1

Poslovni broj: 24 Gž-754/2023-2

 

Poslovni broj: 24 Gž-754/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. B. iz D. K., OIB:..., zastupane po punomoćnici S. K. P., odvjetnici u J., protiv tuženika I. P. d.o.o. - u likvidaciji, Ž., OIB:..., zastupanog po punomoćniku H. G., odvjetniku u O., radi utvrđenja ništetnosti, u povodu žalbe tužiteljice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P-7/2022-23 od 14. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se točka I. izreke presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P-7/2022-23 od 14. travnja 2023.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Djelomično se odbija žalba tužiteljice i potvrđuje se točka II. izreke presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P-7/2022-23 od 14. travnja 2023. u dijelu kojim je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka od 995,40 EUR.

 

II. Djelomično se uvažava žalba tužiteljice i preinačuje se točka II. izreke presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P-7/2022-23 od 14. travnja 2023. na način da se odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova postupku od 56,41 EUR.

 

III. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

 

IV. Točka II. izreke presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P-7/2022-23 od 14. travnja 2023. u dijelu kojim je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova postupka ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovora o nenamjenskom zajmu broj: 0010800241 sa zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je 19. studenog 2008. sklopljen između tuženika kao zajmodavca, tužiteljice kao korisnika zajma i M. G. kao jamca platca i založnog dužnika kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.051,83 EUR /7.925,86 kn/[1], dok je s razlikom do ukupno zatražene naknade parničnih troškova od 1.108,21 EUR /8.349,81 kn/ tuženik odbijen.

 

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tužiteljica iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavka 2. i 3. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, podredno da se preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

 

3. Tuženik je u odgovoru na žalbu predložio da se žalba odbije kao neosnovana uz tvrdnju da tužiteljica, iako u žalbi tvrdi da je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, u biti osporava činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja. Smatra da činjenica što nije saslušan svjedok M. G. ne utječe na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja te osporava pravna shvaćanja tužiteljice o primjeni prava kojim se jamči zaštita potrošača jer sporni ugovor nije potrošački. Zbog toga predlaže potvrditi prvostupanjsku odluku.

 

4. Žalba protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je žalba protiv odluke o troškovima postupka djelomično osnovana.

 

5. Ovaj je drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

 

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

7. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi određeno poziva tužiteljica kada tvrdi da sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedokinje M. G. (pravilno: M. G. koja je majka tužiteljice) odnosno da je netočno naveo da drugih dokaznih prijedloga nije bilo. Načelno je za odgovoriti žaliteljici da sudovi (ne stranke) imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a) pa da postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što žaliteljica ocjenom i odabirom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljna i smatra da je već i iz provedenih dokaza i onih izvođenje kojih je predložila (a koji nisu izvedeni) istinitim valjalo prihvatiti njezino tumačenje odlučnog i istinitog, sud prvog stupnja nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu. Isto tako, to što su u postupku provedeni dokazi ocijenjeni tako da je već na temelju njih zahtjev tužiteljice ocijenjen neosnovanim ne može imati značaj postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Tužiteljica pogrešno smatra da prvostupanjski treba prihvatiti sve njezine prijedloge za provođenje dokaza, a da je time što to nije učinio počinio bitnu postupovnu povredu. To još više vrijedi u okolnostima ovog predmeta u kojima žaliteljica u žalbi tvrdi da je dokaz saslušanjem svjedokinje M. G. (pravilno: M. G.) predložen radi utvrđenja činjenice da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. S obzirom na to da iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je sud prvog stupnja primijenio zakonske odredbe o zaštiti potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi te da su to (samo) odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, očito je da je sud prvog stupnja prihvatio tvrdnje tužiteljice da je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo pa je saslušanje svjedokinje M. G. na tu okolnost bilo nepotrebno. Zbog toga činjenica da je sud prvog stupnja naveo da drugih dokaznih prijedloga nije bilo, iako je i taj dokaz bio predložen, ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

7.1. Imajući na umu, s jedne strane, da iz sadržaja tužbe proizlazi da tužiteljica svoju tvrdnju o tome da je predmetni ugovor nemoralan temelji (samo) na tvrdnjama da su pojedinačne ugovorne odredbe koje nabraja u tužbi nepoštene jer da je njima narušena pravična ravnoteža među stranaka na štetu tužiteljice (a što ponavlja i u žalbi), te da je, s druge strane, sud prvog stupnja dao razloge zbog kojih utvrđuje da nije riječ o nepoštenim ugovornim odredbama, neosnovano tužiteljica u žalbi tvrdi da je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zbog toga što sud prvog stupnja nije iznio razloge zbog kojih utvrđuje da sporni ugovor nije nemoralan.

 

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o nenamjenskom zajmu koji tužiteljica temelji na tvrdnji da je riječ o nemoralnom ugovoru jer da isti sadrži nepoštene ugovorne odredbe kojima je uzrokovana znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice.

 

9. Na temelju činjenica koja među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio čitanjem isprava i saslušanjem tužiteljice i svjedoka, sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 19. studenog 2008. u Zagrebu između tuženika kao zajmodavca i tužiteljice kao korisnika zajma (tada I. K.) sklopljen ugovor o namjenskom zajmu s ugovorenim iznosom zajma od 50.000,00 kn u protuvrijednosti 7.015,40 EUR prema srednjem tečaju 7,127173 kn/EUR Hrvatske narodne banke na dan puštanja kredita u tečaj, uz redovnu kamatu od 13,20% godišnje, promjenjivu u skladu odlukom uprave tuženika

- da se tuženica obvezala otplaćivati zajam u mjesečnim ratama od 1.504,33 kn u protuvrijednosti 211,07 EUR prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan puštanja zajma u tečaj

- da je tužiteljici zajam isplaćen u kunama i da ga je otplaćivala u kunama

- da redovna kamatna stopa nije mijenjana tijekom trajanja ugovora

- da je među strankama ugovorena obveza tužiteljice da ugovorenu kamatu plaća uvećanu za PDV od 22%

- da je među strankama ugovoreno da tuženik može pokrenuti postupak naplate ukupnog iznosa zajma koji čini dospjeli dug, neotplaćeni dio zajma, ugovorne kamate i troškovi, ako tužiteljica zakasni s plaćanjem kamata

- da je među strankama ugovorena mogućnost prijevremene otplate zajma, ali samo uz pisanu suglasnost zajmodavca

- da se o načinu promjene kamatne stope, otkazu ugovora zbog zakašnjenja s plaćanjem kamate i ugovorenim uvjetima za prijevremenu otplatu zajma nisu vodili pojedinačni pregovori

- da je prva rata zajma dospjela 1. siječnja 2009., a da je ugovoreno dospijeće posljednje rate bilo 1. prosinca 2013.

- da je tužiteljica već nakon dospijeća druge rate (1.3.2009.) prestala ispunjavati ugovornu obvezu na povrat zajma

- da je ugovor o zajmu otkazan 10. svibnja 2011. zbog neispunjenja tužiteljice te da je u ovršnom postupku koji je pokrenut 29. lipnja 2011. založena nekretnina dosuđena kupcu društvu A.-M. d.o.o., S. B..

 

10. Iznesena činjenična utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

10.1. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju pregledavanja isprava i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Stoga nije u pravu žaliteljica niti kada tek paušalno navodi da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju ne navodeći pritom koje su činjenice pogrešno utvrđene, odnosno koje od odlučnih činjenica nisu utvrđene.

 

11. Žalbeni se navodi u bitnome iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o valjanosti predmetnog ugovora o zajmu pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

 

12. Na temelju u postupku utvrđenih činjenica sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornog ugovora o zajmu uz sljedeće zaključke:

- da je valuta obveze u kunama pa da ugovorna odredba o valuti obveze nije protivna članku 22. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., dalje: ZOO) niti tada važećem Zakonu o deviznom poslovanju ("Narodne novine" br. 96/03., 140/05., 132/06., dalje: ZDP)

- da tuženik, koji nije banka, štedionica, štedno-kreditna organizacija, niti društvo osiguranja ili reosiguranja nije u smislu članka 11. stavka 1. točke 2. tada važećeg Zakona o porezu na dodanu vrijednost (1995) ("Narodne novine" br. 47/95., 106/96., 164/98., 105/99., 54/00., 73/00., 127/00., 48/04., 82/04., 90/05., 76/07., dalje: Zakon o PDV-u) oslobođen od plaćanja poreza na kamate pa da je kao obveznik tog poreza bio ovlašten obračunati ga tužiteljici

- da tužiteljica nije dokazala da je redovna kamata ugovorena u visini od 13,20% lihvarska jer nije predložila dokaze za utvrđenje dopuštene kamatne stope u smislu članka 26. ZOO-a

- da tužiteljica nije dokazala da joj je ugovaranjem ovlaštenja tuženiku da otkaže ugovor o zajmu zbog neplaćanja kamate nastala šteta pa da se zato „ne može valjano pozvati na ništetnost te odredbe“

- da tužiteljica nije dokazala da je tijekom trajanja ugovornog odnosa jednostrano mijenjana kamatna stopa na njezinu štetu kao ni to da joj je ugovaranjem ovlaštenja tuženiku da jednostrano mijenja kamatnu stopu nastala šteta pa da se zato „ne može valjano pozvati niti na ništetnost“ te odredbe

- da se, zbog toga što nije dokazala da bi na temelju ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope mogla ostvariti neka prava za koja smatra da joj pripadaju, tužiteljica ne smatra zainteresiranom osobom u smislu članka 109. stavka 1. ZOO-a koja može isticati ništetnost te ugovorne odredbe

- da ugovorna odredba kojom je ugovorena pisana suglasnost tuženika za ispunjenje tužiteljičine obveze prije roka nije protivna članku 25. stavku 1. ZOO-a.

 

13. Pravilno je sud prvog stupnja na temelju činjenica utvrđenih u točci 9. ovog obrazloženja odbio tužbeni zahtjev, iako su pojedini zaključci tog suda navedeni u točci 12. obrazloženja doneseni uz nepravilnu primjenu materijalnog prava. To stoga što je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

14. Iz saslušanja tužiteljice proizlazi da joj je predmetni ugovor o zajmu isplaćen u kunama te ga je u kunama i otplaćivala. Ista činjenica proizlazi i iz otplatnog plana kao i iz sadržaja ugovora o zajmu u kojem je navedeno da se kredit isplaćuje u kunama u iznosu koji predstavlja protuvrijednost 7.015,40 EUR prema tečaju 7,127173 kn za 1 EUR te se otplaćuje u kunama i to po istom tom tečaju. To drugim riječima znači da je riječ o kunskom kreditu za koji je ugovoreno da se isplaćuje u kunama i da se vraća u kunama bez valutne klauzule u EUR, jer kunski iznos rate kredita nije ovisan o tečaju valute EUR na dan otplate, te da na tužiteljicu nije prenesen rizik promjene tečaja. Zbog toga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je ugovorena valuta obveze i valuta plaćanja hrvatska kuna pa da nije riječ o ugovornoj odredbi koja je protivna članku 22. ZOO-a niti ZDP-u.

 

15. Pogrešan je pravni pristup suda prvog stupnja kad je u pobijanoj presudi zaključio  da je tužiteljica propustila dokazati tvrdnju da je ugovorena redovna kamata od 13,20% godišnje lihvarska jer da nije predložila dokaza za utvrđenje dopuštene visine kamatne stope.

 

15.1. Najviša dopuštena stopa ugovorne kamate propisan je ZOO-om. U skladu s člankom 26. stavkom 1. ZOO-a stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Članak 26. stavak 2. ZOO-a propisuje da stopa ugovornih kamata između trgovaca, odnosno trgovca i osobe javnog prava ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. toga članka, uvećane za polovinu te stope. Prema članku 29. stavku 2. ZOO-a stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena.

 

15.2. Imajući na umu citirane odredbe ZOO-a, očito je da je visina najviše dopuštene stope ugovornih kamata za ugovor o kojem je riječ, pitanje primjene materijalnog prava koje proizlazi iz odluka o eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke („Narodne novine“ broj 132/2007., 1/2008., 75/2008., 1/2009. 76/2009., 1/2010., 82/2010. i 1/2011.) na koju sud vodi računa po službenoj dužnosti. Imajući na umu da je ugovor o zajmu sklopljen 19. studenog 2008. te je prestao (otkazom) 10. svibnja 2011., za vrijeme kada je stopa zatezne kamate za ostale odnose u smislu članka 29. stavka 2. ZOO-a (jer tužiteljica nije predmetni ugovor nije zaključila kao trgovac u smislu tog Zakona), iznosila 14% godišnje, očito je da ugovorena kamatna stopa od 13,20% godišnje ne premašuje najvišu zakonom propisanu kamatnu stopu pa tužiteljica neosnovano tvrdi da je ugovorena kamatna stopa lihvarska. Osim toga i neovisno o tome, čak i da je (bila) ugovorena kamatna stopa koja je viša od dopuštene to ne bi imalo utjecaja na valjanost cijelog pravnog posla jer se u toj situaciji, u skladu a člankom 22. stavkom 4. ZOO-a, primjenjuje najviša dopuštena kamatna stopa.

 

16. Pogrešan je pravni pristup suda prvog stupnja kad je u pobijanoj presudi zaključio  da tužiteljica nije dokazala da joj je ugovaranjem ovlaštenja tuženiku da otkaže ugovor o zajmu zbog zakašnjenja s plaćanjem kamate nastala šteta pa da se zato „ne može valjano pozvati na ništetnost te odredbe“. Osnovano tužiteljica u žalbi tvrdi da je otkazivanje ugovora zbog zakašnjenja u ispunjenju sporednog potraživanja koje je ugovoreno člankom 6. ugovora o zajmu protivno članku 367. ZOO-a koji propisuje da se ugovor ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze. Međutim, imajući na umu da su u članku 6. ugovora o zajmu ugovoreni i drugi uvjeti za otkaz ugovora o zajmu čiju valjanost tužiteljica ne dovodi u pitanje, očito je da i bez spornog dijela ugovorne odredbe članka 6. ugovora o zajmu isti može biti valjano otkazan pa nevaljanost tog dijela odredbe ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora koja se traži tužbom (članak 324. stavak 1. ZOO-a)a.

 

17. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio članak 11. stavak 1. točke 1. Zakona o PDV-u kad je ocijenio da tuženik, koji nije banka, štedionica, štedno-kreditna organizacija, niti društvo osiguranja ili reosiguranja, nije oslobođen od plaćanja poreza na dodanu vrijednost na redovnu kamatu. Osim toga, za odgovoriti je žaliteljici da odredba kojom se na tužiteljicu prenosi trošak tog poreza nema značenje ugovorne odredbe kojom se definira bitna činidbe tuženice niti je riječ o odredbi koja je bila uvjet ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Zbog toga eventualna (ne)valjanost te ugovorne odredbe nema za posljedicu ništetnost cijelog pravnog posla koji može opstati i bez te odredbe (članak 324. stavak 1. ZOO-a).

 

18. Osnovano žaliteljica tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo izrazivši u pobijanoj presudi shvaćanje da tužiteljica nema pravni interes za utvrđenje ništetnom ugovorne obveze o izmjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Imajući na umu odredbu članka 327. stavka 1. ZOO-a prema kojoj se na ništenost može pozivati svaka zainteresirana osoba, što su prije svih ugovorne strane, tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora koji je sklopila, a za taj joj pravni interes, koji joj je priznat na temelju navedene posebne zakonske odredbe, suprotno pravnom shvaćanju suda prvog stupnja, nije potrebno dokazivanje pretrpljene štete ili kakvih dodatnih prava.

 

18.1. Tužiteljica je u tužbi tvrdila da odredba o jednostranoj izmjeni kamatne, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvara znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice te da je stoga nepoštena u smislu članka 96. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007). Tvrdnju tužiteljice da je riječ o potrošačkom ugovoru tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije osporavao, čak niti nakon što je izveden dokaz njezinim saslušanjem. Činjenicu da je riječ o potrošačkom ugovoru sud prvog stupnja nije izrijekom utvrdio, ali očito da ju je prihvatio (kao među strankama nespornu) kao kada je sporne odredbe ugovora o zajmu koji su zaključile stranke ocjenjuje primjenom ZZP/2007.

 

18.2. Glavni predmet ugovora su one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora, koje ga određuju kao takvog. S druge strane, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa nisu odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora. Je li ili nije odredba ugovora koja omogućuje davatelju kredita da pod određenim uvjetima jednostrano izmijeni kamatnu stopu bitan dio činidbe dužnika koja se sastoji od otplate iznosa koji mu je davatelj kredita stavio na raspolaganje, stvar je sudske ocjene. Prilikom donošenja te ocjene sud treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe predmetnog ugovora o kreditu kao i pravni i činjenični kontekst tih odredbi. Imajući na umu navedeno, odredba koja zajmodavcu

omogućuju da pod određenim uvjetima jednostrano izmijeni kamatnu stopu, prema ocjeni ovog suda ne ulazi u glavni predmet ugovora. Prvo, odredbe koje davatelju zajma omogućuju da jednostrano izmijeni kamatnu stopu navedene su u točkama 11. i 13. članka 97. ZZP/2007 koji sadrži indikativan i netaksativan popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima. Uključivanje ovakvih odredbi u „sivi popis“ odredbi koje se mogu smatrati nepoštenima ne bi imalo smisla ni učinka kada bi one bile uključene u glavni predmet ugovora jer bi od početka bile isključene iz ocjene eventualne nepoštenosti na temelju članka 99. ZZP/2007 koji iz testa nepoštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora. Osim toga, činjenica da je riječ o odredbi akcesornog značenja je okolnost da ona, s obzirom na to da prije svega sadrži mehanizam prilagodbe koji zajmodavcu omogućuje da izmijeni odredbu kojom se određuje kamatna stopa, ne mogu odvojiti od te odredbe koja određuje kamatnu stopu. Odredba kojom se određuje kamatna stopa može biti dio glavnog predmeta ugovora, a odredba kojom se određuje mehanizam promjene te stope, zbog svoje akcesornosti, ne. Naposljetku, uzrok nepoštenosti odredbe o mehanizmu izmjene kamatne stope ne leži u neprimjernosti između visine izmijenjene stope i protučinidbe obavljene za tu izmjenu, već zbog netransparentnosti uvjeta i kriterija koji zajmodavcu omogućuju da izvrši tu izmjenu.

 

18.3. U tom smislu, zaključak je ovog suda da „predmet ugovora“ ne obuhvaća odredba ugovora o zajmu sadržana u njegovu članku 8., koja zajmodavcu omogućuje da pod određenim uvjetima jednostrano izmijeni kamatnu stopu. Proizlazi da ugovor o zajmu u kojem je ništetna samo odredba o mehanizmu promjene kamatne stope može nastaviti obvezivati stranke bez te odredbe. Pritom se mora voditi računa o tome je li uklanjanje nepoštene ugovorene odredbe o mehanizmu promjene kamatne stope uz očuvanje ugovora moguće samo zato što su odredbe o redovnoj kamatnoj stopi i o načinu njene izmjene funkcionalno odvojene odredbe - svaka ima svoj sadržaj i funkciju, a u ovom su ugovoru čak i odvojene u dva odvojena članka - 3. i 8. Predmetnim je zajmom ugovoreno je da se kredit otplaćuje tijekom pet godina te da se njegova redovna godišnja kamatna stopa određuje u visini od 13,20 % godišnje s time da tuženik pridržava pravo izmjene te kamatne stope, pri čemu se o novoj kamatnoj stopi obavještava korisnika zajma. Uklanjanjem odredbe iz članka 8. koja se odnosi na pridržaj prava na jednostranu izmjenu kamatne stope ugovor može nastaviti obvezivati stranke jer brisanje te odredbe ne utječe na sadržaj ugovorne odredbe iz članka 3. kojim je određena tekuća godišnja kamatna stopa od 13.20% godišnje pa ugovor može i dalje obvezivati stranke, s učinkom de facto kao da je redovna kamata stopa ugovorena u trenutku sklapanja ugovora nepromjenjiva za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Zbog toga tužiteljica neosnovano tvrdi da eventualna nevaljanost predmetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope utječe na valjanost cijelog ugovora o zajmu.

 

19. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio članak 25. stavak 1. ZOO-a kad je ocijenio da ugovorena mogućnost tužiteljice da zajam vrati prije roka pretpostavlja prethodnu pisanu suglasnost zajmodavca nije u protivnosti s tim člankom. U skladu s tim propisom, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka. I prema pravnom shvaćanju ovog suda, ugovaranje prethodne suglasnosti za prijevremenu otplatu kredita koja je otplata izrijekom omogućena u članku 9. predmetnog ugovora nema značaj tužiteljičina odricanja od toga prava koje bi bilo ništetno u smislu članka 25. stavka 2. ZOO-a.

 

20. Naposljetku, neosnovano žaliteljica u žalbi insistira na tome da je predmetni ugovor nemoralan te da je sud prvog stupnja pogriješio kad zbog toga nije utvrdio ništetnost predmetnog ugovora u cijelosti.

 

20.1. U skladu s člankom 322. stavkom 1. ZOO-a ništetan je ugovor koji je protivan moralu društva. Tužiteljica nije tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, a niti u žalbi, iznosila tvrdnje iz kojih proizlazi da bi predmetni ugovor kojim je među strankama ugovoreno da će tuženik tužiteljici dati u zajam određeni novčani iznos te da će mu ga ona u ugovorenom roku vratiti na način kako je to među strankama ugovoreno bio protivan društvenom moralu.

 

20.2. Teza tužiteljice da je ugovor opterećen nepoštenim ugovornim odredbama do te mjere da ga čine nemoralnim nema uporišta u članku 322. stavku 1. ZOO-a. Naprotiv, u skladu s člankom 102. stavkom 2. ZZP/2007 kao posebnog propisa i u skladu s člankom 324. stavkom 1. ZOO-a kao općeg propisa, nišetetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Imajući na umu razloge navedene u točkama 13. do 19. ovog rješenja, očito je da sporni ugovor o zajmu može opstati bez ugovornih odredbi za koje tužiteljica tvrdi da nisu valjane. Zbog toga je na temelju članka 368. stavka 1. i 2. ZPP-a odbijena žalba tužiteljice i potvrđena je točka I. izreke pobijane presude.

 

21. Neosnovano tužiteljica u žalbi osporava visinu naknade troškova zastupanja tuženiku jer se ista temelji na pravilnoj primjeni Tbr. 8., 9., 42. i 48. stavka 3. tada važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: OT) prema kojoj se u situaciji poput ove, primjenjuje vrijednost boda koja je (bila) na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka. Ovaj sud napominje i to da je, iako u žalbi osporava pravilnost primjene Tbr. 48. stavka 3. OT-a, prebacujući sudu prvog stupnja mehaničku primjenu nezakonitog i neustavnog propisa, a tuženiku neosnovanu zaradu na troškovima postupka, tužiteljica svoj zahtjev za naknadu troškova postavila jednako kao i tuženik - upravo u skladu s tom odredbom OT-a zahtijevajući naknadu prema aktualnoj visini boda (15 kn) neovisno o visini boda važećoj u vrijeme poduzimanja pojedine radnje za koju naknadu zahtijeva.

 

21.1. Osnovano tužiteljica pobija odluku o troškovima postupka u dijelu kojim je tuženiku dosuđena naknada troškova sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 56,41 EUR /425,00 kn/. Osim što je riječ o troškovima koji su dosuđeni protivno članku 164. stavku 1. ZPP-a jer tuženik nije zahtijevao naknadu tih troškova, ti troškovi nisu niti nastali, kako pravilno tvrdi žaliteljica u žalbi, jer tuženik u skladu s člankom 4. točkom 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018. i 51/2023.) nije obveznik plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu. Zbog toga su troškovi sudske pristojbe za odgovor na tužbu dosuđeni tuženiku uz pogrešnu primjenu materijalnog prava pa je na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a djelomično uvažena žalba i preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u točci II. pobijane odluke na način da je tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen za iznos od 56,41 EUR dok je u odnosu na dosuđenu naknadu troškova parničnog postupka od 995,40 EUR koja je dosuđena uz pravilnu primjenu članaka 154. i 155. ZPP-a žalba tuženika na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena i potvrđena je prvostupanjska odluka.

 

22. Imajući na umu da tužiteljica sa žalbom protiv odluke o glavnoj stvari nije uspjela, dok je u odnosu na odluku o troškovima postupka uspjela djelomično, uz primjenu članka 166. stavka 1. ZPP-a odbijena je sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka u kojem je uspjela s tek neznatnim dijelom žalbe.

 

23. Odluka o troškovima sadržana u točci II. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova postupka nije ispitivana u žalbenom postupku jer nije pobijana žalbom (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

 

U Varaždinu 13. ožujka 2024.

 

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                                  Dijana Hofer v.r.