Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj:10 Gž-1367/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, po sucu toga suda Dijani Hofer kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. I. d.o.o. O. (OIB:…) iz O., zastupanog po punomoćniku M. P., odvjetniku iz O., protiv tuženika M. A. (OIB:…) iz T., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz O., radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru broj Povrv-99/2018-31 od 20. kolovoza 2021., dana 25. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I/ Usvaja se žalba tuženika, preinačuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru broj Povrv-99/2018-31 od 20. kolovoza 2021. u dosuđujućem dijelu sadržanom u toč. I izreke i u odnosu na odluku o troškovima postupka sadržanu u toč.II izreke i sudi:

Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika K. M. iz O. broj Ovrv-13/2018 od 15. siječnja 2018. u dijelu kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 81.393,84 kn sa zateznom kamatom tekućom od 8. prosinca 2017. do isplate, te se tužbeni zahtjev tužitelja odbija.

Nalaže se tužitelju M. I. d.o.o. O. da tuženiku M. A. naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 22.490,00 kn (dvadeset i dvije tisuće četiri stotine i devedest kuna) u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II/ U nepobijanom odbijajućem dijelu, sadržanom u toč.II izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom u toč.I/izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika K. M. iz O. broj Ovrv-13/2018 od 15. siječnja 2018. u dijelu kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 81.393,84 kn sa zateznom kamatom tekućom od 8. prosinca 2017. do isplate, dok je u preostalom dijelu (ne navodi se kojem) citirani platni nalog ukinut. Toč. II izreke tuženik je obvezan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 15.414,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Navedenu presudu u dosuđujućem dijelu pobija tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga i s prijedlogom ovom sudu da pobijanu presudu u žalbom pobijanim dijelovima preinači sukladno odnosnim žalbenim navodima, podredno da je u tim dijelovima ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje no rped drugim cuem pojedincem, iako takav žalbeni prijedlog ne obrazlaže.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Naime, prvostupanjski sud uvodno opisano stajalište obrazlaže slijedećim, iz dokaznog postupka proizašlim činjenicama:

-da je tuženik kao mjenični jamac izdao bjanko mjenicu kao sredstvo osiguranja tražbine iz Ugovora o dugoročnom kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji je sklopljen dana 15. rujna 2003. između S. b. d.d. O., Podružnice B. M. kao kreditora, zadruge C. iz T. kao korisnika kredita i tuženika kao mjeničnog dužnika;

-da je citiranim Ugovorom o dugoročnom kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenom dana 15. rujna 2003. korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 300.000,00 kn i da je navedeni ugovor potvrđen po javnom bilježniku V. R. u B. M. dana 16. rujna 2003. te da je svojstvo ovršnosti stekao 1. travnja 2010.;

-da je tužitelj predmetnu bjanko mjenicu ispunio dana 3. siječnja 2018. na iznos od 110.000,00 kuna, sa datumom dospijeća 12. siječnja 2018. te da se radi o mjenici „bez protesta“;

-da je Ugovorom o prodaji tražbine (dalje: Ugovor o prodaji) sklopljenog između H-A. d.o.o. Z. i M. I. d.o.o. O. dana 19. prosinca 2017., potvrđenog po javnom bilježniku V. P. iz Z. dana 20. prosinca 2017., utvrđeno postojanje nepodmirene novčane tražbine vjerovnika (cedenta) H-A. d.o.o. Z. prema dužniku (cesusu) zadruzi C. u stečaju, a temeljem Ugovora o kreditu od 15. rujna 2003., a da je odredbom čl. 1. stav. 3. Ugovora o prodaji utvrđeno da je cedent nenamirenu novčanu tražbinu prema cesusu iz predmetnog ugovora o kreditu stekao temeljem Ugovora o ustupu tražbine od 29. svibnja 2014. kojeg je cedent (H-A. d.o.o. Z.) sklopio sa H. A. A. b. d.d. Z. i koji je istog dana potvrdio javni bilježnik M. J.;

-da su Ugovorom u ustupu tražbine sklopljenog između H-A. d.o.o. Z. i M. I. d.o.o. O. od 28. prosinca 2017. a koji je potvrđen po javnom bilježniku V. P. iz Z. dana 28. prosinca 2017., ugovorne strane utvrdile da H-A. kao cedent ima nenamirenu novčanu tražbinu prema dužniku cesusu - zadruzi C. u stečaju temeljem gore navedenog ugovora o kreditu, a odredbom čl. 1. toč. 2. istog Ugovora utvrđeno da je kreditor S. b. d.d. O. pripojeno društvu H.-A. A. b. d.d. Z. temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od dana 27. veljače 2009.;

-da je čl. 8. toč. 4. Ugovora o ustupu utvrđeno da cesionar M. I. d.o.o. izričito potvrđuje kako je upoznat s datumom dospijeća ustupljene tražbine kao i sa prevladavajućom sudskom praksom u pogledu popunjavanja bjanko mjenica te eventualne zastare tražbina po mjenicama;

-da je financijsko-knjigovodstvena vještakinja D. V. utvrdila visinu utužene tražbine s osnova glavnice u iznosu u 49.633,42 kn, zatezne kamata u iznosu od 30.573,98 kn te ostalih potraživanja u iznosu od 1.186,44 kn, a što ukupno iznosi 81.393,84 kn;

-da je tuženik u svom stranačkom iskazu priznao da je dužan, ali je osporio visinu duga po predmetnoj mjenici istaknuvši prigovor zastare mjenične tražbine.

5.1. Na iznesenim utvrđenjima prvostupanjski sud je utemeljio svoje stajalište da je tuženikov prigovor zastare neutemeljen obzirom da je „tijek zastare prekinut priznanjem tuženika da je dužan tužitelju“, da je mjenica valjana, a obzirom da se u konkretnom slučaju radi o bjanko mjenici koja je izdana radi osiguranja kredita to se ista popunjava u skladu s međusobnim sporazumom vjerovnika i dužnika, a ako nema posebnog sporazuma, imatelj mjenice ju je dužan popuniti u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla pa je tuženikov prigovor na označenu dospjelost mjenične tražbine ocijenio nedopuštenim obzirom da nije dokazao da je tužitelj predmetnu mjenicu stekao zlonamjerno ili postupajući s velikom nepažnjom, polazeći pri tom od toga da se takav prigovor može uspješno isticati prema vjerovniku iz osnovnog posla, a prema budućem imatelju samo ako ju je stekao zlonamjerno ili je pri stjecanju postupao s velikom nepažnjom.

6. Tuženik u žalbi – u bitnome – osporava materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda o zastari predmetne mjenične tražbine ističući da se prema odredbi čl. 220.stav.1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – „Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) odricanje od zastare može učiniti samo pisanim priznanjem zastarjele obveze a koje je u konkretnom slučaju izostalo. Uz to da se tijek zastare može prekinuti isključivo ako zastara još nije nastupila – navedeno obzirom na stajalište prvostupanjskog suda da je „tijek zastare prekinut priznanjem tuženika da je dužan tužitelju“.

7. Ponajprije valja navesti - u odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2. toč.11. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13 i 89/14 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.117.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 70/19 uz izuzetke propisane odredbama čl.117.stav.2. i 3. i čl.119.stav.2. ZID ZPP/19) – da tuženik u žalbi pobliže ne navodi u kojem sadržaju bi ista bila ostvarena niti se o tome može zaključiti iz sadržaja obrazloženja žalbe, naprotiv - iz njezinog sadržaja uopće ne proizlazi da bi se presuda pobijala iz tog žalbenog razloga. Stoga se ovaj sud, u primjeni odredbe čl.365.stav.2.ZPP-a koncentrirao na ispitivanje eventualno počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i posljedično tome utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih, a niti onu iz toč.11. na koju žalitelj uopćeno bez ikakve sadržajne razrade ukazuje.

8. U odnosu na izneseni žalbeni sadržaj, a imajući u vidu da iz ranije citirane odredbe čl.220.stav.1. ZOO proizlazi da odricanje od zastare mora biti kako pisano tako i jasno i izričito, a koje pravno shvaćanje je izraženo i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-3158/2016-2 od 24. listopada 2018., to je evidentno da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da bi u konkretnom slučaju „tijek zastare prekinut priznanjem tuženika da je dužan tužitelju“. U tom kontekstu valja navesti da se zastara doduše u smislu odredbe čl. 240.stav.1. ZOO prekida kada dužnik vjerovniku izjavi da priznaje dug, no pri tom, kao što to i pravilno ukazuje tuženik u izjavljenoj žalbi, tražbina još ne smije biti zastarjela, što je logično i proizlazi iz činjenice da se zastara može prekinuti isključivo ako još teče.

9. Obzirom na navedeno, a polazeći od po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđenih činjenica da je predmetna bjanko mjenica izdana radi osiguranja tražbine iz ugovora o kreditu, da je istu izdao i potpisao tuženik kao mjenični jamac, da je tužitelj kao imatelj mjenice istu stekao pravnim poslovima od pravnog slijednika nekadašnjeg kreditora - S. b. d.d. O. koja je pripojena društvu H.-A. A. b. d.d. Z. (što potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od dana 27. veljače 2009.), a koje je društvo potom 29. svibnja 2014. sa društvom H-A. d.o.o. Z. sklopilo Ugovor o ustupu tražbine, a društvo H-A. d.o.o. Z. potom 28. prosinca 2017. sa tužiteljem - Ugovor o ustupu tražbine koji je potvrđen po javnom bilježniku V. P. iz Z. dana 28. prosinca 2017., to je evidentno da tužitelj nije vjerovnik iz osnovnog pravnog posla u vezi kojeg je predmetna mjenica izdana niti prvi primatelj predmetne mjenice. Kako tijekom postupka nije utvrđeno da između tužitelja i tuženika postoji poseban sporazum o popunjavanju mjenične isprave, to je tužitelj kao imatelj mjenice bio ovlašten popuniti mjenicu isključivo u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla – ugovora o kreditu.

10. Prema odredbi čl.16.stav.2. Zakona o mjenici (dalje: ZM – „Narodne novine“ broj 74/94 i 92/10) ako je mjenica, koja je u vrijeme izdanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu tada se takva povreda ne može prigovoriti imatelju mjenice, osim ako ju je stekao zlonamjerno ili ako je pri stjecanju mjenice postupio s velikom nepažnjom.

10.1. U konkretnom slučaju ovaj sud nalazi da iz sadržaja čl.8. stav.4. Ugovora o ustupu tražbine sklopljenog između tužitelja kao cesionara i društva H_A. d.o.o. Z. kao cedenta, a kojeg je predmetom bila i tražbina osigurana predmetnom mjenicom (čl. 1. i čl. 6.Ugovora) kojom „cesionar izričito potvrđuje da je upoznat s datumom dospijeća ustupljene tražbine kao i s prevladavajućom sudskom praksom u pogledu popunjavanja bjanko mjenica te eventualne zastare tražbine po mjenicama“ ukazuju da je tužitelj pri stjecanju predmetne mjenice postupao s velikom nepažnjom.

11. Naime, imajući u vidu sve prednje izneseno, činjenicu da je ovršnost osnovnog pravnog posla - Ugovora o dugoročnom kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenom dana 15. rujna 2003. između S. b. d.d. O., Podružnice B. M., zadruge C. iz T. kao korisnika kredita i tuženika kao mjeničnog dužnika – nastupila s danom 1. travnja 2010., a da je dospijeće tražbine u mjenici označeno s danom 12. siječnja 2018. to je evidentno da je mjenica popunjena protivno osnovnom pravnom poslu i da je u času pokretanja predmetnog sudskog postupka – 24. siječnja 2018. mjenična tražbina bila zastarjela obzirom na jasnu zakonodavnu regulativu sadržanu u odredbi čl.78.stav.1. ZM koja normira da svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastaruju za tri godine, računajući od dospjelosti.

12. Obzirom na izneseno valjalo je usvajanjem žalbe tuženika preinačiti pobijanu presudu pozivom na odredbu čl. 373.toč.3. ZPP-a i ukinuti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika K. M. iz O. broj Ovrv-13/2018 od 15. siječnja 2018. u dijelu kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 81.393,84 kn sa zateznom kamatom tekućom od 8. prosinca 2017.do isplate te odbiti odnosni tužbeni zahtjev tužitelja.

13. Pozivom na odredbu čl.166.stav.2. ZPP-a valjalo je odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka te odnosnu odluku utemeljiti na odredbama čl.154.stav.1. i čl.155. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa). Trošak tuženika obuhvaća nagradu za sastav podnesaka od 29. svibnja 2018. i 14. lipnja 2018. po Tbr. 8/1 Tarife u iznosima od po 3.125,00 kn, nagradu za zastupanje na ročištima (6. lipnja 2018., 5. ožujka 2019., 16. veljače 2021. i 5. srpnja 2021.) po Tbr. 9/1 Tarife u iznosima od po 3.125,00 kn – sve sa uključenom naknadom po Tbr. 42 Tarife i izdatak s osnova pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 1.450,00 kn. Tuženiku je priznat i izdatak za sastav žalbe po Tbr.10/1 Tarife u iznosu od 1.562,50 kn i izdatak s osnova pristojbene obveze na žalbu u iznosu od 727,50 kn.

13.1. Tuženiku nisu priznati zatraženi izdaci s osnova nagrade za sastav podnesaka od 19. ožujka 2018., 20. veljače 2020. i 12. studenog 2020. obzirom da u istima ponavlja ranije iznesene prigovore pa je o zatraženom trošku odlučenom primjenom odredbe čl.155.stav.1. ZPP-a.

14. U nepobijanom odbijajućem dijelu sadržanom u toč.I izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu, dana 25. svibnja 2022.

Sutkinja

Dijana Hofer, v.r.