REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U DUBROVNIKU

Dubrovnik, Dr. Ante Starčevića 23

Posl. br. 17 P. 170/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Dubrovniku, u ime Republike Hrvatske, po sucu tog suda Anki Muhoberac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja G. d.o.o. V., zastupan po punomoćnicima P. J. i J. P., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu P. J. i J. P. iz S., spram tuženika M. D. iz P., radi naknade štete (vps: 1.100.568,40 kuna), na glavnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 04. travnja 2022. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, objavljenoj dana 25. svibnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I/ Dužan je tuženik M. D. OIB:…, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju G. d.o.o. OIB:…, na ime naknade štete iznos od 1.100.568,40 Kn sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća pojedinog iznosa po stopi od 15 % do 31. prosinca 2007. g. a od 01. siječnja 2008. g. do 31. srpnja 2015. g. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena i to:

- na iznos od 63.159,45 Kn od 25.05.2003. g. do isplate

- na iznos od 15.209,13 Kn od 28.05.2003. g. do isplate

- na iznos od 4.457,05 Kn od 30.05.2003. g. do isplate

- na iznos od 6.825,90 Kn od 31.05.2003. g. do isplate

- na iznos od 4.571,16 Kn od 06.06.2003. g. do isplate

- na iznos od 955.416,71 Kn od 16.1.2004. g. do isplate

- na iznos od 33.120,00 Kn od 20.12.2004. g. do isplate te

- na iznos od 17.810,00 Kn od 11.01.2008. g. do isplate.

II/ Dužan je tuženik M. D. OIB:… u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju G. d.o.o. OIB:… parnični trošak sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

i

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba tužitelja povučena u dijelu zakonske zatezne kamate koja na tražbinu naknade štete u visini od 955,416,71 kuna teče od 31. prosinca 2003.g. do 16. siječnja 2004.g.

Obrazloženje

U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 18. srpnja 2008. godine tužitelj tvrdi da je pravomoćnom i ovršnom presudom Trgovačkog suda u Dubrovniku posl. br. P. 467/04 od 20. prosinca 2004. godine u pravnoj stvari tužitelja G. d.o.o. protiv tuženika R. C. d.o.o. u cijelosti održan na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi ovog suda Ovrv. 1142/04 od 12. listopada 2004. godine kojim je R. C. d.o.o. naloženo isplatiti tužitelju iznos od 1.049.638,40 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 33.120,00 kuna. Rješenjem o ovrsi ovoga suda pod br. Ovr 2/08 sud da je odredio ovrhu koju je G. d.o.o. predložio, temeljem presude iz točke 1. predmetne tužbe na novčanim sredstvima ovršenika koja se vode na računima kod banke. Ovrhovoditelju G. d.o.o. da je dosuđen trošak ovršnog postupka u iznosu od 17.810,00 kuna. Zbog nedostatka sredstava na računu ovršenika rješenje o ovrsi da se nije moglo izvršiti ni djelomično o čemu da je FINA obavijestila sud i ovrhovoditelja. Nadalje ističe da je tužitelj kao izvođač, s društvom R. C. d.o.o. kao naručiteljem, zaključio 15. veljače 2003.g. ugovor, te izveo radove na uređenju objekta B. d.o.o. B.. Međutim, tuženik, kao jedini član uprave R. C. d.o.o., nije poduzeo radnje da bi od društva B. d.o.o., a u čiju korist su radovi obavljeni, naplatio vrijednost izvedenih radova. Ističe da je na taj način tuženik pričinio štetu društvu R. C. d.o.o. i tužitelju koji, zbog nedostatka sredstava na računu nije mogao od društva R. C. d.o.o. naplatiti svoju tražbinu. Ukazuje da je većinski vlasnik društva B. d.o.o. otac tuženika N. D., dok da je direktor društva B. d.o.o. N. D., sestra tuženika, što da jasno ukazuje na povezanost između društava R. C. d.o.o. i B. d.o.o. Na navedeni način tuženik da je namjerno povrijedio obvezu iz članka 430. U svezi sa člankom 252. st.1. ZTD prema kojoj je član uprave dužan voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, te je u smislu članka 252. st.5. ZTD odgovoran tužitelju za štetu koju trpi zbog nemogućnosti naplate potraživanja. Budući da tuženik nije dobrovoljno ispunio svoju obvezu, tužitelj predlaže prihvaćanje tužbenog zahtjeva uz nadoknadu parničnog troška.

Trgovački sud u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku je 28. svibnja 2013. godine donio presudu zbog ogluhe posl.br. P-129/2011.

Odlučujući o žalbi tuženika Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je Rješenjem posl br. Pž-2785/2020-4 od 22. rujna 2021.g. ukinuo spomenutu presudu zbog ogluhe i predmet vratio ovome sudu na ponovno suđenje.

U svom pravodobnom odgovoru na tužbu (list spisa 102-103) tuženik protiveći se tužbi i osporavajući tužbeni zahtjev u cjelini ističe, u bitnom, prigovor zastare utužene tražbine, te opovrgava navode iz tužbe, te navodi da potpis na Ugovoru od 15. veljače 2003.g. nije njegov. Opovrgava navode tužitelja dostavljajući Ugovor o založnom pravu, te pozivajući se na dodatak ugovoru o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom od 11. veljače 2005.g. u kojem da B. d.o.o. preuzima financijske obveze po navedenom kreditu čime, po tuženiku, potreba za prisilnom naplatom potraživanja gubi pravnu osnovu. Poslovni odnosi R. C. d.o.o. i B. d.o.o. da su bili partnerske prirode, te da R. C. nije imalo pravnu osnovu za naplatu radova izvedenih od strane tužitelja s obzirom da je B. d.o.o. preuzeo novčane tražbine od od R. C. d.o.o. u iznosu većem od 400.000,00 E što da je iznos višestruko veći od potraživanja tužitelja od R. C. d.o.o. i od tuženika.

U tuženikovoj dopuni odgovora na tužbu (l.s. 130-131) isti se poziva na navode iz drugostupanjske presude u predmetnoj pravnoj stvari da na strani tužitelja kao vjerovnika nema aktivne legitimacije zahtijevati od tuženika koji je bio član uprave društva s ograničenom odgovornošću naknadu štete.

U svom očitovanju na odgovor na tužbu tuženika tužitelj u podnesku predanom sudu elektronski 7. veljače 2022.g. (l.s. 114-116) uređuje svoje tužbeno traženje u odnosu na stopu zakonskih zateznih kamata, ali i povlači dio tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na tražbinu naknade štete koju tužitelj u tužbi potražuje u visini od 955,416,71 kuna od 31. prosinca 2003.g do isplate, a nakon povlačenja dijela tužbe zakonske zatezne kamate na tu tražbinu potražuje od 16. siječnja 2004.g. do isplate.

Tuženik se o spomenutom djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate na tražbinu naknade štete u visini od 955,416,71 kuna nije izjasnio. S obzirom na takvo držanje tuženika presumira se da je pristao na povlačenje tužbe uslijed čega je sud odlučio sukladno čl. 193. st.2. Zakona o parničnom postupku (preuzetog kao propis Republike Hrvatske u ''Narodnim novinama'' broj 53/91, izmjene u "Narodnim novinama" broj: 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) kao u točki I. izreke rješenja.

Kod ponovljenog raspravljanja u predmetnoj pravnoj stvari sud je izveo dokaz čitanjem i pregledanjem isprava koje prileže spisu, te izveo dokaz uvidom u spise Trgovačkog suda u Dubrovnku posl.br. P-467/04 i Ovr-2/08 preslike kojih isprava je zadržao u spisu predmetne pravne stvari i u dokaznom postupku iste pregledao i pročitao (l.s. 120-124), dok druge dokaze nije izvodio kao nepotrebne.

Kod ponovljenog raspravljanja u predmetnoj pravnoj stvari sud je raspravio tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja, iako je isti po prvi puta istaknut u žalbi tuženika protiv presude zbog ogluhe, budući je tuženik kroz postupak ponovljenog raspravljanja ustrajao kod svih do tada iznesenih navoda što podrazumijeva i kod prigovora zastare utužene tražbine. Navedeni prigovor zastare utužene tražbine je djelomično osnovan kako će se obrazložiti na kraju ove presude.

Predmet spora je naknada štete u iznosu od 1.100.568,40 kn, za koju tužitelj tvrdi da ju je tuženik prouzročio u svojstvu člana uprave društva R. C. d.o.o., propustivši od društva B. d.o.o. naplatiti radove koje je izvršio tužitelj na temelju ugovora od 15. veljače 2003. sklopljenog s društvom R. C. d.o.o.koja tražbina spram t.d. R. C. d.o.o. je utvrđena osnovanom presudom Trgovačkog sud u Dubrovniku posl.br. P-467/04 od 20. prosinca 2004.g.

Također predmet spora je naknada štete u iznosu od 33.120,00 kuna, za koju tužitelj tvrdi da ju je tuženik prouzročio u svojstvu člana uprave budući je tužitelj u postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Dubrovniku pod posl. br. P. 467/04 u pravnoj stvari tužitelja G. d.o.o. (ovdje tužitelja) protiv t.d. R. C. d.o.o. dana 20. prosinca 2004.g. ishodio pravomoćnu i ovršnu sudsku presudu kojom je u cijelosti održan na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi toga suda Ovrv. 1142/04 od 12. listopada 2004. godine kojim je t.d. R. C. d.o.o. naloženo isplatiti G. d.o.o. (ovdje tužitelju) pored iznosa od 1.049.638,40 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (naknada štete utužena u predmetnom postupku) i troškove toga postupka u iznosu od 33.120,00 kuna.

Također predmet spora je naknada štete u iznosu od 17.810,00 kuna, za koju tužitelj tvrdi da ju je tuženik prouzročio u svojstvu člana uprave na način što je Rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Dubrovniku pod br. Ovr 2/08 sud odredio ovrhu koju je G. d.o.o. kao ovrhovoditelj (ovdje tužitelj) predložio, temeljem prethodno spomenute presude na novčanim sredstvima ovršenika t.d. R. C. d.o.o. koja se vode na računima kod banke, te je u tom postupku ovrhovoditelju G. d.o.o. dosuđen trošak ovršnog postupka u iznosu od 17.810,00 kuna.

Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Prema čl. 252. st. 5. Zakona o trgovačkim društvima (NN 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, dalje u tekstu: ZTD) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe propisano je da zahtjev za naknadom štete protiv članova uprave dioničkog društva mogu postaviti vjerovnici društva ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva, samo ako (osim u taksativno nabrojenim slučajevima iz čl. 252. st. 3. ZTD) član uprave grubo povrijedi dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika. Nije pretpostavaka da je vjerovnik bezuspješno pokušao naplatu tražbine, dovoljno je da društvo ne može platiti vjerovniku.

Međutim u odnosu na predmetnu tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev za ukazati je da su vjerovnici društva tek od stupanja na snagu odredbe čl. 209. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 118/03), dakle, od 1. siječnja 2004., aktivno legitimirani zahtijevati naknadu štete od članova uprave društva s ograničenom odgovornošću, a iz činjenica iznesenih u tužbi proizlazi da je tužiteljeva tražbina u pretežitom dijelu nastala tijekom 2003. godine. Naime, nedostatak aktivne legitimacije na strani tužitelja kao vjerovnika t.d. R. C. d.o.o. odnosi se na tužiteljevu utuženu tražbinu naknade štete koja se odnosi na sve pojedinačne tražbine tužitelja koje dospijevaju prije 1. siječnja 2004.g. do kada se nije primjenjivao čl. 209. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 118/03). Iz predmetne tužbe razvidno je da se radi o tražbinama i to; u iznosu od 63.159,45 kn za koju je kao dan dospijeća tužitelj u tužbi naveo 25.05.2003. g., u iznosu od 15.209,13 kn za koju je kao dan dospijeća tužitelj u tužbi naveo 28.05.2003. g., u iznosu od 4.457,05 kn za koju je kao dan dospijeća tužitelj u tužbi naveo 30.05.2003. g., u iznosu od 6.825,90 kn za koju je kao dan dospijeća tužitelj u tužbi naveo 31.05.2003. g., u iznosu od 4.571,16 kn za koju je kao dan dospijeća tužitelj u tužbi naveo 06.06.2003. g., te u iznosu od 955.416,71 kn za koju je kao dan dospijeća tužitelj u tužbi naveo 31.12.2003. g.

U tužbenom traženju iz predmetne tužbe naznačeni dani dospijeća spomenutih tražbina u slaganju su s podacima iz presude Trgovačkog suda u Dubrovniku posl. br. P. 467/04 u pravnoj stvari G. d.o.o. (ovdje tužitelja) protiv t.d. R. C. d.o.o. od 20. prosinca 2004.g. (l.s. 5- 6). To što je tužitelj smanjio tužbeno traženje u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate na tražbinu naknade štete u iznosu od 955.416,71 kuna koju zakonsku zateznu kamatu nakon povlačenja dijela tužbe tužitelj sada potražuje od 16. siječnja 2004.g. bez utjecaja je na zaključak ovoga suda da ni u odnosu na navedenu tražbinu tužitelja ne postoji aktivna legitimacija istoga za podnošenjem takvog zahtjeva.

U odnosu na tražbinu tužitelja koja se odnosi na naknadu štete koja se sastoji u troškovima sudskih postupaka koje je tužitelj vodio spram t.d. R. C. d.o.o. i koja se tražbina odnosi na razdoblje kada je stupila na snagu (1. siječnja 2004.g.) odredba čl. 209. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 118/03) za istaknuti je da sukladno čl. 252. st. 1. ZTD članovi uprave moraju voditi poslove društva pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Član uprave ne postupa protivno obvezi o načinu vođenja poslova društva ako pri donošenju poduzetničke odluke smije na temelju primjerenih informacija razumno pretpostaviti da djeluje za dobrobit društva. Za vođenje poslova društva traži se odgovarajuća profesionalnost ponašanja u konkretnoj situaciji, primjena potrebnih znanja i sposobnosti, te druga svojstva osobe koja vodi društvo uzimajući u obzir saznanja sigurnog i praktičnog, oprobanog gospodarenja, formiranja točne slike o položaju poduzeća, njegovoj rentabilnosti i likvidnosti, tijeku poslova, položaju na tržištu i konkurentskoj sposobnosti (sudska praksa VTS RH Pž-2775/03) i aktivno sudjelovanje u sprječavanju donošenja štetnih odluka i provođenja takvih odluka.

Iz rezultata provedenog postupka razvidno je da je tužitelj vjerovnik društva R. C. d.o.o. i da to društvo (zbog blokade računa) nije moglo platiti tužitelju kao vjerovniku dužnu tražbinu (proizlazi iz presude Trgovačkog suda u Dubrovniku pod posl. br. P. 467/04 od 20. prosinca 2004.g. na l.s. 5-6 i rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Dubrovniku pod posl. br. Ovr-2/08 od 11. siječnja 2008.g. na l.s. 10-11).

Dakle, tužitelj je dokazao jednu od pravno relevantnih činjenica u ovom postupku i to postojanje tražbine istoga spram t.d. R. C. d.o.o. koja se odnosi na troškove parničnog i ovršnog postupka i time nastale štete u iznosu od 33.120,00 kuna (parnični trošak) i 17.810,00 kuna (ovršni trošak) što proizlazi iz presude Trgovačkog suda u Dubrovniku pod posl. br. P. 467/04 od 20. prosinca 2004.g. na l.s. 5-6 i rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Dubrovniku pod posl. br. Ovr-2/08 od 11. siječnja 2008.g. na l.s. 10-11. Međutim tužitelj nije dokazao, a na njemu je bio teret dokaza, činjenicu da je tuženik kao član uprave navedenog trgovačkog društva u vođenju poslova društva grubo povrijedio dužnost primijeniti pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika, a uslijed čega tužitelj kao vjerovnik nije mogao utuženu tražbinu podmiriti od t.d. R. C. d.o.o. Prema čl. 219. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, dalje u tekstu: ZPP), svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Sukladno čl. 221.a ZPP, ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Tijekom postupka tužitelj nije priložio ili predložio bilo kakav dokaz u prilog tvrdnji da je tuženik kao član uprave grubo povrijedio dužnost da primjeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika u odnosu na tražbinu tužitelja koja se odnosi na parnični i ovršni trošak nastao u postupcima Trgovačkog suda u Dubrovniku pod posl. br. P. 467/04 i posl. br. Ovr- 2/08. Prema ocjeni ovog suda, ne predstavlja grubu nepažnju činjenica da tuženik, kao jedini član uprave R. C. d.o.o., nije poduzeo radnje da bi od društva B. d.o.o., a u čiju korist su radovi obavljeni, naplatio parnični i ovršni trošak nastao u postupcima Trgovačkog suda u Dubrovniku pod posl. br. P. 467/04 i posl. br. Ovr-2/08 od 11. siječnja 2008.g. na l.s. 10-11. Ovo u okolnostima kada se navedeni parnični (P-467/04) i ovršni postupak (OVR-2/08) i odluke donesene u istima odnose i imaju učinak samo prema G. d.o.o. (ovdje tužitelju) i R. C. d.o.o., a ne i prema t.d. B. d.o.o. Uostalom tužitelj u tužbi i kroz postupak navodi da se štetna radnja tuženika sastoji u propustu tuženika poduzeti radnje da bi od društva B. d.o.o., a u čiji korist su radovi obavljeni, naplatio vrijednost izvedenih radova dok isti ne navodi o propustu tuženika da od t.d. B. d.o.o. naplati spomenuti parnični i ovršni trošak. Budući tužitelj nije predložio niti jedan dokaz za utvrđenje činjenice da bi propust tuženika naplatiti od t.d. B. d.o.o. spomenuti parnični i ovršni trošak predstavljao grubu nepažnju jer navedenu činjenicu niti ne iznosi u tužbi i kroz postupak, to dokaze predložene na druge okolnosti (na okolnosti da predstavlja grubu nepažnju činjenica da tuženik kao jedini član uprave R. C. d.o.o. nije poduzeo radnje da bi od društva B. d.o.o. u čiju korist su radovi obavljeni naplatio vrijednost radova) sud nije izvodio kao nepotrebne budući tužitelj za podnošenje zahtjeva za naplatu takve naknade štete nije aktivno legitimiran, a radi se o dokaznim prijedlozima saslušanjem parničnih stranaka, svjedoka M. J. u sporno vrijeme direktora tužitelja i vještačenje po vještaku financijske struke.

Iz rezultata provedenog postupka ovaj sud ne nalazi bilo koji dokaz koji bi upućivao da je tuženik pri vođenju poslova društva grubo povrijedio dužnost da primjeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika. U predmetnom slučaju ne radi se o tražbini društva za naknadu štete iz čl. 252. st. 3. ZTD, pa teret dokaza nije na tuženiku kao članu uprave, već na tužitelju. Stoga sud, primjenom čl. 221.a ZPP zaključuje da na strani tuženika nema grube povrede dužnosti primijeniti pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.

Na kraju je za navesti o tuženikovom prigovoru zastare potraživanja.

Iz navoda tužbe i tijekom postupka proizlazi da tužitelj iznos koji se odnosi na parnični i ovršni trošak iz postupaka ovoga suda P-467/04 i OVR-2/08 od tuženika potražuje osnovom naknade štete.

Sukladno odredbi čl. 324. ZOO-a dužnik dolazi u zakašnjenje kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje, a sukladno čl. 277. st.1. ZOO, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, osim glavnice, duguje i zateznu kamatu.

Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao tražiti ispunjenje obveze (čl. 214. st.2. ZOO-a), ista počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 215. st. 1. ZOO-a), te ista nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena (čl. 216. ZOO-a).

U smislu čl. 230. ZOO-a tražbina osnovom naknade štete zastarijeva za tri godine od trenutka kada je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala.

U predmetnom tužitelj potražuje naknadu štete koja je nastala u predmetu ovoga suda koji se vodio pod posl.br. P. 467/2004 (l.s. 5-6) u iznosu od 33.120,00 kuna i u predmetu ovoga suda koji se vodio pod posl.br. Ovr-2/08 (l.s. 11) u iznosu od 17.810,00 kuna.

Tužitelj je za štetu (parnični trošak u P-467/08) i tuženika kao učinioca znao već na dan donošenja presude ovoga suda posl.br. P-467/2004 dana 20. prosinca 2004.g. (l.s. 5-6) kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja za naplatu po utuženim računima od t.d. R. C. d.o.o., od kada tužitelj i potražuje zakonsku zateznu kamatu za tu naknadu štete. Budući je tužba u predmetnoj pravnoj stvari (P-170/21) otposlana ovom sudu poštom preporučenom pošiljkom dana 16. srpnja 2008.g. to je u odnosu ovu tražbinu tužitelja istekao propisani trogodišnji zastarni rok na dan 20. prosinca 2007.g. (čl. 233.st.1. ZOO.) Stoga je u odnosu na spomenuto utuženu tražbinu nastupila zastara.

Tužitelj je za štetu (ovršni trošak u OVR-2/08) i tuženika kao učinioca znao već na dan donošenja od ovoga suda rješenja o ovrsi posl.br. Ovr-2/2008 dana 11. siječnja 2008.g. (l.s. 11) od kada tužitelj i potražuje zakonsku zateznu kamatu za tu naknadu štete. Budući je tužba u predmetnoj pravnoj stvari (P-170/21) otposlana ovom sudu poštom preporučenom pošiljkom dana 16. srpnja 2008.g. to u odnosu na ovu tražbinu tužitelja nije istekao propisani trogodišnji rok. Stoga u odnosu na spomenuto utuženu tražbinu nije nastupila zastara Zbog svega navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev neosnovan kako je i odlučeno u izreci presude.

Kako je tužitelj u cijelosti izgubio spor, to mu temeljem čl.154. st.1. ZPP-a ne pripada niti pravo na naknadu troškova parničnog postupka pa je i ovaj njegov zahtjev u cijelosti odbijen

U Dubrovniku, dana 25. svibnja 2022. godine

Sudac:

Anka Muhoberac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu odnosno od dana uručenja ovjerenog prijepisa presude na ročištu za objavu za stranku koja je pristupila na ročište za objavu, pozivom na gornji poslovni broj spisa. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Dubrovniku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka.

DN-a:

- pun. tužitelja,

- tuženiku.