REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 5092/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. B. iz B., OIB: ..., kao nasljednice iza pok. M. B. iz B., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik L. B., odvjetnik u B. n. M., protiv tuženika B. B. iz S. L., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici mr. D. K. i D. K. , odvjetnici u L., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji prednika tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-6133/18-2 od 22. siječnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru br. P-944/16-10 od 20. rujna 2018., u sjednici održanoj 25. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravnu osnovu za upis prava vlasništva na cijeloj nekretnini k.č.br. 26 k.o. D., površine 198 m2, a što mu je tuženik dužan priznati i dozvoliti tužitelju upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi (toč. I.). Odbijen je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na k.č.br. 26 k.o. D., površine 198 m2, što mu je tuženik dužan priznati i dozvoliti uknjižbu prava vlasništva u zemljišnoj knjizi (toč. II.).

Rješenjem suda prvoga stupnja odbijen je prigovor tuženika da prvostupanjski sud nije mjesno nadležan (toč. I.), naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 6.250,00 kn (toč. II.), dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženik za naknadu troškova postupka odbijen (toč. III.).

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda, dok je rješenjem drugostupanjskog suda prihvaćena žalba tuženika, te je tužitelj obvezan tužitelju naknaditi i daljnji trošak postupka u iznosu od 2.975,00 kn (toč. I. rješenja). Odbijena je žalba tuženika u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.325,00 kn (toč. II. rješenja), te je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 850,50 kn (toč. III.).

3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio prednik tužiteljice na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog odluke o troškovima postupka. Predlaže se da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da se ukinu obje nižestupanjske odluke i predmet vrati na ponovno suđenje.

Treba istaći da je tijekom postupka tužitelj M. B. umro ...., te da je prvostupanjski sud na utvrđenog prekida postupka (rješenje br. P-944/16-26 od 20. svibnja 2019.), donio rješenje o nastavku postupka (rješenje br. P-944/16-29 od 2. kolovoza 2019.), na način da je na tužiteljsko mjesto stupila supruga ranijeg tužitelja K. B.

4. U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode tužitelja, te ističe da su revizijski navodi neosnovani. Ujedno tuženik traži naknadu troškova za sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizijski sud prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Tužitelj u ovom predmetu traži da se utvrdi da je stekao pravnu osnovu za upis prava vlasništva na cijeloj nekretnini k.č.br. 26 k.o. D., površine 198 m2, te da mu je tuženik isto dužan priznati. Isti postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj stekao pravo vlasništva na k.č.br. 26 k.o. D., površine 198 m2, a što mu je tuženi dužan priznati i dozvoliti da se tužitelj temeljem ove presude upiše u zemljišnoj knjizi kao vlasnik.

8. Nižestupanjski sudovi su odbili i tužbeni zahtjev tužitelja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Kod toga prvostupanjski sud neosnovanost postavljenih zahtjeva temelji za odredbi čl. 125. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06 i 141/06 – dalje: ZVDSP) smatrajući da se radi o višestrukom ugovaranju otuđenja nekretnine, što smatra nespornom činjenicom, kao i da je tuženik u posjedu sporne nekretnine.

9. Drugostupanjski sud primjenjujući odredbu čl. 373.a ZPP smatra da su sporne činjenice radi li se o višestrukom ugovaranju otuđenja iste nekretnine, kao i da je tuženik u posjedu iste.

10. Pri tome drugostupanjski sud smatra da tuženik nije pasivno legitimiran u ovom predmetu, budući da isti nije bio ugovorna strana Kupoprodajnog ugovora od 2. lipnja 1997. sklopljenog između pok. M. B., kao prodavatelja i tužitelja M. B. kao kupca. Osim toga, tuženik nije niti upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik sporne nekretnine, već su to treće osobe. Radi toga drugostupanjski smatra da tužbeni zahtjev tužitelja, kao i eventualno postavljeni tužbeni zahtjev nisu osnovani.

11. Suprotno tvrdnji revidenta sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, niti izreka pobijane presude proturječi razlozima iste.

12. Tužitelj u reviziji ustraje kod tvrdnje da se u konkretnom slučaju radi o višestrukom otuđenju nekretnine, tvrdeći da je on kupio predmetnu nekretninu od sada pok. M. B. 1997., te je u svezi s tim ishodio i pravomoćnu presudu tadašnjeg Općinskog suda u Biogradu na Moru br. P-48/01. Kako tuženik tvrdi da je istu nekretninu stekao na temelju Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog sa sada pok. M. B. 23. studenoga 2011., a koja nekretnina nije navedena u tom ugovoru.

13. Već iz takvih tvrdnji tužitelja jasno proizlazi da se ne radi o višestrukom otuđenju iste nekretnine u smislu odredbe čl. 125. ZVDSP, a kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud.

14. No, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja i to zbog osnovanosti prigovora promašene pasivne legitimacije. Naime, prvo postavljenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje da je stekao pravnu osnovu za upis prava vlasništva na cijeloj nekretnini, pri čemu tuženik niti je stranka Ugovor o kupoprodaji iz 1997., niti je upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik, pa slijedom toga tuženik nije niti pasivno legitimiran za takav zahtjev.

15. Jednako tako pravilno je drugostupanjski sud odbio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini, te da mu je to tuženi dužan priznati i dozvoliti da se uknjiži kao vlasnik nekretnine. Kako tuženik nije upisan kao vlasnik sporne nekretnine u zemljišnoj knjizi, to isti niti ne može priznati pravo vlasništva tužitelju na spornoj nekretnini, niti mu dozvoliti upis u zemljišnu knjigu.

16. Slijedom navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo odbiti reviziju tužitelja protiv presude drugostupanjskog suda primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

17. Tužitelj u reviziji pobija i odluku o troškovima postupka sadržanu u rješenju drugostupanjskog suda. U tom dijelu revizija tužitelja nije dopuštena.

18. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

19. Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu, glede odluke o troškovima postupka, na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP u vezi čl. 392. st. 1. ZPP.

Zagreb, 25. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.