Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-427/2020-21

51000 Rijeka

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. C., D. G. 24, Rijeka, OIB:..., zastupanog po odvjetnicima iz odvjetničkog društva V. &D. d.o.o. iz R., K. 5, protiv tuženika T. d.o.o. R., P. 13, OIB: ..., zastupanog po punomoćnici V. Ž.,odvjetnici iz R., D. 8, OIB: ..., radi poništenja Odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu i dr., nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. travnja 2022. u prisutnosti punomoćnice tužitelja A. K., odvjetnice u R. ipunomoćnice tuženika V. Ž., odvjetnice u R., 24. svibnja 2022., javno objavivši,

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

I. Utvrđuje se da otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključen između stranaka 2. siječnja 2017. koji je otkaz tuženik T. d.o.o. iz R. dao tužitelju S. C. odlukom o redovitom poslovnouvjetovanom otkazu ugovora o radu, od dana 15. srpnja 2020. nije nedopušten i da odluka tuženika T. d.o.o. od 12. kolovoza 2020. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava nije dopuštena te da radni odnos tužitelju S. C. nije prestao.

II. Utvrđuje se da je raskinut Ugovora o radu na neodređeno od dana 2. siječnja 2017. zaključen između tužitelja i tuženika s danom zaključenja glavne rasprave te se nalaže tuženiku da tužitelju isplati naknadu štete u visini od 8 bruto ugovorenih plaća tužitelja, odnosno u ukupnom iznosu od 58.400,00 kuna sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima obračunate za razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja (24. svibnja 2022.) pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do isplate, u roku od 15 dana.

III. Zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog postupka se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je pred ovim sudom 12. kolovoza 2020. podnio protiv tuženika tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 1. travnja 2014. za obavljanje poslova ispitivanja metodama bez razaranja, da je 2. siječnja 2017. s tuženikom zaključio uzastopni Ugovor o radu na neodređeno vrijeme na poslovima radnog mjesta kontrolor I, NDT kontrola, kontrola bez razaranja, da kod tuženika neprekidno radi od 1. travnja 2014. te je i jedan od članova društva tuženika. Ističe da mu je 15. srpnja 2020. tuženik uručio Odluku o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, a kojom da je otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2014., zbog gospodarskih i organizacijskih razloga. U obrazloženju odluke je navedeno kako je tuženikovo pravo kao poslodavca otkazati ugovor o radu temeljem opravdanog razloga, a u ovom slučaju da se radi izvanrednih okolnosti uzrokovanih pandemijom COVID-19, te smanjene gospodarske aktivnosti i otežanog poslovanja uvjetovanog situacijom na tržištu. Ponajprije se ističe da tužitelj i tuženik imaju zaključen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 2. siječnja 2017., a ne od 1. travnja 2014., da je počeo raditi kod tuženika, temeljem ugovora o radu od 1. travnja 2014., međutim nakon toga je zaključen novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme i to 2. siječnja 2017. g. Iz tog razloga, da mjerodavan i važeći između tužitelja i tuženika je ugovor od 2. siječnja 2017., da navedenom Odlukom o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, nije otkazan mjerodavan ugovor među ugovornim strankama, a time ni sama odluka nije valjana. Nadalje, da razlozi otkaza ugovora o radu ne leže u izvanrednim okolnostima uzrokovanim pandemijom COVID-19 te smanjene gospodarske aktivnosti i otežanog poslovanja uvjetovanog situacijom na tržištu, već u postupcima koje je tužitelj pokrenuo protiv tuženika radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, a sve zbog povreda Zakona o radu, kao i zbog postupaka pokrenutih protiv D. Š. kao člana uprave tuženika iz razloga jer isti postupa na

štetu društva i protivno zakonu. U navedenoj Odluci o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, između ostalog, da piše i sljedeće: „Poslodavac je dubokom analizom razmotrio sve opcije te zaključio da su nastupile takve okolnosti koje po svojoj prirodi onemogućuju poslodavcu da radniku osigura daljni rad na radnom mjestu ispitivača metodama bez razaranja redviđenom Ugovorom o radu.“ Ovakva „analiza“ da nije zasnovana na stvarnim činjenicama. Naime, osim tužitelja u društvu su za obavljanje poslova zaposleni i D. Š., Ž. R. te I. S., da je radnik Ž. R. umirovljen te sukladno čl. 99. Zakona o mirovinskom

osiguranju ne smije raditi duže od pola radnog vremena, da navedeni radnik boluje od kronične bolesti krvotvornog organa zbog čega postoji zapreka za rad s izvorima ionizirajućeg zračenja. Tuženik da je o tome i obaviješten nakon posljednjeg liječničkog pregleda radnika R. u lipnju 2020. od

radnika I. S., da postoji osnovana sumnja kako navedeni radnik

zbog svojih zdravstvenih problema ne zadovoljava osnovne pretpostavke zdravstvene osposobljenosti za rad s izvorima ionizirajućeg zračenja, da radnik I. S., radi kod tuženika tek 2 godine i nije osposobljen za rad

s izvorima ionizirajućeg zračenja jer ne raspolaže potrebnim certifikatima, odnosno nema niti 1. stupanj osposobljavanja za metodu nerazornog ispitivanja. S druge strane, da on posjeduje 2. stupanj osposobljenosti kako proizlazi iz dostavljenog certifikata, da je u dosadašnjem radu kod tuženika glede poslova razvijanja radiograma, sušenja, pregleda i interpretacije radiograma zavarenih spojeva, iste vršio upravo tužitelj, koji je uz D.

Š. jedina osoba osposobljena za samostalan rad s izvorima

ionizirajućeg zračenja, dok su radnici Ţ. R. i I. S. bili fizička

pomoć kod obavljanja posla kod naručitelja ispitivanja. Pred navedenog, navod tuženika iz Odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu da je za poslove „koje sada obavlja radnik S. C., bila smanjena

ekonomičnost poslovanja“ također nije istinit. Ispitivanje, certificiranje i stručne usluge temeljem posebnih ovlaštenja glavna su djelatnost društva, a za iste poslove bio je zadužen upravo tužitelj. Također, da mu je poznato da umirovljenik Ţ. R. kod tuženika radi puno radno vrijeme, iako sukladno zakonu smije raditi samo pola punog radnog vremena, a po potrebi i prekovremeno. Sve navedeno ukazuje na činjenicu da gospodarska aktivnost nije smanjena i da postoji potreba za radom na radnom mjestu ispitivača metodama razaranja, odnosno na radnom mjestu koje je obavljao ovdje tužitelj, da je već priložio dokaz o osposobljenosti za svoje radno mjesto, a troškovi osposobljavanja novog radnika iznosili bi najmanje 30.000,00 kuna, a što da je proturječno navodima tuženika da nastoji izbjeći poslovno neopravdane troškove. Sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr 648/207-2 od 22.04.2009. g.: „Odlučna činjenica za ocjenu postojanja razloga za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu je smanjenje opsega poslova koje je obavljao radnik kome je dan takav otkaz, a ne činjenica smanjenja opsega drugih poslova.“ Sukladno tome, da ni samo smanjenje obujma poslova ne bi moglo rezultirati opravdanim poslovno uvjetovanim otkazom ugovora o radu ukoliko se ne radi o smanjenju obujma poslova za radnika kojem je ugovor o radu otkazan, a što temeljem svega dosad navedenog ovdje ne predstavlja slučaj. Tvrdi da on ne predstavlja višak radnika, već zdravstveno sposobnog i stručno osposobljenog radnika, za čijim radom i dalje postoji potreba. Međutim, da je prijavio nezakonito postupanje poslodavca inspekciji rada, da je u više navrata tražio zaštitu svojih prava pred poslodavcem, da je sudskim putem tražio isplatu plaće i naknade plaće, da je kazneno prijavio jedinog člana uprave poslodavca D. Š. i

konačno pred Trgovačkim sudom da je kao jedan od članova društva zatražio opoziv D. Š. s mjesta člana uprave, da je kao savjestan radnik

bio dužan prijaviti sve navedene nepravilnosti koje su se sastojale u nizu prekršaja poslodavca (koristi rad umirovljene osobe duže od dozvoljenog, ne vodi uredno evidenciju rada, ne isplaćuje ugovorenu plaću), kao član uprave nije sazivao skupštinu društva, koristio je imovinu društva u osobne svrhe, nije izdavao račune, izdavao je zapisnike o ispitivanju za ispitivanja koja nisu stvarno izvršena i sl. To da su stvarni razlozi zbog kojih je tuženik tužitelju dao otkaz ugovora o radu. Temeljem čl. 117. st. 2. Zakona o radu, podnošenje žalbe ili tužbe, odnosno sudjelovanje u postupku protiv poslodavca zbog povrede zakona, drugog propisa, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, odnosno obraćanje radnika nadležnim tijelima državne vlasti, ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, a sukladno čemu je otkaz ugovora o radu nedopušten. Tužitelj da je prethodno podizanju tužbe od tuženika kao poslodavca putem punomoćnika odvjetnika zatražio vraćanje na rad, kojem zahtjevu tuženik nije udovoljio. Tuženik da je zahtjev zaprimio 28. srpnja 2020. stoga u zakonskom roku putem suda osporava zakonitost otkaza i traži vraćanje na posao. Predlaže donošenje presude, citirano: « I/ Utvrđuje se da otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključen između stranaka, a koji je otkaz tuženik T. d.o.o. iz R. dao tužitelju S. C.

Odlukom o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od dana 15. srpnja 2020. nije dopušten te da radni odnos tužitelju nije prestao. II/ Nalaže se tuženiku T. d.o.o. iz R. da tužitelja S. C. vrati

na poslove i zadatke koje je obavljao prije donošenja odluke o nedopuštenom otkazu u roku od 8 dana. III/ Nalaže se tuženiku T. d.o.o., P. 13,

R., OIB: .... da tužitelju S. C., D.G. 24, , OIB: ... naknadi troškove postupka u iznosu od kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 8 dana.«.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbenog zahtjeva te se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tvrdi da je nesporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 1. travnja 2014. za obavljanje poslova radnog mjesta ispitivača metodama bez razaranja, a koji da je jedini sklopljeni ugovor o radu, mjerodavan i važeći između poslodavca i radnika. Poriče navode tužitelja da su tužitelj i tuženik 2. siječnja 2017. sklopili uzastopni Ugovor o radu na neodređeno vrijeme na poslovima radnog mjesta kontrolor I, NDT kontrola, kontrola bez razaranja. Svi radnici tuženika zaposleni prije 2018. imaju sklopljene ugovore o radu na obrascima iz Narodnih novina time da su radnici D. Š. i Ž. R. zasnovali radni odnos za obavljanje poslova inspektora, a tužitelj za obavljanje poslova ispitivača metodama bez razaranja. Jedino da radnik I. S. ima sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 22. ožujka 2018. na poslovima radnog mjesta kontrolor I, NDT kontrola, kontrola bez razaranja. Tužitelj i tuženik da nikad nisu sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 2. siječnja 2017., a što da je razvidno iz kopije ugovora priložene uz tužbu, na kojoj uopće nema potpisa poslodavca. Ističe da je u provedenom postupku otkazivanja ugovora o radu u cijelosti postupio sukladno odredbama Zakona o radu time da je 5. srpnja 2020. donio pisanu i obrazloženu Odluku o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, kojom da otkazuje tužitelju Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, sklopljen 1. travnja 2014., zbog gospodarskih i organizacijskih razloga budući je prestala potreba za obavljanjem određenog posla, a koji je obavljao tužitelj. Dana 28. srpnja 2020. da je zaprimio 2 (dva) Zahtjeva za zaštitu prava radnika – Zahtjeva za vraćanje na rad tužitelja, zastupanog po punomoćniku S. V., odvjetniku iz R., koji su podneseni protiv Odluke o

redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 15. srpnja 2020., a koji zahtjevi se odlukom tuženika od 12. kolovoza 2020. odbijaju kao neosnovani i potvrđuje Odluka o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 15. srpnja 2020. Budući da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika proveo neprekidno više od 5 godina, sukladno odredbi članka 122. stavak 1. podstavak 4) Zakona o radu, otkazni rok iznosi dva mjeseca, a počinje teći dostavom odluke o otkazu ugovora o radu, da je odlučio, uzimajući u obzir potrebe rada i okolnosti predmetnog slučaja, da se tužitelj za vrijeme otkaznog roka oslobađa obveze dolaska na posao, a pripada mu naknada plaće kao da je radio do isteka otkaznog roka. Tužitelju je prestao radni odnos kod tuženika nakon isteka otkaznog roka dana 15. rujna 2020. s kojim danom je odjavljen kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Smatra neistinitim navode tužitelja da uzroci otkaza navodno leže u postupcima koje je tužitelj pokrenuo protiv tuženika radi prekršaja propisanih Zakonom o radu te u postupcima pokrenutim protiv D. Š. kao člana uprave tuženika. Naime,

upravo zbog izvanrednih okolnosti uzrokovanih pandemijom COVID–19, te smanjene gospodarske aktivnosti i otežanog poslovanja uvjetovanog situacijom na tržištu, tuženik je najprije tužitelju rasporedio korištenje godišnjeg odmora za 2019. i 2020. i to od 17. ožujka do 15. svibnja 2020., dok je tužitelj postupke pokrenuo nakon toga u mjesecu svibnju 2020. godine, a za koje je tuženik saznao u mjesecu lipnju 2020. Stoga u ovom slučaju obraćanje tužitelja nadležnim tijelima nije razlog za otkaz ugovora o radu. Tuženik poriče neistinite tvrdnje tužitelja da je on uz D. Š.

jedina osoba osposobljena za samostalan rad s izvorima ionizirajućeg zračenja, a da su radnici Ž. R. i I. S. bili fizička pomoć kod obavljanja posla kod naručitelja ispitivanja, da svi ostali radnici tuženika D. Š., Ž. R. i I. S. posjeduju važeća

uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti kao i važeće certifikate temeljem kojih da su ovlašteni za obavljanje poslova s izvorima ionizirajućeg zračenja odnosno ispitivanja metodama bez razaranja i to višeg stupnja i za veći broj metoda nego što ima tužitelj. U dosadašnjem radu kod tuženika, da je tužitelj obavljao samo poslove radiografske kontrole zavarenih spojeva, razvijanje i sušenje radiograma, dok su na temelju njegovih rukom pisanih bilješki drugi radnici sastavljali izvještaje o izvršenoj radiografskoj kontroli, a tužitelj da nije obavljao poslove ispitivanja drugim metodama kao ostali zaposleni radnici, tužitelj da je obavljao poslove radnog mjesta ispitivača metodama bez razaranja dok D. Š. i Ž. R. obavljaju poslove radnog

mjesta inspektora, a I. S. poslove radnog mjesta kontrolora.

Tuženik poriče tvrdnje tužitelja da Ž. R. kod tuženika radi puno

radno vrijeme budući od 20. ožujka 2018. radi u nepunom radnom vremenu od 20 sati tjedno te mu se isplaćuje i plaća za nepuno radno vrijeme. Navodi da su odluka o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 15. Srpnja 2020. kao i Odluka tuženika od 12. kolovoza 2020., kojom da se odbijaju kao neosnovani Zahtjevi za zaštitu prava radnika – Zahtjevi za vraćanje na rad tužitelja, zakonite budući da je tuženik za to imao opravdani razlog te su ispunjene sve pravne pretpostavke za primjenu odredbe članka 115. stavak 1. podstavak 1) Zakona o radu. Zbog izvanrednih okolnosti uzrokovanih pandemijom COVID–19, te smanjene gospodarske aktivnosti i otežanog poslovanja uvjetovanog situacijom na tržištu, da je došlo do smanjenja opsega poslova koje je obavljao upravo tužitelj i to poslova radiografske kontrole zavarenih spojeva za kupce T.-Zavod ... d.d., Đ. Đ.-M. d.d., T..prostr.,Đ . Đ . I. rješenja d.d., C. d.o.o.,

M.-R. d.o.o., I. H. d.o.o., T. S..p.A,a koji poslovi da su u cijelosti izostali ili je opseg poslova znatno smanjen.

Ističe da kao poslodavac ima slobodu odlučivanja o svom poslovanju, o načinu tog poslovanja, o obuhvatnosti poslova koje ima namjeru obavljati te je ovlašten poduzimati odgovarajuće radnje u cilju reorganizacije poslovanja i optimiziranja radnih procesa i slobodan je odlučivati o cjelokupnoj poslovnoj politici društva. U tijeku reorganizacije poslovanja kod tuženika smanjio se broj radnika time da je prethodno zbog gospodarskih i organizacijskih razloga otkazan i ugovor o radu radnici koja je obavljala poslove radnog mjesta referenta za upravljanje kvalitetom. Kako zapošljava manje od dvadeset radnika, pri donošenju Odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 15. srpnja 2020. nije bio dužan voditi brigu o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete tužitelja. Kod tuženika nije utemeljeno radničko vijeće niti djeluje sindikat te nema obveze savjetovanja prije donošenja odluke o otkazu sukladno odredbi članka 150. Zakona o radu. Predlaže da sud odbije u cijelosti tužitelja s tužbenim zahtjevom te obveže tužitelja da mu nadoknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tužitelj je na ročištu 22. veljače 2021. (list 203 spisa) uredio tužbeni zahtjev koji je na ročištima 5. studenog 2021. (list 236 spisa) 15. travnja 2022. (list 255 spisa) precizirao sadržajem, citirano:

« I. Utvrđuje se da otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključen između stranaka 2. siječnja 2017. koji je otkaz tuženik T. d.o.o. iz R. dao tužitelju S. C. odlukom o redovitom poslovno uvjetovanom

otkazu ugovora o radu, od dana 15. srpnja 2020. nije nedopušten i da odluka tuženika T. d.o.o. od 12. kolovoza 2020. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava nije dopuštena te da radni odnos tužitelju S. C. nije

prestao.

4. Premda se tuženik protivio tako postavljenom tužbenom zahtjevu, navodeći da se radi o preinaci tužbe, konkretno se ne radi o preinaci tužbe u smislu odredbe članka 190. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) već o zahtjevu kojeg je radnik temeljem odredbe č lanka 125. st. 1. i st. 3. Zakona o radu Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19; dalje: ZR) ovlašten istaći u parnici koja teče u kojoj se odlučuje o dopuštenosti otkaza na temelju citirane odredbe ZR-a kao lex specialis.

5. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja (čl. 8. ZPP-a) sud je proveo dokaze uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka V. D. S. (list 221 – 222 spisa), I. S. (list 242 – 244

spisa), D. Š. (list 244 – 248 spisa) te tužitelja S.

Cindrića (list 248 – 249 spisa i 221 – 222 spisa).

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenim otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključen između stranaka 2. siječnja 2017. odlukom tuženika o redovito poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, od dana 15. srpnja 2020., odluka tuženika od 12. kolovoza 2020. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava nije dopuštena, kao i zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i naknada štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

7. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa uređena je čl. 133. st.1. ZR-a kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, do je stavkom 2. istog članka regulirano da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

8. Tijekom postupka je utvrđeno kako je tuženik tužitelju Odluku od 15. srpnja 2020. o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu uručio istog dana (list 12 – 13 spisa), a što je tužitelj potvrdio potpisom. Iz sadržaja te Odluke je razvidno da je tužitelju otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 1. travnja 2014., zbog gospodarskih i organizacijskih razloga. Iz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2014. (list 7 spisa) slijedi da je istim ugovoreno da tužitelj obavlja poslove ispitivača metodama bez razaranja. Protiv Odluke o otkazu tužitelj je 24. srpnja 2020. izjavio Zahtjev za zaštitu prava (list 44 – 46) kojeg je tuženik preporučenom pošiljkom zaprimio 28. srpnja 2020. (list 47 spisa). Tuženik nije udovoljio Zahtjevu tužitelja budući je Odlukom od 12.8.2020. (list 81 – 82 spisa) isti odbio. Potom je tužitelj zahtijevao zaštitu svojih prava iz radnog odnosa tužbom od 12. kolovoza 2020.

9. Odredbama čl. 115. st. 1. ZR-a normirano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, između ostalog i u slučaju (podstavak 1. tog članka) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz) uz napomenu da je stavkom 2. istog članka propisano da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, a stavkom 3. iste zakonske odredbe regulirano je da se odredbe stavka 2. ovoga članka ne primjenjuju se na otkaz ako poslodavac zapošljava manje od dvadeset radnika.

10. U dokaznom postupku je utvrđeno da u vrijeme donošenja Odluke od 15. srpnja 2020., tuženik zapošljavao manje od dvadeset radnika, pa prema tome u to vrijeme nije bio vezan ograničenjima koja za poslodavca nameću odredbe članka 115. st. 2. ZR-a.

11. Obzirom da je konkretno tuženik otkazao ugovor o radu, u smislu članka 135. st. 3. ZR-a, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu.

12. Svjedokinja V. D. S., u bitnom, navodi da je kod

tuženika bila zaposlena na radnom mjestu administratora do 15. srpnja 2020., da je obavljala administrativni dio poslova vezanih za unos gotovih izvještaja o obavljenom testiranju za klijente. Tvrdi da je tuženik ovisio o nalozima klijenta, da je postojala promjena u opsegu poslova u određenih razdobljima, da je tijekom 2020. zbog opće poznatih okolnosti vezanih za koronu došlo do smanjenog opsega poslovanja, da je u razdoblju do srpnja 2020. osim tužitelja i ona je dobila odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu zbog smanjenog opsega poslovanja, da je tužitelj upućen na korištenje godišnjeg odmora zbog smanjenog opsega poslovanja, a ona da u razdoblju ožujka i travnja nije bila upućena na godišnji odmor, da je tuženik imao zaposleno 5 radnika, da su radnici radili sukladno potrebama posla, da su i tužitelj i radnik Ž. R. obavljali poslove u opsegu koji je ovisio o potrebama klijenta, da je u razdoblju kada je tužitelj bio na godišnjem (ožujak do lipnja 2020.) kod tuženika je radio Ž. R. te je obavljao poslove u opsegu koji je bio potreban, a radio je više od 4 sata, da su dolaskom nove uprave 2017. svim radnicima ponuđeni novi ugovori o radu koje da nije potpisao direktor, da zbog toga navedeni ugovori nisu bili u primjeni već su se primjenjivali „stari ugovori“ koji su bili potpisani od strane radnika i direktora te ovjereni pečatom, da je tuženik nakon što je ona dobila otkaz na njeno radno mjesto zaposlio radnicu V. K..

13. U bitnom, svjedok I. S. ističe da je zaposlen u firmi T.

d.o.o. od 2018., da mu je radno mjesto NDT (ispitivanje bez razaranja- Non Distractive Testing), da radne operacije izvodi na terenu i to: ispitivanje materijala zavarenih spojeva cijevi, peći, pogona, atestacija zavarivača predstavlja ispitivanje kakvoća i to se obavlja u firmi, izrada izvještaja, a u jednom periodu da je obavljao i administrativne poslove (sastavljao ponude, izdavao fakture i sl.). Navodi da je na radnom mjestu nakon nekoliko mjeseci počeo raditi s izvorima ionizirajućeg zračenja, da je Ž. R. s njim tijekom 2020 radio prema opsegu poslova, da je bilo 4 ili 5 zaposlenika u firmi. Tvrdi da je radne naloge sam usmeno od tadašnjeg direktora gospodina Š., da je opseg poslova Ž. R. bio sličan njegovom uz

iznimku da on nije radio izradu izvješća niti administrativne poslove, da se u vrijeme lockdown-a opseg poslova smanjio jer je rafinerija bila zatvorena za kooperante, da nije bilo potrebe za radiografijom, dakle da se smanjila količina poslova s najvećom firmom s kojoj su poslovali. U prvoj polovini 2020. da je na godišnji upućen samo S. C., da je tijekom 2019. i prve polovine 2020. bio osposobljen za vizualnu metodu, magnetsku metodu i ispitivanje penetrantima drugi stupanj, da je trebao ići i na radiografiju, ali je to bilo odgođeno zbog covida te da nije imao dozvolu za prijevoz opasnih tvari, u svojstvu vozača ili člana posade. U tom periodu da je sudjelovao u radiografskoj metodi ispitivanja, da je bio pomoćni radnik koji je učio na licu mjesta na tim poslovima u prisutnosti S. C., a nakon 3. mjeseca 2020. to je bilo u prisutnosti Ž. R. ili D. Š., da je

uvjet za polaganje te metode 6 mjeseci radnog iskustva. Nadalje, da je Ž.

R. bio u mirovini, da je radio skraćeno radno vrijeme, da se u prvoj polovici u 2020. evidencija prisutnost na poslu upisivala na liste prilikom dolaska na posao i odlaska, da je V. K. bila zaposlena u firmi

T. nedugo nakon što je V. tadašnji administrator dobila otkaz, a radila je na radnom mjestu administrator i ispitivač (povremeno bi izlazila na teren), da je on s njom išao na teren, da je obavljala povremeno poslove ispitivanje metodama. Također, ističe da prošao period od 2 do 3 mjeseca od otkaza D. S. do početka rada V. K., da on nije u

2020. iskoristio neiskorišten godišnji odmor za 2019., da je vezano uz izvješća o izvršenim kontrolama gospodin C. napisao interpretaciju radiograma izvršenog posla rukom na papir onda bi on unio te podatke u kompjuter i napravio službeni izvještaj koji se dao na potpisivanje gospodinu C. i on je to slao komitentima, a izvješća da je radila i V. S..

14. Svjedok D. Š., u bitnom, iskazuje da je tijekom 2019.

najvjerojatnije bio zakonski zastupnik tuženika, da su u firmi bila tri službenih pečata, jedan da je on imao kod sebe to da je bio pečat radnog broja 2, a ostale pečate da je imala tajnica. Vezano uz ugovor o radu na neodređeno vrijeme (list 8 - 11 spisa) navodi da je to bio prijedlog ugovora da ga on nije potpisao, na istome jest pečat firme s tim da se ne vidi pročitati potpuni broj na istom, a ako bi to bio prvi pečat da je taj bio kod tajnice, a to je bila u to vrijeme V. D. te da tijekom 2017. nisu bili sklapani ugovori o

radu, da nakon imenovanja direktorom tuženika 2017. radnicima nije ponudio nove ugovore o radu, da je ugovor o radu iz 2017. inicijativa nositelja poslovnih udjela da se zaključe novi ugovori o radu, ali to nije realizirano jer kao direktoru mu pojedine stavke ugovora nisu bile prihvatljive, bila je ideja da se to doradi, međutim to se nikad nije dogodilo. Tvrdi da je s radnikom I. Starčevićem zaključen ugovor o radu 2018. jer je po prvi put I. S.

došao raditi kod tuženika upravo 2018., u odnosu na razliku između radnog mjesta NTD inspektor i NTD kontrolor, da su ta radna mjesta bila tako određena jer je za inspektora trebao viši stupanj obrazovanja po metodama ispitivanja, a kontrolor kontrolira određeni proizvod metodom za koje imao ovlaštenje, da je s I. S. zaključen ugovor o radu na radno

mjesto inspektora iako nije imao osposobljenost jer je to očito bilo „copy paste“ da je to pripremala tajnica, a taj dio nije čitao, da je u razdoblju od 17.3. do 18.5.2020. tužitelj upućivan na uzastopno korištenje godišnjeg odmora zbog slabijeg obima posla pogotovo onog kojim se on susretao u poslu, a to je bila radiografska kontrola, a također zbog corone i zatvaranja rafinerije I.,

da je prilika bila da se iskoriste godišnji odmori kako stari tako i tekući, da je S. svoj godišnji iskoristio u „vremenskim rupama“ kada je bilo moguće,

da tužitelj zahtjeve za godišnji nije podnosio, da je doznao za inspekcijski nadzor nad tuženikom u 2020. negdje u 5. ili 6. mjesecu te godine, da je prije otkazivanja ugovora o radu tužitelj obavljao kod tuženika poslove najviše na lokaciji rafinerije nafte U. i to oko 95% njegovog rada bila je radiografska metoda, da je tužitelj na terenu morao imati pomagača. Navodi da je tužitelj radio namještanje radiograma, pozicioniranje radiograma, izračunavanje vremena ekspozicije dok je drugi djelatnik radio oznake radiograma i uključivao i isključivao izvor te pazio na vrijeme ekspozicije, nakon rada na terenu da se odlazi u laboratorij u firmi gdje se kemijski obrađuju radiogrami, a taj dio posla da je obavljao tužitelj, nakon završene kemijske obrade radiograma radila se interpretacija ili čitanje radiograma, a to je obavljao S. C. jer je za to imao ovlaštenje, zatim da je rezultate radiograma upisivao C. ručno, a to je potom išlo u završni izvještaj što je radila tajnica ili I. S., a po završetku izvještaja C. bi dobio na uvid

izvještaj na koje bi se potpisao kao izvršitelj, a on tada kao z.z. bi se potpisao kao predstavnik firme, da je osim radiografskom tužitelj obavljao magnetnu i penetransku kontrolu, ali puno manje u odnosu na radiografsku metodu (možda 5% od ukupnog posla), da je odluka o otkazu tužitelju donesena zbog corone te činjenice da se zatvorio za kooperante ulaz u rafineriju na tri mjeseca, a i u odnosi na druge komitente poslovi da se nisu realizirali npr. Đ. Đ., montaža u termoelektrana P. i MR firma u rafineriji je

otkazala rad, M.M,R. za koju su radili isto zbog rafinerije nije

radila, a to je bilo skoro pa 90% komintenata kojima su radili radiografska ispitivanja, da je V. K. zaposlena nakon otkaza V. D.

na radno mjesto administrator/NTD ispitivač, a radila je i ispitivanja te je vodila i administraciju, da je I. S. stekao certifikat za ultrazvuk i radiografiju nakon glavnog lockdown-a, dok je radnik Ž. R. u razdoblju prve polovine 2020. radio kao umirovljenik na pola radnog vremena. Završno, da su u lipnju 2020. vršili radiografska ispitivanja u T. P. i

M. R., on osobno, zatim I. S. i po potrebi Ž.

R..

15. Tužitelj S. C., u bitnom, navodi da je bio zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2014. na radnom mjestu ispitivač metodama bez razaranja, da je tijekom 2018. svim radnicima ponuđen izmijenjeni ugovor o radu te mu je ponuđeno radno mjesto kontrolora 1 NDT kontrolora bez razaranja, da je nastavio raditi iste poslove i imao sam istu plaću kao i temeljem ugovora o radu od 1. travnja 2014., da je dobio na potpis novi ugovor o radu 2. siječnja 2017., da ga je ugovor i primjerak ugovora zadržao za sebe. Kasnije da je saznao od radnice u računovodstvu kako računovodstvo nije imalo primjerak niti starog niti novog ugovora i da je obračunavalo plaću na temelju naloga člana uprave društva, da poslovna dinamika obavljanja poslova kod tuženika nije bila jednoobrazna tijekom cijele godine već su kontinuirano postojala razdoblja u kojima je bilo više posla i u kojima je bio smanjen opseg poslovanja, da je u razdoblju do 2020. kod tuženika bilo zaposleno 5 djelatnika, da je obavljao poslove ispitivanja svim metodama te sam najčešće je radio poslove analize i interpretacije obzirom da sam imao sve potrebne certifikate. Osim njega certifikate nije imao zaposlenik S., te je radio kao njegov pomoćnik, da

je sve potrebne certifikate imao Ž. R. ali je isti otišao u mirovinu te

je povremeno obavljao poslove. Tvrdi da u razdoblju donošenja osporavane odluke nije došlo do smanjenog opsega posla, da je neosnovano upućen na korištenje godišnjeg odmora kao jedini radnik tuženika, a u isto vrijeme poslove koje sam on trebao obavljati obavljao je Ž. R. u punom

radnom vremenu te da je radio i prekovremeno o čemu postoji evidencija radnog vremena, da je osim Ž. R. nitko nije radio u povećanom

opsegu u tom razdoblju, da je udaljen na godišnji 16. ožujka 2020. i bio sam na istom do 15. svibnja 2020., da je tada Ž. R. radio cijelo vrijeme i prekovremeno te su se obavljali poslovi u Puli, da je nakon završetka godišnjeg odmora 15. svibnja 2020. došao raditi, ali da nije dobivao nikakve poslove, a ostali radnici tuženika svakodnevno su odlazili na posao na teren, da nema certifikat za ultrazvuk i navedene poslove nije radio te da se radi o 10 do 15 % poslova na godinu. Uobičajeni način postupanja kod tuženika da je bio da su izvješća o kontroli koja su se dostavljala strankama bila sastavljana od strane V. D. S. i I. S. na

temelju nalaza i interpretacije sa terena koju da je on radio i čije rezultate da je dostavljao na formularu imenovanima. Nitko od ostalih radnika da nije sastavljao izvješća o kontroli, te da se po zaprimanju otkaza kod tuženika zaposlio 15. rujna 2020.

16. Kako je prema odredbi članka 120. stavak 2. ZR-a poslodavac dužan u pisanom obliku obrazložiti otkaz, to su za ocjenu pravne valjanosti odluke o otkaz mjerodavni razlozi navedeni u obrazloženju odluke, jer poslodavac nema ovlast naknadno dodavati razloge za otkaz. Zato je osobito važno da se opravdani razlozi za otkaz koji postoje u vrijeme donošenja odluke o o otkazu jasno i nedvosmisleno navedu u obrazloženju otkaza, te da se za te razloge navedu i dokazi koji opravdavaju takav otkaz. Naime, poslodavac se ne može osnovano pozivati na ono što obrazloženje odluke o otkazu ne sadržava.

17. Odlučna činjenica za ocjenu postojanja razloga za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu je smanjenje opsega poslova koje je obavljao radnik kojem je dan takav otkaz, a ne činjenica smanjenja opsega drugih poslova. (Vrhovni sud, Revr-648/07 od 22.4.2009. Izbor 2/09-145.)

18. U obrazloženju predmetne Odluke o otkazu (list 12 spisa) navodi se, citirano: «osnovni uvjet za poslovno uvjetovani otkaz jest da je prestala potreba za obavljanjem određenog posla koji obavlja radnik S. C.»,

a to iz razloga izvanrednih okolnosti uzrokovanih pandemijom Covid-19, smanjenja gospodarskih aktivnosti i otežanog poslovanja uvjetovanog situacijom na tržištu, nastupa okolnosti koje po svojoj prirodi onemogućuju poslodavcu da radniku osigura daljnji rad na radnom mjestu ispitivača metodama bez rezanja predviđenih Ugovorom o radu od 1.4.2014. Dakle, iz obrazloženja predmetne Odluke slijedi zaključak da je razlog poslovno uvjetovanog otkaza bio, ne smanjenje opsega poslova koje je obavljao tužitelj, odnosno smanjenje potrebe za tim poslom, nego potpuni prestanak potrebe obavljanja poslova koje je tužitelj tada obavljao kod tuženika. Ovaj sud smatra da tuženik nije dokazao u smislu članka 135. st. 3. ZR-a postojanje navedenog razloga kao opravdanog za otkaz ugovora o radu.

19. Naime, tužitelj je u iskazu istaknuo, glede ugovora od 2.1.2017. (za kojeg tvrdi da ga je zaključio s tuženikom), da je nastavio raditi iste poslove i imao istu plaću kao u temeljem ugovora o radu od 1.4.2014., dakle na strani tužitelja je postojao tijekom godina kontinuitet vrste (opsega) poslova koje je obavljao. Svjedok D. Š. (zakonski zastupnik tuženika u vrijeme

donošenja Odluke o otkazu) u iskazu je naveo da je prije otkazivanja ugovora o radu oko 95% tužiteljeva rada kod tuženika bila radiografska metoda ispitivanja. Daljnji navod svjedoka Š. da su u lipnju 2020.

(neposredno prije donošenja Odluke o otkazu) vršili radiografska ispitivanja u T. P. i M. R., on osobno, zatim I. S. i

po potrebi Ž. R., je u koliziji s temeljnim razlogom navedenim u obrazloženju Odluke, kao uvjetom poslovno uvjetovanog otkaza - prestankom potrebe za obavljanjem posla koji obavlja tužitelj. Dakle, iz navedenog slijedi da je i dalje postojala potreba za obavljanjem poslova metodom radiografskog ispitivanja koje su u lipnju 2020. obavljali ostali radnici tuženika. U kojem opsegu su se tada vršile te radne operacije nije relevantno budući se obrazloženje Odluke o otkazu ne temelji na razlogu smanjenja opsega poslova kod poslodavca koje je tužitelj radio, nego (sadržajem Odluke nedvosmisleno) na prestanku bilo kakve potrebe za poslovima koje je radnik Cindrić obavljao.

20. Nadalje, sud je prihvatio u cijelosti iskaz svjedokinje V. D. S.. Istu smatra nezainteresiranom za ishod ovog spora. Niti stranke nisu imale primjedbe na sadržaj iskaza. Navedena svjedokinja je iskazala da je radnik Ž. R. obavljao poslove u opsegu koji je bio

potreban, a da je radio više od 4 sata. S tim dijelom iskaza sukladan je sadržaj obračunskih lista na ime Ž. R. za mjesec svibanj i lipanj 2020. te knjige dolazaka i odlazaka za lipanj i srpnja 2020. (list 37 – 41 spisa) iz kojih slijedi da je taj radnik radio po 8 sati dnevno, a obavljao je ponekad i prekovremeni rad. Tvrdnju svjedoka Š. da je radnik Ž. R. u razdoblju prve polovine 2020. radio kao umirovljenik na pola radnog vremena sud ne prihvaća jer je u suprotnosti s navodom svjedokinje D. S. i sadržajem citiranih isprava.

21. U odnosu na korištenje godišnjeg odmora u prvoj polovici 2020. svjedok Š. je istaknuo da je zbog corone i zatvaranja rafinerije I. bila prilika bila da se iskoriste godišnji odmori kako stari tako i tekući, da je S. svoj godišnji iskoristio u „vremenskim rupama“ kada je bilo moguće.

Glede korištenja godišnjeg svjedok S. je protivno tome iskazao da u 2020. nije iskoristio neiskorišten godišnji odmor za 2019. Prema rezultatu utvrđenja u dokaznom postupku jedini radnik koji je upućivan na korištenje godišnjeg odmora u prvoj polovici 2020. (razdoblju od 16. ožujka 2020. do 15. svibnja 2020.) bio je S. C., i to bez da je (kao radnik) godišnji odmor zahtijevao. Prema navodima svjedoka I. S. u periodu nakon 3.

mjeseca 2020. on (S.) je na poslovima radiografskog ispitivanja radio kao pomoćni radnik sa Ž. R. ili D. Š..

22. Pored navedenog, još u odgovoru na tužbu (pod VIII.) tuženik je istaknuo da je tužitelj obavljao samo poslove radiografske kontrole zavarenih spojeva, razvijanje i sušenje radiograma, a nije obavljao poslove ispitivanja drugim metodama kao ostali radnici. Glede tih tvrdnji tužitelj je istaknuo (podnesak od 6.10.2020.) da je u bezbroj slučajeva bio glavni izvršitelj poslova i to za penetrantsku, magnetnu, hardness i radiografsku metodu kao i za razvijanje i interpretaciju te je u prilog svojih navoda dostavio zapisnike o obavljenom poslu kod naručitelja (list od 152 do 176 spisa) čime je iste potvrdio istinitim.

23. Također, sud prihvaća i navod tužitelja iz podneska od 6. listopada 2020. (list 133 spisa) kada ističe da su tuženikova obrazlaganja naziva radnih mjesta bespredmetna jer u obavljanju ispitivanja nema razlike kada ih obavlja «kontrološ» ili «ispitivač razornim metodama». Naime, da podjela poslova kod tuženika prilikom obavljanja radnih zadataka na terenu nije strogo formalna spram naziva radnih mjesta radnika kako je to određeno u sadržaju njihovih pojedinačnih ugovora o radu (jasne razlike u pogledu radnih operacija koje se imaju supsumirati pod pojedino radno mjesto) slijedi i iz iskaza svjedoka I. Starčevića. Naime, prema Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 23.2.2018. (list 68 spisa) radnik I. S. je obavljao poslove radnog mjesta Kontrolora. U iskazu svjedok S. navodi da je sudjelovao u radiografskoj metodi ispitivanja i to na način da je bio pomoćni radnik koji je učio na licu mjesta na tim poslovima u prisutnosti S. C., Ž.

R. ili D. Š.. Posao kontrolora bi prema logici stvari podrazumijevao radne operacije provjere (kvalitete, preciznosti, točnosti i slično) nekog posla kojeg je izvršio drugi radnik, a ne učenje kako se posao radi u svrhu stjecanja radnog iskustva za polaganje ispita.

24. Napominje se da je općepoznata činjenica da je pandemija uslijed bolesti Covid-19, na koju se poziva obrazloženje sporne odluke, trajala cijelu 2020., dok je tuženik dva do tri mjeseca nakon 15. srpnja 2020. i uručivanja otkaza tužitelju zaposlio novog radnika osposobljenog za poslove raznih ispitivanja (V. K.), a radnik I. S. stekao je certifikat za

ultrazvuk i radiografiju nakon okončanja «glavnog» lockdown-a, prema navodu svjedoka D. Š., dakle tijekom 2020.

25. Imajući u vidu sve naprijed navedeno proizlazi da tuženik tijekom dokaznog postupka nije dokazao da su bili ispunjeni poslovno uvjetovani razlozi za donošenje sporne odluke, a koji se decidirano navode u obrazloženju iste.

26. Odbijen je dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka M.

R. jer je isti predložen na okolnosti koje nisu relevantne za odluku o predmetu spora, a niti je njegov iskaz bitan obzirom na obrazloženje Odluke o otkazu. Također, odbijen je i dokazni prijedlog tuženika za financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem na okolnosti smanjena opsega poslova koje je obavljao u 2019. i 2020. prema dostavljenim karticama partnera i rekapitulacijama računa kupaca. Naime, pitanje (smanjena) opsega poslova tuženika nije relevantno u ovom sporu već je u dokaznom postupku trebalo utvrditi odlučnu činjenicu obzirom na razloge kojima je obrazložena Odluka o otkazu tužitelju, a to je prestanak svake potrebe obavljanja poslova koje je tužitelj obavljao kod tuženika. U karticama partnera i rekapitulacijama računa kupaca (list od 100 do 129 spisa) ne navodi se opis (općenito) bilo kakvih poslova, pa tim ni poslova koje je obavljao radnik S. C. kod

tuženika. S tim u vezi, niti jednim dokazom tuženik nije potkrijepio navode još u odgovoru na tužbu da bi poslovi koje je obavljao upravo tužitelj (tuženik na tom mjestu tvrdi da su to bili poslovi radiografske kontrole zavarenih spojeva) u cijelosti izostali, u vrijeme prije donošenja sporne Odluke 15. srpnja 2020., za kupce T.-Zavod d.d., Đ. Đ.-M. d.d., Đ. Đ. T..prostr., Đ. Đ. I. rješenja d.d., C. d.o.o., M.-R. d.o.o., IMR

H..o.o., T. S..p.A.

27. Međutim, premda tuženik nije dokazao u smislu članka 135. st. 3. ZR-a postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu navedenog u njegovoj Odluci od 15. srpnja 2020., tužbeni zahtjev je valjalo odbiti.

28. Ovo iz razloga što je tuženik Odlukom o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu, otkazao tužitelju Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2014. dok tužitelj tužbenim zahtjevom zahtjeva utvrđenje nedopuštenim i sudski raskid Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 2. siječnja 2017. U odnosu na potonji ugovor, prihvaćen je u cijelosti iskaz nepristrane svjedokinje V. D. S. koja je iskazala da su

dolaskom nove uprave 2017. svim radnicima ponuđeni novi ugovori o radu koje nije potpisao direktor te da zbog toga navedeni ugovori nisu bili u primjeni. Dakle, sud prihvaća navode tuženika (iz odgovora na tužbu) da stranke nisu sklopile 2. siječnja 2017. uzastopni Ugovor o radu na neodređeno vrijeme (list 8 do 11 spisa) jer isti nije potpisan od strane poslodavca kako je to navela i svjedokinja D. S.. Prvostupanjski

sud smatra da kada radnik sukladno ovlaštenjima reguliranim člankom 133. ZR-a zahtijeva zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, da tada može osnovano postaviti tužbeni zahtjev koji se svojim sadržajem odnosi upravo (isključivo) na spornu odluku tuženika te na ugovor o radu kojeg u toj odluci poslodavac navodi (otkazuje), a ne na neki drugi ugovor, obzirom da se na isti sporna odluka o otkazu ne odnosi. Konkretno, Odluka tuženika od 15. srpnja 2020. ne odnosi se na Ugovor o radu 2. siječnja 2017. (razvidno iz njezinog sadržaja), pa čak i pod pretpostavkom da bi stranke sklopile taj ugovor o radu 2. siječnja 2017. kako to tvrdi tužitelj, predmetnom Odlukom tuženika nije se ni u kom dijelu ulazilo u sadržaj tog potonjeg ugovora, niti dirala ikakva prava i/ili pravna pozicija tužitelja regulirana tim pravnim poslom. Slijedom navedenog obzirom da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 125. stavak 1. ZR-a odlučeno je sadržajem točke I. izreke.

29. Odluka o trošku (točka II. izreke) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, uzimajući u obzir uspjeh tuženika, troškovnikom zatraženi trošak (list 60 spisa) te Tbr. 7/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa). Dakle, tuženiku je odmjerena jednokratna nagrada na prvostupanjski postupak od 2.000,00 kuna te pripadajući PDV od 25% na tu stavku (Tbr. 42) u iznosu od 500,00 kuna, dakle sveukupno 2.500,00 kuna. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 65/16, 73/17 i 131/20) u visini određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje ZOO). Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2., u vezi s čl. 433. ZPP-a).

30. Budući je tužitelj spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članaka 154. i čl. 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno točkom III. izreke.

U Rijeci 24. svibnja 2022.

Sudac:

Robert Mihelj v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- putem e.oglasne ploče sudova

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte