Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 37. Gž R-1746/2022-2

U I M E R E P U B L I K E H RVA T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Grgić kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. R., OIB:…, iz S., kojega zastupa punomoćnica A. Š., odvjetnica u S., protiv tuženika S. p. d.o.o., OIB:…, sa sjedištem u S., kojega zastupaju punomoćnici I. M. i B. B., odvjetnici u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-177/21 od 11. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 24. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-177/21 od 11. ožujka 2022. u dijelu pod točkom I. izreke kojim mu je naloženo da isplati tužitelju iznos od 90.963,11 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je navedeno u izreci i u dijelu pod točkom II. izreke kojim mu je naloženo da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.031,25 kn sa zateznom kamatom presuđenja do isplate.

II. Preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom II. izreke i odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnoga troška u iznosu od 5.468,75 kn sa zateznom kamatom od 11. ožujka 2022. do isplate.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:

"I. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju s osnova razlike plaće za vremensko razdoblje od 1. listopada 2016., pa do 15. veljače 2021., ukupan iznos od 90.963,11 kn, sa pripadajućom zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 1.336,36 kuna teče od 15. listopada 2016.,

- na iznos od 4.900,00 kuna teče od 15. studenog 2016.,

- na iznos od 4.900,00 kuna teče od 15. prosinac 2016.,

- na iznos od 4.900,00 kuna teče od 15. siječanj 2017.,

- na iznos od 4.900,00 kuna teče od 15. veljača 2017.,

- na iznos od 4.900,00 kuna teče od 15. ožujak 2017.,

- na iznos od 4.900,00 kuna teče od 15. travanj 2017.,

- na iznos od 4.900,00 kuna teče od 15. svibanj 2017.,

- na iznos od 916,78 kuna teče od 15. lipanj 2017.,

- na iznos od 1.767,93 kuna teče od 15. veljača 2018.,

- na iznos od 1.150,00 kuna teče od 15. ožujak 2018.,

- na iznos od 1.150,00 kuna teče od 15. travanj 2018.,

- na iznos od 4.900,00 kuna teče od 15. studenog 2019.,

- na iznos od 4.900,00 kuna teče od 15. prosinac 2019.,

- na iznos od 4.900,00 kuna teče od 15. veljače 2020.,

- na iznos od 4.900,00 kuna teče od 15. ožujka 2020.,

- na iznos od 3.792,14 kuna teče od 15. listopada 2020.,

- na iznos od 4.900,00 kuna teče od 15. studeni 2020.,

- na iznos od 4.900,00 kuna teče od 15. prosinac 2020.,

- na iznos od 4.900,00 kuna teče od 15. siječnja 2021.,

- na iznos od 4.900,00 kuna teče od 15. veljače 2021.,

- na iznos od 2.450,00 kuna teče od 15. ožujka 2021., tekućom na pojedinačni mjesečni iznos kao dana dospijeća do konačne isplate po kamatnoj stopi po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, bez zakonskih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak na bruto iznos od 90.963,11 kn, dok se za više zatraženo za iznos od 94.200,68 kn, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.500,00 kn, sa zakonskom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena."

2. Protiv navedene presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i odluke o naknadi parničnoga troška tuženik je podnio žalbu zbog svih zakonskih razloga (čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku - Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 25713, 28/11, 70/19, dalje: ZPP), predloživši preinačenje presude i odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja, uz naknadu parničnoga troška.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer su, suprotno paušalnom žalbenom navodu, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i ne postoje proturječnosti ili drugi nedostaci zbog kojih njenu pravilnost ne bi bilo moguće ispitati. Iz prvostupanjske presude je jasno da je odlučeno o tužbenom zahtjevu za isplatu naknade bruto plaće tužitelja, jasno je na koje se razdoblje odnosi zahtjev i datumi dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa, dosuđen je iznos u granicama postavljenog zahtjeva, sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka. Stoga je bespredmetna tvrdnja žalitelja da sud u obrazloženju presude nije konstatirao po kojem tužbenom zahtjevu je odlučivao.

5. Prigovori žalitelja u odnosu na parametre po kojima je sudski vještak utvrdio iznos naknade plaće tužitelju odnose se na primjenu materijalnoga prava a ne na bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP kao niti na bitnu povredu odredbe postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP koju žalitelj također neosnovano ističe. Prijedlozi tuženika za dopunu vještačenja na način da vještak u iznos naknade umanji za veće iznose primanja koja je tužitelj ostvario radom kod drugog poslodavca u odnosu na plaću koju bi ostvario kod njega su utemeljeni na pogrešnom pravnom shvaćanju i neprovođenjem dopune vještačenja na tu okolnost nije počinjena ikakva procesna povreda.

6. Tvrdnja žalitelja da bi zbog provođenja epidemioloških mjera koje je naložio Stožer civilne zaštite, zbog kojih nije obavljao djelatnost ugostiteljstva, tužitelj zasigurno potpisao kao i drugi radnici anex ugovora o radu sa sniženom plaćom, koji je iznio i tijekom postupka, je općenit, neodređen, bez ikakvih navoda i dokaza o razdobljima u kojima nije radio, o iznosima plaća koje je u tom razdoblju isplaćivao drugim radnicima, u tom pravcu nije predložen niti izračun od strane vještaka. Stoga ovi općeniti i neodređeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost utvrđenih činjenica o pripadajućem iznosu plaće tužitelja.

7. Nije sporno da je odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 8. rujna 2016. tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju sklopljen 22. rujna 2015. za radno mjesto š..

8. Sada pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda od 18. rujna 2019. utvrđeno je da je odluka o otkazu nedopuštena, naloženo je njegovo vraćanje na rad.

9. Ovdje pobijanom presudom odlučeno je o zahtjevu tužitelja za isplatu plaće za razdoblje u kojem nije radio zbog odluke o otkazu do zaključno 15. veljače 2021. kada je radni odnos prestao sporazumno.

10. Pravomoćnošću presude kojom je u ovom slučaju utvrđena nedopuštenost otkaza ugovora o radu uspostavljen je radnopravni status tužitelja kakav bi bio da odluke o otkazu nije bilo te on ima pravo zahtijevati potpunu naknadu plaće koja mu je bila uskraćena zbog nezakonite odluke o otkazu (članak 95. stavak 3. Zakona o radu - Narodne novine br. 93/14, 127/17, dalje: ZR) za razdoblje od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa pa do trenutka njegovog sporazumnog prestanka. Potpuna naknada plaće u ovom slučaju, kada nije sporno da je tužitelj u jednom dijelu utuženog razdoblja bio zaposlen kod drugog poslodavca, odgovara razlici plaće između manjih iznosa koje je ostvario kod tog poslodavca i iznosa koje bi ostvario kod tuženika, dok za razdoblja u kojima je ostvario veće iznose naknada nije dosuđena. Promašeno je i nelogično shvaćanje žalitelja da je riječ o "ekstraprofitu" tužitelja i da se iznosi pozitivnih razlika plaće kod drugih poslodavaca trebaju uračunati u iznos naknade koju on duguje tužitelju. Naime, to su iznosi plaće koji tužitelju pripadaju za njegov rad kod drugog poslodavca, njihovim uračunavanjem u naknadu proizlazilo bi da tužitelj djelomično podmiruje obvezu tuženika.

11. Također je pravilan stav prvostupanjskog suda da je tužitelj ovlašten tražiti isplatu naknade plaće bez uračunavanja naknade koja mu je isplaćena za vrijeme privremene nezaposlenosti, obzirom na zakonsku obvezu vraćanja toga iznosa.

12. Naime, prema odredbi čl. 61. st. 2. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme privremene nezaposlenosti (Narodne novine br. 80/08, 94/09, 121/10, 25/12, 118/12, 153/13) ako je na osnovi pravomoćne sudske odluke ili odluke poslodavca radnik vraćen na rad i počeo raditi te su mu uspostavljena prava po osnovi rada za razdoblje u kojem je bio nezaposlen, radnik je dužan vratiti Zavodu iznose isplaćene novčane naknade. Identična odredba sadržana je i u čl. 65.st.5. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti (Narodne novine br. 16/17).

13. Kako su visina iznosa i dospijeće pojedinih iznosa pravilno utvrđeni, pravilnom primjenom materijalnoga prava prihvaćen je tužbeni zahtjev za isplatu utuženih iznosa potraživanja sa zateznom kamatom na pojedine iznose od dospijeća do isplate (čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine br. 53/91, 73/91).

14. U odluci o naknadi parničnoga troška prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP utvrdio omjer uspjeha stranaka u ovome sporu jer je tužitelj u cijelosti uspio sa zahtjevom za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, također je uspio sa osnovom zahtjeva za isplatu koji je prihvaćen za oko 50% iznosa. Međutim, djelomično je osnovan prigovor pogrešne primjene materijalnoga prava u odluci o osnovu i iznosu nagrade za sastav podnesaka (čl. 155. ZPP). Podneskom od 24. svibnja 2018. na zahtjev suda tužitelj je "uredio" tužbeni zahtjev i dostavio obračunske liste te nije riječ o obrazloženom podnesku, to se odnosi i na podnesak od 4. ožujka 2019. kojim je dostavljena obavijest i dokaz o uplati predujma. Stoga prema Tbr. 8. t.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa) za sastav ovih podnesaka nagrada iznosi po 18,75 bodova umjesto po 75 bodova koliko je utvrdio prvostupanjski sud. Budući da u spisu ne postoji podnesak tužitelja od 4. ožujka 2020. nema osnove za priznanje nagrade od 250 bodova utvrđenih u pobijanoj odluci. Ostali troškovi su pravilno utvrđeni po osnovu i iznosu.

15. Iz izloženog proizlazi da je pravilnom primjenom materijalnoga prava nagradu za zastupanje valjalo umanjiti za ukupno 437,50 bodova ili 4.375,00 kn, sa PDV-om ukupno 5.468,75 kn i u tome dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate odbiti kao neosnovan.

16. Slijedom izloženog, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP presuđeno je kao u izreci.

17. Kako tuženik nije u žalbenom postupku uspio u pogledu glavne stvari, neosnovan je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 166. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 24. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Ksenija Grgić, v.r.