REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
STALNA SLUŽBA U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: 15 Gž-1421/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Branimira Miljevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavod, OIB: …, protiv I. tuženika S. S. iz V., M., OIB: … i II. tuženika Š. M. iz V., OIB …, zastupanog po punomoćnici M. B. odvjetnici iz P., radi naknade štete, rješavajući žalbe tužitelja i II. tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola broj Pn-46/20-39 od 22. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 25. svibnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Žalbe tužitelja i II. tuženika odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola broj Pn-46/20-39 od 22. listopada 2021., u cijelosti.
II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
I Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno isplate 212.630,02 kn (slovima:jestodvanaesttisućašestotridesetkunadvijelipe) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:
- na iznos od 5.800,22 kuna od 10.03.2017.,
- na iznos od 5.800,22 kuna od 10.04.2017.,
- na iznos od 5.800,22 kuna od 10.05.2017.,
- na iznos od 5.800,22 kuna od 10.06.2017.,
- na iznos od 5.800,22 kuna od 10.07.2017.,
- na iznos od 5.921,85 kuna od 10.08.2017.,
- na iznos od 5.921,85 kuna od 10.09.2017.,
- na iznos od 5.921,85 kuna od 10.10.2017.,
- na iznos od 5.921,85 kuna od 10.11.2017.,
- na iznos od 5.921,85 kuna od 10.12.2017.,
- na iznos od 5.921,85 kuna od 10.01.2018.,
- na iznos od 5.977,06 kuna od 10.02.2018.,
- na iznos od 5.977,06 kuna od 10.03.2018.,
- na iznos od 5.977,06 kuna od 10.04.2018.,
- na iznos od 5.977,06 kuna od 10.05.2018.,
- na iznos od 5.977,06 kuna od 10.06.2018.,
- na iznos od 5.977,06 kuna od 10.07.2018.,
- na iznos od 6.137,99 kuna od 10.08.2018.,
- na iznos od 6.137,99 kuna od 10.09.2018.,
- na iznos od 6.137,99 kuna od 10.10.2018.,
- na iznos od 6.137,99 kuna od 10.11.2018.,
- na iznos od 6.137,99 kuna od 10.12.2018.,
- na iznos od 6.137,99 kuna od 10.01.2019.,
- na iznos od 6.208,17 kuna od 10.02.2019.,
- na iznos od 6.208,17 kuna od 10.03.2019.,
- na iznos od 6.208,17 kuna od 10.04.2019.,
- na iznos od 6.208,17 kuna od 10.05.2019.,
- na iznos od 6.208,17 kuna od 10.06.2019.,
- na iznos od 6.208,17 kuna od 10.07.2019.,
- na iznos od 6.359,75 kuna od 10.08.2019.,
- na iznos od 6.359,75 kuna od 10.09.2019.,
- na iznos od 6.359,75 kuna od 10.10.2019.,
- na iznos od 6.359,75 kuna od 10.11.2019.,
- na iznos od 6.359,75 kuna od 10.12.2019.,
- na iznos od 6.359,75 kuna od 10.01.2020.,
po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sve u roku od 15 dana.
II Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 129.277,79 kn kao i zateznim kamatama zahtjev tužitelja odbija se kao neosnovan.
III Određuje se da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
2. Tužitelj žalbom pobija presudu suda prvog stupnja u točkama II. i III. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ista preinači u smislu žalbenih navoda kao i da se tužitelju priznaju troškovi postupka u cijelosti, podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. II. tuženik žalbom pobija presudu suda prvog stupnja u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ista preinači u smislu žalbenih navoda, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode istaknute u žalbi II. tuženika te predlaže istu odbiti kao neosnovanu, a II. tuženik u svom odgovoru na žalbu tužitelja, predlaže istu odbiti kao neosnovanu, te potražuje naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.
5. Žalbe nisu osnovane.
6. U provedenom postupku nisu učinjene bitne povede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP), pa tako ne postoji ni bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju se upućuje žalbenim navodima, jer prvostupanjska presuda nema proturječnosti, nejasnoća, a ni drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
7. Neosnovani su i žalbeni prigovori II. tuženika o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju jer je prvostupanjski sud na temelju nespornih činjenica i činjenica utvrđenih ocjenom izvedenih dokaza potpuno utvrdio činjenično stanje, koje i ovaj sud nalazi pravilno utvrđenim, a iz kojih utvrđenja proizlazi da je pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Kž-14/98 od 9. kolovoza 1998. godine tuženik S. S. oglašen krivim za kazneno djelo ubojstva A. M. P., a tuženik Š. M. oglašen je krivim za kazneno djelo poticanja na ubojstvo, zatim da je udovici pokojnog A. M. P., V. S.-P. i djetetu A. P. priznato pravo na obiteljsku mirovinu rješenjem RF MIORH Područne službe u P. broj MO-97612 od 28. listopada 1996. godine, i to počevši od 27. ožujka 1996. godine u svoti od 2.619,36 kuna mjesečno. Nadalje je utvrđeno da je u vrijeme donošenja rješenja o mirovini udovica pokojnog osiguranika bila korisnica invalidske mirovine po rješenje MIORH Područne službe u P. broj IN 095368 od 4. srpnja 1996. godine, te je rješenjem određeno da će ista koristiti svoju invalidsku mirovinu, a da će se obiteljska mirovina isplaćivati za jednog člana, kćerku pokojnog osiguranika, u svoti od 1.833,55 kuna s početkom isplate od 27. ožujka 1996. godine, nakon čega je rješenjem RF MIORH-a Područne službe u P. broj 20033 od 15. prosinca 1998. godine pravo na obiteljsku mirovinu priznato u svoti od 2.646,76 kuna mjesečno koja će se isplaćivati kćerki pokojnog osiguranika, odnosno za jednog člana obitelji u iznosu od 2.315,92 kune mjesečno, da bi rješenjem HZMO Područne službe u P. br. 20033 od 23. listopada 2002. godine korisnici obiteljske mirovine A. P. prestalo pravo na obiteljsku mirovinu s danom 19. rujna 2002. godine, a isplata obiteljske mirovine obustavljena je s danom 30. rujna 2002. godine, dok je udovici pokojnog osiguranika i korisnici obiteljske mirovine V. S. P. određena isplata obiteljske mirovine počevši od 1. listopada 2002. godine u svoti od 3.691,26 kuna mjesečno, a budući da je bila korisnica invalidske mirovine utvrđeno je da se obiteljska mirovina neće isplaćivati. Konačno je rješenjem HZMO Područne službe u P. broj 20035 od 13. veljače 2003. godine utvrđeno da se udovici pokojnog osiguranika V. S. P. obustavlja isplata invalidske mirovine s danom 30. rujna 2002. godine.
7.1 Prema tužiteljevom izračunu razmjerni iznos obiteljske mirovine od 12. ožujka 2012. godine, u razdoblju od 1. svibnja 2007. godine do 31. siječnja 2012. godine odlukama tužitelja, udovici i djetetu pokojnog osiguranika priznato je, počevši od 27. ožujka 1996. godine, pravo na obiteljsku mirovinu u svoti od 2.646,76 kuna mjesečno, a isplata iste im pripada od 27. ožujka 1996. godine. Mirovina je isplaćivana samo kćerki umrlog osiguranika do završetka redovitog školovanja, jer je udovica bila korisnik invalidske mirovine koju joj je tužitelj i isplaćivao, a isplata obiteljske mirovine udovici je uspostavljena od 1. listopada 2002. godine u iznosu od 3.691,26 kuna mjesečno, te je istim izračunom utvrđeno da je umrli osiguranik A. M. P. rođen 28. kolovoza 1943. godine do dana smrti 27. ožujka 1996. godine navršio ukupno 27 godina, jedan mjesec i 12 dana mirovinskog staža, te da je razmjerni iznos mirovine utvrđen prema preostalom vremenu mirovinskog staža oštećene osobe do stjecanja prava na punu starosnu mirovinu tj. do 40 godina mirovinskog staža za osiguranika muškarca.
8. Iz nalaza i mišljenja sudske financijske vještakinje, na koji stranke u računskom smislu nisu imale primjedbi, utvrđeno je da u razdoblju obuhvaćenom tužbom od 15. ožujka 2015. godine do 31. prosinca 2019. godine svota ukupno isplaćene obiteljske mirovine iznosi 341.907,81 kuna.
9. Žalbe stranaka nisu osnovane ni iz istaknutog zakonskog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava jer prema odredbi članku 160. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 36/08, 40/10, 121/10, 131/10, 139/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13, 130/13 – dalje ZMO) zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u tom zakonom, a koju štetu predstavljaju novčana dugovanja na teret mirovinskog osiguranja (stavak 1.), naknada stvarne štete obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovni priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti (stavak 2. točka 1.), a naknada štete se može zatražiti kao ukupna svota štete ili svota stvarne štete koja se odnosi na određeno razdoblje (stavak 3.).
9.1. Prema odredbi članka 89. ZMO ako osiguranik, odnosno korisnik mirovine stekne pravo na dvije ili više mirovina prema ovom zakonu ili nekom drugom zakonu Republike Hrvatske u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti može koristiti samo jednu mirovinu prema vlastitom izboru.
9.2. Kako je u postupku utvrđeno da su tuženici uzrokovali smrt osobe osiguranika tužitelja, A. M. P., počinjenjem ubojstva i poticanjem na ubojstvo, a iz priloženih mirovinskih spisa utvrđeno je da je tužitelj priznao članovima njegove obitelji pravo na mirovinu i tu mirovinu isplaćivao od 15. ožujka 2007. godine pa do 31. prosinca 2019. godine, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da u smislu navedene odredbe članka 160. ZMO tužitelj ima pravo na naknadu štete novčanih davanja na ime priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti.
9.3. Sud prvog stupnja je pravilno prihvatio tuženikov prigovor zastare potraživanja, jer je ranijim presudama dosuđena naknada za ranija razdoblja, a za dio razdoblja na koje se odnosi tražbina u ovoj parnici je protekao zastarni rok od tri godine u smislu članka 230. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05,41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO/05), dakle, za period do kraja veljače 2017. godine, pa je stoga prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbio kao neosnovan i odlučio kao u pobijanom stavku II. izreke presude.
9.4. Kako tuženici u postupku nisu osporavali visinu isplaćene mirovine, a zahtjev za naknadu štete se odnosi samo na razmjerni iznos obiteljske imovine koji odgovara neostvarenom, odnosno doprinosima nepokrivenom mirovinskom stažu oštećene osobe, prvostupanjski sud je, ocijenivši pravilnim izvršeni obračun razmjernog iznosa obiteljske mirovine, pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem isti nije zastario.
10. Neosnovan je žalbeni prigovor prema kojem je trebalo izvršiti financijsko vještačenje te iznos utvrđenog razmjernog iznosa obiteljske mirovine umanjiti za iznos invalidske mirovine koju bi osiguranica V. S. P. primala i u razdoblju na koje se odnosi tražbina, jer se zahtjev za isplatu razmjernog iznosa imovine ne odnosi na ukupni iznos isplaćene mirovine nego samo na onaj dio mirovine koji za tužitelja predstavlja štetu, jer nije pokriven doprinosima odnosno mirovinskim stažom oštećene osobe. Isplata invalidske mirovine obustavljena je primjenom odredbe čl. 89. ZMO, prema kojoj osiguranik ne može koristiti dvije mirovine, što se primjenjuje na sve osiguranike koji ostvare pravo na dvije mirovine, te predstavlja drugu osnovu za isplatu mirovine i ne utječe na visinu ostvarene mirovine, a osiguranica V. S. P. se opredijelila za obiteljsku mirovinu. Budući se radi o odlukama tužitelja donesenim u upravnom postupku, pravomoćnost istih dovela je do vezanosti parničnog suda tim odlukama i njihova osnovanost se nije mogla preispitivati u provedenom prvostupanjskom postupku.
11. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je osnovano donio primjenom odredbe članka 154. stavak 4. ZPP-a, odlučujući da svaka stranka snosi svoje troškove, a to imajući u vidu da je dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbijen zbog zastare, odnosno uzimajući u obzir uspjeh stranaka u sporu i u pogledu osnove tužbenog zahtjeva.
12. Ovaj sud sukladno članku 155. ZPP-a nije dosudio II. tuženiku zatražene troškove odgovora na žalbu, budući u odgovoru nije navedeno ništa što bi utjecalo na donošenje drugačije drugostupanjske odluke, a II. tuženik neosnovano potražuje i naknadu troškova za sastav žalbe na prvostupanjsku presudu, jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana.
13. Zbog svega naprijed iznesenog, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalbe tužitelja i II. tuženika su odbijene kao neosnovane, a prvostupanjska presuda je potvrđena u cijelosti.
U Požegi, 25. svibnja 2022.
Predsjednica vijeća
Branka Ribičić
