REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
Poslovni broj: 15 P–72/2020-44
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužitelja B. Š. iz Z., N. B., OIB:…, zastupan po punomoćniku I. Š., odvjetniku u Z., protiv tuženika R. A. d.d., M. c., Z., OIB:…, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva G. & G. iz Z., T. ž. f., radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19. svibnja 2022. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnik tužitelja L. R., odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu B. V., odvjetnika u Z. i zamjenice punomoćnika tuženika I. G., odvjetničke vježbenice u odvjetničkom društvu G. & G. iz Z., te nakon objave dana 24. svibnja 2022. godine,
p r e s u d i o j e
I.Odbija se kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"I.Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu, broj ugovora …, zaključen između tužitelja i tuženika dana 15. srpnja 2005. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti–vratiti tužitelju iznos od 227.086,17 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na
− iznos od 2.465,58 kuna sa kamatom od 31.08.2005.godine
− iznos od 2.471,23 kuna sa kamatom od 30.09.2005.godine
− iznos od 2.471,48 kuna sa kamatom od 31.10.2005.godine
− iznos od 2.476,55 kuna sa kamatom od 30.11.2005.godine
− iznos od 2.456,26 kuna sa kamatom od 31.12.2005.godine
− iznos od 2.450,68 kuna sa kamatom od 31.01.2006.godine
− iznos od 2.419,90 kuna sa kamatom od 28.02.2006. godine
− iznos od 2.406,72 kuna sa kamatom od 31.03.2006.godine
− iznos od 2.401,45 kuna sa kamatom od 30.04.2006.godine
− iznos od 2.412,31 kuna sa kamatom od 31.05.2006.godine
− iznos od 2.402,23 kuna sa kamatom od 30.06.2006.godine
− iznos od 2.390,38 kuna sa kamatom od 31.07.2006.godine
− iznos od 2.402,72 kuna sa kamatom od 31.08.2006.godine
− iznos od 2.404,49 kuna sa kamatom od 30.09.2006.godine
− iznos od 2.400.59 kuna sa kamatom od 31.10.2006.godine
− iznos od 2.388,48 kuna sa kamatom od 30.11.2006.godine
− iznos od 2.366,63 kuna sa kamatom od 31.12.2006.godine
− iznos od 2.351,17 kuna sa kamatom od 31.01.2007.godine
− iznos od 2.350,46 kuna sa kamatom od 28.02.2007.godine
− iznos od 2.352,32 kuna sa kamatom od 31.03.2007.godine
− iznos od 2.322,52 kuna sa kamatom od 30.04.2007.godine
− iznos od 2.298,38 kuna sa kamatom od 31.05.2007.godine
− iznos od 2.281,85 kuna sa kamatom od 30.06.2007.godine
− iznos od 2.296,36 kuna sa kamatom od 31.07.2007.godine
− iznos od 2.308,50 kuna sa kamatom od 31.08.2007.godine
− iznos od 2.272,22 kuna sa kamatom od 30.09.2007.godine
− iznos od 2.267,74 kuna sa kamatom od 31.10.2007.godine
− iznos od 2.346,95 kuna sa kamatom od 30.11.2007.godine
− iznos od 2.334,77 kuna sa kamatom od 31.12.2007.godine
− iznos od 2.377,22 kuna sa kamatom od 31.01.2008.godine
− iznos od 2.400,56 kuna sa kamatom od 29.02.2008.godine
− iznos od 2.440,55 kuna sa kamatom od 31.03.2008. godine
- iznos od 2.380,45 kuna sa kamatom od 30.04.2008.godine
-iznos od 2.371,28 kuna sa kamatom od 31.05.2008.godine
-iznos od 2.400,74 kuna sa kamatom od 30.06.2008. godine
-iznos od 2.357,49 kuna sa kamatom od 31.07.2008. godine
-iznos od 2.359,63 kuna sa kamatom od 31.08.2008.godine
− iznos od 2.385,27 kuna sa kamatom od 30.09.2008.godine
− iznos od 2.579,45 kuna sa kamatom od 31.10.2008.godine
− iznos od 2.449,36 kuna sa kamatom od 30.11.2008.godine
− iznos od 2.614,72 kuna sa kamatom od 31.12.2008.godine
− iznos od 2.640,13 kuna sa kamatom od 31.01.2009.godine
− iznos od 2.651,62 kuna sa kamatom od 28.02.2009.godin
− iznos od 2.664,07 kuna sa kamatom od 31.03.2009.godine
− iznos od 2.670,21 kuna sa kamatom od 30.04.2009.godine
− iznos od 2.620,99 kuna sa kamatom od 31.05.2009.godine
− iznos od 2.584,75 kuna sa kamatom od 30.06.2009.godine
− iznos od 2.594,39 kuna sa kamatom od 31.07.2009.godine
− iznos od 2.613,49 kuna sa kamatom od 31.08.2009.godine
− iznos od 2.611,83 kuna sa kamatom od 30.09.2009.godine
− iznos od 2.592,52 kuna sa kamatom od 31.10.2009.godine
− iznos od 2.628,76 kuna sa kamatom od 30.11.2009.godine
− iznos od 2.657,81 kuna sa kamatom od 31.12.2009.godine
− iznos od 2.699,14 kuna sa kamatom od 31.01.2010. godine
− iznos od 2.689,66 kuna sa kamatom od 28.02.2010.godine
− iznos od 2.745,75 kuna sa kamatom od 31.03.2010. godine
− iznos od 2.735,11 kuna sa kamatom od 30.04.2010.godine
− iznos od 2.755,84 kuna sa kamatom od 31.05.2010.godine
− iznos od 2.935,34 kuna sa kamatom od 30.06.2010.godine
− iznos od 2.898,39 kuna sa kamatom od 31.07.2010.godine
− iznos od 3.011,28 kuna sa kamatom od 31.8.2010.godine
− iznos od 2.972,27 kuna sa kamatom od 30.09.2010.godine
− iznos od 2.909,54 kuna sa kamatom od 31.10.2010. godine
− iznos od 3.041,91 kuna sa kamatom od 30.11.2010.godine
− iznos od 3.210,30 kuna sa kamatom od 31.12.2010.godine
− iznos od 3.091,06 kuna sa kamatom od 31.01.2011.godine
− iznos od 3.132,88 kuna sa kamatom od 28.02.2011.godine
− iznos od 3.079,70 kuna sa kamatom od 31.03.2011.godine
− iznos od 3.089,25 kuna sa kamatom od 30.04.2011.godine
− iznos od 3.314,99 kuna sa kamatom od 31.05.2011. godine
− iznos od 3.336,98 kuna sa kamatom od 30.06.2011.godine
− iznos od 3.520,51 kuna sa kamatom od 31.07.2011.godine
− iznos od 3.423,76 kuna sa kamatom od 31.08.2011.godine
- iznos od 3.317,86 kuna sa kamatom od 30.09.2011.godine
− iznos od 3.295,31 kuna sa kamatom od 31.10.2011.godine
− iznos od 3.287,18 kuna sa kamatom od 30.11.2011.godine
− iznos od 3.337,52 kuna sa kamatom od 31.12.2011.godine
− iznos od 3.381,41 kuna sa kamatom od 31.01.2012.godine
− iznos od 3.387,29 kuna sa kamatom od 29.02.2012.godine
− iznos od 3.356,93 kuna sa kamatom od 31.03.2012.godine
− iznos od 3.377,43 kuna sa kamatom od 30.04.2012.godine
− iznos od 3.391,45 kuna sa kamatom od 31.05.2012.godine
− iznos od 3.367,86 kuna sa kamatom od 30.06.2012.godine
− iznos od 3.374,06 kuna sa kamatom od 31.07.2012.godine
po stopi od 15% godišnje za vrijeme od 15. srpnja 2005. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 01.siječnja 2008.godine pa do 30.lipnja 2011.godine, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje,a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
II. Usvaja se kao osnovan podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2. Ugovora o kreditu broj … te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije bio dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i promjenjivom tečaju CHF.
II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 6.226,13 kn i to:
− iznos od 50,61 kuna sa kamatom od 30.11.2007.godine
− iznos od 50,35 kuna sa kamatom od 31.12.2007.godine
-iznos od 50,35 kuna sa kamatom od 31.01.2008.godine
− iznos od 51,76 kuna sa kamatom od 29.02.2008.godine
− iznos od 52,63 kuna sa kamatom od 31.03.2008.godine
− iznos od 51,33 kuna sa kamatom od 30.04.2008.godine
− iznos od 65,43 kuna sa kamatom od 31.05.2008.godine
− iznos od 66,24 kuna sa kamatom od 30.06.2008.godine
− iznos od 65,05 kuna sa kamatom od 31.07.2008.godine
− iznos od 65,11 kuna sa kamatom od 31.08.2008.godine
− iznos od 65,81 kuna sa kamatom od 30.09.2008.godine
− iznos od 71,17 kuna sa kamatom od 31.10.2008.godine
− iznos od 67,58 kuna sa kamatom od 30.11.2008.godine
− iznos od 72,14 kuna sa kamatom od 31.12.2008.godine
− iznos od 72,85 kuna sa kamatom od 31.01.2009.godine
− iznos od 73,16 kuna sa kamatom od 28.02.2009.godin
− iznos od 116,38 kuna sa kamatom od 31.03.2009.godine
− iznos od 116,65 kuna sa kamatom od 30.04.2009.godine
− iznos od 114,50 kuna sa kamatom od 31.05.2009.godine
− iznos od 112,92 kuna sa kamatom od 30.06.2009.godine
− iznos od 113,34 kuna sa kamatom od 31.07.2009.godine
− iznos od 114,17 kuna sa kamatom od 31.08.2009.godine
− iznos od 114,10 kuna sa kamatom od 30.09.2009.godine
− iznos od 113,26 kuna sa kamatom od 31.10.2009.godine
− iznos od 114,84 kuna sa kamatom od 30.11.2009.godine
− iznos od 116,11 kuna sa kamatom od 31.12.2009.godine
− iznos od 117,91 kuna sa kamatom od 31.01.2010. godine
− iznos od 117,50 kuna sa kamatom od 28.02.2010.godine
− iznos od 119,95 kuna sa kamatom od 31.03.2010. godine
− iznos od 119,48 kuna sa kamatom od 30.04.2010.godine
− iznos od 120,39 kuna sa kamatom od 31.05.2010.godine
− iznos od 128,23 kuna sa kamatom od 30.06.2010.godine
− iznos od 126,62 kuna sa kamatom od 31.07.2010.godine
− iznos od 131,55 kuna sa kamatom od 31.8.2010.godine
− iznos od 129,85 kuna sa kamatom od 30.09.2010.godine
− iznos od 127,10 kuna sa kamatom od 31.10.2010. godine
− iznos od 132,89 kuna sa kamatom od 30.11.2010.godine
− iznos od 140,24 kuna sa kamatom od 31.12.2010.godine
− iznos od 135,03 kuna sa kamatom od 31.01.2011.godine
− iznos od 136,86 kuna sa kamatom od 28.02.2011.godine
− iznos od 134,54 kuna sa kamatom od 31.03.2011.godine
− iznos od 134,96 kuna sa kamatom od 30.04.2011.godine
− iznos od 144,82 kuna sa kamatom od 31.05.2011. godine
-iznos od 145,78 kuna sa kamatom od 30.06.2011.godine
− iznos od 148,94 kuna sa kamatom od 31.07.2011.godine
− iznos od 144,84 kuna sa kamatom od 31.08.2011.godine
− iznos od 140,36 kuna sa kamatom od 30.09.2011.godine
− iznos od 128,69 kuna sa kamatom od 31.10.2011.godine
− iznos od 128,37 kuna sa kamatom od 30.11.2011.godine
− iznos od 130,34 kuna sa kamatom od 31.12.2011.godine
− iznos od 132,05 kuna sa kamatom od 31.01.2012.godine
− iznos od 132,28 kuna sa kamatom od 29.02.2012.godine
− iznos od 131,10 kuna sa kamatom od 31.03.2012.godine
− iznos od 131,90 kuna sa kamatom od 30.04.2012.godine
− iznos od 132,45 kuna sa kamatom od 31.05.2012.godine
− iznos od 131,52 kuna sa kamatom od 30.06.2012.godine
− iznos od 131,77 kuna sa kamatom od 31.07.2012.godine
te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 17.593,89 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na
− iznos od 46,13 kuna sa kamatom od 31.08.2005.godine
− iznos od 51,78 kuna sa kamatom od 30.09.2005.godine
− iznos od 52,03 kuna sa kamatom od 31.10.2005.godine
− iznos od 52,03 kuna sa kamatom od 30.11.2005.godine
− iznos od 36,82 kuna sa kamatom od 31.12.2005.godine
− iznos od 31,23 kuna sa kamatom od 31.01.2006.godine
− iznos od 0,46 kuna sa kamatom od 28.02.2006. godine
− iznos od 88,83 kuna sa kamatom od 31.10.2008.godine
− iznos od 123,13 kuna sa kamatom od 31.12.2008.godine
− iznos od 147,84 kuna sa kamatom od 31.01.2009.godine
− iznos od 159,01 kuna sa kamatom od 28.02.2009.godin
− iznos od 128,24 kuna sa kamatom od 31.03.2009.godine
− iznos od 134,12 kuna sa kamatom od 30.04.2009.godine
− iznos od 87,04 kuna sa kamatom od 31.05.2009.godine
− iznos od 52,39 kuna sa kamatom od 30.06.2009.godine
− iznos od 61,61 kuna sa kamatom od 31.07.2009.godine
− iznos od 79,87 kuna sa kamatom od 31.08.2009.godine
− iznos od 78,28 kuna sa kamatom od 30.09.2009.godine
− iznos od 59,82 kuna sa kamatom od 31.10.2009.godine
-iznos od 94,47 kuna sa kamatom od 30.11.2009.godine
− iznos od 122,26 kuna sa kamatom od 31.12.2009.godine
− iznos od 161,78 kuna sa kamatom od 31.01.2010. godine
− iznos od 152,72 kuna sa kamatom od 28.02.2010.godine
− iznos od 206,35 kuna sa kamatom od 31.03.2010. godine
− iznos od 196,18 kuna sa kamatom od 30.04.2010.godine
− iznos od 216,01 kuna sa kamatom od 31.05.2010.godine
− iznos od 387,67 kuna sa kamatom od 30.06.2010.godine
− iznos od 352,33 kuna sa kamatom od 31.07.2010.godine
− iznos od 460,29 kuna sa kamatom od 31.8.2010.godine
− iznos od 422,98 kuna sa kamatom od 30.09.2010.godine
− iznos od 362,98 kuna sa kamatom od 31.10.2010. godine
− iznos od 489,57 kuna sa kamatom od 30.11.2010.godine
− iznos od 650,61 kuna sa kamatom od 31.12.2010.godine
− iznos od 536,58 kuna sa kamatom od 31.01.2011.godine
− iznos od 576,57 kuna sa kamatom od 28.02.2011.godine
− iznos od 527,71 kuna sa kamatom od 31.03.2011.godine
− iznos od 534,85 kuna sa kamatom od 30.04.2011.godine
− iznos od 750,73 kuna sa kamatom od 31.05.2011. godine
− iznos od 771,76 kuna sa kamatom od 30.06.2011.godine
− iznos od 952,12 kuna sa kamatom od 31.07.2011.godine
− iznos od 859,47 kuna sa kamatom od 31.08.2011.godine
− iznos od 758,05 kuna sa kamatom od 30.09.2011.godine
− iznos od 747,17 kuna sa kamatom od 31.10.2011.godine
− iznos od 739,36 kuna sa kamatom od 30.11.2011.godine
− iznos od 787,73 kuna sa kamatom od 31.12.2011.godine
− iznos od 829,91 kuna sa kamatom od 31.01.2012.godine
− iznos od 835,56 kuna sa kamatom od 29.02.2012.godine
− iznos od 806,38 kuna sa kamatom od 31.03.2012.godine
− iznos od 826,08 kuna sa kamatom od 30.04.2012.godine
− iznos od 839,56 kuna sa kamatom od 31.05.2012.godine
− iznos od 816,89 kuna sa kamatom od 30.06.2012.godine
− iznos od 822,85 kuna sa kamatom od 31.07.2012.godine
po stopi od 15% godišnje za vrijeme od 15. srpnja 2005. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 01. siječnja 2008.godine pa do 30.lipnja 2011.godine, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
III.Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 14.100,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana.
IV.Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju, slijedom čega se odbija kao neosnovan prigovor prijeboja istaknut po tuženiku.
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio tužbu Općinskom sudu u Zadru protiv tuženika, tvrdeći da su tužitelj i tuženik zaključili dana 15. srpnja 2005.godine Ugovor o kreditu broj … kojim da je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 36.028,07 CHF. Spomenutim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 5,50% (čl.2). Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što da je tužitelj usmeno prigovorio, dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način, tako da tužitelj nije ni imao mogućnost za prigovor. Tužitelj da je, istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao, međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja da su ostali bez ikakvog rezultata, dakle sa niti jednom promjenom tužitelj se nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite što da je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste da nisu opravdane sa niti jednog stajališta, tim više što da u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu da nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu da ne ide tuženiku u prilog budući da su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke da se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Libor na CHF). Od početka 2009.godine Libor da neprestano pada, tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53%, pa da je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na međunarodnom tržištu tuženik da je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome da nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga:-Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope da unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, -sporna odredba da ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona da stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora da nije objašnjeno koji su to uvjeti koji da mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač da nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba da omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorne odredbe što da je protivno čl.97.st.1.alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje da su protivne čl.96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača da su prema čl.102 tog zakona ništetne. Dakle, tuženik da je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako da je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako da tuženik to nije činio, to njegovo postupanje da je suprotno čl.296. ZOO. Odredba tuženika da je pored prednjeg suprotna i čl. 82.st.1.alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji da je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, pa da se takva odredba sukladno čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika da je protivna čl.110.st.1.i 2. alineja 8 te čl.111.st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača. Konačno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da su u suprotnosti i sa odredbom članka 4.stavka 2. Direktive 93/13 EEZ. Pored promjenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu da je kao nepoštena odredba ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda da obvezuje i ovaj sud da je utvrđeno da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživana po tečaju CHF, koji kao takav da nikada nije primio te da mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate, to da je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji da kao takav nije morao. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost tužitelj kao slabija ugovorna strana da nije mogao pregovarati. Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, da su ništeten i ostale odredbe što da svakako čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu da ne može opstati na bilo koji način što da ga opet u konačnici čini ništetnim. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl.1111. svaka od ugovornih strana da bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužitelja, tužena strana da je nepoštena, pa da je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužitelju dok, s druge strane, tužitelj da ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata, dok na strani tužitelja imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama ispada da je tužitelj, u tom slučaju, isplatio i preplatio pozamašni iznos koji da u ovom trenutku ne može odrediti budući da mu nedostaje određena dokumentacija koja da se nalazi u posjedu tužene strane koja da joj to odbija predati. Stoga da će se konačni iznos odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje odnosno vještačenje po vještaku financijsko- ekonomske struke. U svakom slučaju tužitelj da ima pravo na povrat iznosa koji da je preplatio s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništetnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici. Tužitelj da mora napomenuti da je i nepoštena praksa i prema čl.108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužitelj da je zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule tuženiku isplatio veći iznos od onog što bi morao da su te odredbe bile valjane, međutim točan iznos, kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu, zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tuženika, da ne može u ovom trenutku odrediti. Tužitelj predlaže po provedenom postupku tužbeni zahtjev usvojiti.
2.U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužitelj smatra ništetnim ugovor o kreditu od 28. srpnja 2006., a podredno smatra ništetnim ugovaranje promjenjive kamatne
Tužitelj se poziva i na utvrđenja iz stope i vezanje glavnice kredita uz valutu CHF.
postupka kolektivne zaštite smatrajući da su ništetne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa promjenjiva odlukama tuženika pa da bi zbog toga bio ništetan cijeli ugovor. Osim što niti jedan od navodno spornih elemenata ugovora nije ništetan, sve i da su ništetni isti ne bi uzrokovali ništetnost cijelog ugovora. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Međutim, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud da je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 17-18. tog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez provođenja tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi. Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: (i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu; (ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva" tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH posl. br. Pž- 7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine (Narodne novine 112/12) koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu. Pri tome tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao- suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa.
3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: Ugovor o kreditu broj … od 15. srpnja 2005. godine sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora potvrđen po javnom bilježniku u Z. V.. M. pod brojem OU-662/05-1 18. srpnja 2005. godine (l.s.5-8), promotivne uvjete tuženika za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 11.07.2005.g. do 30.09.2005.g. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (l.s.28-29), opće uvjete poslovanja sa stanovništvom tuženika od 11.ožujka 2005.godine (l.s.30- 31), informacije za klijente:Načelo za utvrđivanje promjene kamatnih stopa za kredite i depozite i načela za utvrđivanje promjene naknada za usluge (l.s.31-32), pravilnik tuženika o obračunu kamata i naknada od 30. studenog 2005.godine i 01. siječnja 2011.godine (l.s.32-44), tržišni parametri za auto kredit s valutnom klauzulom u Chf- prosječne veličine za kvartal (l.s.44-45), proveo financijsko vještačenje po vještaku M. K. dipl.oec. (l.s.95-96,102-107), izvršio uvid u očitovanja na podnesak tuženika vještaka M. K. od 09. srpnja 2021.g. (l.s.139), saslušao svjedoka R. S. (l.s.145-146).
4.Podredni tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je podredni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 6.226,13 Hrk i 17.593,89 Hrk, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05,41/08,78/15 i 29/18- dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da mu tužena navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate i tečajne razlike zbog valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,50 % po Ugovoru o kreditu broj … od 15. srpnja 2005. godine sklopljenom između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora potvrđen po javnom bilježniku u Z. V. M. pod brojem OU-662/05-1 18. srpnja 2005. godine.
6.Naime, tužitelj tvrdi da je tužena u spornom razdoblju, koristeći se ovlaštenjem iz čl.2. predmetnog Ugovora o kreditu (prema kojoj je bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojim internim Odlukama o kamatnim stopama), svojim (jednostranim) Odlukama mijenjala/povisivala kamatnu stopu bez ugovorenih parametara, te mu obračunavala i naplaćivala tako obračunate rate kredita. Međutim, navedeno da nije bila ovlaštena učiniti, jer da je tako ugovorena kamatna stopa nepoštena odnosno ništetna, a s time i svaka tako izvršena promjena kamatne stope nedopuštena. Navedeni pravni stav da je zauzet i u obvezujućoj odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. godine, pod br. Pž – 7129/13.
7.Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
8.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj … od 15. srpnja 2005. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora potvrđen po javnom bilježniku u Z. V. M. pod brojem OU-662/05-1 18. srpnja 2005. godine, prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 36.028,07 CHF, obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz rok otplate od 84 mjeseca, te početnu kamatnu stopu od 5,50%, te da je čl.2. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.
9.Između stranaka također nije sporno da se tijekom trajanja navedenog ugovornog odnosa Odlukama tužene o kamatnim stopama početno ugovorena kamatna stopa mijenjala/povisivala, te da je tako iznosila iznad ugovorene stope od 5,50%, i to 6,45%,6,75%,7,75%, 7,50%, 6,75%,te da su se anuiteti povećavali.
10.Sporno je, međutim, bilo pitanje osnove i visine utužene tražbine, jer tužena tvrdi da je u konkretnom slučaju do promjene kamatne stope došlo iz valjanog razloga predviđenog Ugovorom o kreditu, te da se ne radi o samovoljnoj jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, radi čega da je za ovaj postupak i irelevantno pravno stajalište zauzeto u citiranoj odluci Visokog trgovačkog suda RH, a kasnije i u odluci Vrhovnog suda RH od 9. travnja 2015. godine, pod br. Revt – 249/14.
11. Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud smatra i utvrđuje da je odredba članka 2. Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 103., u svezi člankom 105.stavkom 1.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99-dalje ZOO/91) koje odredbe se primjenjuju temeljem članka 1163.stavka 1.ZOO/05, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07,79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13).
12.Prvostupanjski sud odredbu članka 2. Ugovora o kreditu utvrđuje nepoštenom u smislu navedenih zakonskih odredbi jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4., da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite.
13.Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. godine pod br. P–1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, a utemeljenoj na odredbama čl. 502. a do 502.h ZPP, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, utvrđuje da je iz navedenih razloga ništetna i odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a te tužitelju dosuditi razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke dipl.oec. M. K. prema kojem da je banka uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 5,50%, više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 6.226,13 kuna i to od 30.11.2007.g. do dana otplate kredita 31.07.2012.godine, te da je uslijed povećanja tečaja u odnosu na početni tečaj za cijelo vrijeme otplate kredita tužitelj više platio iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 17.593,89 kuna, kako je to vještak izračunao, a prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća, pa je za taj iznos tužbeni zahtjev usvojen uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.
14.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev–2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge ''Potrošač'', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P–1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je 13. lipnja 2014. godine.
15.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 24. svibnja 2019. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 13. lipnja 2014. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim, također neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj ne bi imao status potrošača, jer iz priloženog ugovora o kreditu slijedi da je ovaj kredit korišten za kupnju obiteljskog automobila, a na za poslovne svrhe, također očito je riječ o osobi koja nije imala posebna znanja da bi razumjela bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način predviđen ugovorom. Ugovorna kamata kao takva zato mora biti određena, odnosno odrediva.
16.U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
17.Prvostupanjski sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a što jasno slijedi iz tipskog ugovora tuženika da tužitelj nije mogao posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru.
18.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 1. i 7. spornog ugovora zaključenog između stranaka.
19.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
20.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st.
1. ZPP.
21.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.
22.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
23.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF na dan 20.07.2005.godine u iznosu 1Chf=4,673272 Hrk, pa je slijedom navedenog usvojen i podredni tužbeni zahtjev za iznos od 17.593,89 kuna uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, pri čemu prvostupanjski sud ne nalazi da bi čitav Ugovor o kreditu broj … od 15. srpnja 2005. godine sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora potvrđen po javnom bilježniku u Z. V. M. pod brojem OU-662/05-1 18. srpnja 2005. godine bio ništetan, pa je osnovni tužbeni zahtjev odbijen.
24.Prigovor prijeboja istaknut po tuženoj nije osnovan, jer tužena nema potraživanje koje bi stavila u prijeboj sa potraživanjem tužitelja.
25.Tužitelju je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st.1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje Tarifa), i to za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.7.1.), za sastav žalbe od 20. rujna 2019.godine u iznosu od 500,00 kuna (Tbr.10.5.), za sastav obrazloženog podneska od 07. veljače 2020.g u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 11. veljače 2020.godine u iznosu od 500,00 kuna (Tbr.9.2.),za sastav obrazloženog podneska od 23. travnja 2020.g u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.8.1.),za sastav obrazloženog podneska od 04. svibnja 2020.g u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 07. rujna 2020.godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.9.1.), za sastav obrazloženog podneska od 23. veljače 2021.g u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.8.1.), za zastupanje na ročištu od 19. svibnja 2022. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.9.1.), ukupno 8.000,00 kuna, uvećano za PDV, ukupno 10.000,00 kuna,uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna, te uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 800,00 kuna i na presudu 800,00 kuna, ukupno 14.100,00 kuna.
26.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zadru, 24. svibnja 2022. godine
S u d a c
Marko Baraka
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.
DNA:
1.Tužitelju po punomoćnicima uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 800,00 kuna
2.Tuženiku po punomoćnicima
