1

Poslovni broj:10 Gž-351/2024-2

Poslovni broj: 10 Gž-351/2024-2

U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. M. (OIB:...) iz K., zastupane po punomoćnici I. B., odvjetnici iz K. protiv tuženika O. B. d.d., S. (OIB:...), zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ž. i P. d.o.o. Z., radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu broj P-74/2021-9 od 21. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 13. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-74/2021-9 od 21. prosinca 2023.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom u toč.I utvrđena je ništetnom odredba čl.5.stav.3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju sklopljenog dana 19. svibnja 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu koji glasi:“

„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“ pa je toč.II izreke tuženik obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 481,91 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 31. svibnja 2006. do isplate. Toč.III izreke tuženiku je naloženo da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 612,77 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2023. kao dana presuđenja, do isplate.

2. Pravodobno izjavljenom tuženik pobija navedenu presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu da pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba tuženika je neosnovana.

5.Naime, obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor dana 19. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju stana u K., u iznosu od 154.846,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je spornom odredbom čl. 5. stav. 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu 0,50 % od iznosa odobrenog kredita koja se plaća  jednokratno prije korištenja kredita, i to neovisno od iskorištenog iznosa kredita, te da je temeljem navedene odredbe dana 31. svibnja 2006. naplaćena navedena naknada u iznosu tadašnjih 3.630,98 kn (sada:481,91 Eur) pa je dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tužbene teze da je i ta ugovorna odredba unaprijed formulirana po tuženiku, da tužiteljica nije znala na što se tzv. ulazna naknada uopće odnosi pa je po provedenom dokaznom postupku utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu po svom sadržaju tipski, standardni ugovor tuženika, da se o odredbi čl. 5. stav. 3. među strankama sklopljenog ugovora nije pregovaralo niti je tužiteljica kao korisnica kredita i potrošač imala mogućnost utjecati na sadržaj predmetne ugovorne odredbe. Prvostupanjski sud je obzirom na obvezu korisnika kredita da plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu 0,50 % od iznosa odobrenog kredita neovisno da li će kredit na koncu iskoristiti ili ne, a da pri tom iz te odredbe uopće nije vidljivo na što se odnosi, od čega se sastoji niti zašto je određena baš u toj visini te koje je to troškove tuženik njome uopće pokriva, spornu ugovornu odredbu ocijenio nepoštenom i ništetnom. To više što ni iz sadržaja samog ugovora ne proizlazi a niti je tuženik u tom pravcu predlagao dokaze – koje bi to stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu tuženik uopće imao, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije niti pozvana na plaćanje te naknade, već je istu naplatio tuženik iz iznosa kredita.

5.1.Polazeći od odredbe čl.81.stav.1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje. ZZP/03 – „Narodne novine“ - 96/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se sukladno stav.2. iste odredbe smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stav.4.), od odredbe čl. 87.stav.1. ZZP/03 prema kojoj je nepoštena ugovorna odredba ništava - prvostupanjski sud spornu ugovornu odredbu utvrđuje ništetnom obzirom da u istoj nije precizirano koji su to eventualni stvarni troškovi kredita koje tuženik kao banka naplaćuje odnosno koje pokriva tako ugovorenom jednokratnom naknadom. Posljedično takvom utvrđenju prvostupanjski sud je pozivom na odredbe čl.323.stav.1., čl.1111. te čl.1115. ZOO-a obvezao tuženika na povrat iznosa od 481,91 Eur sa zateznom kamatom od dana stjecanja.

6. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 pri čemu se  ZID ZPP objavljen u „Narodnim novinama“ 80/22 primjenjuju u dijelu propisanog  odredbama čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22) prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima žalitelja.

7.Osporavajući pravilnost primijenjenog materijalnog prava tuženik ističe da u vrijeme sklapanja predmetnog pravnog posla niti jedan propis nije zabranjivao ugovaranje naknade kakva je predmetna zbog čega da niti nema uporišta za utvrđivanje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe. Ističe i da je predmetna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva i da tužiteljica nije dokazala da se o sadržaju iste nije pregovaralo. Sadržajem žalbe upućuje da je prvostupanjski sud zanemario odredbu čl.84. ZZP/03 prema kojoj nije dopušteno utvrđivati da li su pojedine ugovorne odredbe poštene ukoliko su iste jasne, razumljive i uočljive pa nastavno i opširno elaborira takvo svoje stajalište uopćenim tezama da sud ničime nije obrazložio na temelju kojih je to činjenica, a koje su činjenice iznesene u tijeku postupka, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, da nije obrazložio na temelju kojih je to odredbi zakona tužbeni zahtjev osnovan, a čime upućuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč11. ZPP-a.

7.1. Konačno, tuženik ističe kako prvostupanjski sud u postupku dokaze nije cijenio savjesno i brižljivo te je time ostvario i bitnu povredu odredaba parničnog postupka, odnosno članka 8. ZPP-a što je u konačnici utjecalo na pravilnost i zakonitost presude u pobijanom dijelu. Smatra i da bi zbog same činjenice što prvostupanjski sud u predmetnom postupku, citira se :“ nije upotrijebio ne samo dužnu već ni prosječnu pažnju" pobijanu presudu u pobijanom dijelu (iako je pobija u cijelosti) trebalo ukinuti.

8. No razmatranjem pobijane presude i stanja prvostupanjskog predmeta iz aspekta žalbom isticanih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, ovaj sud je zaključio da navedeni žalbeni razlog nije osnovan. Naime, suprotno žalbenom stajalištu pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Ispitujući pobijanu presudu i u okviru ovlasti iz odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a ovaj je sud utvrdio da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena niti jedna bitna povreda na koju pazi po službenoj dužnosti. Ocjena dokaza, kao što je ranije u ovom obrazloženju navedena, suglasna je zahtjevima propisanim odredbom čl.8. ZPP-a.

9. Odgovarajući u smislu odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a na žalbene navode od odlučnog značaja, valja navesti, polazeći od činjenice da tužiteljičino svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 proizlazi iz samog sadržaja odnosnog ugovora, da je prema odredbi čl.81.stav.4.ZZP/03 teret dokaza činjenice da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, u potrošačkom sporu – na trgovcu te da tuženik na navedene odlučne okolnosti tijekom prvostupanjskog postupka nije predlagao nikakve dokaze.

9.1.Nastavno tome, a u odnosu na žalbeno osporavanje stajališta prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorne odredbe čl.5.stav.3. predmetnog Ugovora o kreditu, valja navesti da tuženik zanemaruje da se iz sadržaja navedene odredbe kojom je ugovorena „naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u visini od 0,50% iznosa kredita“, a koju je korisnik dužan platiti neovisno od toga da li će kredit uopće iskoristiti – a u kojem slučaju evidentno neće biti nikakvog angažmana kreditora u smislu „upravljanja kreditom“ - ne može zaključiti o kakvoj se naknadi radi i o eventualno pruženoj usluzi/ili uslugama jer nije navedena ni svrha takve naknade, a niti troškovi koji se istom podmiruju - kako to zahtjeva odredba članka 59. ZZP/03. Sa navedenim valja povezati i sadržaj čl.8. Ugovora kojim je ugovoreno i da tužiteljica snosi (i) sve izdatke nastale sastavljanjem, potvrđivanjem ili izvršenjem ugovora o kreditu kao i ostale naknade prema aktima kreditora koji uređuju upravljanje kreditima, naknadama i troškovima. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi i da je kompletan Ugovor o kreditu pripremio tuženik, na unaprijed formuliranom obrascu te da tužiteljica nije mogla utjecati na promjenu unaprijed formuliranih odredaba pa tako ni na ugovorenu naknadu iz čl.5.stav.3. pa kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi tužiteljicu informirao i objasnio joj sadržaj i strukturu i svrhu takve naknade to je i po ocjeni ovoga suda evidentno da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice koja je platila ugovorenu naknadu bez da je znala koju uslugu ili koji trošak tim iznosom podmiruje. Stoga ranije iznesenim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna naknada iz čl.5. ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja pa tako ni navodima da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu ni Zakonom o zaštiti potrošača niti Zakonom o obveznim odnosima nije bila propisana zabrana ugovaranja takve naknade. Takva naknada mogla se ugovoriti iako nije bila predviđena dispozitivnim odredbama, međutim ugovaranje plaćanja jednokratne naknade prilikom odobrenja kredita – u okolnostima koje su prethodno elaborirane - nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, pa kako tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade od odobrenog kredita kojeg je naplatio niti je naveo koje stvarne troškove i usluge je njome podmirio, očito je da je takva odredba na štetu tužiteljice te da je stvorila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

10.Pravilno je stoga prvostupanjski sud obvezao tuženika primjenom odredbe čl.1115. ZOO na isplatu stečenog na temelju ništetne odredbe uz zateznu kamatu od dana kada je primilo osporenu uplatu, utvrdivši tuženika nepoštenim stjecateljem jer je utuženi iznos primio temeljem nepoštenih odredbi koje je u svoju korist unio u Ugovor o kreditu čime je isključio mogućnost pregovaranja o istima. 

11.Obzirom na sve izneseno evidentno je da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, pa je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. stav. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, uključujući i odluku o troškovima koju tuženik pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija način obračuna ni visinu pojedinih troškova kao niti kriterij dosuđenja naknade troškova postupka, a da drugostupanjski sud u ovom postupku na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti.

U Varaždinu, 13. ožujka 2024.