Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 47 Gž-2589/2020-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vande Senta članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja D. G. d.o.o. iz Z., OIB: …, kao pravnog slijednika prvotužitelja P.-p. i.-T. k. i p. a. d.o.o. iz Z., OIB: … i drugotužitelja M. M. iz Z., OIB: …, koje oboje zastupa punomoćnica M. T., odvjetnica u Z., protiv tuženika I. Ž. iz S. B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. G., odvjetnik u S. B., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama, poslovni broj Pn-3449/15-17 od 24. studenoga 2016., u sjednici vijeća održanoj 24. svibnja 2022.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama, poslovni broj Pn-3449/15-17 od 24. studenoga 2016. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a nova glavna rasprava održat će se pred drugim sucem pojedincem.

II O troškovima postupka nastalim u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku isplatiti I. i II. tužitelju naknadu štete u ukupnom iznosu od 6.748.019,97 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama dobivenim uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od dana 02. 04. 2014. godine pa do isplate.

Tuženik je dužan I. i II. tužiteljima nadoknaditi parnični trošak, a sve to u roku od 15 dana."

II Tužitelji su dužni solidarno nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 404.462,50 kuna, u roku od 15 dana.“

2. Protiv ove presude žalbu su podnijeli tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu preinačiti prvostupanjsku presudu, odnosno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 83.968,75 kn.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava navode istaknute u žalbi te predlaže istu odbiti. Potražuje naknadu troška za sastav odgovora na žalbu u iznosu od ukupno 73.425,12 kn.

4. U ovom postupku je nakon donošenja pobijane prvostupanjske presude, rješenjem prvostupanjskog suda broj Pu P-1025/2019-31 od 11. rujna 2020. utvrđen prekid postupka jer je prvotužitelj P.-p. i.-T. k. i p. a. d.o.o. prestao postojati kao pravna osoba te je rješenjem broj Pu P-1025/2019-33 od 17. rujna 2020. nastavljen postupak prekinut rješenjem od 17. rujna 2020., na mjesto ranijeg tužitelja P.-p. i.-T. k. i p. a. d.o.o. stupio je pravni slijednik D. G. d.o.o. iz Z., OIB: ...

5. Žalba tužitelja je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora je naknada štete u ukupnom iznosu od 6.748.019,97 kn, a tužbeni zahtjev za isplatu tog iznosa tužitelji temelje na činjenicama:

- da tuženik nije, kao punomoćnik prvotužitelja prije podnošenja tužbe 26. travnja 2004. u postupku broj P-136/12, koji se vodio pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu protiv Republike Hrvatske radi isplate iznosa od 5.543.981,57 kn, podnio zahtjev za mirno rješenje spora sukladno odredbi čl. 186.a. ZPP, zbog čega je tužba u tom postupku rješenjem od 9. prosinca 2013. odbačena,

- da je rješenjem Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-136/12-16 od 9. siječnja 2014. naloženo prvotužitelju naknaditi Republici Hrvatskoj parnični trošak u iznosu od 477.870,00 kn.

- da je tuženik kao punomoćnik prvotužitelja ispostavio prvotužitelju račun broj R2- 9/2010 od 30. ožujka 2010. na iznos od 726.168,40 kn na temelju kojeg je pokrenuo ovršni i parnični postupak te to potraživanje prijavio u postupku predstečajne nagodbe,

8. Prvostupanjski sud je u bitnome utvrdio:

- da je 26. travnja 2004. tuženik I. Ž. kao punomoćnik tužitelja P.-p. i. d.o.o. podnio 26. travnja 2004. Općinskom sudu u Slavonskom Brodu tužbu protiv Republike Hrvatske radi isplate iznosa od ukupno 5.543.981,57 kn te je u tom postupku pravomoćnim rješenjem broj P-136/12-9 od 9. prosinca 2013. tužba odbačena iz razloga jer se tužitelj prije podnošenja tužbe u tom postupku nije obratio nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora,

- da je tužitelj u postupku P-136/12 svoj zahtjev za isplatu iznosa od 5.543.981,57 kn temeljio na više računa od 17. prosinca 2003. koje račune je P.-T. d.d. izdao i dostavio Ministarstvu financija,

- da su P. T. d.d. (cedent) i P. P. i. d.o.o. (cesionar) sklopili 7. travnja 2004. ugovor o cesiji kojim cendent ustupa svoje potraživanje od Ministarstva financija (cesusa) u iznosu od ukupno 5.543.981,57 kn,

- da je 11. travnja 2003. sklopljen ugovor o nagodbi između P. T. d.d. kao dužnika i Ministarstva financija, Republika Hrvatska kao vjerovnika, prema kojem je radi podmirenja duga dužnika od ukupno 49.946.989,21 kn ustupljena imovina dužnika i to plantaža B. u V., koju čine upravna zgrada u V., građevinski objekti na plantaži u J., zemljište, vanjsko uređenje i dugogodišnji nasadi, a koja je u vlasništvu dužnika, te je prema čl. 6. ugovora danom potpisivanja imovina prešla u posjed i vlasništvo vjerovnika,

- da je 27. svibnja 2003. nadležni ministar dao ovlaštenje dosadašnjem vlasniku P. T. d.d. da u cilju sprječavanja eventualne štete obavi sve potrebne radnje vezane za plantažu B. u ime i za račun Republike Hrvatskeposlove oko prodaje sezonskog voća-višanja,

- da je 23. lipnja 2003. Republika Hrvatska predala Hrvatskom fondu za privatizaciju u posjed platažu B., o čemu je sačinjen zapisnik.

9. Prvostupanjski sud je ocijenio da odštetna odgovornost tuženika u ovom postupku, kao punomoćnika tužitelja u postupku Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-136/12, zbog propusta da podnese zahtjev za mirno rješenja spora sukladno odredbi čl. 186.a. ZPP, postoji samo ako prvotužitelj (koji je bio tužitelj u predmetu P-136/12) dokaže da bi uspio sa tužbenim zahtjevu u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu broj P-136/12, a da je zahtjev za mirno rješenje spora podnesen.

9.1. Prvostupanjski sud je ocijenio, a polazeći od navedenih utvrđenja u točki 8. ovog rješenja, da prvotužitelj ima pravo na troškove koji su mu nastali na plantaži B. u razdoblju od sklapanja ugovora o nagodbi 11. ožujka 2003. do 26. svibnja 2003. kao poslovođi bez naloga, a od 27. svibnja 2003. do 23.lipnja 2003. kao poslovođi s nalogom, ali je prvostupanjski sud zaključio da tužitelji nisu dokazali da bi tužitelj P. P. i. u postupku P-136/12 uspio sa tužbenim zahtjevom u tom postupku. To iz razloga jer da iz računa koji se odnose na isporučena sredstva za zaštitu, kartonsku ambalažu, rezervne dijelove za popravak strojeva, uređaja i transportnih sredstava u 2003. u ukupnom iznosu od 4.320.625,25 kn nije razvidno u kojem periodu su u računima navedeni pobrojani artikli nabavljani, pa kako nije bilo valjane primopredaje između P. T. i Ministarstva financija, ne može se utvrditi koji artikli su nabavljani u spornom razdoblju od 11. travnja 2003. do 23. lipnja 2003.

9.2. Nadalje, vezano za zahtjev za isplatu iznosa od 42.067,33 kn, a koji se odnosi na razne troškove u vezi lokacije i u vezi sa sredstvima na lokaciji plantaže B. u 2003., prvostupanjski sud je na temelju utvrđenja da se radi o troškovima telefona, električne energije, deratizacije, komunalne naknade, izobrazbu zaštitara, sredstva zajedničke pričuve i tekuće održavanje, a koji računu su dospijevali nakon 11. travnja 2003., pri čemu spisu ne prileži dokaz da je P. T. te troškove po računima u iznosu od 42.067,33 kn platio umjesto Ministarstva financija, ocijenio tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovanim.

9.3. Zahtjev za isplatu iznosa od 1.180.988,57 kn, a koji tužitelj temelji na računu koji se odnosi na plaće za siječanj, veljaču i ožujak 2003., prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim, jer se radi o iznosima koji se odnose na razdoblje prije 11. travnja 2003.

9.4. Iz navedenih razloga prvostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

10. U žalbi tužitelji ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava smatrajući da u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91).

10.1. Po ocjeni ovog suda, obveznopravni odnos između stranaka u vezi štete za koju tužitelji u ovom postupku tvrde da su pretrpjeli zbog propusta tuženika da prije podnošenja tužbe u postupku pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu podnese zahtjev za mirno rješenje spora u postupku, je nastao donošenjem rješenja u tom postupku 9. prosinca 2013. kojim je tužba odbačena zbog toga što tužitelj nije podnio zahtjev za mirno rješenje spora sukladno odredbi čl. 186.a. ZPP, pa stoga u ovom postupku valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/2021 – dalje: ZOO).

11. Pogrešno je shvaćanje tužitelja, koje ponavljaju u žalbi, da odštetna odgovornost tuženika u ovom postupku proizlazi iz same činjenice da tuženik kao punomoćnik tužitelja nije prije podnošenja tužbe u postupku pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu podnio nadležnom državnom odvjetništvu zahtjev za mirno rješenje spora.

11.1. Naime, prema odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO propisano je da tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a prema odredbi čl. 1046. ZOO šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

11.2. Odredba čl. 1045. ZOO uređuje izvanugovorni obvezni odnos kod kojega odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete (oštećenik), ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, dok se krivnja za štetu pretpostavlja, a na šetniku je teret dokaza da je šteta nastala bez njegove krivnje.

11.3. Stoga polazeći od citiranih zakonskih odredbi, da bi tužitelji uspjeli u ovom sporu, oni trebaju dokazati u skladu s odredbama čl. 7. i čl. 219. ZPP, da je na strani tuženika postojao propust ili štetna radnja koja bi bila protupravna odnosno nezakonita i nepravilna i u adekvatnoj uzročnoj vezi sa utuženom štetom. Izostankom tog propusta ili te radnje i uzročne veze ne postoji ne pretpostavka odštetne odgovornosti tuženice za štetu propisanu navedenom odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO. 11.4. U konkretnom slučaju tuženik prije podnošenja tužbe 26. travnja 2004. protiv Republike Hrvatske u postupku pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu broj P- 136/12 radi isplate iznosa od ukupno 5.543.981,57 kn, nije podnio zahtjev za mirno rješenje spora sukladno odredbi čl. 186.a. ZPP, što predstavlja nepravilan rad tuženika koji se očituje u nečinjenju suprotno uobičajenom načinu zastupanja stranke u postupku koji prethodi podnošenju tužbe u parničnom postupku protiv Republike Hrvatske, pa stoga tužitelji u ovom postupku, slijedom naprijed navedenog, moraju dokazati da postoji uzročna veza između tog propusta tuženika i utužene štete, odnosno moraju dokazati da bi tužbeni zahtjev za isplatu u postupku P-136/12 bio osnovan da je tuženik I. Ž. u tom postupku postupio sukladno odredbi čl. 186.a. ZPP.

12. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio, a polazeći od utvrđenja da je 11. travnja 2003. između P. T. i Republike Hrvatske sklopljen ugovor o nagodbi kojim je imovina navedena u čl. 2. tog ugovora (plantaža B. u V. koju čine upravna zgrada u V., građevinski objekti na plantaži u J., zemljište, vanjsko uređenje i dugogodišnji nasadi) prešla u posjed i vlasništvo Republike Hrvatske i svi prihodi od te imovine pripadaju Republici Hrvatskoj, a koje utvrđenje tužitelj tijekom ovog postupka kao i u žalbi, ne osporava, da je do tog datuma P. T. d.d. je kao vlasnik na toj imovini izvršavao svoje pravo vlasništva. Nakon 11. travnja 2003. do 27. svibnja 2003. P. T. d.d. je poslove na plantaži B. obavljao kao poslovođa bez naloga, a od 27. svibnja 2003. kada je nadležni ministar dao ovlaštenje dosadašnjem vlasniku P. T. d.d. Đ. „da obavlja sve potrebne radnje vezane za Plantažu B. u ime i za račun Republike Hrvatske, a sve u cilju sprječavanja štete koja bi očekivano nastupila neizvršavanjem gore navedenog“ obzirom da „pristigla berba sezonskog voća, višanja i drugo voće ne može čekati navedenu sjednicu (Povjerenstva Vlade za upravljanje imovinom Republike Hrvatske gdje će se odlučiti o daljnjem upravljanju Plantažom B.), radi sprječavanja nastanka štete“ do 23. lipnja 2003. kada je izvršena primopredaja imovine plantaže B. na način da je posjed preuzeo Hrvatski fond za privatizaciju, P. T. d.d. je poslove na plantaži B. poduzimao u ime i za račun Republike Hrvatske sukladno nalogu iz Ovlaštenja od 27. svibnja 2003.

13. U takvim okolnostima, sukladno odredbi čl. 1163. st. 1. ZOO relevantne su odredbe ZOO/91 koje se odnose na poslovodstvo bez naloga (za razdoblje od 11. travnja 2003. do 27. svibnja 2003.) i odredbe koje se odnose na ugovor o nalogu (za razdoblje od 27. svibnja 2003. do 23. lipnja 2003.)

13.1. Odredba čl. 220. ZOO/91 glasi:

Obavljanju tuđeg posla može se nezvano pristupiti samo ako posao ne trpi odgađanje te predstoji šteta ili propuštanje očite koristi.

13.2. Prema odredbi čl. 223 st. 1. ZOO/91 poslovođa bez naloga koji je postupio u svemu kako treba i radio ono što su okolnosti zahtijevale ima pravo zahtijevati da onaj čiji je posao obavljao, između ostalog, mu naknadi sve nužne i korisne izdatke čak i ako očekivani rezultat nije postignut.

13.3. Odredba čl. 751. st. 3. ZOO/91 glasi:

(3) Ako nalogodavac nije dao određene upute o poslu koji treba obaviti, nalogoprimac je dužan, rukovodeći se interesima nalogodavca, postupiti kao dobar privrednik odnosno dobar domaćin, a ako je nalog bez naknade, kako bi u istim okolnostima postupio u vlastitoj stvari.

13.4. Odredba čl. 759. st. 1. ZOO/91 glasi:

(1) Nalogodavac je dužan nadoknaditi nalogoprimcu, čak i ako njegov trud bez njegove krivnje nije imao uspjeha, sve potrebne troškove što ih je učinio za izvršenje naloga, s kamatom od dana kad su učinjeni.

14. S obzirom na to da tužitelji u ovom postupku moraju dokazati osnovanost zahtjeva za isplatu iznosa istaknutog u postupku P-136/12, što imajući u vidu citirane zakonske odredbe znači da oni moraju dokazati da su u spornom razdoblju od 11. travnja 2003. do 23. lipnja 2003. imali nužne i korisne izdatke, odnosno potrebne troškove učinjene za izvršenje naloga.

15. Tužitelji u ovom postupku tvrde da osnovanost njihove tražbine koja je bila predmetom postupka pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu broj P-136/12 proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka S. S. i N. G., a koja vještačenja su provedena u tom postupku, što konkretno znači da su tužitelji radi utvrđivanja osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva predložili kao dokaz nalaze i mišljenje tih vještaka.

15.1. Sudski vještak S. S. je, između ostalog, u zaključku svog mišljenja naveo iznose koji su prema knjigovodstvenoj dokumentaciji u razdoblju od 11. ožujka 2003. do 30. lipnja 2003. uložni u plantažu B. da bi sudski vještak N. G. u nalazu i mišljenju naveo: „…razmatrajući skladišne izdatnice i analitičke kartice o vrstama izdanih sredstava za zaštitu bilja, a uzimajući u obzir kada zaštitna sredstva treba upotrijebiti protiv bolesti i štetnika kod voćaka i vinove loze, te herbicida kod pšenice i kukuruza, mišljenja sam da je bilo nužno utrošiti navedena sredstva za zaštitu bilja na plantaži „B.“ u periodu od 11. travnja 2003. do 23. lipnja 2003.“, te je u rekapitulaciji naveo da utrošena sredstva za zaštitu bilja (voćaka, vinove loze, pšenice i kukuruza) u tom razdoblju iznose 989.906,09 kn.

15.2. Slijedom navedenog osnovano tužitelji u žalbi sadržajno ukazuju na povredu odredbe čl. 8. ZPP jer prvostupanjski sud nije prema svojem uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, utvrdio odlučne činjenice, već je o postojanju činjenica pogrešno zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP), a što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

15.3. Ovdje valja ukazati prvostupanjskom sudu da se pravilo o teretu dokazivanja, sadržano u odredbi čl. 221a. ZPP primjenjuje izuzetno – ako sud na temelju izvedenih dokaza koje je savjesno i brižljivo ocijenio (sukladno odredbi čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu. Smisao pravila o teretu dokazivanja izvire iz osnovne procesno-pravne pretpostavke prema kojoj svaka stranka treba dokazati istinitost tvrdnji o postojanju činjenica na koje se poziva odnosno na kojoj zasniva svoje zahtjeve, pri čemu su predmet dokazivanja tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju činjenica od kojih zavisi primjena mjerodavnog prava u konkretnoj parnici.

16. Dakle, zbog pogrešnog pravnog pristupa da tužitelji nisu dokazali da bi tražbina koja je bila predmetom postupka P-136/12 bila osnovana, o odlučnim činjenicama koje su se odnose na troškove koji su bili nužni i korisni na plantaži B. u razdoblju od 11. travnja 2003. do 27. svibnja 2003. kada je P. T. poslove na plantaži obavljao kao poslovođa bez naloga, te na potrebne troškove koje je P. T. imao u razdoblju od 27. svibnja 2003. do 23. lipnja 2003. kada je poslove na plantaži poduzimao po nalogu Republike Hrvatske kao vlasnika te plantaže, prvostupanjski sud nije dao nikakve razloge zbog čega prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2.toč. 11. ZPP, a na koju ovaj sud sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

17. Tužitelji u odnosu na zahtjev za isplatu naknade štete u iznosu od 477.870,00 kn osnovano u žalbi ističu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da prvostupanjski sud o tom dijelu zahtjeva, a koji tužitelji temelje na činjenici da je u postupku pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu broj P- 136/12 rješenjem od 9. siječnja 2014. naloženo predniku tužitelja naknaditi Republici Hrvatskoj parnični trošak u iznosu od 477.870,00 k, kao i u dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 726.168,40 kn koji tužitelji temelje na činjenici da je tuženik predniku prvotužitelja ispostavio račun broj R2-9/2010 od 30. ožujka 2010., nije dao nikakve razloge, zbog čega prvostupanjska presuda u tom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

18. Kako su slijedom navedenog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka te prvostupanjski sud nije razmotrio činjenično stanje u pogledu troškova koji su bili nužni, korisni odnosno potrebni na plantaži B. u razdoblju od 11. travnja 2003. do 23. lipnja 2003., a o kojim utvrđenjima ovisi ocjena o osnovanosti tužbenog zahtjeva prednika prvotužitelja u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu broj P-136/12, valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st.1 ZPP, a radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja na temelju odredbe čl. 370. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje time da će se sukladno odredbi čl. 371. ZPP nova glavna rasprava održati pred drugim sucem pojedincem.

19. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku.

20. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitne povrede parničnog postupka na koje mu je ukazano ovim rješenjem te će održati novu glavnu raspravu na kojoj će:

- ocijeniti sukladno čl. 8. ZPP sve provedene dokaze i dokaze koje su stranke predložile, naročito nalaze i mišljenja sudskih vještaka S. S. i N. G. koje su dali u postupku P-136/12, a radi utvrđivanja odlučnih činjenica u ovom postupku koje se odnose na troškove koji su bili nužni i korisni na plantaži B. u razdoblju od 11. travnja 2003. do 27. svibnja 2003. kada je prednik tužitelja poslove na plantaži obavljao kao poslovođa bez naloga, te na troškove koje je prednik tužitelja imao u razdoblju od 27. svibnja 2003. do 23. lipnja 2003. kada je poslove na plantaži poduzimao po nalogu Republike Hrvatske kao vlasnika te plantaže, o kojim utvrđenjima ovisi ocjena o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 5.543.981,57 kn, zatim će

- u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 726.168,40 kn, a koji tužitelji temelje na računu broj R2-9/2010 od 30. ožujka 2010., ocijeniti sadržaj računa kao i jesu li ispunjene pretpostavke za naknadu štete u tom iznosu (štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza, protupravnost te postojanje subjekata obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu – oštećenika i štetnika) i za odluku o tom dijelu tužbenog zahtjeva dati jasne i adekvatne razloge,

- u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 477.870,00 kn, a koji iznos se odnosi na troškove postupka u postupku P-136/12 koje je prednik tužitelja dužan naknaditi Republici Hrvatskoj prema rješenju broj P-136/12 od 9. siječnja 2014., ovisno o utvrđenju bi li tužbeni zahtjev u toj parnici bio osnovan, ocijeniti jesu li ispunjene pretpostavke za naknadu te štete i za odluku o tom dijelu tužbenog zahtjeva dati jasne i adekvatne razloge,

- ocijeniti istaknute tuženikove prigovore u odgovoru na tužbu, naročito obzirom na istaknuti prigovor aktivne legitimacije pri čemu se prvostupanjskom sudu ukazuje da tužitelji u ovom postupku nemaju pravni položaj solidarnih vjerovnika kao i

- pažljivo razmotriti sva sporna pitanja u ovom postupku na koja mu je ukazano ovim rješenjem kao i sve okolnosti konkretnog slučaja,

te će potom pravilnom primjenom naznačenog materijalnog prava biti u mogućnosti odlučiti o osnovanosti zahtjeva kao i o troškovima postupka i za svoju odluku dati dostatne razloge.

21. Na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno je kao u točci II. izreke.

U Zagrebu, 24. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić, v.r.