu predmetnog ugovora o radu tužitelja, a što je utvrđeno uvidom u e-mail korespondenciju, iskaz zakonske zastupnice tuženika, kao i iskaz samog tužitelja.
11. U odnosu na revizijski navod kako tuženik nije dostavio niti jedan drugi dokaz „uobičajen“ u radnim sporovima radi dokazivanja da je došlo do smanjenja opsega poslovanja kod tuženika, valja ponoviti ono što je ovaj sud već naveo i u svojim ranijim ukidnim odlukama u ovome predmetu, a to je da dokazom u parničnom postupku može biti sve iz čega se može crpiti saznanje o činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora, pa to mogu biti i iskazi svjedoka i stranaka, kao i isprave poput e-mail korespondencije. Drugostupanjski sud je u pobijanoj odluci naveo kako prihvaća iskaz zakonske zastupnice tuženika da je došlo do smanjena opsega poslovanja kod tuženika s obzirom na to da navedeno proizlazi i iz iskaza samog tužitelja koji je potvrdio smanjenje budžeta nekih klijenata koje je vodio za 10-15%, te je slijedom navedenog neosnovan i prigovor da se drugostupanjski sud na navedeni žalbeni razlog nije osvrnuo.
12. Pritom se napominje kako tužitelj revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u jednom dijelu obrazlaže ukazivanjem na činjenično stanje drukčije od onog utvrđenog u postupku koji je prethodio revizijskome te paušalno prigovarajući ocjeni provedenih dokaza, i to u dijelu gdje obrazlaže potrebu zapošljavanja novih radnika kod tuženika, a sve s obzirom na to da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno kako se potreba za zapošljavanjem novog radnika na radnom mjestu account manager, odnosno media planer, pojavila tek nakon otkazivanja ugovora o radu tužitelju.
13. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava također nije ostvaren s obzirom na to da je tuženik zapošljavao manje od 20 radnika, pa samim time nije u skladu s odredbom čl. 107. st. 5. ZR niti bio u obvezi zaposliti tužitelja na nekim drugim poslovima, niti ga obrazovati ili osposobiti za rad na nekim drugim poslovima. Naime, kao što je već i navedeno, potreba za zapošljavanjem novog radnika kod tuženika pojavila se je tek nakon otkazivanja predmetnog ugovora o radu tužitelju, dok je neosnovan revizijski prigovor tužitelja kako je tuženik razloge za poslovni uvjetovani otkaz dokazivao samo činjenicom da je u predmetnom razdoblju vladala financija kriza. S druge strane, pravilno drugostupanjski sud u pobijanoj odluci navodi kako postupanje tuženika suprotno odredbama čl. 107. st. 7. i 8. ZR ne čini predmetni otkaz nedopuštenim. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo odbivši tužbene zahtjeve kao neosnovane.
14. S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.
15. Tuženiku nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio nužan za donošenje odluke povodom revizije te je riješeno kao u toč. II izreke rješenja. (čl. 155. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 25. svibnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić, v.r.
