REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 47/2018-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ivana Vučemila člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Davora Kukeca iz Slobodnice, Kolodvorska 45, zastupanog po punomoćniku Petru Krniću, odvjetniku u Slavonskom Brodu protiv tuženika: 1. Općine Bebrina, OIB 52630455645, Bebrina, zastupane po punomoćnicima Antunu Stupareviću i Ljubici Lalić, odvjetnicima u Slavonskom Brodu i 2. Republike Hrvatske, Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu, Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2256/2014-2 od 6. rujna 2017. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-1769/11-62 od 18. studenoga 2013., na sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. Odbija se revizija kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev prvotuženice za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu poslovni broj P-1769/11-62 od 18. studenoga 2013., suđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

I. Tuženik Općina Bebrina i II. tuženik Republika Hrvatska za Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja dužni su solidarno tužitelju Davoru Kukec, vl. OG "Kukec" iz Slobodnice, Kolodvorska 45, na ime izmakle koristi za vremenski period od 21. svibnja 2007. godine do 13.siječnja 2012. godine platiti iznos od 500.005,00 Kn sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za 8% i to na iznos:

- od 100.001,00 Kn počevši od 01. siječnja 2008. godine pa do konačne isplate,

- od 100.001,00 Kn počevši od 01. siječnja 2009. godine pa do konačne isplate,

- od 100.001,00 Kn počevši od 01. siječnja 2010. godine pa do konačne isplate,

- od 100.001,00 Kn počevši od 01. siječnja 2011. godine pa do konačne isplate,

- od 100.001,00 Kn počevši od 01. siječnja 2012. godine pa do konačne isplate,

kao i naknaditi troškove parničnog postupka, a sve to u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe."

II Nalaže se tužitelju naknaditi prvotuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 49.062,50 Kn, te drugotuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 43.000,00 Kn, a to u roku od osam dana.

III Odbija se kao neosnovan višak zahtjeva prvotuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 43.600,00 Kn te drugotuženice u iznosu od 70,00 Kn."

2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 2256/2014-2 od 6. rujna 2017. odlučeno je:

„I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-1769/11-62 od 18. studenoga 2013. u točki I. izreke i u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 49.062,50 kn.

II. Odbija se žalba tuženika Općina Bebrina kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-1769/11-62 od 18. studenoga 2013. u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženika Općina Bebrina za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 37.350,00 kn.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-1769/11-62 od 18. studenoga 2013. U točki III. izreke u dijelu kojim je odbIjen zahtjev tuženika Općina Bebrina za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn i sudi:

1. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku Općina Bebrina troškove parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn (šesttisućadvjestopedeset kuna), u roku od osam dana.

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku Općina Bebrina troškove žalbenog postupka u iznosu od 89,25 kn (osamdesetdevet kuna i dvadesetpet lipa), u roku od osam dana."

3.1. Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj, pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.

3.2. Tužitelj je naveo da podredno podnosi reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14. – dalje: ZPP). Treba stoga prvenstveno reći da prema odredbi čl. 497.a ZPP u trgovačkim sporovima nije dopuštena revizija (iz čl. 382. st. 1. ZPP) ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 500.000,00 kn. U ovoj parnici vrijednost predmeta spora iznosi 500.005,00 kn, dakle, prelazi 500.000,00 kn. Zatraženi novčani iznos ne dijeli se na dva tuženika jer ih je tužitelj označio kao solidarne dužnike (svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku prema čl. 43. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) za cijeli dug, dakle u ovom slučaju za 500.005,00 kn) pa je ovaj sud reviziju razmatrao kao reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP.

4. Odgovor na reviziju podnijela je 1. tuženica Općina Berbina s prijedlogom da odbaci kao nedopuštena, odnosno da se odbije kao neosnovana, uz naknadu troškova nastalih u povodu odgovora na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu 1. i 2. tuženice na ime naknade štete po osnovi izgubljene dobiti za razdoblje od 21. svibnja 2007. do 13. siječnja 2013. solidarno plate 500.005,00 kn, a zbog toga što 1. tuženica nije s njim sklopila ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta, ribnjaka u vlasništvu 2. tuženice, premda je donijela odluku kojom je tužitelj izabran kao najpovoljniji ponuditelj u postupku javnog natječaja.

7. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da se ne radi naknadi štete zbog povrede ugovorne obveze iz čl. 342. ZOO jer nije sporno da među strankama nije sklopljen ugovor o zakupu budući da Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije dalo pozitivno mišljene na nacrt ugovora o zakupu, u smislu odredbe čl. 47. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj 66/01, 87/02, 48/05. i 96/05). Izvanugovorna odgovornost za štetu prema čl. 1045. ZOO ne postoji jer tužitelj nije dokazao postojanje štete, odnosno nije ju dokazao na temelju gospodarskog programa koji je sastavni dio natječajne dokumentacije što je utvrđeno na temelju provedenog vještačenja po vještacima prof. dr. sc. Anđelku Opačaku i prof. dr. sc. Marini Piria. Osim toga, prvostupanjski sud je naveo da je tužitelj svoj obrt s kojim je sudjelovao u natječaju (Obiteljsko gospodarstvo Kukec) odjavio 17. srpnja 2008., pa ne bi imao pravo na izmaklu dobit za razdoblje nakon dana odjave, bez obzira na to što je 25. studenog 2009. osnovao novi obrt pod istim nazivom. Razloge prvostupanjskog suda prihvatio je i drugostupanjski sud, posebno naglašavajući činjenicu da je tužitelj sudjelovao u javnom natječaju s obrtom koji je prestao postojati, a čiji predmet poslovanja je bio „uzgoj stoke, peradi i ostalih životinja“, dok je predmet poslovanja novog obrta „uzgoj žitarica, mahunarki i uljanog sjemena, povrća, dinja, lubenica, korjenastog i gomaljstog povrća te uzgoj svinja“. Stoga se tužitelj više i nije ni mogao baviti uzgojem riba u ribnjaku i slijedom toga ostvarivati dobit tom djelatnošću.

8. Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP). Imajući u vidu sadržaj navedenih odredaba, treba prije svega ukazati da najveći dio razloga navedenih u reviji nije mogao biti uzet u obzir jer se odnose na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno stanje i na tužiteljevu ocjenu izvedenih dokaza. Pritom, treba reći da je tužitelj naveo da reviziju podnosi i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ali taj revizijski razlog nije obrazložio jer nije, u smislu čl. 356. ZPP, naveo koju odredbu materijalnog prava sud nije primijenio (a trebao je), odnosno koju odredbu je nepravilno primijenio.

9. Tužitelj u reviziji navodi da se kod prvostupanjskog suda vode dvije parnice i to parnica pod posl. brojem P-1667/10, radi sklapanja ugovora i parnica za naknadu štete, s tim da nije naveo poslovni broj pod kojim se ova druga parnica vodi (u obrazloženju prvostupanjske presude navedena je parnica pod poslovnim brojem P- 738/10, ali predmet spora u toj parnici nije naknada štete, već zahtjev za predaju u posjed). Zbog toga je tužitelj predlagao prekid postupka do pravomoćnog okončanja tih parnica, što je prvostupanjski sud odbio učiniti premda se, smatra tužitelj, radi o prethodnom pitanju u smislu čl. 12. ZPP. Tužitelj stoga tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

10.1. U parnici za naknadu štete o kojoj se govori u reviziji očito se ne može odlučivati o pitanju koje bi bilo prethodno pitanje za odluku u ovom sporu. Ako se zahtjeva naknada iste štete (izgubljena dobit za isti vremenski period), onda bi tužba u ovoj parnici trebala biti odbačena (čl. 194. st. 3. ZPP); a ako je u pitanju neka druga šteta, onda odluka u tom sporu nije prethodno pitanje za odluku u ovom sporu.

10.2. Što se tiče parnice koja se vodi pod poslovnim brojem P-1667/10, u kojoj se zahtijeva sklapanje ugovora o zakupu, treba reći da sud prema čl. 12. st. 1. ZPP može sam riješiti prethodno pitanje, ako o tom pitanju već nije donesena odluka. Pravomoćna presuda u toj parnici mogla bi eventualno biti razlog za ponavljanje ovog postupka (čl. 421. st. 1. toč. 9. ZPP), međutim, u ovoj parnici tužbeni zahtjev odbijen je zbog toga što tužitelj nije dokazao nastanak štete (izgubljene zarade) te zbog toga što je odjavio obrt 17. srpnja 2007., s kojim je sudjelovao u javnom natječaju, a na to nema utjecaja činjenica je li 1. tuženica s tužiteljem sklopila ugovor zakupu, odnosno je li ga bila dužna sklopiti ili nije.

10.3. Prema odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO, tko drugome prouzroči štetu, dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Ako nema štetne radnje (prouzročenja štete) nema ni odgovornosti za eventualnu štetu pa je nije potrebno utvrđivati, a u ovom slučaju štetna radnja bi trebala biti odbijanje 2. tuženice da s tužiteljem sklopi ugovor o zakupu. Neovisno o tome što se vodi parnica (P-1667/10) u kojoj je predmet spora zahtjev za sklapanje ugovora o zakupu, tužitelj je u ovoj parnici, pa makar i u reviziji, trebao navesti propis (Zakon o poljoprivredi ili neki drugi) koji propisuje obvezu sklapanja ugovora, jer prema odredbi čl. 248. st. 1. ZOO, ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi. Javno objavljeni natječaj nije opća ponuda u smislu čl. 254. ZOO, nego poziv neodređenom broju osoba da stave ponudu za sklapanje ugovora pod objavljenim uvjetima. Osoba koja je raspisala javni natječaj može (ali i nije dužna) prihvatiti ponudu određene osobe i s njom sklopiti ugovor. Ako ponuda nije prihvaćena, ugovor nije sklopljen, a ponuditelj bi imao pravo zahtijevati naknadu stvarne štete koja bi se sastojala u troškovima sudjelovanja u javnom natječaju (izrada dokumentacije i slično, ako bi za to bile ispunjene pretpostavke), ali ne i izgubljenu dobit.

11. Pozivanje tužitelja na odluke ovog suda Rev-2053/87 i Rev-618/03 nema značaja jer su u tim odlukama razmatrani slučajevi u kojima su bili sklopljeni ugovori; u prvom slučaju ugovor o zakupu u kojem zakupoprimac zbog krivnje treće osobe nije mogao koristiti zakupljene nekretnine, a u drugom slučaju ugovor o kupoprodaji u kojem prodavatelj nije ispunio ugovornu obvezu. U ovoj parnici nije sporno da ugovor o zakupu nije zaključen.

12. Tužitelj pogrešno tumači dio obrazloženja presuda sudova nižeg stupnja koji se odnosi na činjenicu da je on odjavio obrt 17. srpnja 2008. Sudovi nisu zauzeli stav da je prestankom obrta prestala i stranačka sposobnost tužitelja. Naravno da tužitelj može biti stranka u postupku i da može ostvarivati prava koja proizlaze iz djelovanja obrta koja su nastala poslovanjem obrta koji je prestao postojati. Međutim, tužitelj traži naknadu štete na ime izgubljene dobiti za razdoblje od 21. svibnja 2007. pa do 13. siječnja 2012., a tu dobit nije mogao ostvariti djelovanjem obrta koji je prestao postojati, a kako to proizlazi iz jasnih razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude.

13.1. Prvostupanjski sud je u obrazloženju naveo razloge zbog kojih nije prihvatio zahtjev za izuzeće sudskog vještaka prof. dr. sc. Anđelka Opačeka s tim da je navedeno da je zahtjev za izuzeće „postavljen nakon provedenog vještačenja“ pa pored tih razloga treba dodati da je prema čl. 254. st. 2. ZPP stranka dužna podnijeti zahtjev za izuzeće vještaka čim sazna da postoji razlog za izuzeće, „a najkasnije prije početka izvođenja dokaza vještačenjem“.

13.2. Nadalje, suprotno tvrdnji tužitelja, sud jest cijenio nalaz i mišljenje vještaka Đure Poljaka, kojeg je angažirao tužitelj (mimo suda), jer je u obrazloženju svoje odluke prvostupanjski sud naveo da nije prihvatio njegovu procjenu proizvodnje ribe na tzv. novim ribnjacima bivšeg „AK Jasinje“ „jer se vještak nije očitovao na temelju kojih je čimbenika i kalkulacija navedenih u gospodarskom programu tužitelja koji je sastavni dio natječajne dokumentacije sastavio svoju procjenu“. Činjenica da je ta ocjena u suprotnosti sa stavom tužitelja, ne znači da sud nije cijenio nalaz i mišljenje. Sud je postupio prema odredbi čl. 8. ZPP i taj dokaz je cijenio prema svom slobodnom uvjerenju.

14. Nije učinjena bitna povreda odredaba iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer tužitelju nije uskraćena mogućnost raspravljanja pred sudom. Tužitelj smatra da je ova bitna povreda učinjena time što nije prihvaćen njegov prijedlog da se provede i dokaz vještačenjem po vještaku knjigovodstvene struke te da se saslušaju svjedoci Stjepan Krnjaković i Antun Grgić. Prema odredbi 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (stavak 2. istog članka). Pravilno je sud ocijenio da predloženim vještačenjem i saslušanjem predloženih svjedoka ne bi mogle biti utvrđene neke druge činjenice (osim onih koje su utvrđene) koje bi bile odlučne za ishod ovog spora. Knjigovodstveni vještak i predloženi svjedoci trebali su prema prijedlogu tužitelja biti saslušani na okolnost ostvarivanja dobiti od uzgoja riba, a na tu okolnost saslušana su dva vještaka iz čijih nalaza proizlazi da ne bi ostvario dobit za vremensko razdoblje od 21. svibnja 2007. do 13. siječnja 2012., pod uvjetom da je bio sklopljen ugovor zakupu. Prema pravnom shvaćanju ovog suda ta činjenica i nije bila relevantna premda je utvrđivana. Naime, je bilo dovoljno utvrditi postoji li štetna radnja tuženih, tj. je li 1. tuženica bila dužna po zakonu sklopiti ugovor o zakupu u smislu odredbe čl. 248. st. 1. ZOO, a tužitelj tijekom postupka (a ni u reviziji) nije naveo kojim je zakonom propisana obveza sklapanja ugovora za osobu koja uputila javni poziv neodređenom broju osoba da stave ponudu (koja je raspisala javni natječaj). Tek ako bi se utvrdilo da takva obveza postoji, bilo bi potrebno utvrđivati i druge činjenice, a prije svega je li tužitelj uopće mogao ostvarivati dobit od uzgoja riba kroz djelovanje obrta s kojim sudjelovao u javnom natječaju i kojeg je neposredno nakon toga odjavio. Osim toga, ukazuje se da ne može biti riječi o tome da bi sud učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP time što nije prihvatio prijedlog stranke za izvođenjem određenih dokaza, već to može dovesti do nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili eventualno do bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. ZPP.

15. Zbog navedenih razloga revizijski razlozi tužitelja nisu osnovani pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbijena revizija kao neosnovana.

16. Kako odgovor na reviziju nije bila radnja potrebna za vođenje ovog postupka, na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, odbijen je zahtjev 1. tuženice za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

Zagreb, 25. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud

Broj zapisa: eb30c-c984e

Kontrolni broj: 037fa-cfcb6-da8b4

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MIRJANA MAGUD, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.