REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3574/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. d.o.o. u stečaju Z., OIB ..., kojeg zastupa stečajna upraviteljica I. K. iz Z., protiv tuženice D. B. iz R., OIB ..., koju zastupa punomoćnik Lj. K., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2401/2015 od 25. svibnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 290/2014-25 od 3. lipnja 2015., na sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova u povodu revizije odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 400.000,00 kuna sa zatraženim kamatama i troškovima postupka te kojom je naloženo tužitelju naknaditi troškove postupka.

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11.,148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: ZPP) ističući razlog bitne povrede postupka, pozivom na odredbe čl. 354. st. 1. ZPP i 354. st. 2. ZPP, i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je preinačiti pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda, podredno je ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje.

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

4. Revizija tužitelja nije osnovana.

5. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP jer vrijednost predmeta spora prelazi iznos od 200.000,00 kn.

5.1. Prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

5.2. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Predmet spora je isplata. Tužitelj temelji zahtjev na činjeničnim tvrdnjama da je s tuženicom sklopio ugovor o prodaji stana (dalje: Ugovor), gdje je tuženica prodavateljica, a tužitelj kupac, za cijenu od 400.000,00 kuna, a koji iznos da je tuženica primila i potvrdila primitak potpisom ugovora. Kako da je presudom Općinskog suda u Rijeci u predmetu P-1858/12 od 4. prosinca 2012. taj ugovor utvrđenim ništetan, pozivom na posljedice ništetnosti ugovora zahtjeva isplatu.

7. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev polazeći od utvrđenja da tužitelj (ni prilikom potpisivanja Ugovora) nije isplatio tuženoj ugovoreni iznos kupoprodajne cijene od 400.000,00 kuna, neovisno što se tako navodi u Ugovoru (čl. 2. st. 2.).

8. Navedeno utvrđenje prihvaća drugostupanjski sud s obrazloženjem da:

- je isto zasnovano na valjanoj ocjeni izvedenih dokaza;

- i iz spisa poslovnog broja P-1858/12 proizlazi da je ovdje tuženica u tužbi kao tužiteljica tvrdila da iznos od 400.000,00 kuna nikad nije isplaćen već da je Ugovor rezultat prethodno zaključenog sporazuma radi osiguranja novčane tražbine isplaćene u iznosu od 15.897,76 EUR-a, od čega da je tužiteljica na ruke primila iznos od 70.000,00 kuna, a od kojeg iznosa je do sada vraćen iznos od 30.000,00 kuna, s time da se ovdje tužitelj radi osiguranja svojih potraživanja uknjižio kao vlasnik na nekretnini ovdje tuženice, u naravi četverosobni stan broj 15, u zgradi u R., te da je u tom predmetu iz tih razloga utvrđena ništavost predmetnog ugovora o kupoprodaji;

- da se ne može ponovno raspravljati o istom, već se uzima da je Ugovor ništetan i da je do prijenosa prava vlasništva došlo radi osiguranja novčane tražbine tuženika, a ne isplatom kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu, pri čemu da i iz iskaza ovdje saslušanih svjedoka, sudionika predmetnog ugovora, D. M. i I. M., nedvojbeno proizlazi zaključak o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja;

- da je sud vezan činjeničnim supstratom tužbe koja opredjeljuje postupanje suda u konkretnoj pravnoj stvari (č. 2. ZPP), pa kada tužitelj činjeničnim osnovom ni ne zahtijeva isplatu po osnovi nepodmirene tražbine radi čijeg osiguranje je sklopljen predmetni ugovor niti tijekom postupka u tom pravcu dostavlja dokaz o stanju duga tuženice (izvod iz knjigovodstvene evidencije, koju je dužan voditi kao trgovačko društvu) da nisu osnovani navodi žalbe o postojanju obveze na strani tuženice o povratu utužene tražbine kao isplate na ime kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu. To jer da je sukladno odredbama čl. 7. i čl. 220. ZPP dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, pa da je prikupljanje i izvođenje dokaza na teret inicijative stranaka, dok da sud nema inkvizitorna ovlaštenja.

9. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud ne nalazi da bila počinjena bitna povreda parničnog postupka budući da su jasni, potpuni i pravilni razlozi zbog čega nižestupanjski sudovi smatraju tužbeni zahtjev neosnovanim, a isto tako pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati. Radi navedenog nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koje se određeno ukazuje u reviziji. Kada se tužitelj poziva na povredu postupovnih odredba iz čl. 354. st. 1 ZPP on niti opisno ne obrazlaže u čemu se ta povreda sastoji, pa u smislu citirane odredbe 386. ZPP taj razlog nije uzet u obzir. 10. S obzirom na iznesene činjenične tvrdnje tužitelja iste je potrebno kvalificirati pod norme materijalnog prava i to one koje reguliraju posljedice utvrđene ništetnosti ugovora. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, sve prema odredbi čl. 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. 29/18. i 126/21.). Vraćanje se određuje prema pravilima o stjecanju bez osnove.

11. U situaciji kada su nižestupanjski sudovi zaključili da radi izvršenja obveze iz Ugovora tužitelj nije ispunio stipuliranu obvezu plaćanja 400.000,00 kuna tuženici, čime ona taj iznos nije niti primila, radi čega ne postoji ni njena obveza vraćanja tog iznosa po utvrđenoj ništetnosti Ugovora, jer nema prijelaza te imovine, neosnovani su ponovljeni prigovori tužitelja iz žalbe da je predaja određenog novčanog iznosa uslijedila na temelju ugovora o zajmu pa da je trebalo onda naložiti povrat tih iznosa.

12. To iz razloga jer je objektivni identitet spora određen ne samo tužbenim zahtjevom već i činjeničnom osnovom tog zahtjeva. Kada tužitelj u prvostupanjskom postupku nije ni tvrdio niti dokazivao da utuženi iznos zahtijeva i s osnova ugovora o zajmu ili s osnova nekog prikrivenog ugovora i sl., pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova. Naime, sudovi nisu dužni istraživati činjenice, oni su vezani za tužbeni zahtjev, a kada bi svoju odluku utemeljili na činjeničnoj osnovi drugačijoj od one na koju se poziva tužitelj, oni bi prekoračili tužbeni zahtjev. Prema odredbi čl. 219. ZPP stranka je ta koja je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Jasne i određene tvrdnje, na koje se sada tužitelj poziva, on tijekom prvostupanjskog postupka nije iznio.

13. Preostali revizijski navodi tužitelja iscrpljuju se u prigovorima o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju iz provedenih dokaza i s tim u vezi pogrešne primjene materijalnog prava. Preostali prigovori tužitelja u biti su samo prigovori činjenične naravi, jer njima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, i njima sugerira prihvatiti utvrđenje koje on cijeni istinitim i relevantnim. Kada revident obrazlaže da je materijalno pravo pogrešno primjeno, jer da su tuženici predani navedeni novčani iznosi, on se time upušta u ocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja. Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, slijedom čega ovaj sud nije mogao ni ispitivati niti uzeti u razmatranje te prigovore.

14. Zatim, kada revident ponavlja prigovore s ciljem osporavanja zaključka o ništetnosti, tvrdeći da je tuženica prihvatila svojim postupcima sve pravne posljedice zaključenja predmetnog ugovora, on takve prigovore kraj postojanja pravomoćne sudske odluke o utvrđenju ništetnosti Ugovora ne može s uspjehom iznositi. To zbog posljedica pravomoćnosti presude, a o čemu su i nižestupanjski sudovi dali pravilne i potpune razloge.

15. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP). Revident navodi odredbu materijalnog prava iz članka 323. st. 1. ZOO, međutim ona je pravilno primijenjena kraj zaključka suda da na temelju navedenoga ništetnog ugovora tuženica nije ništa primila, već da je on sklopljen u svrhu osiguranja tražbine tužitelja iz ugovora o zajmu.

16. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 393. ZPP, o reviziji tužitelja odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I.

17. Na temelju ovlasti iz odredbe čl. 166. st. 1. ZPP, u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tužitelju nije dosuđen zatraženi trošak u povodu revizije jer sa tim izvanrednim pravnim lijekom nije uspio u postupku, te je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

Zagreb, 25. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v. r.