Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: 2 Gž-367/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Dubrovniku, po sucu Emiru Čustoviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. M. – S. iz O., OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u O., protiv tuženika E. & S. B. d.d., R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica D. H. odvjetnica u O. d. H. & P. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku broj P-2425/2019-8 od 9. listopada 2020., 25. svibnja 2022.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku broj P-2425/2019-8 od 9. listopada 2020.

Obrazloženje

1. Rješenjem označenim u izreci odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika.

2. Protiv navedenog rješenja tuženik je izjavio žalbu s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak ili da ga preinači sukladno žalbenim navodima, tj. da predmet ustupi stvarno i mjesno nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice, kao potrošača, da se utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj: …što ga je sklopila s tuženikom u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i zahtjev za plaćanje određene novčane svote po tim osnovama.

7. Nije sporno među strankama da je odredbom članka 14. ugovora o kreditu ugovorena za slučaj spora nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, a to je sud u R. 8. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjski sud je otklonio jer je zaključio da je ugovorna odredba kojom je ugovorena nadležnost suda u R. ništetna, a do tog zaključka je sud došao u primjeni Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13, 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP) u kojem je implementirana smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora. Naime, sud polazi od odredbe članka 49. kojom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Sud nalazi da je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Neravnoteže sud nalazi u činjenici da je prebivalište tužiteljice u O., a sud u R. je udaljen oko 280 kilometara, pa zaključuje da bi putovanje tužitelja prouzročilo visoke troškove dolaska na sud.

9. Činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostupanjskog suda da je prorogacijska klauzula ništetna prihvatljivi su i ovom, drugostupanjskom, sudu. S obzirom na sve konkretne okolnosti slučaja odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta, te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove. S obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od suda čija je nadležnost ugovorena, takva ugovorna odredba bi za tužiteljicu izazvala visoke troškove za odlazak na sud a time i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih stranaka.

10. U osvrtu na žalbeni navod tuženika da se nepoštenost odredbe ugovora o kreditu, a time i njezina ništetnost može ispitivati samo u kontradiktornom postupku, valja navesti da je tužiteljica podnošenjem tužbe izabrala sud u kojem želi ostvariti zaštitu, a tuženik je imao mogućnost da se o tome izjasni, i tu mogućnost je iskoristio isticanjem prigovora mjesne nenadležnosti. Sud je omogućio i tužiteljici izjašnjavanje o prigovoru mjesne nenadležnosti tuženika, tako što joj je dostavio odgovor na tužbu, i po stajalištu ovog suda strankama je omogućeno raspravljanje o prigovoru, pa se ne može prihvatiti tvrdnja tuženika da nije raspravljano o prigovoru mjesne nenadležnosti.

11. Tuženik u žalbi ističe da je tužiteljica angažirala odvjetnika u O. i da je na isti način mogla angažirati odvjetnika u R. i da joj ne bi nastali posebni troškovi po tom osnovu, i time pokušava dovesti u pitanje zaključak prvostupanjskog suda o neravnoteži u pravima i obvezama. U odnosu na ovo za navesti je da tužiteljica ima pravo na neposredan pristup sudu u smislu odredbe članka 89. ZPP-a prema kojoj stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika, a stranka je ovlaštena doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika (članak 89. stavak 2. ZPP).

12. Žalitelj je pravilno primijetio da je prvostupanjski sud propustio navesti po kojoj osnovi je nadležan sud u O., a dao je razloge zbog čega je prorogacijska klauzula ništetna. S tim u vezi tuženik ističe da je u svakom slučaju postoji nadležnost suda u R. jer je sjedište tuženika u R., pri tom se poziva na odredbe članka 46. i 48. ZPP-a.

13. Tužiteljica se u podnesku od 22. rujna 2020. (l.s. 93.-96.) očitovala na prigovor mjesne nenadležnosti te je navela da je ugovor o kreditu sklopljen u O., da se odnosi na poslovanje te poslovne jedinice tuženika, ali se pozvala i na odredbu članka 19.l. Zakona o potrošačkom kreditiranju u kojoj je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima gdje potrošač ima prebivalište.

14. U odnosu na sudsku praksu na koju se pozvao tuženik u žalbi a koja podupire njegova pravna shvaćanja treba reći da je u sudskoj praksi općeprihvaćeno stajalište koje je izraženo u ovoj odluci. S tim u vezi valja navesti da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. prihvaćen zaključak (broj 11) po kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znanu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti u svakom pojedinom slučaju. Navedeno stajalište pravilno je primijenjeno u ovom slučaju jer je činjenica da bi tužitelj morao putovati iz O. u R., a radi se o udaljenosti od 280 km, prouzročilo značajne troškove, a s obzirom na tražbinu koja se ostvaruje u ovom postupku, to bi bio preveliki i nerazmjeran teret za tužiteljicu.

15. Iako je prvostupanjski sud propustio navesti na kojoj pravnoj osnovi se zasniva nadležnost Općinskog suda u O. valja navesti da nadležnost tog suda se temelji na odredbi članka 19.l. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Pravno shvaćanje po kojemu se nadležnost suda mjesta gdje potrošač ima prebivalište je izraženo i u odluci Vrhovnog suda broj Gr.1-143/19.

16. Nadalje, nadležnost prvostupanjskog suda se temelji i na odredbi članka 59. ZPP- a kojom je propisano da za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnost je nadležan sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. U konkretnom slučaju spor je nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice u O. gdje je ugovor i zaključen a tužiteljica je podnošenjem tužbe prvostupanjskom sudu izabrala nadležni sud.

17. Prema tome, iz svega iznesenog proizlazi da žalba nema svog opravdanja pa je stoga temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a riješeno kao u izreci.

Dubrovnik, 25. svibnja 2022.

Sudac:

Emir Čustović