Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž Ob-326/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vande Senta kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Mersiha Mulalić, odvjetnica iz Siska, protiv tužene CF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Borić, odvjetnik iz Siska, uz sudjelovanje mlt. UF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa posebna skrbnica IF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz Centra za posebno skrbništvo Zagreb, radi razvoda braka, roditeljske skrbi i uzdržavanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv dijela presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P Ob-112/2020-48 od 13. prosinca 2021. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 24. svibnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P Ob-112/2020-48 od 13. prosinca 2021. godine pod točkom II, IV, V i VI izreke.

II Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

" I.Razvodi se brak između ĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj] i CF, OIB [osobni identifikacijski broj] koji je sklopljen dana **.**.2009., a upisan u maticu vjenčanih [obrt], za godinu 2009. pod rednim brojem 163.

II.Mlt UF OIB [osobni identifikacijski broj], stanovati će s majkom CF, OIB: [osobni identifikacijski broj] na adresi [adresa].

III.Roditelji će vršiti roditeljsku skrb zajednički i sporazumno.

IV.Otac ĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj] održavati će osobne odnose s mlt. UF OIB: [osobni identifikacijski broj] u vidu susreta i druženja svakog utorka i četvrtka od 9 do 20 sati, svaki drugi vikend od petka poslije dovršetka nastave do nedjelje do 20 sati, polovicu svih školskih praznika, te državne praznike i vjerske blagdane naizmjenično i to na način da dođe u predviđeno vrijeme početka susreta i druženja na adresu majke preuzeti mlt. dijete, te je dužan po isteku vremena susreta i druženja mlt. dijete vratiti na adresu majke.

V.Nalaže se ocu ĐF da plaća uzdržavanje za mlt. UF u iznosu od 1.500,00 kn mjesečno počev od 13. prosinca 2021.g. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski razlozi do zadnjeg dana u mjesecu za tekući mjesec a u slučaju zakašnjenja uz zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamate stope na stanja nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na ruke majke CF.

VI.Svaka stranka snosi svoj trošak."

2. Protiv ove presude u odnosu na točke II, IV, V i VI izreke žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno navodima žalbe tužitelja sud prvog stupnja nije počinio onu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju se poziva u žalbi. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Glede odluke s kojim od roditelja će zajedničko dijete stanovati prvostupanjski sud navodi slijedeće:

"Sud je u cijelosti prihvatio mišljenje i prijedlog Centra od 24. rujna 2020 i te dodatno od 3. prosinca 2020. g u kojem isti predlažu da mlt. dijete stanuje s majkom jer da ona u odnosu na oca ostvaruje adekvatniji uvid u emocionalne potrebe djeteta, adekvatnije razdvaja roditeljsku i partersku ulogu te djetetu pruža primjerenu podršku uslijed razvoda braka i podržava njezin odnos s ocem, te je spremnija za uspostavom komunikacije s ocem u roditeljskoj ulozi.

Naime, ovaj prijedlog i mišljenje Centra po pitanju s kojim roditeljem će mlt. dijete stanovati jasan je i konkretan. S druge strane, nalaz i mišljenje vještaka koji je sastavljen po zadatku suda, ne odgovara konkretno na ovo pitanje o kojem sud mora donijeti odluku. Dapače, vještaci u tom smislu ne donose odgovor kojem roditelju daju prednost na temelju čega onda sud može donijeti svoju odluku. Posebno upitani vještaci prilikom usmenog obrazloženja pismenog nalaza i mišljenja, odgovaraju da nisu u mogućnosti dati prednost niti jednom od roditelja u pogledu pitanja koji od roditelja adekvatnije razdvaja roditeljsku i partnersku ulogu, koji roditelj pruža djetetu primjereniju podršku uslijed razvoda, koji roditelj više podržava odnos djeteta i drugog roditelja, te koji bi roditelj bio spremniji za uspostavu komunikacije s drugim roditelje vezano uz roditeljsku ulogu, jer da su u vrijeme vještačenja u pogledu roditeljskih kompetencija i drugih bitnih elemenata vezano uz zadatak vještačenja oba roditelja imali podjednake kompetencije i da pri tome ne mogu izdvojiti po ovim pitanjima niti jednog od njih.

Međutim, iz pismenog nalaza i mišljenja u dijelu koji je prethodio zaključku vještaka, u kojem se iznose razgovori tužitelja i tužene s vještacima, pojedinačno i zajednički, sud je ocijenio kompetencije roditelja, na temelju čega zaključuje da se ipak po pojedinim aspektima roditeljske skrbi može dati prednost tuženoj što upućuje da je u interesu djeteta da stanuje s majkom.

Naime, iz razgovora tužitelja s vještakom psihologom vidljivo je da tužitelj govori kako nema potrebe za komunikacijom sa tuženom (list 95 spisa), te iz zajedničkog razgovora vještaka s roditeljima tužitelj navodi da nema ideju na koji način bi mogli poboljšati komunikaciju, te smatra da je dijete veliko pa nema brige oko nje pa nema ni potrebe za komunikacijom (list 107 spisa). S druge strane tužena navodi da je tužitelju predložila da razgovaraju, na što je tužitelj rekao da će se dogovoriti na sudu, ali da dijete ostaje gdje se rodilo i da ona može ići, potom da je u pogledu susreta i druženja tužitelju dala na izbor vezano uz početak susreta za vikend no da se on nije htio dogovoriti (list 97 spisa), da ne komuniciraju i da sve što je važno ona šalje tužitelju, ali da on ne odgovora, da je htjela da kao roditelji zajedno kažu djetetu o separaciji, ali da ju je tužitelj preduhitrio tako što je djetetu rekao da izađe na nekoj drugoj stanici iz autobusa, (na koju je ona svejedno došla) (list 103 spisa), da je dijete reklo da mama nekad tati napiše poruku pa se dogovore (list 106 spisa). Iz razgovora djeteta i vještaka psihologa vidljivo je da dijete navodi da je saznalo da roditelji neće živjeti zajedno a da je mama rekla da neće živjeti zajedno da se ne slažu i da će biti prijatelji, dok je tata samo rekao da nisu zajedno ( list 101 spisa), odnosno iz razgovora djeteta i psihijatra dijete navodi da misli da su joj roditelji rekli da više neće živjeti zajedno , nego da će samo biti prijatelji a misli da tata nije rekao ništa (list 105 spisa). Nadalje, na upitniku roditeljskih kompetencija (ASPECT) tužitelj naglašava svoje roditeljske snage, a u odnosu spram tužene je usmjeren na negativne karakteristike, odnosno ne navodi snage, dok navodi nedostatke (list 95 i 96 spisa) , a na istom upitniku tužena u roditeljstvu i kod sebe i tužitelja vidi i snage i mane ( list 99 spisa).

Iz gore citiranih navoda pismenog nalaza i mišljenja vještaka sud ne može prihvatiti zaključak vještaka da su roditelji podjednakih kompetencija, već kako to ukazuje Centar da se na strani tužene nalazi veća motivacija za uspostavu komunikacije s drugim roditeljem, adekvatnije razdvajanje roditeljske i partnerske uloge i pružanje primjerenije podrške djetetu uslijed razdvojenosti roditelja. U svom pismenom nalazu i mišljenju vještaci naglašavaju da je za fizički, emocionalni, intelektualni, socijalni i moralni razvoj djeteta važna stabilnost i neprekinuta podrška obitelji i okoline i da je zato važno djeci rastavljanih roditelja osigurati kontinuitet odnosa s oba roditelja. Pozivaju se na stručna istraživanja Folberga iz 1991.g. koja pokazuju da su za dobru prilagodbu djeteta nakon razvoda roditelja najvažnija dva uvjeta: stalna dostupnost i trajna uključenost oba roditelja, te suradnja roditelja koji su u stanju donositi zajedničke odluke u najboljem interesu djeteta, bez obzira što oni osjećaju jedan prema drugome. Ovakav stručni zaključak koji upućuje na odgovor što je u interesu djeteta, ovi vještaci nisu primijenili kod ovih roditelja, jer su prije primjene istog, unatoč jasnim pokazateljima pogrešno zaključili da niti jedan roditelj od ovih stranaka nema prednost u odnosu na onog drugoga. S obzirom da je sud iz iskaza tužitelja i tužene na sudu, te razgovora tužitelja i tužene, kao i mlt. djeteta s vještacima utvrdio da je tužitelj onaj roditelj koji je manje spreman na suradnju s drugim roditeljem, tada se da zaključiti da je tužitelj upravo onaj roditelj koji nije u stanju donositi zajedničke odluke u najboljem interesu djeteta. Isto proizlazi iz iskaza tužitelja prilikom saslušanja kad je rekao:„ mislim da se mi nećemo moći sporazumjeti oko bitnih stvari oko djeteta te bi bilo dobro da ja imam samostalnu roditeljsku skrb..“, pri čemu tužitelj ne uviđa da ovakvim stavom ne doprinosi najboljem interesu djeteta, jer ne prihvaća inicijativu tužene za komunikaciju oko skrbi o djetetu.

6. U tom dijelu odluka suda je pravilna i zakonita.

7. Iz općeg komentara Konvencije o pravima djeteta jasno proizlazi da su države dužne osigurati pravo da bude saslušano svakom djetetu "koje je sposobno oblikovati svoje osobno mišljenje", a koju frazu ne treba promatrati kao ograničenje, već kao obvezu za države potpisnice da ocjene sposobnost djeteta da oblikuje samostalno mišljenje u najvećoj mjeri, a što znači, da države potpisnice ne mogu krenuti s pretpostavkom da dijete nije sposobno izraziti svoje vlastito mišljenje već, upravo suprotno, države potpisnice trebaju pretpostaviti da dijete ima sposobnost oblikovanja svojih vlastitih mišljenja i priznati da ono ima pravo izraziti ih – nije na djetetu da prvo dokaže svoju sposobnost. Pritom je naglašeno da odredba čl. 12. ne nameće nikakvo dobno ograničenje u pogledu prava djeteta na izražavanje njegovog mišljenja te poziva države članice da ne uvode dobna ograničenja, niti u zakonima niti u praksi, kojom bi se ograničilo pravo djeteta da bude saslušano u vezi sa svim pitanjima koja utječu na njega. Sintagma da se mišljenje djeteta mora uvažiti u skladu s dobi i zrelošću djeteta se odnosi na sposobnost djeteta, koju se mora ocijeniti kako bi se dala odgovarajuća težina njegovom mišljenju ili kako bi se komuniciralo s djetetom na način na koji će ta mišljenja utjecati na ishod procesa. Pritom se zrelost odnosi na sposobnost razumijevanja i ocjenjivanja implikacija određenog pitanja i stoga se mora razmotriti pri određivanju pojedinačne sposobnosti djeteta. To je, u pravilu, sposobnost djeteta da izrazi svoje mišljenje o pitanjima na razuman i neovisan način. Glede sintagme da se dijete mora saslušati izravno ili preko posrednika, odnosno odgovarajuće službe, ako se saslušanje djeteta poduzima putem posrednika, od najveće je važnosti da posrednik točno prenosi mišljenje djeteta do suda, pri čemu posrednici moraju imati dovoljno znanja i razumijevanja različitih aspekata procesa donošenja odluke i iskustvo u radu s djecom. Zaključno, ako je dijete sposobno oblikovati vlastita mišljenja na razuman i neovisan način, osoba ili tijelo što donosi odluku mora razmotriti mišljenje djeteta, kao značajnog čimbenika u rješavanju spornog pitanja. Međutim, ako bi se utvrdilo da je dijete takvo mišljenje dalo zbog sukoba lojalnosti i/ili njegove izloženosti manipulacijama jednog od roditelja, onda takvo mišljenje djeteta sud ne mora uvažiti.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda baziranog na nalazu i mišljenju vještaka jasno proizlazi da takvo mišljenje djeteta nije dato zbog sukoba lojalnosti i/ili njegove izloženosti manipulacijama jednog od roditelja, ali cijeneći razloge koje je dijete dalo zbog čega želi stanovati s ocem, a to je da je kod oca lijepo (jednako kao i kod majke) kao i da se kod oca ima prilike družiti sa svojim sestričnama, i po mišljenju ovog suda takvi razlozi ne predstavljaju odlučujući čimbenik u rješavanju spornog pitanja s kojim od roditelja će dijete živjeti.

9. Naime, u svim pitanjima koja se tiču djeteta sud se uvijek mora rukovoditi najboljim interesom djeteta, odluke suda moraju biti u skladu s dobrobiti djeteta, a razloge koje je iznio prvostupanjski sud za svoju odluku da će dijete živjeti s majkom prihvaća i ovaj sud smatrajući da tako izneseni razlozi opravdavaju odluku suda da je u najboljem interesu djeteta da živi s majkom.

10. Pritom valja reći da je sudac onaj, a ne vještak, koji samo predstavlja stručnu pomoć sudu, koji treba ocijeniti sve relevantne čimbenike za donošenje pravilne i zakonite odluke, pa u konkretnoj situaciji kada se vještaci iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba (dalje: vještaci), nisu bili u mogućnosti dati prednost niti jednom od roditelja u pogledu pitanja koji roditelj adekvatnije razdvaja roditeljsku i partnersku ulogu, koji roditelj pruža djetetu primjereniju podršku uslijed razvoda, koji roditelj više podržava odnos djeteta i drugog roditelja, te koji bi od roditelja bio spremniji za uspostavu komunikacije s drugim roditeljem vezano uz roditeljsku ulogu, a slijedom čega nisu se mogli niti izjasniti s kojim od roditelja bi dijete trebalo živjeti, onda je pravilno prvostupanjski sud prihvaćajući mišljenje CZS te analizirajući detaljno iskaze stranaka kao i razgovore koji su vodile stranke s vještacima iz Poliklinike zauzeo stajalište da se na strani tužene nalazi veća motivacija za uspostavu komunikacije s drugim roditeljem, adekvatnije razdvajanje roditeljske i partnerske uloge i pružanje primjerenije podrške uslijed razdvojenosti djeteta, a što su elementi bitni za pravilan psihofizički razvoj djeteta u smislu potrebe suradnje roditelja koji su u stanju donositi zajedničke odluke koje su u najboljem interesu djeteta, bez obzira što oni osjećaju jedan prema drugome.

11. Ni ovaj sud ne odriče tužitelju kompetentnost da zajedničko dijete stranaka živi s njim, međutim, obzirom da su se i same stranke suglasile da je potrebno, a u odnosu na situaciju prije kada je dijete malo stanovalo kod oca a malo kod majke, živi samo kod jednog roditelja, onda i ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da život zajedničkog djeteta s majkom je, pa makar i u minimalnoj mjeri, u ovom trenutku, više u najboljem interesu djeteta.

12. Pritom, na navode žalbe valja reći da se radi o djetetu koje je u dobi od 12 godina, dakle, djetetu kojem obzirom na svoju životnu dob nije potrebna cjelodnevna prisutnost roditelja, pri čemu valja reći da i tužena, uostalom kao i tužitelj, a obzirom da obavlja poslove vlastitog kozmetičarskog obrta, može svoje radno vrijeme prilagoditi potrebama djeteta nakon dolaska ili prije odlaska u školu.

13. Nadalje, valja reći i to da iz stanja spisa proizlazi da je zajedničko dijete povezano s roditeljima tužitelja a u čijoj kući su stranke i živjele, ali valja reći, a to navodi i sam tužitelj, da su odnosi između njegovih roditelja i tužene i dalje dobri kao što valja reći da su se stranke i prije donošenja pobijane odluke dogovarale o modalitetima života djeteta sa svakim od roditelja na način da je jedno vrijeme bilo kod oca a jedno vrijeme kod majke, da je tužena u svom iskazu navela da je spremna i organizirati i druženje djeteta sa svojim sestričnama te da se ne protivi viđanju s ocem i njegovim roditeljima u bilo kojem opsegu ukoliko to dijete želi. Sve to ukazuje, a bez obzira na odluku suda da će dijete živjeti s majkom da će se život djeteta u velikoj mjeri odvijati i kod oca, a što će omogućiti ocu da u što većoj mjeri ostvari svoju roditeljsku ulogu.

14. U odnosu na odluku koja se odnosi na održavanje osobnih odnosa između oca i djeteta kada je određeno da će se oni odvijati svakog utorka i četvrtka od 9 do 20 sati, taj dio odluke treba razumjeti na način, a obzirom da dijete pohađa školu, da unutar tog vremenskog raspona, a prije ili poslije škole tužitelj se može družiti s djetetom, a osim toga, kao što je ovaj sud to prethodno i naveo, obzirom na dosadašnji opseg druženja s ocem, ovaj sud je uvjerenja da će to druženje biti i u većem opsegu od onoga kako je to određeno pobijanom odlukom.

15. U odnosu na odluku prvostupanjskog suda o doprinosu tužitelja za uzdržavanje djeteta, te polazeći od toga da su stranke, a što je njima kao roditeljima zasigurno najbolje poznato, ukupne materijalne potrebe djeteta utvrdile u iznosu od 1.500,00 kn, pravilno je prvostupanjski sud, a polazeći od mogućnosti tužitelja, te polazeći od odredbe čl. 310. st. 2. OBZ prema kojoj svakodnevna skrb o djetetu smatra se jednakovrijednom zadovoljavanju materijalnih potreba djeteta u obliku novčanog uzdržavanja, odredio mjesečni iznos uzdržavanja koji je nešto veći od minimalnog novčanog iznosa koji predstavlja minimum iznosa ukupnih materijalnih potreba za mjesečno uzdržavanje maloljetnog djeteta u Republici Hrvatskoj koji je dužan platiti roditelj koji ne stanuje s djetetom sukladno Odluci o minimalnim novčanim iznosima potrebnim za mjesečno uzdržavanje djeteta (Narodne novine broj 30/21) i koji za dijete do 12 godina iznosi 1.352,60 kn. Dakle, radi se o minimalnom iznosu a tužitelj je obzirom na svoja primanja u mogućnosti doprinositi dosuđeni iznos od 1.500,00 kn mjesečno.

16. Na daljnje navode žalbe valja reći da odgovara, a sukladno odluci koja se odnosi na održavanje osobnih odnosa između oca i djeteta, da će dijete jedno vrijeme i boraviti kod oca, međutim prethodno navedena odluka, kao i odluka prvostupanjskog suda u visini obveze uzdržavanja tužitelja uzimaju u obzir i tu činjenicu jer kod određivanja doprinosa za uzdržavanje djeteta nužno je odlučiti i o održavanju osobnih odnosa između djeteta i roditelja s kojim dijete ne živi.

17. I odluka o trošku je pravilna i zakonita kada je prvostupanjski sud odredio da će svaka stranka snositi svoj trošak postupka imajući u vidu činjenicu da je tužitelj u prilog svojih tvrdnji da dijete treba živjeti s njim upravo predložio izvođenje dokaza provođenjem multidisciplinarnog vještačenja te je i predujmio troškove tog vještačenja a svoje tvrdnje nije dokazao.

18. Zbog navedenog, a temeljem čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 346. OBZ odlučeno je kao u izreci (točka I).

19. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 346. OBZ (točka II).

U Zagrebu, 24. svibnja 2022. godine

Predsjednica vijeća:

Vanda Senta