REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 4131/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. R., OIB ..., zakonske nasljednice iza pok. V. R., OIB ... iz S., ..., koju zastupa punomoćnica J. Š., odvjetnica u S., protiv tuženice A. B. d.d., OIB ... iz Z., ..., koju zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlozima tužiteljice i tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-789/2019-2 od 7. srpnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 2001/2016 od 17. srpnja 2018., u sjednici održanoj 24. svibnja 2022.,
r i j e š i o j e :
Prijedlozi za dopuštenje revizije se odbacuju.
Obrazloženje
1. Tužitelj i tuženik su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-789/2019-2 od 7. srpnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2001/2016 od 17. srpnja 2018.
2. Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je utvrdio da je tužiteljica u prijedlogu za dopuštenje revizije postavila pravno pitanje i naznačila razloge važnosti. Tuženik je naznačio četiri pravna pitanja i naznačio razloge važnosti zbog čeg smatra da su pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
3. Tužiteljica naznačenim pitanjem preispituje treba li primijeniti institut stjecanja bez osnove jer je u slučaju ništetnosti svaka stranka dužna vratiti što je primila. Međutim, u pobijanoj presudi sud je ocijenio da zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove nije osnovan jer je utvrđeno da su se stranke usuglasile da u konkretnom sporu postoji manjak od 1.903,20 EUR odnosno da je tužiteljica dužna tuženiku navedeni iznos i odbijen je zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove. Stoga o pitanju koje je naznačila tužiteljica ne ovisi odluka u sporu jer je zahtjev odbijen iz drugih razloga odnosno nije došlo do stjecanje bez osnove na strani tuženika.
4. U odnosu na prijedlog tuženika revizijski sud je ocijenio da prvo naznačeno pitanje nije važno jer je predmet ovog spora utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi te restitucija potrošača koja iz toga proizlazi. U drugom naznačenom pitanju predlagatelj preispituje vezanost sudova za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i polazi od pogrešne pretpostavke da su nižestupanjski sudovi beziznimno vezani za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Međutim sudovi su u ovom sporu utvrđivali sporne činjenice i na temelju istih zaključili da se predmet deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva u ovoj individualnoj parnici odnosi na odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom vezanom uz CHF) o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača stoga se pravilno u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva pozvao na pravno shvaćanje zauzeto u presudi ovog suda Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Slijedom iznesenog o odgovoru na pitanje u kojem se polazi od pogrešne pretpostavke ne ovisi odluka u ovom sporu.
4.1. U trećem naznačenom pitanju revident preispituje je li sud mogao utvrditi da su ugovorne odredbe ništetne, a odbiti zahtjev za isplatu. Naime sud je u pobijanoj odluci ocijenio da su pojedine odredbe predmetnog ugovora ništetne dok je zahtjev za isplatu odbijen iz drugih razloga (jer je utvrđeno da postoji manjak, a ne pretplata). Eventualna neosnovanost zahtjeva za isplatu, a koji zahtjev za isplatu ovisi o činjeničnim okolnostima svakog pojedinog slučaja, ne isključuje ovlaštenje suda da ocijeni da su pojedine ugovorne odredbe ništetne stoga o tako naznačenom pitanju ne ovisi odluka u sporu i tako naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
4.2. U četvrtom pitanju predlagatelj polazi od pogrešne pretpostavke da je sud tumačio ugovor suprotno ugovornoj volji stranaka stoga o tako naznačenom pitanju ne ovisi odluka u sporu. O petom naznačenom pitanju pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja koje je zauzeo Građanski odjel VSRH (1/20) na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužen vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
5. Slijedom iznesenog, u ovoj pravnoj stvari nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije te je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP u vezi čl. 387. st. 5. ZPP riješeno kao u izreci.
Zagreb, 24. svibnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Viktorija Lovrić, v.r.
