REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: 6 Ps-12/2020-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz Z., OIB: … ,

protiv tuženika L. B. iz Z., OIB: … ,

kojeg zastupa M. G., odvjetnik iz Z., radi iseljenja, nakon održane

glavne i javne rasprave zaključene dana 1. travnja 2021. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenice punomoćnika tuženika M. M., odvjetničke vježbenice, dana 24. svibnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku L. B. iz Z., OIB: … da tužiteljici M. B. iz Z., OIB: … i N. Š. iz Z., , OIB: … , preda u

posjed slobodan od osoba i stvari nekretninu označenu kao 12. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-12) opisan kao stan na I. katu, koji se sastoji od dvije sobe i ostalih prostorija u površini od 63,11 m2, koji se nalazi u stambenoj zgradi u Z., ulica sagrađenoj na kčbr. … /… , ukupne

površine 3225 m2, upisano u zk.ul. br. … , k.o. Z. O. u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče od 24. svibnja 2022. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je zajedno sa svojom majkom N. Š. suvlasnica nekretnine i to:

- 12. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-12), opisan kao stan na I. katu, koji se sastoji od 2 sobe i ostalih prostorija, u površini 63,11m2, , koji je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, neodvojivo povezan s cijelom nekretninom opisanom kao U. S.. M., stambena zgrada

Z., zkčbr. … /… , ukupne površine 3225 m2, upisano

u zk.ul. br. … , k.o. Z. O..

Nadalje navodi da je predmetnu nekretninu naslijedila iza svog pokojnog oca I. Š. i to nakon provedenog ostavinskog postupka koji se vodio pred

Općinskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem O-… /00. Stoga smatra da je suvlasnički dio koji je naslijedila njena vlastita imovina i ne čini bračnu stečevinu. S obzirom da se pred ovim sudom već vodi postupak radi razvoda braka između stranaka pod poslovnim brojem P Ob-… /18 tužiteljica je više puta tražila od tuženika da napusti predmetnu nekretninu što on do podnošenja tužbe nije učinio. U tom postupku je rješenjem suda od 6.2.2020. određeno da će se dinamika odnosa između tužiteljice i tuženika s njihovom djecom početi primjenjivati tek nakon što tuženik iznajmi adekvatan stan i preseli u njega.

Stoga tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se naložiti tuženiku da tužiteljici i N. Š. preda u posjed nekretninu i to: 12. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-12), opisan kao stan na I. katu, koji se sastoji od 2 sobe i ostalih prostorija, u površini 63,11m2, koji je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, neodvojivo povezan s cijelom nekretninom opisanom kao stambena zgrada Z., zkčbr. … /… , ukupne površine 3225 m2, upisano u zk.ul. br.

… , k.o. Z. O., slobodnu od osoba i stvari.

Također potražuje i naknadu parničnog troška sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava navod tužiteljice da je predmetnu nekretninu tužiteljica stekla nasljeđivanjem iza pokojnog oca I. Š., a koji je predmetni stan stekao temeljem ugovora o kupoprodaji stana koji je 22.1.1993. sklopio sa G. Z., te se obvezivao otplaćivati kupoprodajnu cijenu

obročno u 360 mjesečnih obroka. Nadalje navodi da su do trenutka smrti I. Š.

plaćena 93 obroka, odnosno ukupno 18.164,17 kn. Stoga od listopada 2000. g., odnosno nakon smrti I. Š. otkup stana plaćaju N. Š., majka tužiteljice i

tuženik i to na način da N. Š. plaća 1/3 mjesečnog obroka, dok tuženik plaća preostale 2/3, što znači da participira u otkupu stana, te je u razdoblju od listopada 2000. do lipnja 2020. g. platio ukupno 49.916,39 kn. Kako je najveći dio otkupa plaćen za vrijeme trajanja braka i to iz plaće tuženika tuženik smatra da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika u smislu čl. 36. Obiteljskog zakona. Osim toga, tuženik navodi da predmetni stan predstavlja i obiteljski dom tužiteljice i tuženika u kojem zajedno stanuju sa svoje troje djece. To stoga što u predmetnom stanu tuženik stanuje od kolovoza 2000. g. i na istoj adresi ima prijavljeno prebivalište od 12.2.2002. neprekidno. Također, tijekom cijelog perioda stanovanja tuženik participira u plaćanju svih režijskih troškova koji terete stan i troškova zajedničke pričuve, kao i otkupa stana. Stoga smatra, a s obzirom da nema drugu nekretninu u koju bi se mogao preseliti, te da je s predmetnim stanom ostvario dovoljno jaku, trajnu i stvarnu povezanost predmetni stan predstavlja njegov "dom" koji je zaštićen čl. 8., st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Također, tuženik ističe i prigovor prava retencije predmetne nekretnine u smislu čl. 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i to iz razloga što tuženik ima obveznopravni zahtjev na isplatu iznosa od 24.958,19 kn koji predstavlja polovicu iznosa koji je platio za otkup stana za vrijeme trajanja bračne zajednice.

3. Tuženik je podnio i protutužbu radi utvrđenja da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu, međutim sud je protutužbu izdvojio u poseban spis. Također je tuženik predložio prekid ovog postupka dok se ne odluči po njegovoj protutužbi, ali je sud odlučio nastaviti ovaj postupak, te sam raspraviti pitanje je li predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu (čl. 12 st. 1. i 2. ZPP-a), s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo taj prigovor kakao bi dokazao svoje pravo na posjed.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao zemljišno-knjižni izvadak za zk.ul. … , k.o. Z. O. (list 4-5 spisa), rješenje o nasljeđivanju iza pok. Š.

I. (list 6-7 spisa), zapisnik sa rasprave u predmetu P Ob-… /18 (list 8 spisa), vjenčani list stranaka (list 29 spisa), Ugovor o kupoprodaji stana (list 20-25 spisa), analitička kartica za otkup stana (list 27-36 spisa), potvrde Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Zagrebu i Katastra (list 51-52 spisa), te su saslušane stranke (list 53-55 spisa).

5. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Dakle, predmet spora je zahtjev tužitelja za iseljenjem tuženika iz predmetnog stana koja predstavlja suvlasništvo nje i njene majke N. Š., te da njima isti stan preda u posjed.

7. Nesporno je da se tuženik nalazi zajedno sa tužiteljicom, njihovom djecom i tužiteljičinom majkom N. Š. u suposjedu predmetnog stana.

8. Sporno je je li predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika, odnosno dom tuženika, te da li tuženik ima pravo retencije. Dakle sporan je osnov tužbenog zahtjeva.

9. Odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08-dalje: ZV), je propisano da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed stvari. Nadalje, odredba čl. 162. ZV-a propisuje da u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da bi od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed stvari, vlasnik mora dokazati da je ta stvar njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikom posjedu.

10. Dakle, tužiteljica u smislu naprijed navedene zakonske odredbe mora dokazati da je vlasnik stvari (posjed tuženika nije sporan), a tuženik mora dokazati da ima pravo na posjed.

11. Iz zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je predmetni stan koji se nalazi u stambenoj zgradi u Z., sagrađenoj na kčbr. … /… , na

prvom katu, a koji se sastoji od dvije sobe i ostalih prostorija površine 63,11 m2 upisan u zk.ul. … k.o. Z. O. suvlasništvo tužiteljice i Š. N., svake u ½ dijela.

12. Iz Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Zagrebu O-… /00 od

14.3.2001. godine je utvrđeno da su predmetni stan opisan u toč. 9 ove presude, iza pok. I. Š., naslijedile tužiteljica, kćer i Š. N., supruga, svaka u ½ dijela.

13. Također je iz Ugovora o kupoprodaji stana od 22.1.1993. koji je sklopljen između G. Z. i Š. I., utvrđeno da je I. Š. predmetni stan

kupio temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i to s obročnom otplatom cijene.

14. Iz zapisnika sa ročišta ovog suda od 6.2.2020. u predmetu POb-… /18-14 proizlazi da je tužiteljica još 2018. pokrenula postupak radi razvoda braka te uređenja osobnih odnosa s mlt. djecom.

Iz istog zapisnika također proizlazi da su se strane suglasile da mlt. L. i mlt. L. žive naizmjence kod oca (ovdje tuženika) i majke (ovdje tužiteljice), na način da kod majke budu dva tjedna u kontinuitetu, a kod oca tjedan dana u kontinuitetu, s tim da će se navedena dinamika početi primjenjivati nakon što tuženik iznajmi adekvatan stan i u njega preseli.

15. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu.

16. Iz iskaza tužiteljice u bitnom proizlazi da su se ona i tuženik oženili 1998. godine, te da su se 1999. ili 2000. godine doselili u predmetni stan u kojem je živjela njena majka N. Š.. Živjeli su zajedno sa njom i tu su se rodilo i njihovih troje djece (1999., 2005. i 2008. godine), te u tom stanu svi zajedno žive. Navela je da tuženik nema nikakvu drugu nekretninu, ali smatra da može otići živjeti kod svoje mame u P., gdje se rodio. Rate za otkup stana plaća njena mama, a tuženik daje za domaćinstvo mjesečno 2.000,00 kn.

17. Tuženik iako u odgovoru na tužbu tvrdi da je u predmetnom stanu živi od kolovoza 2000. godine, u svom iskazu navodi da od 1999. žive svi zajedno u predmetnom stanu, s tim da je naveo da je tada u stanu živio i otac tužiteljice. Također je naveo da on nema nikakvu drugu nekretninu u koju bi se mogao preseliti, a da njegova mama živi u selu G. kod P., ali da prima socijalnu pomoć.

Navodi da on radi u Z. u poduzeću K. d.o.o. i nema nikakav terenski

posao. Prima plaću od 6.300,00 kn. Navodi da u tom stanu živi isključivo radi djece i njihove sigurnosti, jer da ode smatra da bi djeca trpjela. Nadalje navodi da mu taj stan ne znači ništa. Navodi da su djeca stara 13,16 i 21 godinu i da s njim a ima odličan odnos, a najstariji sin s njim i radi. Potvrđuje navode tužiteljice da za potrebe hrane i stanovanja daje 2.000,00 kn, ali da i povrh toga zna kupiti nešto što je potrebno. Navodi da majka tužiteljice kuha za sebe, a da on 60% kuha za sebe, djecu i tužiteljicu, odnosno navodi da kada tužiteljica radi kuha on. U postupku su razvoda, ali komuniciraju koliko je potrebno. Navodi da plaća kredite koje je podigao za zajedničke potrebe u iznosu od oko 2.500,00 kn mjesečno. Na poseban upit suda odgovorio je da predmetni stan osjeća kao svoj dom jer tu živi već 20 godina, a i zbog djece.

17.1. Tužiteljica je potvrdila i iskaz tuženika u pogledu plaćanja kredita, ali je navela da i ona također ima kredite za zajedničke troškove.

18. S obzirom, na provedene dokaze i nesporne činjenice, sud je zaključio da predmetni stan ne predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika u smislu čl. 36 Obiteljskog zakona jer nije stečen radom u vrijeme trajanja bračne zajednice niti potječe iz te imovine, već da je ½ dijela predmetnog stana predstavlja vlastitu imovinu tužiteljice (koju je stekla nasljeđivanjem iza svog pok. oca), dok je ½ dijela vlasništvo njene majke N. Š.. Osim toga tuženik u odgovoru na tužbu i ne osporava

činjenicu da je tužiteljica vlasništvo ½ dijela predmetnog stana stekla nasljeđivanjem iza svog pok. oca.

19. Tuženik svoj stav da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu temelji na tvrdnji da je za svog života rate za otkup predmetnog stana plaćao otac tužiteljice, dok od 2000. godine rate za otkup plaćaju majka tužiteljice u 1/3, dok preostale 2/3 plaća tuženik, tako da je većina rata za otkup (u iznosu od ukupno 49.916,39 kn), plaćena od 2000. godine još za vrijeme dok su on i tužiteljica bili u braku i to sredstvima iz plaće tuženika, a što je tužiteljica osporila, a tuženik nije niti dokazao.

19.1. U odnosu na ove tvrdnje tuženika valja reći da sve da je tuženik i dokazao da je on plaćao rate za otkup, plaćanjem rata za otkup stana za koji je kupoprodajni ugovor sklopio otac tužiteljice po Zakonu o prodaji stanova na kojem postoji stanarsko pravo ne može steći suvlasništvo predmetnog stana s osnova bračne stečevine, već bi eventualno imao pravo na obvezno pravni zahtjev. Isto je tako i sa ulaganjima u stan koja nisu bitno promijenila identitet nekretnine. Međutim, nikakva ulaganja tužitelj nije dokazao.

20. Što se tiče prigovora retencije, valja reći da samo pošteni posjednik u smislu čl. 164. st. 2. ZV-a može zadržati posjed dok mu se ne plate ulaganja.

20.1. U smislu čl. 165. st. 1. ZV-a nepošteni posjednik tuđe stvari, mora je predati vlasniku. Stavkom 3. istog članka je propisano da bi nepošteni posjednik imao pravo na naknadu troškova ako bi bili nužni i vlasniku, dok je stavkom 4. istog članka propisano da nepošteni posjednik nije ovlašten zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi za koje traži naknadu, nego stvar mora predati bez odgode, s tim da ono što je dao, učinivši troškove koji mu se ne naknađuju, ovlašten je odvojiti i uzeti sebi, ali ako to može učiniti bez oštećena stvari.

Stav je ovog suda da je tuženik u trenutku kada je protiv njega podnesena tužba za iseljenje postao nepošten posjednik, pa prema tome nema pravo retencije u smislu čl. 165. st. 5. ZV-a . Osim toga, tuženik nikakva ulaganja u stan nije dokazao.

22. Što se tiče prigovora prava na dom, potrebno je prvenstveno utvrditi je li predmetni stan dom tužitelja, kako on to tvrdi u svom iskazu.

Naime, iz suglasnih iskaza tužiteljice i tuženika proizlazi da su se oni u predmetni stan uselili 1999. ili 2000 godine, u kojem su živjeli roditelji tužiteljice, te da su se u tom stanu rodila i djeca stranka i u istom i dalje žive sa majkom tužiteljice. Iako tužitelj u svom iskazu navodi da mu predmetni stan ništa ne znači, na posebno pitanje suda kako se u istom osjeća, navodi da taj stan doživljava kao svoj dom jer u njemu živi već 20 godina, a i zbog djece, te da drugu nekretninu za stanovanje nema.

22.1. Sud zaključuje da je tužitelj s obzirom da u predmetnom stanu živi u kontinuitetu oko 20 godina, te da su se u stanu rodila i njegova djeca, te da nema drugu

nekretninu, da je ostvario trajnu i stalnu vezu sa istim, te da predmetni stan predstavlja dom tužitelja.

22.2. Međutim, nadalje je potrebno utvrditi da li iseljenje tuženika iz predmetnog stana predstavlja miješanje u pravo na poštivanje njegovog doma.

22.3. U više presuda Europskog suda za ljudska prava (Ćosić protiv Hrvatske, Bjedov protiv Hrvatske, Škrtić protiv Hrvatske), zauzet je stav da obveza napuštanja stana predstavlja miješanje u pravo na poštivanje doma. S tim stavom se slaže i ovaj sud.

22.4. Nadalje, potrebno je utvrditi je li miješanje propisano zakonom i je li se njime nastoji ostvariti zakoniti cilj.

22.5. Jasno je da tužitelj zahtjevom za iseljenjem tuženika želi zaštititi svoje pravo vlasništva, sukladno odredbama čl. 161. ZV-a. Dakle, miješanje je utemeljeno na zakonu i njime se nastoji ostvariti zakoniti cilj zaštite prava i interesa vlasnika.

22.6. Nadalje je potrebno utvrditi je li ovakvo miješanje nužno u demokratskom društvu. Zato je u konkretnom slučaju potrebno ocijeniti postoji li dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario.

22.7. Pri odlučivanju o nužnosti miješanja sud treba imati u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja. Naime, prvenstveno je sud uzeo u obzir da je stan suvlasništvo tužiteljice i njene majke. Potom je uzeo u obzir činjenicu da je u tijeku postupak radi razvoda braka stranaka, te da su odnosi između stranaka narušeni, što proizlazi iz njihovih iskaza u što sud vjeruje. Potom je sud uzeo u obzir činjenicu da su djeca stranaka u dobi od 14-22 godine, te da je tužitelj na ročištu 6.2.2020. u predmetu razvoda braka i uređenja osobnih odnosa sa mlt. djecom, sporazumno pristao da dva tjedna u kontinuitetu mlt. djeca žive sa tužiteljicom, a tjedan dana sa njim i to nakon što iznajmi stan i preseli u njega. Potom je sud uzeo u obzir činjenicu da je tuženik zaposlen, da ostvaruje plaću od 6.500,00 kn, da je srednje životne dobi, Isto tako je sud uzeo u obzir da zbog površine prostora i skučenosti zbog broja osoba u stanu prostora tužiteljica koja je suvlasnica stana mora spavati na kauču u dnevnoj sobi, dok tužitelj spava u spavaćoj sobi sa dva sina.

22.8 Slijedom svega navedenog, ovaj sud zaključuje da se ne može reći da je iseljenje tuženika nerazmjerno zakonitom cilju koji se nastoji ostvariti ili da nije nužno u demokratskom društvu u smislu čl. 8. Konvencije.

25. Slijedom navedenog, s obzirom da tužitelj nije dokazao da ima pravo na posjed, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja te tuženiku, sukladno čl. 161. ZV- a, naložiti da tužiteljici i N. Š. predmetni stan predaju u posjed. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke.

26. Sud nije provodio dokaz saslušanjem svjedoka K. B., sina

stranaka, jer je ocijenio da provođenje ovog dokaza ne bi bilo svrsishodno, jer je sve odlučne činjenice utvrdio ili uvidom u dokumentaciju dostavljenu u spis, ili iskazima stranaka, ili iz nespornih činjenica.

27. O parničnom trošku odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 155 ZPP- a, a imajući u vidu odredbe Tbr. 7/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15-dalje: Tarifa), koja predviđa trošak jednokratne naknade koju tuženik i potražuje u iznosu od 2.000,00 kn.

U Zagrebu, 24. svibnja 2022. godine

S u d a c:

Martina Klanac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dozvoljena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. Tužiteljci

2. Punomoćniku tuženika